Vijest koja se proširila potkraj prošle godine da je teška bolest pala na Erminu Muhović, rođenu Efović, među familijom i prijateljima poznatiju kao Erka, primio sam sa nevjericom ali i nadom da će, kao što je uvijek bila stamena i odvažna, pobijediti.
Nadali smo se i iščekivali svaku vijest koja je dolazila od ljekara iz njemačke bolnice specijalizirane samo za vrstu bolesti s kojom se borila. A ona ni tada, u tim odsudnim trenucima teške borbe na život i smrt – nije gubila urođeni veseljački duh i nadu da je ta boljka s kojom se uhvatila ukoštac, njoj nepripadajuća i da će, kao i svaka suvišnost, otpasti i zauvijek nestati u bestražju.
Ali, nažalost, nije bilo tako!
Poslije pola godine borbe sa bolešću stigla je vijest da nije izdržala; da je prvi put u životu poklekla pred izazovom, pred teškom i nesavladivom kušnjom.
Mi koji smo je poznavali, mi koji smo sa njom bili na mnogim zabavama i mnogim akcijama koje je organizovao ZK “Bihor” u Luksemburgu, gdje je Erka bila jedna od glavnih organizatora u ženskom taboru našega udruženja, i gdje je besprijekorno obavljala dogovorene zadatke, zanijemili smo.
Pa zar nju?! Zar baš nju?!… – redala su se pitanja propraćena dubokim uzdasima i žalom.
U svim akcijama, ne pokazujući umor, širila je oreol pozitivne energije. I teško da je iko
ikada mogao i pomisliti da će nas tako razdragana i puna života tako brzo napustiti.
Ali, bilo joj suđeno i tu pogovora nema. No, Erka nije nezapaženo prošla kroz svoj kratki život: porod koji je ostavila iza sebe služi za ponos ne samo njoj i na onom svijetu, već i
nama koji smo ostali poslije nje da svjedočimo kakvu su majku imala njena djeca, kakvu je suprugu imao naš Ernad Ero Muhović i kakvog smo mi – njeni prijatelji i prijateljice imali
pouzdanog i iskrenog druga.
Veliki Bože, svih ti Tvojih sedam nebesa – smiluj se našoj dragoj Erki koja je bez i jedne mrlje na svojoj savjesti prošla kroz ovaj svijet.
Faiz Softić
