Ruždo Zverotić, jedan je od rijetkih koji se, nakon pečalbe i života u inostranstvu, vratio u zavičaj, u svoje rodno Vrševo. Zatekli smo ga u porodičnoj kući, nasmijanog i spremnog za razgovor.
„Kao i svako domaćinstvo i naše se bavilo poljoprivredom i ljudi su generalno živjeli od toga. Mnogo je porodica koje je poljoprivreda spriječila da odu iz svog zavičaja”, sjeća se Ruždo svog djetinjstva.
Nagomilane godine dodale su iskustvo, smirenost i mudrost, pa Ruždo kaže da je vrijeme veoma brzo prošlo, ali da čovjek živi da bi ostarao.
“Odrastao sam u familiji koja je brojala petoro djece. Naš otac je 70 – tih godina otišao u Njemačku, a mi kao djeca ostali i borili se uz njegovu pomoć – nas četiri brata i jedna sestra. Nastojali smo da pohađamo škole, a neki su završili i fakultete. Poslije završene škole u Beranama, put me je odveo u Skoplje. Sjećam se, dok sam pohađao školu u Hazanama, da je škola brojala 30 učenika prvog razreda iz Vrševa i Hazana. Sjećam se, takođe da je iz ova dva sela peti razred napunio dva odjeljenja”, vraća sjećenje Ruždo i brzo dodaje da je tada bio težak put do škole, posebno zimi.
“Od kuće do škole putovali bi po sat, a od škole do kuće i sat i po. Nakon škole izlazili bi na stanove koje smo imali na Ciglenu. Voljeli smo školu, ali ljeti smo nakon škole radili na imanju”, priča Ruždo.
Ipak, kaže on, našlo bi se vremena za igru, nikada nijesu bili umorni i ništa im nije bilo teško.
“Nakon školovanja, 1985. nijesam pokušavao da nađem posao u Petnjici i te godine sam otišao u Švajcarsku da obiđem braću. Tada je za put bila potrebna viza. Dobio sam je i otišao do Njemačke, a potom i do Švajcarske gdje sam ostao cijelu godinu. Sudbina je tako htjela da sam 1993. godine upoznao suprugu i krajem 1993. smo se vjenčali. Od januara 1994. godine, kada sam dobio boravišnu vizu, nijesam gubio nadu i čežnju za svojim rodnim krajem. I ispunio sam cilj – nakon 26 godina vratio sam se u svoj zavičaj”, ponosno i sa ozarenim licem kaže ovaj Vrševac.
Nije bio nezadovoljan Švajcarskom, jer mu je, kako tvrdi, dala mnogo i pomogla, ali je ipak odlučio da se vrati u Bihor.
“U Bihor sam dolazio i po tri puta godišnje sa svojom porodicom, a ljeti obavezno. I tako 20 punih godina. Njih i dan danas vuče da budu ovdje u Vrševu kao što bi bili na primorju. Moja želja je bila da budem ovdje stalno, dok je za moju porodicu to bila velika promjena, ali ubrzo su se navikli i pridružili mi se. Zahvalan sam im na tome, zahvalan što prate moju budućnost na ovaj način. Moj cilj je ispunjen, sada je vrijeme drugačije i život teče brže, ali ako se borimo za nešto sve će doći na svoje”, ističe Ruždo.
Na kraju razgovora Ruždo je imao i šta da kaže mladima.
“Ukoliko nešto zaista želiš i boriš se za to, to ostvarenje će i doći vremenom. Bez obzira što današnje generacije žude za boljim životom negdje drugdje ne treba nikada da zaborave rodno mjesto i svoj zavičaj. Gdje god otišli, uvijek se vraćajte na zemlju svojih pradjedova”, rekao je Ruždo Zverotić, jedan od rijetkih koji se, nakon deceniju i po, vratio u zavičaj.
ALMINA LIČINA
Opširniji razgovor sa Ruždom Zverotićem pogledajte na YouTube kanalu Radio Petnjica.
