Na Ponoru, malom petnjičkom selu, žive vrijedni ljudi koji se uglavnom bave stočarstvom i poljoprivredom. Jedan od njih, Fadil Kožar, sagovornik Radija Petnjica, dokazuje tvrdnju da se na babovini može opstati ali sa upornim radom i velikim trudom.
Fadil je uzorni poljoprivrednik, dobar domaćin i uvijek spreman za priču. Svoju besjedu je počeo sjećanjem na davne, teške dane u tom dijelu Bihora.
„Nekadašnji život mojeg oca pa i moj, ne ponovio se nikad. Četiri godine u kolibama smo živjeli, bolje su smještene moje krave sada nego mi u to vrijeme.
U porodici nas je bilo osam, otac se rano odvojio od braće i započeo samostalni život. Otišao je na katune, gdje smo inače provodili ljetnje dane, i nakon četiri godine, uz pomoć braće i stričeva, napravili smo kuću gdje sam odrastao.
Moja starija sestra se udala sa 17 godina, ja sam ostao sa ocem. Radili smo dan noć, čini mi se da nema livade od Petnjice do Pešteri koju nijesmo radili i kosili, da bi se nešto stvorilo.
Sa jedne strane ja sam najbogatiji čovjek. Imam dva brata, 18 unučadi, svi su zdravi i tim mogu ponosno da se pohvalim. Imao sam piliku da odem u inostranstvo, ali nijesam mogao da ostavim roditelje koji su već bili oboljeli i ostarili. Kao najstariji sin teško mi je bilo da ih ostavim. Najviše nade su imali u moju suprugu i mene pa sam ostao. Ni dan danas se ne kajem, porodicu sam izveo na pravi put i zbog toga sam najviše srećan“ , kaže Fadil.
U velikoj nemaštini kako kaže naš sagovornik nije bilo stoke, jedva dva grla sa kojim su mogli izaći na kraj.
„Bilo je teško, kasnije smo kupili zemlju, sve smo ručno radili, kako s konjima i volovima tako i golim rukama. Nije bilo kao danas motornih testera, sjekira nego smo ručno vukli drva iz velikih planina po najvećem snijegu. Otac je bio dobar i vrijedan čovjek, veliki radnik, ne zaslužuje da ga sjedeći pomenem“ ističe Fadil.
On podsjeća da je na Ponoru nekada imalo više domaćinstava i da je većina imala državni posao, a jedan dio se bavio isključivo stočarstvom.
„Ranije smo držali do 60 ovaca, posljednjih osam godina držimo oko 150 ovaca. Prošle godine smo imali 15 krava, zbog teške neplodne godine omalili smo na deset. Sa svojih 17 godina preuzeo sam gazdinstvo od svog oca, da bi nakon godinu gazdovanja kupio zemlju na Ciglenu, a kasnije i veća zemljište ovdje u selu. Ljudi su se čudili kada sam od brata rođenog kupio kuću, takođe su mi govorili da mogu kupiti tri kuće u Baru u toj vrijednosti.
Ja sam ostao zbog svoje djece, da bi njima proširio imanje i imali sve što imaju danas. Ne može se stvoriti neko veliko bogatstvo, ali može se lijepo živjeti. Sve što danas ne mogu završiti ostavim za sjutra, tako je kad si sam svoj gazda.
Unučad pristižu, uveliko pomažu, imamo dva traktora koja djeca voze kao odrasli. Dotjeraju drva, izbace đubre, pokose, baliraju sijeno. Samo djeca sedam-osam hiljada bala izbaliraju ljeti. Poslednjih desetak godina ne radim, čuvam stoku i to mi je veliki merak, pogotovo ovce. Milije mi je kada je sunčan dan da odem za ovcama, nego na svadbu da odem, tako me srce vuče“ , navodi Fadil.
Ljetnje dane porodica Fadila Kožara uglavnom provodi na planini Ciglen gdje imaju 30 hektara zemljišta. On mladima poručuje da ne žale svoja leđa ako žele da uspiju.
„Kod mene je ovako, ko želi da se bavi poljoprivredom da ne žali svoja leđa i da radi dan noć. Ko misli da ne okalja opanke neka bježi odavde, ovdje treba dosta snage da zapne čovjek da bi se lijepo živjelo“, zaključuje Fadil Kožar.
Opširnije razgovor sa Fadilom Kožarem pogledajte na YouTube kanalu Radio Petnjica.
