U četvrtoj emisiji serijala “Putevi i Raskršća” sagovornici su poljoprivrednik Amar Muratović, profesor Arslan Avdo Korać i arheolog Peđa Lutovac.
Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
AMAR MURATOVIĆ: SVI SMO DUŽNI PETNJICI
RADIO PETNJICA: Najveći problem u Petnjici je iseljavanje. Šta je razlog iseljavanja ljudi?
Amar Muratović: Tema je veoma složena i mnogi faktori utiču na nju. Na iseljavanje uticaj imaju ekonomija, politika. Bilo je razloga u prošlosti ali iu sadašnjosti. Danas najveši razlog je ekonomska situacija koja je produkt iseljavanja ljudi iz Petnjice. Mnogi su otišli a žele da se vrate ali kada se jednom ode, neko iz stida a neko iz ponosa ne želi da se vrati u Bihor. Iz mojeg dijela, gdje ja živim, mnogo je omladine otišlo, kuće su ostale prazne. Mada i kuće ostaju prazne u kojima žive staračka domaćinstva.
RADIO PETNJICA: Amar Muratović je najbolji primjer da se od svog rada može živjeti u Petnjici. Zašto si ostao u Petnjici a vjerovatno si mogao da odeš iz zavičaja?
Amar Muratović: Mislim da nema kuće u Petnjici a da nekog nema u inostranstvu. Imao sam prilike, nakon završetka srednje škole, da radim u Podgorici. Sticao sam prva iskustva, i kroz iskustvo odlučio sam da upišem Biotehnički fakultet u Bijelom Polju. Počela je veza sa poljoprivredom, želja za zavičajem. Boravio sam naravno u inostranstvu ali želja je bila jača prema zavičaju. Svake sedmice radim drugi oblik posla, kako mi ne bi bilo monotono.
Dužni smo svi Petnjici i mislim da je dosta ljudi otišlo iz Bihora. Ne bi valjalo i ovo što nas ima da ide, a nema ni razloga da se ide. Bolje je sebi i svojoj kući raditi nego tamo negdje. Želio sam da budem primjer mladim ljudima i pokažem da se može sa poljoprivrednim aktivnostima kod svoje kuće opstati.
RADIO PETNJICA: Koliko je teško i koliko je lako bilo pokrenuti posao kojim se baviš, jer si od svog rada opremio kuću, radionicu i sve što je bilo potrebno za život?
Amar Muratović: Cilj opravda sredstva. Možda će biti čudno, ja vozim auto od svoga oca ali imam svoj traktor. Za taj novac kojim je traktor plaćen, mogao sam da biram koji ću mercedes da kupim. Volim mašine i one mi olakšavaju posao kojim se bavim, koje mi daju sigurnost. Traktor će da zaradi a mercedes neće.
RADIO PETNJICA: Koliko je teško doći do nivoa u kojem se sada nalaziš?
Amar Muratović: Hvala Bogu nije bilo teško. Ne radim sam, porodica mi mnogo pomaže i sve je u Božijim rukama. Ono što je suđeno to nas čeka. Ukoliko sam nešto propustio, ne sjekiram se oko toga, to nije bilo moje. Mnogo je teško sa početka krenuti ali sa ove tačke kad pogledam, sva muka se zaboravi kad dođu rezultai. Bilo je padova ali to nije razlog odustajanja. Gledao sam više na greške nego na uspjeh i želio da ih popravim na neki drugi pristup. Pozitivan način gledanja mi mnogo pomaže na te stvari.
RADIO PETNJICA: Gdje prodaješ sokove, da li si zadovoljan sa tim, kako ih pakujete?
Amar Muratović: Volim da ih zovem Bihorski sokovi. Među prvima dosjetili smo se te ideje, jer Bihor je mjesto u kojem ima mnogo voća i mnogo potencijala za zasadima i to je budućnost.
Bihorski sok se može naći naravno pored Petnjice, u mnogim hotelima i restoranima, prodavnicama zdrave hrane širom Crne Gore, kao i van granice.
Imamo dijaporu, koji su česti kupci. Sokovi stižu do Njemačke, Luksemburga, kao i džemovi. Sokovi prolaze kao halva.
RADIO PETNJICA: Zasadili ste dosta stabala voća, jabuka, šljiva, maline i kako to sve stižete da obrađujete?
