U organizaciji JU Centra za kulturu Petnjica je 1.8.2023 u okviru BIHORSKOG KULTURNOG LJETA održano književno veče pod nazivom “PODALPSKI FIDANI”. Gosti su bili mladi književnici iz Slovenije Sefadin Korać i Selma Skenderović. Oba autora su Bihorske gore list i svoje knjige su prvi put predstavili u Petnjici. Sefadin Korać je predstavio svoju prvu zbirku pjesama “POLA, POLA.” Pjesme opisuju bihorske ljepote. Čežnja za rodnim krajem je pretočena u stihove a najljepše rime su posvećene duhovnosti i ljubavi.
Promoter Šefka Begović Ličina je za Zbirku “POLA, POLA” Sefadina Koraća kazala :
– Mnogi pjesnici, pored osjećanja prema svojoj dragani ili dragom, majci kutnjem pragu, najčešće pišu o svom rodnom kraju, o livadama na kojima su prohodali, o zovu zavičajnih planina i lelujanju vjetra, lavežu pasa, o svim onim divnim melodijama koje su mu obilježile djetinjstvo i utisnule mu zavičajni pečat.
Tako je i naš Sefadin, svoju nostalgiju za rodnim krajem pretočio u stihove prve knjige sa naslovom „Popa pola“, gdje je u svakom stihu iskazao ljubav prema svojoj Petnjici, svom Misiru, tu gdje mu je od svježe posječene bukovine mjesni tišler izblanjao prvu kolijevku, odakle je odjeknuo njegov grlati plač za toplim majčinim prsima i prvim gutljajem podojenog mlijeka.
Kada sa vrhova bihorskih planina iznenada puhnu vjetrovi, autoru proključa neočekivana vulkanska inspiracija i niz lice potekne suza, tako da nikada nije kasno zaviriti u odaje sopstvene duše i iz nje iščeprkati one potisnute, daleke uspomene.
U svakoj Sefadinovoj pjesmi oslikana je ljubav i čežnja za rodnim krajem, za roditeljima i svojim najrođenijim, za onim divnim danima i vremenom, koji su ga kao mladića odaslali u svijet da ga tamo životni talasi polahko klešu i nemilosrdno šibaju.
Otrgnut od svog doma i majčinog krila, u tuđem svijetu gdje će sviti porodićno gnijezdo i začuti prvi plač svog tek rođenog djeteta, autor se prepušta sjećanju, daje peru slobodu da mu unazad vrati davne uspomene.
Poput bihorskog sokola, na krilima leti do petnjičkih vrleti, šeta proplancima i livadama, upija svu onu zavičajnu ljepotu, koje u novom domu nema, tu je sve sterilno, beživotno i pusto.
U jednoj pjesmi, autor nostalgično piše:
„Dolazim ti,oče moj, da pronađem samog sebe i da vidim zvjezda roj, u avliji tužnog tebe… pa nastavlja….
“Ruke tvrde, istrošene, nježnosti su one pune, za djecom ti život vene, što tabaju svjetske drume.“
Iz svakog retka i stiha ove knjige pište Sefadinovi jecaji i kapaju sjećanja, mirišu djetinji tragovi i uzdasi ostavljeni na onom toplom topraku odakle su ga najdraži ispratili.
Pročitala sam puno knjiga u kojima su pjesnici upakovali svoja najdublja osjećanja, ali mi se čini da je Sefadin u ovoj knizi svojim snažnim opisima postigao savršenstvo.
Njegovo pero najljepšim šerbetom zaliva zavičajne vrtove, onaj suhi komad hljeba pojeden sa glavicom luka pretvara u med, medovinom pretače izvorsku vodu, nanine kocke šećera mu se slašću otapaju.
Nema većeg zadovoljstva nego kada čitaoc spozna raspjevani ples pjesnika i zaviri u njegove inspirativne sehare. Uživaćete u ovim stihovima:
„Godine nek’ sad mi vrate!
Odmah, evo, naređujem!
Prošlost tešku i žalosnu
Danas i ja bih da sređujem.“
Autor Sefadin bi htio ujedno vratiti i sačuvati prošlost. On je ključar upečatljivih uspomena, čuvar nacionalnog i porodičnog blaga, koje će svojim nasljednicima ostaviti na amanet da ga do vječnosti pamte.
Začuđujuće je što Sefadin svoj pjesnički dar ranije nije spoznao, ali vjerovatno je čekao svoju pjesničku zrelost. No, čim se odvažio i zagazio u taj književni svijet, odškrinuo je odaje pjesničkog blaga i nagomilane stihove propustio van. Posle pročitane knjige Pola Pola, čitaoci će znati ko je Senahid Korać i diviće se njegovom umjeću da ih perom povede do svoje Petnjice, gdje će se u hladu olistale šume odmoritim i na livadi taze sijeno omirisati.
