Remzija Hajdarpašić pripada onim stvaraocima koji je svoj rodni zavičaj pretočio u ličnu prozu satkanu u njegovim razmišljanjima. Njemu je u mislima Bihor i Vrševo. Aristotel je rekao: ,,Umjetnost nastaje iz nagona za oblikovanjem i čežnje za emocionalnim izrazom.” Bez obzira što svoje muhadžirske dane provodi u Luksemburgu ipak je njegov zavičaj tamo đe mu je i korijen; zavičaj je mesto za koje ga vezuje sjećanje i jaka čežnja misli i zapisi, jutra i noći, život i smrt, očaj i nada, ljubav i patnja sve je to dio priča koje je Hjdarpašić pretočio u svoju prozu.
Uvjek kad se pojavi nova kratka priča, obradujem se, i učini da povjerujem kako smo, svakom njegovom pričom još jedan korak bliže sferi i formi kratke priče koja je nažalost kao književna forma zapostavljena, u odnosu na roman. Međutim tu draž koju ima kratka priča rijetko ima koji roman.
Priče Hajdarpašića su narativne forme, odnosno, prihvataju činjenice kao sublimaciju emocija autora u kojima se čuva lični potencijal integralnosti i koji kao vrjednosno ujednačen segment i spektar priča o događajima iz njegovog okruženja kako onog u kom se rodio tako i onom u dalekom svijetu. Autor nas svojim pričama opominje da ne možemo putovati svezanih očiju kroz ponoć naše suštine, često nesvjesni našeg okruženja. Autor se služi najjačim sredstvima kratke priče – sažimanjem, naracijom, sublimacijom, metaforičnim sugestijama, pa i neskrivenom porukom svojim čitaocima koji ga sa pažnjom prate na njegovim proznim putevima. Hajdarpašić hrabro istupa svojim pričama (tematikom), sa težnjom ka savremenoj priči. Duboko svjestan svijeta koji ga okružuje, autor svoju proznu nit prepušta novom svijetu, čije širine lijepo složene arabeske iz života. Pri prvom dodiru sa ovim pričama naslućuje se duboka misao, kao svetionik koji šalje jaka svjetla ka brodovima tasko je autor u sigurnom proznom izrazu. Osnažen tim i takvim izrazom kao i životnim i stvaralačkim iskustvom, Remzija Hajdarpašić nastupa sa jakom energijom o tome da je autor istovremeno i kovač i kovina, te da je u trenutku kad udara po nakovnju vazda i sam pod udarom čekića, taj udar ga vodi životnim putevima i stazama ka Bihoru. Primarna problematika kojom se Hajdarpašić u pričama bavi je odnos društva prema pojedincima, ali i odnos takvog pojedinca prema samom sebi. Vodeći nas kroz lavirinte duše, autor nas vodi kroz predjele oprečnih i intenzivnih osjećanja. Stalno ispitujući svoja uvjerenja, (da li je nešto ispravno ili pogrešno) ide do krajnjih granica, neprestano rušeći stigmu, buneći se protiv nepravdi. Zato što, su mudre misli pisaca još od antičkih vremena pa do danas, smatra da su to jedni od najhrabrijih ljudi. Zato što svoje najintimnije misli i osjećaje duboko skrivene, istinito i nesebično, hrabro, svjedoče kroz njihova promišljanja. Samo oni pisci koji javno govore o svojoj ali i tuđoj čovječnosti, (a toga nam danas najviše nedostaje) čine svoja djela posebnim. Priča koja svaki put traje, onoliko dugo, koliko želimo da je preživljavamo iznova i iznova. Autor nam se uvjek obraća istinom, birajući riječi, da samo njemu slični osjete i prepoznaju istinu i jaku snagu njegovih (vizija) priča. Na samom kraju reći ću autor je dobar pisac da bi ispod njegovog pera moglo da izađe nešto što nije književnost, i to dobra. Tematsku i motivsku građu autor gradi, grana i razgrađuje u kolopletu sa emotivnim, etičkim i estetičkim zahtevima. Pa tako i ove zapise čitamo kao niz u književnom smislu izvanredno organizovanih priča u kojima autor daje mnogo prostora ličnom (unutrašnjem) načinu razmišljanja i izražavanja dok zapisuje svoje uspomene koje su i snažne i autentične i čine ga posebnim.
ZAKOPANO ZLATO
Čini mi se da gusari, pustolovi i avanturisti ne bi ni postojali da nije bilo “zakopanog zlata”. Kako je samo raspaljivalo maštu pripovjedača, pisaca i ražisera.
Priče o blagu skrivenom u njedrima zemlje nijesu mimoišle ni moje rodno selo Vrševo. Teški uslovi života i naporni svakodnevni poslovi rađali su u ljudima želju za rahatlukom i bogastvom. Pronaći davno zakopano blago bio je način da se ostvare želje. Otuda u Vrševu, a i drugim bihorskim selima, postoji niz zanimljivih priča vezanih za zlato.
