U okviru VII Bihorskog kulturnog ljeta u Petnjici upriličena je promocija knjige “Od Krčeva do Katovica” autora Miloša Barjaktarovića.
Na promociji knjige govorili su Šato Ajdarpašić, Darko Jovović, Reho Ramčilović i autor knjige Miloš Barjaktarović.
Obraćanje autora knjige i impresije o boravku u Petnjici prenosimo u cjelosti.
“Dragi prijatelji, Dragi građani Petnjice, veliko mi je zadovoljstvo sve vas srdačno pozdraviti. Takođe želim da istaknem da mi je žao što zbog svojih starijih godina nisam bio u mogućnosti da vam se obratim kako bih želio i kako sam nekada mogao. Nakon što sam proveo šest godina najljepše mladosti, od svoje 19. godine, kao učitelj u Javorovoj, Lagatorima i Petnjici, odnosno selima ove opštine, imao sam priliku da posjetitm i boravim u mnogim područjima i velikim gradovima širom Evrope. Nakon studija na Fakultetu političkih nauka, četiri godine u Beogradu, uz rad privatno sam obišao skoro sve veće gradove na starom kontinentu. Bivao sam u Beču, Budimpešti, Pragu, Bukureštu, Sofiji i Tirani i u svim glavnim gradovima naše bivše Jugoslavije, ali i u Briselu, Kopenhagenu, Stockholmu, Berlinu, Ženevi, Oslu, Londonu, Parizu, Rimu, ali naglašavam da su utisci dublji, dugotrajniji i bliži tokom života i rada u Javorovoj, Lagatorima i Petnjici. To puno govori o tome kako sam volio i cijenio ovo područje i ove ljude, a i oni mene.
Meni su duboko u duši i trajno urezani u mislima Medo i Jusuf Škrijelj, Umer Kočan, kasnije Numan Škrijelj iz Javorove, ali i nenadmašni Hasan Ramdedović, predsjednik Školskog odbora u Lagatorima, Bega Rujović, muškarac-žena kod koje sam stanovao u Lagatorima, Raifu Rujeviću Rujović, a zatim i otac Ragipa Latića koji me saslušao iako nije imao finansijskih mogućnosti da pošalje svog sina Ragipa u školu koji je kasnije, čuo sam, postao odličan učitelj, a u centru Petnjice, nezaboravni Šeko Adrović, predsjednik opštine, Zito Šabotić, Rahman i Reho Adrović, Hajradin Palamar, Reho Šabotić, mladi Spaho Muratović, Sevda Muratović, školski pomoćnik i mnogi drugi.
Boraveći i radeći u Petnjici, doživio sam mnoge značajne događaje koji se pamte. Ovdje sam primljen u Savez komunista, upoznao sam se i živio s divnim ljudima, radio s djecom koja su živjela u vrlo lošim materijalnim uslovima, ali su prirodnom jasnoćom i radom nadmašili onu djecu koja su živjela u mnogo boljim uslovima. Ovdje sam doživio svoj prvi rad, društvenu i političku emancipaciju, a izborom za predsjednika Mjesnog odbora Narodne omladine prvi put sam stekao društvena priznanja.
Ovdje sam se sretao i živio sa privatnim ljudima i stekao prijateljstva koja traju i do danas iako je prošlo blizu 70 godina. A kroz sportske aktivnosti, preko kulturno -prosvjetnog društva “Partizanska šuma” razvijao živu društvenu aktivnost izvodeći pozorišne komade u razvijenim sredinama, kao što je Rožaje, Ivangrad i obližnja sela Tucanje, Trpezi, Polica, Donja Vrbica i tako redom. Petnjica je za mene tada bila velika, osobito kad bi je odlazeći u Javorovu sa vrha Đuđa posmatrao, divio se i ni na kraj pameti mi nije bilo da ću moći da i ja dođem da živim i radim u njoj.
I Javorova, najpasivnije mjesto u opštini, ali je za mene ostalo najbogatije, najintimnije. Mnogi događaji ostali su mi u sjećanju, mnogi meni dragi ljudi, svaki kamen, svaka smrča, bor i jela ostali su mi u sjećanju. A sjedaljke, kad bi Jusufov otac od preko 70 godina uzeo frulu, gajde ili mijeh i zasvirao, izazvale bi milinu u ušima koja traje do danas. Kad sam se mnogo godina kasnije vratio na Javorovu kao načelnik Centra bezbjednosti na poziv Numana Škrijelja, bio sam oduševljen životnom emancipacijom ovog sela, ali i čitavog kraja. Postignut evropski nivo u svakom domenu. Samo da ne povjerujete.