„Sunce meni dušu budi,
Tjera sjene iz sokaka
Suši vlagu iz mog srca
Pune grudi od meraka. „
Sva ljepota Bihora i Sefadinova čežnja sabrana je skoro u svakoj njegovoj pjesmi, u svakom mu stihu žubore potočići, mirišu majčini vreli somuni, na krovu iz rodnog odžaka vihori dim, sunce se ogleda u poljskom cvijeću, ovce izvode najljepše arije, u vremenu i smiraju onog sna iz tuđine, uspomene se same kovitlaju.
„ Što si mi se, kućo, ušutjela?
Zatvorila i oči i usta
Je si li ljuta što te ostavismo?
Duša tvoja ostala je pusta.
Što otanji, studeni izvore?
Je li tebi ponestalo suza?
Mnogo li je čista voda tvoja
Pokvasila l’jepih ženskih bluza.“
Samo da se u ovoj knjizi nalazi ova jedna pjesma o njoj bi se mogao napisati roman, jer iz nje sva pitanja i odgovori govore više nego hiljade riječi. Kao što mi je u Selminoj knjizi „ Zašto šutiš, Hava? „ ostala upečatljiva priča „Ljuska od oraha“, tako mi je u Senahidovoj zbirci pjesama „ Pola Pola“ najupečatljivija ova pjesma „ Što si…“
Ako autor u svojoj knjizi makar jednom pričom ili pjesmom na čitaoca ostavi upečatljiv utisak i trag, postigao je književni uspjeh.
Zato vam toplo preporučujem knjigu „ Pola Pola“ autora Sefadina Koraća, koja će vas na petnjičkim proplancima napojiti najslađim bihorskim šerbetom spravljenim od divljih jagoda, jagorčevine i đurđevka i pokloniti vam raskošna krila bihorskog sokola.
Sefadinu u Koraću želim da iznjedri još ovako sjajnih knjiga, da njegovo pero dosegne najveće književne visine i svojim uspjehom obasja petnjičke doline .
Selma Skenderović je dobitnica ugledne Urškine nagrade za književnost za zbirku kratkih priča na slovenačkom jeziku Zakaj molčiš, Hava?. U organizaciji Bošnjačkog kulturnog društva Ruh Domžale i izdavačke kuće Lijepa riječ iz Tuzle knjiga je prevedena na bosanski jezik pod naslovom Zašto šutiš, Hava? Na čuvenom sarajevskom festivalu knjige Selma Skenderović dobija nagradu za najboljeg mladog autora.
O knjizi “ Zašto šutiš Hava “ Šefka je ovom prilikom istkla sljedeće :
-Sve vas selamim, pozdravljam i izražavam svoje zadovoljstvo što sam ovdje u ovom prelijepom zdanju ponovo vaš gost. Lijepo je doći u Petnjicu, Opštinu gdje neprestano pulsira kultura i obrazovanje, za šta ste zaslužni svi vi, a posebno gospodin Sinan Tiganj, čovjek koji svake godine na ovom mjestu okuplja uspješne umjetnike i iz zemalja izvan C. Gore i koji je zaslužuje veliko poštovanje i divljenje.
U današnjem internet vremenu, kada nam omladina malo čita, a još manje piše, zadivljujuća je pojava knjige „ Zašto šutiš, Hava?“ mlade autorice Selme Skenderović kojom nam ona najaviljuje svoj plodonosan književni rad.
Svaka napisana knjiga je najjači otisak inspirativne duše samog autora. Prije nego osmisli sadržaj nekog djela, vjerujem da se autor prvo mora podvući pod kožu svojih junaka i sa njima preživljavati bol, sreću i svakakva iskušenja. Zato nekada, iz njegovog pera kapaju suze, razliva se radost, osmjehuje sreća, na svakoj stranici je iskazan poseban osjećaj.
Do sada sam mnogim književnicima napisala recenzije, na promocijama im predstavljala knjige i prvenstveno govorila o njihovim vrijednostima. Nastojala sam da iz svake te knjige izvučem ono najbitnije, tj. poruku i pouku autora ili autorice, nastojeći da ne prepričavam njen sadržaj i time umanjim znatiželju čitaoca.
Zato ću se u ovoj knjizi vrlo kratko dotaći nekih priča i iz njih istaći ono najvažnije
Svih 16 priča tj eseja, knjige Zašto šutiš, Hava? na svoj način su specifične i imaju nešto zajedničko: žal za porodičnim korijenima, za kućnim pragom, za proteklim vremenom, ljubav prema svojoj vjeri i posebno je snažan prodoran krik autorice protiv nepravjednog odnosa prema doseljenicima.
To je posebno uočljivo kada je, djevojčica Hava, glavna junakinja ove knjige, da ne bi bila deskriminirana kao došljakinja, u svom očaju jednom poželjela da svoje muslimansko ime promjeni u kršćansko.
No, čitaoci će shvatiti da je to bio samo jedan trenutak njene slabosti i bijesa, jer već u sljedećoj priči, iskazana je Havina velika ljubav i želja za rodnoim krajem, ponos pri odrastanju u bošnjačkoj sredini, izliva se nježnost prema njenoj nani i onim uspomenama ostavljenim na kutnjem pragu.
Hava se u Sloveniji i svom novom domu pokušava privići, najtanahnijim nitima veze bajramsko jutro, u kom joj sve odiše čistotom i ljepotom, sladi se baklavom iz šećerne agde, tu joj sve miriše na porodične adete i tabijate.
