Faik Adrović je u okviru emisije “Putevi i raskršća” a u sklopu rubrike “Pričao mi dedo” govorio o situaciji u Bihoru nakon Drugog svjetskog rata. Evo dijela te priče.
FAIK ADROVIĆ Poslije rata Bihor je bio nerazvijen kraj i bez puteva. Ljudi iz ovih selasu za gas išli u Kotor ili Dubrovnik a iz Ulcinja su donosili so i to na konjima. Teški su to uslovi bili. Tada su se formirali mali dućani, a među prvima je bio dućan Šefta Durakovića u Trpezima, Zata Adrović u Vrbici pa dućan Kršića u Petnjici.
Ranije je svako selo imalo svoga kmeta koji bi okupio mještane i sa njima se dogovrio šta treba da se radi.
Kao što rekoh, puteva uopšte nije bilo a prvo je napravljen put Berane – Rožaje. Moj otac je išao i na konja tovario so, ulje, gas iz Ulcinja, Kotora i Dubrovnika. Na brdu iznad Cetinja bi odmarali i tu prespavali. Toliko je slobodno i bebjedno bilo da su mogli tepsiju dukata staviti na put, niko je ne bi uzeo.
Formirali smo sreski komitet omladine u Beranama. Na toj konferenciji učestvovala su pored mene i Adila Adrović, Aćim Halilović, i Džibo Ajdarpašić. Nakon toga smo donijeli odluku da se pravi put Berane – Rožaje. Napravili smo u prvom mjesecu 46 kilometara bez ikakve nakande. Danonoćno smo radili a od alatki smo imali samo drvena kolica, kramp i lopate. Bilo je i minera iz Plava i Gusinja.
Učestvovao sam i na izgradnji pruge Šamac – Sarajevo i to šest mjeseci. Tada sam završio kurs za minera. Imao sam dva kompresora i 12 momaka i radili smo u brigadama. Radili smo i na izgradnji pruge Nikšić – Titograd, isušavanju nekih djelova oko Skadarskog jezera 1948 i 1949, izgradnji puta Rožaje – Peć…