Abdulah, siromašni seljak iz Vrševa, našao se nekim poslom u Skoplju i prije povratka otišao na pijacu da kupi poklone familiji – obećao je babu duhan, ženi košulju a djeci simit. Obilazeći tezge, privukle mu pažnju stare mape koje je, pored isto tako starih knjiga prodavao onizak crnomanjast čovjek porijeklom Grk. Vješt trgovac, doznavši da je mušterija iz Crne Gore ubjeđivao je Abdulaha da su mape upravo iz tih krajeva. I stvarno, gledajući jednu od njih zakleo bi se Abdulah da su putevi i potoci ucrtani na mapi njemu poznati.
Kupio bi on mapu ali nema para za sve što bi htio. Ocu ne smije na oči bez duhana. Djeca će po cijeli dan savijati ovce i dvije mršave krave po Ilinom guvnu da bi ga još tu presrela i dobila obećani simit. Emina, devetogodišnja kći krhkog zdravlja i kao prut tankih ručica, skočiće mu oko vrata – ne bi mogao podnijeti razočarenje i tugu u očima svoje djevojčice da njene ruke u torbi ne pronađu simit. Zagrliće ga i Emin, stariji sin, bistro dijete koje često ispisuje čobanskim štapom, čas po zemlji čas po zraku, samo njemu znane znakove. (- Planira Emin, biće nešto od njega – govorili su ljudi. Najbolji učenik osmog razreda osnovne škole u Tucanjama, upisaće gimnaziju u Beranama. Stanovaće kod daidže, obećao je dajko da je Eminova škola njegova briga.) Hajrija će još izdaleka znati donosili joj suprug poklon ili ne ali neće ni jednom riječju, niti jednim gestom pokazati žal za košuljom. Begovskog porijekla, ta žena krupnih plavih očiju i neobično svijetle kose što se jedva nazire ispod bijele šamije, nikada se nije žalila na nemaštinu. Sve njene želje vezane su za djecu. Da Emin završi školu – da postane neko. Da Emina zajača, ko zna gdje će se udati – ima teških kuća.
Dobi babo duhan kao zlato žut. Dobiše djeca simit – hljeb kojem prismoka ne treba. Dobila bi i Hajrija košulju da jedan krstić na mapi nije zaintrigirao promućurnog gorštaka.
– Hiljadu prečih stvari. Nek je djecu obradovao – tješila se Hajrija.
Pažljivo je Abdulah razgledao mapu, pokušavajući da odgonetne mjesto koje krstić pokazije. Kršanja, ne može biti drugo. Put prema Lokvama, Petakov krš desno selo lijevo, potok naprijed. “Kršanja je sigurno”, zaključi. Mjesto je pored puta, mora kopati noću. Kramp, vreća i mrak – to je sve što mu treba.
Familiji je rekao da ide na Bor, na konak kod sestre. Slaba je nešto, mora je obići – sevap je, odiva je to.
Skriven u grmušama pored Petakovog krša, čekao je da čobani prognaju stoku.
Prvo su prošli mlađi čobani, još nejaka djeca, žureći da se još za vidjelice popenju na svoje ili komšiske tek uzrele trešnje. Kad je stari Alija zamakao sa stadom znao je Abdulah da u Ravništima nema više čobana. Sačekao je još malo, da mrak preovlada, i počeo kopati. Kameniti teren i od suše tvrda zemlja činili su kopanje skoro nemogućim. Ali nije Abdulah bio od onih koji lako odustaju. Krampom je čupao suho busenje, kada bi metalni zvuk krampa pokazao da udara u stanac, pomjerao se napred-nazad trađeći samo zemlju ili pokretno kamenje. Kupiće ono imanje što Hasan prodaje, i volove da Pešter nema takve; obući će djecu kako treba, okitiće Hajriju… Redale su se želje dok je umornim rukama brisao znoj sa čela.
Noć je odmicala a zlata nije bilo. Počeo je gubiti nadu i koriti samoga sebe. “I nijesam za drugo već za krampa. Ovolika Kršanja – i da je zakopano tu ne može se naći.”
Počeše se i pjetlovi oglašavati…
Bio je na izmaku snage kad sunce obasja vrh Mušnice. “Dosta je, nijesam ja te sreće” pomisli.
Baš u tome kramp odlomi parče keramike. Još par udaraca i ukaza se poklopac ćupa.
Abdulah pade na koljena, prouči bismilu i otvori ćup. Smiren kakav je uvijek bio, privuče vreću i poče brižljivo prebacivati zlatnike, kao da se boji da ne iščeznu.
Prenu ga zvuk zvona. To Alijin ugič više Miještavice predvodi stado.
