Priča o starim zanatima u Bihoru je veoma interesantna i ona se može pratiti preko materijalnih ostataka, pisanih istorijskih izvora i toponima. Posebno bi se moglo govoriti o tome kako su se pojedini zanati rađali i trajali ili kako su stizali u Bihor, odnosno o tome zašto u Bihoru nije bilo onih zanata kakvih je bilo u gradovima, tj. čaršijama u okolini Bihora – Bijelom Polju, Rožajama, Novom Pazaru, Sjenici.
Kada to kažem onda prije svega mislim na prisustvo stalnih zanatskih radnji u određenim naseljima, odnosno organizovano zanatstvo, što je u Bihoru bila rijetkost. Među zanatima kojih nije bilo u organizovanom smislu, svakako spadaju terzijski (krojački), sahadžijski, abadžijski, ćurčijski, berberski i sl.
Za stare zanate u Bihoru bi se moglo reći da su nastajali u borbi Bihoraca sa varljivim ćudima prirode, da su ih u Bihor donosili trgovci ili Bihorci koji su imali priliku da obiđu razvijenija mjesta u svom okruženju, oni koji su doseljavali kao muhadžiri, a da su se potom, zbog raznih potreba ti zanati širili, postajući praktično dio svakodnevnih obaveza stanovnika Bihora. Primjera radi u Bihoru nijesu postojale radnje za potkivanje konja, ali su Bihorci i te kako dobro znali ljude koji to mogu izvanredno učiniti. Posebo bi se, kada je u pitanju bilo pružanje zanatlijskih usluga, govoriti o načinu plaćanja.
Među spomenicima materijalne kulture koji govore o starim zanatima, značajno je spomenuti staru kamenu ploču koja se nalazi u selu Hazane, za koju je svojevremeno antropogeograf Milisav Lutovac konstatovao da je položena po jednom grobu koji se nalazi u neposrednoj blizini današnje crkve sv. Trojice, a vrlo je vjerovatno da se radi o stećku. Na toj kamenoj ploči je uklesan lik čovjeka koji u rukama drži zanatlijski pribor, pa je očigledno da taj reljef u kamenu nije nastao slučajno, već kao svjedočanstvo da je tu nekada bio zastupljen neki zanat, odnosno da je umrli, čiji je lik isklesan u kamenu, bio zanatlija. Na žalost, starinu te kamene ploče do sada niko nije ispitao, tako da mi danas sa sigurnošću ne možemo reći o kom istorijskom periodu je riječ. U pitanju je svakako razvijeni srednjovjekovni period, mada je o preciznijem određenju teško bilo što reći.
Kada je u pitanju toponomastika Bihora, onda je potrebno kazati da ona takođe može mnogo kazati o starim zanatima, odnosno, bolje reći o tragovima starih zanata u Bihoru. Mikrotoponimi i toponimi kao što su Vignjište, Kožari, Kovačevice, Kovačice, Bisage, Štitari, Razboj, Rudnica, pa na kraju i toponim Pećnice, koji je stari naziv za Petnjicu zabilježen u defteru Prizrenskog sandžaka iz 1571. godine, ukazuju na tragove starih zanata, odnosno na prisustvo kovača, onih koji su se bavili izradom djelova konjske opreme, zatim opreme za vojne potrebe i na peći u kojima se, najvjerovatnije, pekla glina od koje se pravilo posuđe za kućne potrebe.
Kada smo već pomenuli Petnjicu, onda ću spomenuti jedan zanimljiv detalj koji se odnosi na 1908. godinu u kojoj je zabilježeno da je u Petnjici postojalo 8 kovačkih radnji. Vrlo je moguće da je tadašnja konkurencija dovela do jedne ozbiljne svađe u kojoj su pripadnici bratstva Muratović protjerali kovače Šuntiće, čije su se kuće nalazile na potesu Glavica. Broj kovačkih radnji u Petnjici je nakon balkanskih ratova bio smanjen, pa su uoči Prvog svjetskog rata postojale svega tri kovačke radnje.
U vezi sa kovačkim zanatom u Bihoru je i potkivački zanat. Zbog izdržljivosti krupne stoke i konja, te životinje je na neki način trebalo zaštititi, pa su se tako odvažniji Bihorci odlučili da se oprobaju i u ovom zanatu.
Područje Bihora je bilo poznato i po svojim odličnim majstorima zidarima. Kada je Hasan Hot, zastupnik skadarskog Mustafa-paše Bušatlije odlučio da u Suhodolu tridesetih godina XIX vijeka izgradi kulu i još neke objekte, čiji ostaci postoje i danas, za glavne majstore angažovao je zidare iz Bihora. Ta tradicija zidarskog zanata dugo se održala u Bihoru, prenoseći se sa generacije na generaciju, pa su poznati zidari iz Bihora bili Mehovići, Cikotići, Kačari, Agovići i još neki.