U Havinom pitanju: „ Mama, kako Slovenci za Božić ne idu u školu, a mi na bajram moramo ići?“, sabrana je sva nepravda, bol i gorčina muhadžirluka.
U toj majčinoj šutnji pokupljene su sve nepravde tuđine i zemlje u kojoj se doseljenički korijeni teško primaju. Iako je bajram opisan po svim muslimanskim običajima, djevojčicu Havu najviše boli spoznaja da njeni drugovi, komšije i nastavnici ne znaju kada ona slavi svoj praznik, niko od njih ne poznaju islamsku kulturu, ni njih kao ljude.
Kroz lik svoje junakinje Have, autorica Selma je prikazala svu surovost tuđine i potvrdila istinitost Šantićeve pjesme : „ Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovdje grije, grki su tamo zalogaji hljeba gdje svoga nema i gdje brata nije“
Ako autor u knjizi, čak i samo jednom pričom zainteresuje čitaoca i ostavi na njega izuzetan dojam, cijelo to djelo se može smatrati uspješnim.
Mene, kao čitaoca knjige „ Zašto šutiš, Hava?„ zadivila je rječenice iz priče „Ljuska od oraha“ gdje Havina drugarica Verica kaže:
„ Ja sam kao prazna orahova ljuska.“
„Kako to misliš?“
„Kada neko pojede orahovu jezgru, on ljusku baci. Slično je i sa mnom. Kada ljudi dobiju od mene ono što žele, ja ih više ne interesujem“
O ovoj jakoj poruci autorice i ovoj istini treba dobro razmisliti, zastati i nekoliko puta pročitati jer je itekako životna, vrijedna pamćenja i pouke.
Sve u svemu, autorica Selma vješto kleše Havinu ličnost, njenu djetinju dušu polahko utapa u novu sredinu, nesvjesno postajući njen dio. Ona tu djevojčicu polahko pretvara u odraslu djevojku, natovari joj jedno veliko breme puno svega: tuge, razočarenja, prkosa,vjere i nade…
Nije slučajno knjiga „ Zašto šutiš, Hava?“ U Sloveniji primjećana kao vrijedno književno djelo i autorica joj zaslužno nagrađena.
Poslednja priča „ Zašto šutiš, Hava?“ dala je odgovor na sve prethodne priče. U Havinoj šutnji, čitaoci će spoznati sve ono što njeno okruženje, Slovenija, zemlja u koju se doselila, prijatelji koji je tu nisu prihvatili, komšije koji nisu znali njen jezik, nisu vidjeli ni razumjeli njen svijet. Niko nije shvatio ni primjetio da toj pridošloj djevojčici treba samo ponuditi prijateljsko rame i ponekada joj se samo malo osmjehnuti. Zato se prkosna Hava odlučila da šuti, šutnja joj je bila pravi spasonosni izlaz i od okoline jedini bjeg.
Ovom pričom, Selma Skenderović završava svoju knjigu i čitaocima ostavlja zagonetku da nagađaju da li će se Hava i sa savladanim slovenačkim jezikom ikada u potpunosti primiti na tuđem tlu, da li će je društvo i ostalo okuženje prihvatiti kao svoju. Pitaćete se da li će ona moći iz svog srca u potpunosti potisnuti svoju domovinu, svoje rodno mjesto, naninu toplu sofru, hoće li u novom domu nastaviti obilježavati bajrame po ustaljenim porodičnim tabijatima i može li se oduprijeti vremenu da jednog dana, poput Verice i ona ne postane samo ona ljuska od oraha…
Selmini čitaoci će naći odgovor ili neka ga zamisle onako kako bi Havi najbolje odgovaralo i kako bi ona bila sretna.
Dragoj spisateljici Selmi Skenderović, koja je ovom knjigom pokazala svoju pripovjedačku zrelost, želim da joj ona bude podstrek za sva naredna djela i da joj svako bude jače, snažnije i za čitaoce primamljivije.
Svima vama toplo preporučujem da pročitate knjigu „ Zašto šutiš, Hava?„ sa Havom prošetajte Slovenijom i malo virnite u njenu djetinju dušu.
Hvala vam i živjeli.
Moderator večeri je bio izvanredni Sinan Tiganj, dugogodišnji kulturni radnik direktor Centra za kulturu Petnjica. Promoter večeri je bila eminentna književnica iz Novog Pazara Šefka Begović Ličina. Za recitaciju i čitanje zanimljivih dijelova knjige su se pobrinuli Amra Tiganj i Adin Korać. Iz Slovenije su bili prisutni predstavnici Javnog sklada za kulturu Republike Slovenije predvođeni Tatjanom Vidmar. Prisutan je bio veliki broj građana a u prvim redovima su bili književnici Safet Hadrović Vrbički, Braho Adrović, Latif Adrović… Manifestaciju su uveličali istaknuti članovi KSD Sandžak iz Kamnika te glavni imam u Petnjici Husejin ef. Ramčilović.
Sefadin Korać
