Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
Poštovani građani i građanke Petnjice moja draga braćo Bošnjaci i sestre Bošnjakinje uvaženi predsjedniče Agoviću danas kada slavite 4. avgust dan Opštine Petnjca kada ste po prvi put vratili zasluženi status Opštine 2013. godine treba da ste ponosni na ovaj sveti i zlatni datum kojim su ispisane najljepše stranice vaše novije istorije. Bihor i Bihorci su uvijek bili ona lijepa spona sa svim dobromislećim insanima, koji su prolazili, boravili i dali doprinos ovom prelijepom kutku na sjeveru Crne Gore.
Godinama dolazim kod vas kao vaš gost srijećući sve moje drage prijatelje od običnih ljudi do onih sa akademskim znanjima i zvanjima. Uvijek su ti susreti puni istinskog prijateljstva, topline i posvećenosti meni i svim drugim vašim gostima-musafirima koje na najljepši način primite. Prolazile su godine, decenije i vjekovi a vi ste bili i ostali svoji na svome čineći našu zajedničku državu Crnu Goru i ljepšom i boljom. Ja sam vaš Bihor zavolio kada sam prvi put bio učesnik manifestacije Zavičajne staze, Mirsada Rastodera, zatim kroz saradnju sa Centrom za kulturu i Sinanom Tiganja, kroz brojna lijepa imena Sandžačke književnosti koja su nastala na vašim magičnim prostorima Ćamil Sijarić, Safet Sijarić, Faiz Softić, Refik Ličina, Safet Hadrović-Vrbički, Braho Adrović, i mnogobrojni drugi do prosvjetara Isljama Ćemana i predsjednika opštine Samira Agovića. Zahvaljući lijepoj saradnji sa profesoricom maternjeg jezika Dijanom Tiganj-Mehović nastale su i dvije vrijedne panorame savremenog pjesništva Bošnjakinja, Crne Gore ,,Lirski zinet” i Lirska hedija” kao plod našeg zajedničkog rada i doprinosa ne samo kulturnoj prizmi Petnjice već i čitave Crne Gore.
Moji dragi Petnjičani i Petnjičanke teško vas je književnim jezikom opisati to je jedino tako vješto umio kroz svoje ,,Bihorce” Ćamil Sijarić ali vas zato treba lično doživjeti na način koji vi prezentujete multikulturu i od vas treba da se uči kako se voli rodni kraj. Iako su od polovine prošlog vijeka vaši muhadžirski putevi bili teški i tužni uspjeli ste da u dalekim državama Zapadne Evrope sačuvate sebe vašu islamsku vjeru, jezik i kulturu. Pored toga u dalekim državama ste uspjeli da izgradite uspješne karijere, da se obrazujete i napredujete ali da i ne zaboravite Crnu Goru iako je ona znala da zaboravi na vas što ne smije da se deršava. I danas kada se mnogi vraćate da obnovite svoje domove i ognjišta Crna Gora treba u svemu da vas podrži to je najmanje što može, treba i mora da učini za vas. Vi moji dragi Bihorci svojim zlatnim nitima kojima vežete Crnu Goru i Evropu činite taj obelisk koji vječito sija poput svetionika na udaljenim morima pokazujući nama svima put kojim se treba graditi jedno ljepše i bogatije društvo. Na tim toplim ognjištima u ovim avgustovskim jutrima i noćima pored vaših domaćinskih sofri nastale su neke od najljepših istinskih životnih priča. Ne smijemo zaboraviti ni Zavičajni klub ,,Bihor” ni sve njegove predsjednike i osnivače ni sve drage članove koji su tu uvijek da podrže, pomognu, motivišu i što je najvažnije nikada ne zaborave svoj rodni kraj i Crnu Goru. U ovoj godini ostali ste bez unikatnog i po mnogo čemu jedinstvenog Rifata-Rifka Rastodera velikana koji se se svim srcem borio za Bihor, Petnjicu i Crnu Goru kao jedinstvenu ljepšu i multikulturalnu državu u koju je duboko vjerovao i za koju se borio i zalagao. Volio bih da ozbiljno razmislite i da date inicijativu da neka od nagrada u državi Crnoj Gori za doprinos dmokratiji, jačanju ljudskih i manjiskih prava ponese njegovo ime i na taj način sačuvamo svi zajedno uspomenu za njegov doprinos svim demokratskim tekovinama.
Velikan pisane riječi Meša Selimović (1910-1982) je u romanu ,,Derviš i smrt” lijepo zapisao: ,,Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjsnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.”
Dragi moji Petnjičani i Petnjičanke završiću ovaj tekst u duhu i leksici vašeg maternjeg (bosanskog jezika) neka vam radost 4. avgusta dana Opštine Petnjica, donese lični i porodični prosperitet, blagostanje i radost. Okupljajte se čuvajte vaše ime, bosanski jezik i islamsku tradiciju. Nek je hairli dan opštine svima vama. Vama poštovani predsjedniče Agoviću želim još mnogo dugih i lijepih godina isprepletanih zajedničkim željama i težnjama za jednu bolju i ljepšu Petnjicu.
