Rahman Kočan, u narodu poznatiji kao Grom koji je svoju penziju stekao u Petnjici a radio je na prostoru Bihora kao medicinski tehničar je u rubrici “Pričao mi dedo” u emisji “Putevi i raskršća”, pričao kako je nekada bilo raditi u Bihoru.
– Davne 1968. godine završio sam medicinsku školu na Cetinju i pokojni Branko Zogović kojeg ne volim sjedeći da pomenem, primio me na rad u zdravstvenu stanicu u Petnjici. I tu sam proveo svoj radni vijek pa i zaradio penziju. Uvijek pomenem svog direktora iz prostog razloga zato što je on forsirao preventivu, a na terenu Petnjice napravio je novi dio zdravstvene stanice, pa je napravio zgradu sa četiri stana.
U toj zgradi su dva stana bila za medicinske tehničare a dva za ljekare. Đe god je postojala osmogodišnja škola, tu je otvorio zdravstvene punktove. Tada za naš standard je to bilo „zlatno“. Na Savin Bor je puno značilo što je koleginica Nejma radila dan-noć , kao i Izet Rastoder i mnogi drugi. Kada su mi pričali kako se to radi u zapadnim zemljama, ja sam onda odgovarao kako se to radi kod nas. Narod je govorio da Petnjica ima stalnog ljekara. Uzeću za primjer dr Buda Dabetića, koji u jutarnjim satima pregleda sve pacijente u Petnjici koliko ih ima, pa ode u zdravstveni punkt u Vrbici, pa se opet vrati u Petnjicu i tu pregleda nove pocijente koji su u međuvremenu došli. I tako sve do naveče. Ja sam 70-tih godina otišao u vojsku i tu sam imao sreće da mi je vojska bila i najveća civilizacija. Godinu dana sam bio u Beogradu na kurs za anestetičara. Po dolasku u Petnjicu, javim se pokojnom direktoru, a on sa oduševljenjem prihvati – kaže da idemo da otvaramo zdravstveni punkt u Petnjici. Tada nije imalo struje, vode. Ostao sam u Petnjici, tu sam se i oženio. Svoju sam supruga zvao „rezervni igrač“ zbog toga što je i ona medicinska sestra. Čak smo 68-me godina imali polivalentu patronažu, što bi sada značilo patronaža sa kućnim liječenjem i ta patronaža bi bila kao preventiva i mi smo tu službu imali prije 40 godina. Čak nas je narod, ni krive ni dužne proglasio za ekipu za čistoću. Organizacioni koncept zdravstva koji je gajio pokojni Branko Zogović je bio pravi. Bio sam zadužen za vakcinaciju djece i to sam uglavnom radio na terenu u kućama. U početku je smrtnost djece bilo skoro 50% uglavnom zbog razno-raznih komplikacija. Međutim, sa porastom standarda, sa napretkom medicine to se drastično i brzo smanjivalo.
