Za Fetaha Šabotića iz Dobrodola nije bilo nedoumice kada je davne 92 godine odbio da prihvati, kao rezevni vojnik ondašnje vojske, da ide na ratište. Nakon toliko vremena, rado prepričava za portal radija dan kada je donio odluku da napusti svoj rodni kraj gdje je počeo da stvara porodicu.
„Ništa ja nijesam znao. U školu na Savin Boru, krenuo ja na naku sjednicu, kad dvojica kolega me čekaju u dvorištu. Poziv mi pružaju, nit se rukuju niti pitaju. Kad ja vido crveni pečat, okrenu mi se oko glave sve. Sve mi je bilo jasno. Traže od mene da potpišem poziv. Moj odgovor je bio da neću da potpišem, jer kao navodno, nijesam taj ja sa poziva, već je to za mog brata. Tako se ja spasim tog dana, a onda, muku mučio da sredim i izvadim pasoš“, kaže Fetar prepričavajući detalje svoje odluke da napusti Bihor.
„Nakon petnaest godina radnog staža, uzeo sam suprugu i troje djece i napustio Dobrodole. Radio sam kao učitelj u našoj školu ovdje u Dobrodole. U četri razreda, 92.godine je bilo 26 učenika, a bilo je nas dva učitelja. uslovi za djecu su bili nikakvi. Nijesu imala niti vodu niti toaleta, a na današnji dan svega tri učenika“, istakao je Fetah i dodaje da prva plata koju je primio u Luksemburgu, 1993.godine, iznosila je 700 maraka.
„Kod nas je bilo neko vrijeme gdje inflacija odmah sve pojede. A tamo, sa svojom prvom platom opet nijesam mogao ništa da pokrijem. Plaćaš stanarinu, hranu za djecu, a dječji dodatak sam tek kasnije završio i to je supruga na svoju ruku.
Moj prvi posao je bio sa krovovima i to pune dvije godine. Koliko smo radili, nas dvoje smo prvo kupili kuću nego što smo dobili papire. Za dvije godine smo rada kupili smo kuću“, ističe Fetah i dodaje kako je supruga, na svoju ruku, ponijela dokumentaciju u komunu kako bi ostvarili pravo na dječji dodatak.
„Godina po godina, ostamo mi u Luksemburg 28 godina. Pošli sa troje djece a tamo dobili još dvoje, tako da smo se ostvarili. Puna kuća djece. Ne kažem, u doba Anta Markovića, ovdje je bila plata isto kao u Luksemburg. Međutim, onda poče rat i sve propade“, ističe Fetah i dodaje da planira da se vrati u Dobrodole.
„Ne znam koliko će još života bit, ali sam planirao da se vratim sa ženom ovdje da provodimo penzionerske dane. Uslove imamo odlične. Sve sam stvorio sa svojih deset prsta a jedina pomoć mi je bila od supruge. Djeca vole da dođu ovdje, vole prirodu i okolinu. Sada smo uradili dosta asfalta i stvorili uslove da se narod malo povrati ovdje u Dobrodole“, zaključuje Fetah Šabotić.
DENIS BOŽOVIĆ
