Jesen u Petnjici, pazarni dan i preddžumanski vakat. Mladići ispred džamije stoje i srdačno razgovaraju. Slučajni prolaznik ništa neobično ne bi zapazio. Ali onaj ko ih poznaje uočio bi znao bi da je to generacija 1992. odavno izašla iz školskih klupa i “prosula se po svijetu.
Danas ih je, neplanirano u Petnjici, okupio poziv na molitvu. Petorica školskih drugova, prisjeća se đačkih i dječijih uspomena, raspituju se jedni za druge. I za one koji su odavno napustili Bihor i otišli trbuhom za kruhom. Škole su tada bile pune, a sada se sve više prazne, ljudi se sve češće odlučuju na odlazak. Neki su i ostali.
Zijad, Refik, Ersin, Aldin i Enko – pet prijatelja i pet različitih sudbina i možda se čitaocima učini neukusno reći, pet različitih političkih partija. Ali nama, koji smo dio predizborne euforije, ovaj zaključak je drag. Drag nam je jer u njihovim očima možete vidjeti iskrenost, prijateljstvo, sredačnost i dobroćudnost. Ovi mladi ljudi su danas fotografijom poslali snažnu poruku svima – Izbori dolaze i prolaze, politika je tu da nam olakša život, a ne da nas udaljava jedne od drugih.
Pružimo ruku jedni drugima i ne dozvolimo da zarad političkih poena našoj braći po vjeri, našim prijateljima, rođacima i komšijama uputimo tešku riječ.
ENKO KORAĆ