Amar Muratović: Bavim se mješovitim sistemom poljoprivrede, jer nemamo mnogo površine. Ako imam pet hektara površine, rasporediću zasade na svih pet grana poljoprivrede po jedan hektat. Tako imamo širu paletu proizvoda i stabilniju proizvodnju. Desi se mraz, nekad nema voća ali zato ima nešto drugo. Stočarstvo je bitna grana poljoprivrede i pored toga štoje jedna od težih. Mi imamo krave, ovce, pčele, razne vrste voća, kruška, jabuka, šljiva, nešto malo dunja, maline, imamo manji plastenik. U sezoni imam nas desetak radnika, nekad četiri-petali stižemo sve da obradimo.
RADIO PETNJICA: Da li je opština Petnjica i država uradila dovoljno da motiviše mlade ljude da ostanu u Petnjici?
Amar Muratović: Svaki motiv je bitan od onog najobičnijeg. Opština je povraćajem statusa Opštine, nemjerljivo doprinijela za naš kraj ali da li je dovoljno, mislim da može uvijek bolje i nadam se da će bit bolje u smislu investicija i preraspodjele opštinskog novca vezanog za poljoprivredu. Mislim da je poljoprivreda glavna grana razvoja Petnjice.
Od države svi očekuju stvaranje uslova za radna mjesta, kao i sa lokalnog nivoa da se ostvare radna mjesta. Omladina treba da se rastereti od politike. Nažalost, ljudi koji su na pozicijama ne vide potencijal u mladim ljudima.
RADIO PETNJICA: Gdje su šanse Petnjice, kako bi iz grada u pokušaju postala grad?
Amar Muratović: Mislim da nam je putna infrastuktura očajna, paralizovani smo jer imamo nedovršenu saobraćajnicu prema Beranama. Takođe put preko Lješnice prema Bijelom Polju je veoma bitan ali se nalazi u lošem stanju, pogotovo nakon zime otvorile su se velike rupe. Putni pravac prema Rožajama je avanturistički put a i pominje se izgradnja graničnog prelaza prema Tutinu, koja je veoma dobra ideja.
Bez putne infrastrukture, ljudi će se teško opredijeliti da nešto više urade u Petnjici. Petnjica za veće projekte nema ljudske resurse. Mladi ljudi su otišli i teško će se vratiti. Fokus treba biti očuvanje trenutačnog stanja, pogotovo mlade ljude i potrebno je mnogo volje za nešto novo.
******************************************************************
PREDRAG LUTOVAC: TORINE TREBA I DALJE ISTRAŽIVATI
U četvrtoj emisiji ,,Putevi I Raskršća” nastavili smo priču sa arhelogom Predragom Lutovcem o Torinama i arheološkim nalazištima na ovom lokalitetu.
RADIO PETNJICA: Našli ste i dva groba relativno mlada sa skeletima? Je li ima groblja okolo bilo gdje?
Predrag Lutovac: U jednom vremenskmo periodu, vjerovatno u poznom srednjem vijeku ispod Torina na privatnom imanju postoji jedna crkvina i možemo te grobove jer su hrišćanski da povežemo sa tim vremenskim periodom i sa tom crkvom. Obično se tada ne vrše sahranjivanja u selu, nego je groblje izdignutije pa ono bude na nekom mjestu gdje ne predstvalja problem toj srednjovjekovnoj zajednici, nijesmo mogli hronološki da utvrdimo o kojoj godini je riječ recimo da smo našli neki prsten ili bilo kakav predmet znali bi smo period, ali oni su totalno prazni.
Torine ukazuje na činjenicu da tu postoji i drugih vremena i treba nastaviti istrživanja i provjerit šta tu sve ima pa ćemo imati neku jasnu sliku razvoja života iz tog vremena.
************************************************************************
AVDO KORAĆ: OD 16 SVADBI U BIHORU JE OSTAO SAMO JEDAN PAR
RADIO PETNJICA: Možete li predstaviti tadašnje običaje i na koji način su se organizovale svadbe u Bihoru?
Avdo Korać: Pokušaću da u par rečenica da neko svoje pamćenje i viđenja prenesem šire vašem auditorijumu. Kada su u pitanju običaji, svadbe, suneti, odlasci u vojsku to je sve na svoj način prihvaćeno kao neko slavlje koje će da obogati porodicu, da poveća taj ljudski faktor koji se nažalost u Bihoru sve manje primjećuje. Tradicija svadbi je bila različita u opštinama a i u selima, to je bio svečani čin bilo da se ženi momak ili udaje djevojka. U porodici gdje se dešavao taj čin, poroica je za taj dan živjela. To je vrijeme kada se djevojka isprosi pa nakon mjesec dana se devede u domu.
