Gost emisije Putevi i raskrća bio je potpredsjednik SDP Dr Almir Rebronja.
Kakve uspomene nosite iz perioda vašeg djetinjstva a vezano je za Bihor i Petnjicu?
Odrastao sam u Tucanjama, selu koje je 90-tih godina imalo puno više djece nego sada. Nosim lijepe uspomene iz djetinjsta – dječjih igara i zabavljanja, kojih na žalost danas nema. Veliki dio vremena provodim u Tucanjama, u Petnjici i na žalost, vidim da je sve to sada sasvim druga atmosfera. Domaćinstva su starija, mlađi ljudi su uglavnom otišli. Tamo đe je meni kuća skoro pa i da nema mladih ljudi. Živim preko puta škole koja je nekada imala u petom razredu 31 učenika, a sada, kako čujem da ima cijela škola jedva 60 učenika sve sa područnim odjeljenjima.
Kako bi ste ocijenili situaciju u Petnjici nakon vraćanja statusa opštine i da li su iskorišće sve šanse početnog entuzijazma?
Petnjičani su vraćanje statusa opštine gledali kao neki svoj izlaz, spas i novi početak, odnosno ponovno oživljavanje. Mislim da to i jeste bila šansa. Nakon puno euforije, puno truda i rada petnjičani su se izborili za taj cilj. Naravno ovdje posebno moram istaći Rifata Rastodera za kojeg znamo šta je sve uradio po pitanju toga projekta. Mislim da su do sada mnoge šanse propuštene, prije svega ideja jedinstava i zajedničkog rada na prosperitetu opštine Petnjica. Postoje pomaci u administrativnom smislu, ali ne postoji ništa što bi građani Petnjice osjetili. Mnogo se oslanja na pomoć sa strane a ne da se krene pa da zajedno odradimo neke stvari. Čekajući da drugi sa strane to uradi dajemo sliku da nijesmo sposobni da vodimo brigu o sebi. Time što samo živimo od donacija navikavamo sebe da drugačije ne umijemo da funkcionišemo. Da ne pominjem slučajeve kada neku od donacija „prokockamo“ pa se stvori slika Petnjice kao neozbiljne opštine koja ne vrednuje ni ono što naši ljudi urade za nju i sl.
Koliko je Petnjica daleko ili blizu nekoj urbanoj sredini i šta je to što je potrebno da se ona približi nekoj od opština iz okruženja?
To možemo da napravimo jedino ako Petnjicu infrastrukturno podržimo, a prije svega stvorimo uslove za ostanak ljudi, kao i da se vrate oni koji su se iselili. Gledajući sa aspekta infrastrukture Petnjica je bila slijepo crijevo. Našim sugrađanima smo nudili u svom programu, pred prve lokalne izbore, da od Petnjice napravimo tranzitno mjesto. I dalje insistiramo na tome. Insistiramo da Petnjica ima svoj granični prelaz, da ima svoj put koji vodi iz Petnjice a ne samo da ima put do Petnjice.
Koliko je država posvećena Petnjici?
Ono što je zabrinjavajuće jeste to što je kod ljudi prisutna ustaljenst, umrtvljenost i pasivnost prema trenutnoj situaciji. Sve se svodi na priču od danas do sjutra. Petnjica sigurno može bolje jer ima svoje potencijale, neke svoje posebnosti koje bi mogla da izdvoji i ponudi. Generalno gledano sjever zemlje je zapostavljen. Samim tim, Petnjica koja je u tom sjeveru zemlje koji je zapostavljen, još je zapostavljenija. Ona je zapostavljeni dio sjevera zemlje. Onoliko koliko Petnjica zna i traži možda i država bude spremna da uradi. Mislim ipak da Podgorica može mnogo više da uradi za čitav sjever. Država može da kroz neke razvojne projekte doprinese otvaranju novih radnih mjesta u Petnjici, a toga za sada nema. Do sada se sve svodilo na kratkoročnim pomoći pojedincima. Prvenstveno treba da se baziramo na podršku iz oblasti poljoprivrede kao i na tome da se zaštite trenutni sitni proizvođači iz tog segmenta. Najpoznatiji glagolski oblici u Crnoj Gori su – radi se na tome, vidjećemo i biće.. To nije zaobišlo ni Petnjicu.
(Cijeli intervju možete čuti na portalu Radija Petnjica u rubrici Putevi i raskršća)
