Integracija je proces u kojem čitava zajednica migranata i nemigranata doprinosi stvaranju skladnog društva u svrhu jačanja socijalne kohezije. Da bi postigla ovaj cilj, vlada Luksemburga trenutno sprovodi politiku integracije zahvaljujući kojoj se mobilišu različita sredstva u cilju olakšavanja procesa integracije stranaca. Luksemburg je jedna od prvih zemalja Evropske unije koja je usvojila Ugovor o prijemu i integraciji (CAl), koji je, uprkos svom neobavezujućem karakteru, vrlo značajan za strance o čemu govori i činjenica da je pomenuti ugovor potpisalo oko 10.000 ljudi. O svemu tome u posljednjem broju REVIJE BIHOR piše Munir Ramdedović.
Piše: Munir Ramdedović
U cilju prilagođavanja postojećih zakona promjenama koje podrazumijeva dinamika integracije, čini mi se apsolutno neophodnim da vlada Luksemburga nastavi utabanom putanjom za trajno unapređenje politike u ovoj oblasti.
S jedne strane, treba priznati da vlada ulaže puno napora da mobiliše potrebe resurse za integraciju stranaca. Slično tome, stranci su potpuno svjesni i zahvalni na prilici da, ne samo iskoriste benefite luskemburškog sistema već i da učestvuju u procesu diverzifikacije i razvoja luksemburške ekonomije, otvarajući preduzeća i nova radna mjesta.
Osjećaj zajedničke odgovornosti uspostavlja se između stanovnika i Vlade što dodatno uključuje strance i podstiče ih da na najbolji mogući način doprinesu razvoju Velikog Vojvodstva. To se manifestuje brojem ključnih pozicija koje stranci zauzimaju obavljajući funkcije šefova kompanija ili zaposlenih u različitim institucijama privatne ili javne prirode.
S druge strane, postoji prostor za poboljšanje u oblasti uspostavljanja jednakih mogućnosti za sve stanovnike bez izuzetaka za zaposlenje u Luksemburgu. S obzirom da cijelo društvo učestvuje u prijemu i integraciji stranaca, u duhu poštovanja osnovnih ljudskih prava, svaki pojedinac, bez obzira na njegovo porijeklo i pripadnost treba biti tretiran jednako uspostavljanjem stvarne jednakosti u svim oblastima.
Predlažem integraciju stranaca putem pravne i administrativne procedure kroz kreaciju profesionalnih obuka na nacionalnom nivou, dostupnim svima, kako bi se, na brži i efikasniji način, integrisali u luksemburško tržište rada i uključili u proces razvoja zemlje.
Drugim riječima, Luksemburg ulaže mnogo napora da integriše strance, ali bilo bi potrebno dublje istražiti potrebe pridošlih, pojednostaviti administrativne postupke kako bi se privukla radna snaga te za radna mjesta koja zahtijevaju određeni stepen kvalifikacije pružiti platformu za stručno usavršavanje i kvalifikacije u partnerstvu sa vlastima. Dok su stranci iz trećih zemalja koji u Luksemburg dolaze na osnovu ugovora o radu u potpunosti integrisani, s druge strane njihovi supružnici suočeni su sa složenim procedurama za dobijanje radne dozvole.
Prema sadašnjem zakonskom rješenju, ako podnosilac zahtjeva za radnu dozvolu ne dobije odobrenje odsjeka za imigraciju u roku od 3 mjeseca, tada se odgovor smatra negativnim. Zašto ne preokrenuti administrativnu proceduru i osigurati da se nakon perioda od 3 mjeseca odobrenje za rad smatra de facto odobrenim?
Iako cjelokupno društvo mora učestvovati u prijemu i integraciji migranata, administrativni organi su ti koji bi trebalo da se neprestano bave potrebama stranaca i da se prilagođavaju njihovom promjenljivom karakteru. Iz tog razloga, preporučujem da se razmisli o stvaranju nacionalne platforme za stručno osposobljavanje, u partnerstvu sa Ministarstvom rada, zapošljavanja i solidarne ekonomije (Agencija za razvoj zapošljavanja – ADEM), čije bi finansiranje bilo omogućeno stvaranjem organa specijalizovanog za prikupljanje sredstava (raspoređenog po različitim oblastima djelatnosti) iz doprinosa koje bi poslodavci uplaćali. Ovaj sistem prikupljanja doprinosa, koji se naziva i „1% doprinosa“ poslodavaca, stvorio bi fond obrtnih sredstava (koji bi iznosio oko 300 miliona), srazmjerno obimu migracionih tokova i indeksaciji prema satnici troškova obuke, definisanih od strane države. Proces dobijanja boravišne i radne dozvole za državljane trećih zemalja u oblasti zanatskih profesija od suštinske je važnosti za razvoj luksemburške ekonomije, posebno u oblasti izgradnje stambenih jedinica (nekretnina). Na ovaj način, omogućiće se angažman migranata u vidu pohađanja ciklusa profesionalnog usavršavanja koji bi odgovarao i njihovim vještinama ali i potrebama tržišta rada.