Zahvaljujući bogatstvu šumskog pokrivača, Bihor je bio vrlo podesna oblast i za razvoj stolarskog, odnosno tišlerskog zanata i uopšte drvodeljstva. Vješte ruke bihorskih drvodelje činile su da vrsni majstori svoje umijeće iskažu i u Bihoru i na drugim prostorima kada je u pitanju bila izgradnja brvnara, odnosno kuća od drveta, čiji su se zidovi povezivali ukrštanjem brvana na ćert, a to je spajanje bez upotrebe eksera. U okviru drvodeljstva moguće je posebno izdvojiti samardžijski zanat, koji je u Bihoru bio prilično rasprostranjen. Među Gornjobihorcima u ovom zanatu se naročito u svom vremenu isticao Bejto Levajić, zapravo Mehonjić, koji je živio na potesu Raskrsnica u selu Bor.
Prisustvo drveta je bilo dobra osnova i za razvoj kačarskog zanata, odnosno izradu kaca za sir, koji se sakupljao na bihorskoj planini i koji je bio odličnog kvaliteta.
Pored bogatstva u šumskom pokrivaču, oblast Bihor je poznata i po svojim vodenim potencijalima. To je bilo od izvanrednog značaja za razvoj mlinarstva, odnosno zanata vodeničara. Ovaj zanat je potpuno zamro u Bihoru. Pomenuću samo da je dobar poznavalac Bihora, profesor Salija Adrović u monografiji „Gornji Bihor“, koja je objavljena 1995. godine, nabrojao da je samo na području Gornjeg Bihora postojalo 107 vodenica, o kojima danas, postoje rijetki kazivači i sjećanja i na žalost samo po neki materijalni ostatak u vidu gomile kamenja, koliko da se zna da je tu nekada bujao život i ispod vodeničkih žrvanja izbijala sitna prašina od bihorskih jarih i ozimih žita.
U svojoj prošlosti Bihor je bio poznat po svom bogatstvu u stočnom fondu, naročito ovcama. Ta okolnost uticala je na to da se u Bihoru razvije i vunovlačarski zanat, sa kojim je u tijesnoj vezi bio i bojadžijski zanat, jer je ispredenu vunu valjalo pripremiti za bojenje, nakon čega su vunena vlakna mogla biti iskorišćena za izradu ručno tkanih ćilima. Vunovlačara u vlasništvu porodice Muratović, postojala je i u Petnjici.
Sa iskorišćavanjem vune je u tijesnoj vezi bio i suknarski zanat, gdje su suknari imali stupe valjalice koje su omogućavale valjanje sukna od kojeg su se izrađivali odjevni predmeti i ne samo oni već i posteljina. Jedna stupa je pedesetih godina postojala u selu Trpezi.
U ovom osvrtu na stare zanate u Bihoru možda je potrebno spomenuti i postojanje pekare za hljeb, koja je postojala u Petnjici devedesetih godina XX vijeka, što jasno ukazuje na činjenicu da su tajne i ovog zanata Bihorci uspjeli da brzo i lako savladaju, pa možda u njega unesu i neki svoj lični manir.
Razne nevolje koje su pritiskale Bihor i Bihorce u pogledu zdravstvenih prilika, bile su naročito teške kod zubobolje. U tom smislu u jednom periodu u Bihoru se pojavilo i nekoliko samoukih, odnosno narodnih zubara, koji su svoju vještinu i umijeće u vađenju zuba upotrebljavali kako bi druge spasili od bolova. Među tim starijim narodnim zubarima naročito je bio poznat rah. Sadrija Kočan iz Godočelja. On je imao medicinska kliješta koja su poticala još iz osmanskog perioda. Na samrti ih je ostavio svom sinovcu Salihu, kojeg je prethodno obučio da nastavi taj porodični zanat i tradiciju. Kada su bihorski mladići sedamdesetih godina XX vijeka počeli odlaziti na privremeni rad u Njemačku, otuda je počela stizati i nova generacija medicinskih kliješta za vađenje zuba. Po tom umijeću bio je u Petnjičkom kraju poznat rah. Avdo Agović sa Bara.
Kako u sklopu iznošenja saznanja o starim zanatima u Bihoru nijesmo uvažili hronološki princip, iskoristiću priliku da od starih zanata pomen još i opančarski zanat, koji je, moglo bi se slobodno reći, bio prisutan u skoro svakoj bihorskoj kući, jer su Bihorce na to primoravale svakodnevne okolnosti. Vješti opančari su za izradu opanaka koristili kožu životinja, a znatno kasnije i gumu. Tek sa industrijskom proizvodnjom opanaka kao vrste obuće, ovaj zanat je izgubio na svom značaju u Bihoru.
