Festival migracije, kulture i gradjanstva i to 33. po redu, održan je 11. , 12. i 13. marta 2016.godine u sali Luxexpo u Luksemmburgu i jedan od najvećih i najpopularnijih kulturnih manifestacija Luksemburga.
Svake godine iznova predstavlja mjesto gdje se objedinjuju razlike, gdje se ljudi upoznaju, gdje se debatuje i na kraju uči o tome kako je moguće da su razlike bogatstvo a ne nedostatak. Ljubaznost i dobrodoslica su prisutni na svakom štandu, a njih je bilo više od 400. Skoro svaka iseljenička zajednica predstavlja sebe, svoji kulturu, svoj folklor, muziku i naravno gastronomiju. Ljubaznost, osmjeh i dobrodošlica je prvo što vas dočeka na svakom štandu. Ljubazni domaćini žele da vas upoznaju koju vrstu jela i pića konzumiraju, koju muziku slušaju, žele da vam pokažu gdje im je zemlja porijekla i šta je ono čime se ponose. Šetajuci od štanda do štanda sa gostima iz Crne Gore Šerbom Rastoderom, Atvijom Kerovicem, Jasminom Rastoder, Brahom Adrovićem, Samirom Agovićem, zastanem, pogledam, razmišljam – kakva je to hipnoza zavladala medju njima pa su su na svakom koraku ljubazni, ponosni, nasmejani. I naravno svi to rade dobrovoljno i besplatno.
Poželim da festival traje 365 dana a ne tri. Harmonija vlada kako medju domaćinima štandova tako i medju posjetiocima. Više od 20.000 doseljenika i Luksamburžana prodefilovalo je za tri dana.
Krovna organizacija udruženja doseljenika u Luksemburg CLAE, je za organizaciju festivala zaslužila sve čestitke. Sve je funkcionisalo besprekorno do najsitnijeg detalja.
ŠETNJA MOŽE DA POČNE
A počelo je pozdravnim riječima direktora CLAE-a i ministra familije u Vladi Luksemburga.
Šetnja je mogla da počne. Obilazim štandove, prijateljski se guramo… Kao da prvi put vidim da ima doseljenika od Afrike do Amerike, Azije. Pogledom tražim naše. Čujem “tu su pravo pa lijevo i tu” i nekako stigoh do štanda Zavičajnog kluba “Bihor”.
I odmah, onako po naški – bujrum kolači, piće, jelo…Malo probaj ovog malo onog, čupni ovamo i onamo…Sve je ukusno i još ukusnije zato što je ponuđeno sa načinom!
Džeko, Vehbo, Ahmet su se potrudili da na štandu ne fali ničega. Od ćevapa i viršli preko pita do mantija i harčalija, od domaće trakije do vode. Svoje “busije” već su zauzeli ljudi i ZK Bihor – Esko, Remzo, Pero, Sanela, Edin, Suka, Sadata, Hajro, Harun….Šerbo Rastoder je posmatrao sa strane, analizirao prolaznike i posjetioce štanda.
A iznad štanda zastave Crne Gore i Bošnjačka, logo kluba. Izložene rukotvorine iz Bihora – vunene čarape, pleteni vuneni džemer, jambolija.. neko je donio i gusle. Sve je ukrašeno slikama na kojima su prirodne ljepote Bihora i Crne Gore.
Prolaze gosti, zapitkuju odakle smo, iz koje smo države. Interesuju se kako se prave ponuđena jela. Džeko objašnjava i usput nudi mantije i pitu. Dvije mlade djevojke iz Konga se “dave” sa mantijama. Uživaju u hrani iz Bihora i ambijentu.
Kroz šumu štandova prišao sam mjestu gdje se smjestilo udruženja Luksemburg – Crna Gora. Atmosfera ista kao kod ZK Bihor. Osmjeh na licu kod svih. Predsjednik Udruženja Ismet Muhović na čelu kao domaćin a iza njega Atif, Esko, Halil…. Hrane i pića koliko hoćeš a ugođaj upotpunjuju slike sa prirodnim ljepotama Crne Gore.
Na štandu udruženje Cooperation Luksemburg – Montenegro i izdavačke kuće Almanah iz Podgorice izlozeno više od 100 izdanja ove izdavačke kuće. Oko štanda desetine ljudi čita i prelistava knjige. Mala Jugoslavija u deset kvadratnih metara. Odlazim sa sjetom. Dosta je bilo za danas, osjećam umor ali zadovoljstvo i olakšanje.
Ima još dobrih ljudi.
RAIF ADROVIĆ