Svadbe su se organizovale na sledeći način, prvo prosidba pa svatovi za djevojku. Kada su udaje i ženidbe u pitanju uvijek se pojavi neko ko je sebet tome. Išli su prvo prosci koji bi isprosili mladu nakon prosidbe se ugovara svadba s koliko svatova da se dođe, šta da se kupi nevjesti i tome slično. Obično su išli ljudi koji znaju obe familije, nije se djevojka odma mogla isprositi, ostavljao se prostor onome ko udaje kćerku da se raspita o tome momku i porodici. Domaćin koji organizuje svadbu zove prijatelje, bratstvo, sve bližnje ustvari zove onoliko koliko je mogao da učini troška toj svadbi. Bila je ekskluziva kada kažu da je za neku djevojku dođe 100 svatova. Za dan svadbe se jednostavno živjelo, od dana prosidbe do dana dolaska nevjeste u kuću. Svi su bili organizovali i imali su svoj domaći zadatak, znali su šta treba da se radi, da se ne bi obrukali, da na toj svadi nešto bude nedolično. Gledalo se da u svatovima svi budu lijepo obučeni, da se taj koji šalje svatove prijatelju ne obruka.
Svadbe su se obavljale u bašti, nosila se narodna tradicionalna nošnja, druge nevjeste nosile su zlato, tradicija je tada živjela i živa je bila. Sada više toga nema,sada se svadbe organizuju naveče i na drugačiji način. Alkohola nije bilo, baš rijetko. Te svadbe su pune bile draži i ljepote, jednostavno su bile biser u našem kraju.
RADIO PETNJICA: Da li su svadbe imale neke posebne običaje koji su bili zapisani?
Avdo Korać: Pa imalo je, na primjer kada nevjesta preskače prag, uzima s dijete na konče, posebno je bilo to što svadbe nikada neće biti kao tada, to je nažalost isčezlo.
RADIO PETNJICA: Spomenuli ste Peć, da li pamtite dane kada ste išli pješke ili na konja do Peći?
Avdo Korać: Ne, to pamtim samo kroz priču. Ljudi su odlaskom za peć između dva svjetska rata odlazili zbog gladi. Na leđima su nosili žito i brašno, bilo je ljudi i a konjima ali rijetko. Naši su išli u Peć i kopali privatno.
RADIO PETNJICA: Da li se sjećate i da li bi mogli da nam predstavite kako su se obeležavali tradicionalni sabori. Prema našim saznanjima najstariji vašar bio na Lađevcu?
Avdo Korać: Vašari su stari tradicionalni običaj u Bihoru. Vašar ili sabor, kada je u pitanju sabor na Lađevcu je najstariji sabor prvo je on počeo, nažalost on jedini i dan danas traje. Vašar na kraka je formiran povodom pogibije partizana, vašar u Tucanjama formiran je povodom dolaska autobuske linije kao i na Boru…
Vašar na Turijaku je bio jako poznat, bio je konkurent Lađevcu. Na vašaru se jedva isčekivalo da se ode. 2 avgusta bi bili na Lađevcu, pa što se vratimo sa Lađevca mi računamo koji je dan 2. avgust naredne godine da opet odemo. To je bila svečanost, svi dođu nepozvani, dolazili su iz Peći, Bijelog Polja, Rožaja. Imalo je tradicionalno obeležavanje bacanje kamena i trčanje konja
RADIO PETNJICA: Da li ste u mladalačkim danima imali poseban razlog zbog kojeg ste posjetili vašar?
Avod Korać: Svi smo mi koji smo imali 18-19 godina jedva čekali, ali nam se obijalo o glavu .
RADIO PETNJICA: Da li mislite da se tradicionalni vašari mogu vratiti?
Avdo Korać: Ne bi smjeli da se zaborave, ali će se sami od sebe izgasiti jer nema stanovništva nema ko da ode.
RADIO PETNJICA: Da li mislite da je jedan od razloga zbog čega su se vašari izgasili to što je velika iseljenost Bihora?
Avdo Korać: Da demografska slika Bihora je skroz uništena pogotovo zadnjih dvadeset godina odlaskom naših ljudi koji su otišli u zemlje Zapadne Evrope. Ovdje ostaju stariji ljudi, penzioneri. Prošle godine u Bihoru se održalo 16 svadbi od kojih je samo jedan bračni par ostao u Bihoru.
Ima još mnogo stvari da se ispriča, ja sam dosta i za boravio ali uglavnom to je sve tu. Žao mi je što je u Bihoru velika iseljenost ali to je sada nažalost svuda.
Mali potsjednik svima koji vode neke beleške da što više zapišu običaje i tradiciju, kulturu i foklkor. Što se zapiše ostane vječito, što se ispriča a ne zapiše se kao da ga nijesi ni pričao.