Pohitao je, prebacio vreću preko ramena pa kroz Makvu umakao u Gradac. U mislima mu samo Alija – je li ga prepoznao ili ne? Biti bogat u siromašnom selu činilo mu se jednako teško kao i dosadašnja neimaština. Zna on dobro da nebi mogao s praga vratiti nevoljnika, a svi će tražiti zajam: braća, rođaci, komšije, dolaziće i iz drugih sela.
Jeste Alija bio star ali ne i ishlapio, poznao je on svog komšiju. I ne samo komšiju nego i njegov kramp, u žurbi zaboravljen kraj rupe.
Narednih dana selo nije imalo drugih tema. Ljudi u poljima, žene na seoskoj vodi, čobani za stadima, jedni bi se obložili da je nešto našao a drugi da nije. No, jedini koji je znao istinu, sam Abdulah, sve je poricao. “A što bih krio da sam našao? vidite kakva mi je kuća, a nejač – dva tovara da nađem malo bi bilo”, govorio je kroz zagonetan smiješak, u kom se skrivala tajna.
Promijenio se Abdulah, svi su to vidjeli – nevješto je glumio. Dolazili su ljudi i iz drugih sela, kastana da ga pitaju šta je iskopao. A on, volio bi da ga udare nego što ga to pitaju. Ali ko može narodu usta zatvoriti?…
Kako ništa ne traje vječno, i priče o Abdulahovom zlatu polako izblijedeše. Trošio Abdulah zlatnike, polako i mudro, ne rasipajući se.
Nakon par godina započeo ja gradnju nove kuće. Slameni krov od stare već je propuštao a sipac je toliko nagrizao brvna da je bilo pitanje vremena kada će se urušiti.
Međutim svako pametan je znao da za novu kuću treba dosta novca! Jedan valjan ćošnik koštao je kao pola ovce.
I šta će biti? Pošao Abdulah u Hazane kod Sima, jedinog trgovca u kraju, da ište
zajam.
Radoznao da vidi da li mu je novac stvarno potreban, obeća Simo ali reče da mu treba nekoliko dana, dok prikupi od dužnika. U dubokoj tajnosti, pažljivo je ispisao redne brojeve novčanica, i tek onda novac posudio.
Vrati Abdulah u roku zajam, uz zahvalnost što mu se pomoglo “kada je bilo najteže”.
Uporedio Simo brojeve vraćenih novčanica sa onim u svesci i vidio da su – isti. Opet je selo brujalo neki vakat, pa utihlo.
Ostala je za to vrijeme plaha kula. I potomstvo koje dan-danas živi u blagostanju.
IZGUBLJENI UM
Zajedno su prohodali. Uspravljeni nasred sobe, dohvatili su se za ruke i na nesigurnim nožicama stigli do ivice stola. Te ručice, stisnute da jedna drugoj pomognu, za cio život su vezale Adnana i Nenada. Mnogo toga imali su zajedničkog. Igračke, stepenište, ulicu pred zgradom, malo dvorište iza zgrade, učiteljicu, klupu, loptu, a i mnoge želje su im bile zajedničke. Sve ovo i još mnogo toga zbližavalo je ova dva nevina dječaka. Uvijek zajedno: U školi, igri, svađi s drugom djecom. U tom bezbrižnom djetinjstvu bili su nerazdvojni. Ni različite vjere kojima su pripadali nijesu ih razdvojile. Još su bili golobradi dječaci kad su se složili da su njih dvojica, iako jedan Adnan a drugi Nenad, iste vjere. I Islam i Hrišćanstvo slave jednog Boga, pa ako je jedan – onda je on isti i za jedne i za druge. Razlike su napravili ljudi pogrešno tumačeći Božje odredbe. Ovako tumačenje vjere pomoglo im je, da ostanu zajedno i kada im se domovina počela cijepati po nacionalnim šavovima.
Strašan oblak mržnje počeo je prekrivati njihov rodni grad. Čim su se čuli prvi pucnji oko Srebrenice, Nenadovi roditelji riješili su otići kod rodbine u Srbiju. Donijeli su Adnanovima ključeve od stana i dugo objašnjavali razlog odlaska. Stariji nijesu plakali na rastanku , ali Adnan i Nenad – jesu.
– Neće ovo dugo – nadala se Adnanova majka.
– Čim stane, eto nas opet nazad – hrabrio je otac Nenada, milujući mu kosu.
Skrasili su se na obali Lima i tu, iz kuće svoga rođaka, osluškivali vijesti sa ratišta. Ubrzo se rat punom žestinom zatalasao Bosnom. Radioamateri bili su sada jedina veza između dva nekada nerazdvojna druga. Lagao je Adnan da imaju svega, da im nišra ne fali i da nije tako strašno kako ljudi sa strane zamišljaju.