Drago mi je što mogu istaći da sam u to vrijeme bio oduševljen harmonijom međunacionalnih odnosa. Za šest godina nijesam čuo nijednu riječ ili slučaj da je barem neko izgovorio riječ koja bi povrijedila tu harmoniju. Naprotiv. Postojali su masovni brakovi između muslimana i pravoslavnih, kumova, bratstava.
Zato me današnji slučajevi narušavanja ovih odnosa duboko vrijeđaju i poručujem mladim ljudima da se ponašaju u duhu moderne civilizacije. Također bih želio istaknuti da sam u svom radnom vijeku radio na mnogo više odgovornih pozicija, pa sam to morao učiniti, tako da se taj dio odrazio na štetu onoga što sam doživio radeći u Opštini Petnjica, jer to možda nijesam adekvatno prikazao.
S trenutnim dolaskom i boravkom u Potnjici, s oduševljenjem primjećujem da je ponovno formiranje opštine Petnjica potpuni uspjeh, što se vidi po prvim koracima ulaska na područje ovog područja. Mnogo je postignuto u kratkom vremenu. Mogu se vidjeti obrisi nicanja nove varoši. Ovome treba dodati i ukupni ambijent i društvenu emancipaciju. Moj prvi dojam je da je vaš agilni predsjednik, s kojim sam se upoznao, mnogo tome pridonio i primijetio je od prvog sastanka da je energičan čovjek koji zna šta treba raditi i kako raditi. Razumljivo, ograničavajući faktor su njegove financijske mogućnosti, ali i to će se postupno prevladati. Srećna je opština što ima ovakvog predsednika. Dugo sam bio uvjeren da stanovnici ovog kraja znaju nagraditi one koji postižu rezultate u radu i poštuju okoliš i svoj mentalitet. I sam sam to osjetio u nekoliko slučajeva. Posebno ističem glasove koji su svojevremeno sprovedeni za izbor odbornika za Skupštinu opštine Berane. U dva mandata bio sam kandidat za odbornika i zahvaljujući zaslugama ove populacije dobio sam najviše glasova, a onda su ljudi glasali za pojedinca, a ne za listu. Podaci pokazuju da sam sa područja ove općine dobio skoro 100% glasova. To mi je mnogo odgovaralo. Pokušao sam se na neki način revanširam. Zbog toga sam posebno poštovao i tretirao ljude sa ovih prostora na svim radnim mjestima. Jedan primjer je posebno karakterističan i bilo mi je jako drago kada sam kao direktor Rudnika uglja pomogao svom rudaru Ahmetu Mehoviću, članu CK SKJ , da napravi prezentaciju za jednu sjednicu Centralnog komiteta . Nakon njegovog izlaganja, sva jugoslovenska štampa i televizija su se nekoliko dana brijali i hvalili Ahmeta, navodeći konstatacijom – da li je moguće da rudar šalje takve poruke.
Da sam ovu biografiju napisao kada sam bio mlađi, bila bi mnogo bolja i smislenija. Ali htio sam nešto zapisati i poslužiti mlađima da vide kako su ljudi živjeli i radili, da primijete kako se improvizovani razboj ili vratilo mogu adekvatno koristiti. Zadovoljan sam što sam uspio nešto označiti radeći ovdje, pored rada u školi, poput sportskog terena, kulturno -prosvjetnog rada, političkog rada, što sam prvi put uveo odbojku kao sport i još mnogo toga.
Ovom prilikom zahvaljujem se društveno-političkoj zajednici Petnnjica, na predsjednikom Samirom Agovićem, koja je prepoznala da ovaj rukopis zaslužuje da dobije publicitet. Zahvaljujem se i Centru za kulturu na pripremi ove promocije.
Posebno se zahvaljujem recenzentu Darku Jovoviću, predavaču Milanu Cimbaljeviću, koji su stručno i na visokom nivou ocijenili ovu knjigu, te današnjim promoterima Šatu Hajdarpašiću i Rehu Ramčiloviću, koji su biranim riječima predstavili ovu knjigu Darku Jovoviću i sa oduševljenjem predstavili ovu knjige te čitaocima poručili da je vrijedi pročitati .. Hvala voditeljici koja je ovu ceremoniju vodio vrlo uspješno. Hvala vam još jednom svima”.
ENKO KORAĆ
