U devetoj emisiji ,,Putevi i Raskršća“, sagovornici su bili Emil Muratović, ugledni privrednik, vlasnik restorana Merak, koji govorio o izazovima poslovanja u Bihoru i predsjednik MZ Johovice Nadžip Korać koji je govorio o infrastrukturnim projektima u ovoj mjesnoj zajednici i njegovim počecima na mjestu predsjednika MZ.
Multimedijalni projekat „Putevi i raskršća“ realizujemo u saradnji sa Fondom za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
NADŽIP KORAĆ: KO HOĆE DA RADI MOŽE LIJEPO DA ŽIVI U PETNJICI
Radio Petnjica: Kako su Johovice izgledale prije, a kako izgledaju sada? Kako pamtite Johovice?
Nadžip Korać: Cijeli svoj životni i radni vijek sam proveo u Johovicama i kao neko ko je uvijek tu možda ne primećujem neku razliku, a neko ko duži vremenski period nije dolazio, pa sada kad dođe stvarno primijeti veliku razliku, jer su se uslovi za život poboljšali i izgledaju mnogo ljepše u odnosu na neko prošlo vrijeme. Johovice su nekada bile sastavni dio Godočelja ili zaseok sela Godočelja. Imali smo jedan put stari put od Rosulja prema kući Zika Alilovića i tu bi se dešavalo da kada je svuđe kopno i sunčano vrijeme, tu bi bio led nekih dvadesetak centimetara. Meni se baš dešavalo na toj dionici da sam morao da postavim lance na auto da bih prošao. Jednom sam objašnjavao kolika je dužina puta i rekao sam da ako idemo pješke stižemo za deset minuta do moje kuće, a ako idemo sa autom imamo pola sata. Taj čovjek ostao je u čudu. Mi kao omladina smo se organizovali na razne načine, pomenuli ste prije Dom u Johovicama, taj Dom smo počeli da gradimo tako što smo kao omladina prodavali sadnice i od tih para počeli da gradimo Dom, što je za današnje vrijeme neponovljivo.
Radio Petnjica: Preko puta Doma je Koraćki krš po čemu se Johovice poznaju. Nekada su se tu palile lile imali vašari. Kako je to izgledalo?
Nadžip Korać: U Johovicama smo uvijek bili organizovani. Kada smo nekada palili lile, došli smo na ideju da bi mogli to pretvoriti u malo širu manifestaciju i počeli da pravimo mini-noćni vašar, jer tada nigdje nije postojao noćni vašar. Nije zaživjelo to.
Radio Petnjica: Kada je probijen put kroz selo?
Nadžip Korać: Mislim da je probijen 2006 god. Nije bilo lako, jer prolazi kroz trinaest različitih vlasnika imanja, ali eto kockice su uspjele da se poklope i svi su se složili da daju svoj dio imanja. Tadašnja opština Berane nam je izašla u susret i pomogla sa nasipom. Imali smo sreće kasnije da asfaltiramo taj put i to uoči samih izbora.
Radio Petnjica: Šta je po vama ključni razlog odlaska ljudi iz Bihora?
Nadžip Korać: Po meni prvi talas odlaska ljudi sa ovih prostora uslovili su sukobi u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji. Poslije toga dolazi ekonomska situacija, jer Petnjica u sastavu opštine Berane nije dobijala neka sredstva za razvoj i zapošljavanje, tako da je omladina s razlogom odlazila. Putevi su bili loši, nije imalo mehanizacije i nekih boljih uslova za bavljenje poljoprivredom.
Radio Petnjica: Šta vas je podstaklo da ostanete i osnujete svoj privatni biznis u Petnjici?
Nadžip Korać: Mogao sam da odem kao i svi, ali najviše sa ostao zbog svojih roditelja, jer nemam ni braće ni sestara i neko je morao da ostane i da se brine o njima. U jednom razgovoru sa rođakom kada su mu roditelji preminuli rekao mi je da nikako ne može da prežali što nije bio za njih tu. Džaba i novci i sve to se ne može vratiti i onda sam uvidio da ja nemam za čim da žalim, jer sam ostao sa njima. Sa nekim radom solidnim mislim da i ovamo može lijepo da se živi
Radio Petnjica: Aktivni ste i na političkom planu.
Nadžip Korać: Pa to je došlo dosta spontano. Uticala je pasivnost lokalne uprave i uključio sam se kako bih dao svoj lični doprinos i pomogao. Koliko je to uspješno nek građani daju sud, mislim da je dosta urađeno.
Radio Petnjica: Šta za vas predstavlja Hamova kula i Koraćki krš?
Nadžip Korać: Prepoznatljivi smo po Koraćkom Kršu. U naše vrijeme nije bilo mobilnih telefona, pa kad je god nekom bilo dosadno, on bi prošetao do Koraćkog krša i uvijek uz put sreo nekog za razgovor. A i pogled je prelijep. Nadamo se da će u budućnosti biti nekih projekata i da će se uložiti u Koraćki krš. Što se tiče Hamove kule na početku kada je on došao ispričao nam svoje planove i sam sam bio skeptičan. Međutim, kada je počeo da radi to se vidjelo da neće biti samo mrtvo slovo na papiru već će biti nešto atraktivno. Sudbina je njega spriječila da to završi, ali ono što je sigurno je to da je Hamova kula najatraktivnije mjesto u Bihoru.
Radio Petnjica: Šta bi to još bilo potrebno Johovicama za normalni život?
Nadžip Korać: Imalo bi da se uloži u elektro mrežu tu je dosta loša situacija. Johovica nije velika da bi se bavila poljoprivredom, ljudi kod nas su prinuđeni da uzimaju parcele i idu u drugo selo da obrađuju. Nekoliko puta sam potencirao da niko iz Johovica nema upošljen u lokalnoj administraciji, jer u Johovicama, kao rijetko gdje u Bihoru, postoji još uvijek omladine i treba gledat na razne načine da se zadrže.