Ako uzmemo u obzir da je poštovanje osnovnih ljudskih prava kamen temeljac demokratskog režima svih država članica EU, postavlja se pitanje jesu li migranti dovoljno osnaženi, informisani i efikasno podržani, ili su ponekad izgubljeni i izolovani usljed pravnih i društveno-profesionalnih komplikovanih procedura? Neefikasnost administrativnih procedura bi se mogla nadomjestiti primjenom gore navedene logistike i delegiranjem ovlašćenja povjereniku za integraciju odgovornom za stručno obrazovanje, uspostavljanjem javno-privatnih partnerstava uzimajući u obzir potrebe ADEM-a i kapacitete različitih profesionalnih sekotora. U tom slučaju, svaki sektor bi imao obavezu da razvija profesionalnu obuku u svojoj oblasti a koja bi morala imati odobrenje za rad izdatog od nadležnog organa državne uprave.
Reforma postupaka integracije, prema tome, podrazumijeva multietnički pristup tržištu rada, usmjeren na standardizaciju postupaka i stručnog osposobljavanja, u vidu kreiranja „Compte Horaire de Formation“ tj. profesionalnih usavršavanja od kojeg bi svi stanovnici, ne samo migranti, imali koristi. To podrazumijeva uvođenje pravne klauzule angažovanja migranata suočenih sa preprekama proizašlih usljed gore navedenih komplikovanih procedura koja bi one koji pohađaju određeni ciklus profesionalnog usavršavanja izjednačile sa onima koji aktivno traže posao čime bismo izbjegli isključivanje istih sa tražišta rada.
Kao zaključak, zapažanje i preporuka, a pored potrebe za razmišljanjem o stvaranju Komisije za stručno osposobljavanje i „Compte Horaire de Formation“ (CHF) bilo da se radi o zaposlenom ili o onome ko traži posao, o migranatima iz EU ili onih koji nisu iz EU, predlažem sljedeće konkretne mjere i procedure:
- Revizija sistema podobnosti, reforma Kodeksa u oblasti integracionih procesa zbog dugog vremena čekanja i preopterećenosti sektora za imigraciju,
- Skraćivanje perioda čekanja za pristup tržištu rada za tražioce azila i izbjeglice,
- Obuka izbjeglica i razvoj pripravništva u sektorima kao što je građevinarstvo,
- Razvoj sistema stipendija i reforma Kodeksa / Zakona o radu studenata (univerzitetski sistem),
- Skraćivanje rokova za dobijanje / produženje boravišne dozvole čime bi se smanjio prostor za razvoj sivo tržište rada na „crno“ usljed nelegalnog boravka stranaca
- Izjednačavanje mogućnosti u pogledu pristupa zapošljenju (za partnere osoba porijeklom iz trećih zemalja (izvan EU) koji nemaju dozvolu za dugoročni boravak),
- Poboljšanje integracije stipendiranih studenata ili studenata tokom univerzitetskog rada. Želja mi je da skrenem pažnju na postojanje manjkavosti u zakonu koji se tiče studenata koji su potpisali ugovore na određeno vrijeme sa Univerzitetom u Luksemburgu.
- Garantovanje priznatog prava studentima i istraživačima da potpišu ugovor o integraciji, koji je, iako neobavezjućeg karaktera, značajan za integraciju stranaca. Zapravo, država bi ulažući u obuku studenata imala korist u smislu zadržavanja obrazovanog kadra u zemlji,
- Redefinicija zajedničke osnove za pristup zapošljavanju za stanovnike koji nisu iz EU na osnovu mrežne digitalizacije stučnih profila, u partnerstvu sa planovima obuke koje će subvencionisati država te u partnerstvu sa predstavnicima poslodavaca i budućim povjerenikom za stručno osposobljavanje,
- Uspostavljanje specijalizovane obuke putem online pratforme koja bi omogućila stanovnicima i prekograničnim radnicima da se upoznaju sa virtuelnim prostorom. Naime, usljed zdravstvene krize COVID 19, rad na daljinu zauzeo je svoje mesto u procesu rada i sve više dobija na značaju,
- Reforma pravnog okvira Nacionalnog savjeta za strance, organizacija izbora, revizija raspodjele izabranih i imenovanih članova po nacionalnosti, unutrašnje funkcionisanje…
- Planove obuke treba da subvencioniše država, a u partnerstvu sa poslovnim partnerima i budućim povjerenikom za stručno osposobljavanje.
I na kraju, jednostavan pogled na različite talase imigracija u Veliko vojvodstvo Luksemburg ilustruje značaj multikulturalizma te pravilnog funkcionisanja društva i očuvanja njegove ravnoteže. Problematika mora biti prisutna najviše u političkim diskursima kako bi se podstaklo prihvatanje imigranata odnosno stranaca. Isto tako, naglasak mora biti stavljen na ekonomsku ulogu koju igraju stranci i prekogranični radnici u Luksemburgu, poput one u povećanju lokalnog BDP-a i podršci potrošnji domaćinstava.