Kako je rat odmicao, Srbima je trebalo sve više vojske pa su počeli mobilisati ljude koji su iz Bosne izbjegli u Srbiju.
Nenada su poveli iz postelje. Uzalud su roditelji pokazivali papire da je bolestan i da nije za vojsku. Upućen je u region rodne Srebrenice. Sa strahom je očekivao da će sresti Adnana. Bojao se okolnosti pod kojim bi mogli da se sretnu. Pred spavanje bi često režirao njihov susret. Najčešće je zamišljao kako oslobađa zarobljenog Adnana i on, beskrajno srećan, odlazi svojima.
Sve češće se govorilo da će napasti Srebrenicu. Nenada je obuzimao strah. Pomisao da u rodni grad uđe pucajući na komšije, u čizmama gazeći puteve djetinjstva, tjerala ga je u sve veći očaj. Nadao se da će neko zaštititi “zaštićenu zonu”.
Nije bilo zaštite. Možda bi Holanđani, koji su je “štitili”, do poslednjeg branili Amsterdam ili Hilversum, ali Srebrenicu nijesu.
Jedan je broj Srebreničana odlučio da živ ne ide krvoloku u ruke, pa su bespućima bosanskim krenuli tražiti slobodu. Drugi koji nijesu vjerovali u načelo: ” Čovjek je čovjeku vuk” čekali su dželate na rodnom pragu. Adnan je bio sa ovima drugim. Mislio je da među Srbima ima dosta Nenada.
Potrpani su u autobuse i razvoženi u razne pravce. Adnanov autobus zaustavio se blizu velike zgrade, bila je to škola u kojoj je utihnuo dječiji žamor. Bjelina zida fiskulturne sale isticala je grafit: “Belma, volim te”. Taj natpis prekri živi zid napravljen od desetak ljudi postrojenih za strijeljanje. Ču se naredba: – Pali! – odjeknu plotun i ljudi popadaše, a ponovo se ukaza onaj grafit, sada poprskan tamnocrvenim kapima. Dvojica revnosno odvukoše leševe ustranu, nakon čega je postrojena nova grupa. Među ovima, prvi zdesna bio je – Adnan.
– Ne nemojte njega, on mi je brat! – uskoči Nenad i raširi ruke ispred Adnana.
– Kakav brat, nesrećo? – zaustavi ga dželat koji je komandovao.
– Komšija i drug, zakleti prijatelj. On mi je kao rođeni brat.
– Balija ti brat?! Gubi se da i tebe ne posadim kraj njega!
– Pusti ga ko Boga te molim – zapomagao je Nenad. – Pusti ili ubij i mene.
– U stroj, pizda ti materina! – Lijevom rukom ga je pogurao natrag do stroja a pištoljem u desnoj vitlao mu pred očima. I evo poslije više od tri godine ponovo su tu. Adnan na liniji za umiranje, Nenad na liniji za ubijanje. Gledaju se oči u oči.
– Pali! – bi naređeno, i Adnan pade. Pade i Nenad.
Adnana su odvukli ustranu, na gomilu leševa, a Nenada doktoru. Narednog dana u Nenadovoj vojnoj knjižici napisano je: TRAJNO NESPOSOBAN ZA VOJNU SLUŽBU.
Umno poremećenog Nenada otpratili su roditeljima u Prijepolje.
Lutao je gradom, silazio do Lima te dugo bacao kamenčiće u vodu i nešto šaptao. Peo se na most i odozgo se zagledao u zatalasani Lim, kao da to dolje i nije bila rijeka koja teče, već knjiga u čija je slova njirio pokušavajući da ih pročita.
Rugala su mu se djeca, gađala ga kamenjem, vukla za skute kaputa, a on se nije opirao, često bi zaplakao i govorio:
– Pustite me. Ja sam ubio sebe.
BIOGRAFIJA
Rođen je 25. januara 1967. godine u bihorskom selu Vrševu. Osnovnu i srednju školu završio u Rožajama. Diplomirao na Mašinskom fakultetu u Prištini 1994. godine. Od 1995. godine živi i radi u Luksemburgu. Jedan sam od osnivača revije ,,BIHOR” i član redakcije. Prva priča ,, ZAKOPANO ZLATO” objavljena je u reviji ,,BIHOR” a potom uvrštena u ,,ANTOLOGIJU SAVREMENE BOŠNJAČKE PRIPOVJETKE” objavljene u Skoplju 2010. godine. Prema motivima priče ,,OČEVA KLETVA”, ( koja po Safetu Sijariću ima elemente romana) napisao sam scenario za dugometražni film. Zbirku priča ,,SLUČAJNI SUSRET” publikovala je izdavačka kuća ,,BOSANSKA RIJEČ” iz Tuzle 2017. godine. Trenutno priprema drugu zbirku priča.