*************************************************************
EMIL MURATOVIĆ: U Petnjici se može zaraditi pristojna dnevnica
Radio Petnjica: Kako ste došli na ideju da osnujete restoran Merak?
Emil Muratović: Moj otac je imao viziju i ideju da Petnjici fali jedan objekat koji je pružati restoranske usluge svim dobronamjernim ljudima.
Biznis se vremenom razvijao i bio u usponu zbog toga što smo kao porodica svi zajedno radili i ostvarili uspjeh a kasnije sam ja nastavio i danas smo tu a 6. Aprila bilo je devetnaest godina uspješnog rada.
Radio Petnjica: Da li se sjećate trenutaka prije osnivanja restorana, kako se prije toga živjelo?
Emil Muratović: Moja porodica bavila se privatnim poslovima, otac i majka bavili su se poljoprivredom i stočarstvom gdje sam i ja dio života proveo sa njima na katunima u Pločniku i Crnom vrelu. Imamo imanja i bavili smo se time, sve do kad je moj otac odlučio da napravi korak za lakšim životom i pored toga što je tada dobro poslovao. Vjerovao je u ideju i obezbijedio nam je vrlo udoban život kroz tu ideju. Kao mlad sam počeo da radim, moj brat, majka i svi smo zajednički radili i stvarali. Danas smo u veoma ozbiljnom biznisu restorana i pružamo usluge raznovrsnih jela, raznih usluga tipa rođendana, svadbi, vjenčanja, delegacije sa raznih adresa. Imali smo svu elitu iz Crne Gore, gdje smo ispoštovali i mnogi su se iznenadili da u Petnjici postoji restoran koji opravdava očekivanja.
Radio Petnjica: Da li bilo teško na početku i da li je bilo uspona i padova?
Emil Muratović: U svakom poslu postoje usponi i padovi obzirom na dešavanja korona virusa, rat u Ukrajni, odlazak mladih i sve to utiče na naš posao. Imamo pad posjeta gostiju ali nekako se držimo da opstanemo. Počeci su bili teški jer došli smo iz drugačijeg obima posla, idemo sa vremenom, i razni izazovi nam dolaze ali moramo da se borimo.
Radio Petnjica: Da li je postojao treutak da si sebi kazao, bolje da sam otišao iz Petnjice?
Emil Muratović: Bilo je prilike kada sam govorio trebao sam da odem, neke situacije se trenutno namjeste jer u ovom poslu mnogo izazova ima, pozitivnih i negativnih.
Imao sam priliku da prije nego je Petnjica povratila status Opštine, da pođem u inostranstvo i započnem novi život u Luksemburgu. Odlučio sam da ostanem u Petnjici prije svega zbog svoje porodice i nisam htio da ostavim roditelje, radiću posao koji su oni započeli. Radili smo na tome da dobijemo više prostora i došli na 150 komfornih mjesta na oba sprata i možemo da ugostimo u bilo kojem trenutku ali i danas zafali mjesta, pogotovo u ljetnjim mjesecima.
Napravili smo program za porodične ljude, omladinu, za starije ljude i za svačiji ukus imamo program. Nama je najbitnije da su nam gosti zadovoljni a ostalo dolazi samo.
Radio Petnjice: Da li ste zadovoljni postignutim?
Emil Muratović: Zadovoljan sam, Allah mi je dao porodicu, imam roditelje i ne planiram da idem iz Petnjce i pored toga da ovaj posao stane. Žao mi je što omladina nema povjerenja i samopouzdanja u sebe, nego traži egzistenciju na nekom drugom mjestu. Ovdje je potrebno uložiti sebe i ako treba danonoćno raditi i moguće je da se uspije. Ovjde se poznajemo svi, ljudi su domaćini ovdje, Petnjica je domaćinski kraj. Naši ljudi su Evropu naučili da budu domaćini. U Petnjici gdje god pokucamo, imamo ruku pomoći, prijatelja a u svemu je bitan trud i vrijeme.
Radio Petnjica: Da li su Bihorci probirljivi kada je hrana u pitanju?
Emil Muratović: Svako zna šta je dobro i ukusno, dobro može da bude svih devetnaest godina a loše jednom i da to bude kraj posjete. Greške se u ovom poslu ne praštaju. Tolerancija postoji jer postoje situacije koje prevazilaze mogućnost da u nekim trenutcima, kao ljeti kada je gužva i uvijek se desi da neko sačeka.
Radio Petnjica: Da li ste spremni za ljetnju sezonu i dijasporu?
Emil Muratović: U toku ljeta Petnjica izgleda prelijepa, u kojoj na svakom metru naiđemo na prijatelja i glavni posao dešava se u toku ljeta i naravno da jedva čekamo da dođe ljeto. Naravno da smo spremni u punom kapacitetu dočekujemo našu dijasporu.
Radio Petnjica: Koji su po vama razlozi kako bi se omladina zadržala u Petnjici?
Emil Muratović: Veoma teško je zadržati omladinu, ima dosta društvene odgovornosti ali ne možemo očekivati da opština i država svima obezbijedi posao. Moramo biti spremni da preuzmemo odgovornost.
U Njemačkoj nije problem po stotinu kilometara da se ode na posao, dok je ovdje problem dvadesetak kilometara. Cijene rada u Petnjici nijesu kao nekada, mnogo su veće i pristojne su. Danas u Petnjici može se zaraditi svakoga dana pristojna dnevnica, ali je bitan trud.
REDAKCIJA RADIJA PETNJICA
