Skoro su dva mjeseca pred odmore i već se, kod velikog broja naših ljudi koje poznajem u Luksemburgu osjeća “odmorska euforija”. Firmaši žure da završe poslove nebi li ih naplatili i finansijski osigurali bojle uslove za odmor, nimalo drugačije nije ni kod onih koji „na crno“ imaju neki posao, drugi kupuju ili prodaju auta, a imao sam priliku upoznati dva drugara koji prodaju apartman; traže 40 % gotovine, a jedan kaže treba nam za odmor. Po mom saznanju nijesu uspeli naći kupca, iako je bila sumnjivo niska cijena.
Desetak dana pred početak kolektivnih odmora uobičajena pitanja: kad krećeš i kuda ideš ,da li negdje odmaraš tj. prespavaš i preko kojih država stižeš do zavičaja.
Najviše je onih koji kreću s autima, a nemali broj ide busom, jedan mali broj ide avionom.
Kako i sam putujem u to vrijeme znam se pohvaliti na društvenim mrežama fotografijom spakovanih kofera i porukom „Tebi idem zavičaju mio“, jer ne prihvatam da u zavičaj i Crnu Goru idem na odmor, već idem kući. Vjerujem da je takav osjećaj kod svih ili barem kod ogromne većine.
Neko sam ko ne žuri jer dug je put i san može prevarit a i godine stižu, te sam dva puta rezervisao spavanje, u Trogiru i na Svetom Stefanu kod naših, najboljih hotelijera na našem dijelu primorja – „Hotel Adrović“ kojeg preporučujem svima, ne samo zbog lijepe pozicije gdje se rado slikamo i time ovjekovječimo boravak u tom mjestu, nego i zbog uljudnog i uslužnog personala kojima ne fali osmijeha i lijepih riječi koje razgalae dušu.
Nemali broj je onih koji broje sate vožnje do svoga mjesta te se na taj način hvale kako su stigli bez gužvi na granicama i naplatnim rampama; za manje od 20 sati prešli dvije hiljade kilometara.
U zavičaj i kući stižemo nekako razdragani i ohrabreni jer se već čuje graja djece koja stižu sa raznih strana da se upoznaju i druže, te uživaju u igri napolju. Slikaju se samačkom, psom, tjeraju koze i ovce, a krupna stoka im gruba i malo se plaše. Vole djeca šetnje po livadama i pored rijeke gdje, na obalam rječica, zapažaju velike količine otpadi, te radoznalo traže odgovor na pitanje – Zašto?
Pored mnogo “zato” pokušavam objasniti te na kraju ipak dolazimo do zaključka da je u pitanju ljudski nemar i ekološka neosviješćenost. Kompleksna je ovo tema i nadam se da će sve više biti na vrhu naših prioriteta ako mislimo dobro budućim generacijama. A mislimo! I moramo misliti, inače će nas proklinjati.
U zavičaju raznorazne aktivnosti: familijarna okupljanja, svadbe, festival Dani dijaspore i opštine, sabori, skupovi bratstava i razni drugi skupovi kao i svake godine za vrijeme odmora.
Familijarni skupovi, koji su svakodnevni, ipak su sa najvažniji. Brzo se živi!
Uh, svadbe su posebna priča, o njima bi se dugo moglo pisati a pomenuću par zapažanja. Jedan rođak kaže da je prošle godine od 31 dan 27 proveo na svadbama.Često ljudi komentarišu da je to postalo profit-komerc, te mnogi pozivnice uručuju i prolaznicima koje jedva poznaju. Rade dobro i kozmetičari, frizeri i fotografi. Jedna poznanica mi reče da je odmah po izlasku od frizera bila kući da pere kosu te se sama fenirala, druga je posle kozmetičara potrošila paklo maramica da skine naslage šminke i prepozna sebe. Jedan moj drugar kaže fotografu: Ma nemoj nas goste slikat jer mi smo ti oni od juče i prekjuče, slikaj samo mladence oni su novi.
A muzika ubija, visoki decibeli udaraju ravno u mozak! Pričamo jedni drugima na uho, unosimo se u lice jedni drugima… I jedva se uspijemo sporazumjeti.
Sabori imaju svoju draž kada je tradicija u pitanju te pored Lađevca i Turijaka dobro je što je oživio i onaj 13-jul kroz Petnjicu.
Dani dijaspore i opštine su nam nekako postali i obaveza jer dijaspora aktivno učestvuje u dosta aktivnosti a pamti se i naš patriotski odnos prema povratku statusa opštine Petnjica.
Naš zavičajni klub BIHOR iz Luksemburga je u to ime, za jubilej 10 godina naše Opštine Petnjica, Bihorce i goste častio dva večernja koncerta koji će se pamtiti po zvijezdama izvođačima i po posjećenosti, a za jubilej bila je tu i delegacija pobratimske opštine Rumelanža iz Luksemburga. Bili su na topao i veličanstven prijem, kako delegacije opštine Petnjica, tako i njenih građana.
Manje nego ranijih godina održavali su se i poneki skupovi bratstava.
Kulturna dešavanja u našoj opštini Petnjica su već dugi niz godina jedna posebna priča a sve zahvaljujući, htjeli to priznat ili ne, velikom pregaocu i entuzijasti koji ne živi u Bihoru, ali ga nosi u svom srcu – Mirsadu Mirsi Rastoderu. Nemalu pomoć mu pružaju Opština Petnjica, Centar za kulturu,Turistička organizacija i Centar za seoski razvoj. Prvonagrađena za priču inspirisanu Bihorom Refadija Abdić kaže da ovakav sadržaj i ritam kulturnih dešavanja nemaju ni mnogo veće sredine od Petnjice, svaka vam čast!
Dan po dan stiže kraj avgusta i povratak za Luksemburg onim ustaljenim radnim i drugim obavezama, a dugo u sjećanju ostaju događaji u zavičaju, posebno jednom godišnje okupljena familija i rodno mjesto za koje smo tako neraskidivo vezani.
Život ide dalje, u krug. Doći će novo ljeto, novi odmori. Dosta toga će se ponoviti, ali biće i novih sadržaja.
Nažalost, svakoga odmora nema ponekog dragog lica, ali – i to je život!
Hamdija M. Rastoder
