Istoričar Sait Šabotić je za Radio Petnjica u emisiji “Putevi i raskršća” govorio o legendama iz Bihora.
Moramo istaći da je Bihor područje u kojem i danas egzistira veliki broj mitova, a ono što je veliki propust Bihoraca jeste što ti mitovi i legende nisu sakupljeni i ne nalaze se na jednom mjestu.
Jedna od najupečatljivijih legendi iz Bihora jeste Musina jama. Naš Bihorac, Ćamil Ramdedović je uspio da tu legendu publikuje. Tu bih legendu izostavio upravo zbog toga što je objavljena kao knjiga. Dao bih prednost nekim legendama koje su mladim ljudima manje poznate. Prije svega mislim na legendu o dervišima iz sela Bioče. Tu je nekada djelovala jedna derviška tekija u jednoj pećini, koja danas, na žalost nije označena zbog naše lijenosti. Tu su svojevremeno djelovali pripadnici bektašijskog derviškog reda, a uspomena na taj period je i prezime iz toga vremena- Bektašević, Bektešević. Mada, sklon sam i tumačenju da su i Babačić, Ramdedović i slična prezimena potomci nekih starih derviša koji su bili prisutni na području Bioče.
Ja sam legendu čuo od rahmetli Zejta Bakije, čovjeka koji je živio 102 godine. Dakle, u selu Bioča, postojala je svojevremeno pećina koja je služila kao tekija. U njoj su na čudan način, odvojeni od svih, usamljeničkim životom živjela dva šeiha. Biočani su ih rijetko viđali, a bilo bi to samo kada bi odlazili u džamiju da se pomole bogu, ili kada bi im njihova sabraća upućivali halvu putem nekog prijatelja u karavanima iz Skadra, Peći ili Sarajeva. Koliko je bio za Biočane čudan način njihovog života, toliko je isto bio čudan amanet kako da se sprovede dženaza kada oni umru. Jedan je poželio da bude pokopan u groblju sjmeštenom u haremu džamije, ali tako da mu mezar bude napravljen od kamena koji će da donesu dva vola blizanca, ispred kojih će ići dva brata blizanca, jer se na drugi način, prema njegovom kazivanju, taj kamen nije mogao dovući do mjesta gdje se trebao opremiti mezar.
Naravno, Biočani koji su sa nevjericom slušali priču od svog deriša, rekli su da je to nemoguće, i da će taj kamen dovući na volujskim kolima, gdje ne moraju biti volovi blizanci, niti da ih predvode braća blizanci. Međutim, nije postojao način da se taj kamen pokrene sve do onog trenutka kada su Biočani ispunili amanet derviša. Ovaj drugi šeih je takođe imao čudan zahtjev- da ga pokopaju u sred korita Lima, i to na onom mjestu gdje je voda najplahovitija i gdje ćupriju nije bilo moguće niti izvodljivo sagraditi na tom dijelu toka. Još je zaamanetio da ga učine gasal vodom sa izvora koji se nalazi na samoj obali Lima. Biočanima je to bilo čudnovato, pa i smiješno kako da pokopaju nekog u sred te silne vode, i u jednom trenutku su odlučili da ispune amanet. Kada se stari šeih preselio na ahiret, oni su ga položili na tabutu i krenuli ka rijeci. Onog trenutka kada su zagazili u vodu, cjelokupna se voda povukla ka lijevoj obali, a hladna voda sa izvora odjednom je postala topla, a njom je trebalo da bude sahranjen stari derviš. Kada su obavili obred gasala, donijeli su šeiha do sredine rječnog toka i u tom trenutku se njima ukazao grob, i oni su ga pokopali onako kako je to nalagala njegova vjera. Čim su se džematlije vratili kućama, Lim se vratio u svoje korito, ali umjesto divlje usplahirenosti, na tom mjestu je počeo da teče mirno. I danas se može primijetiti iznad njegovog groba da bljesne po nekoliko sjajniih iskrica. Tekijska pećina i danas postoji i u njoj se jasno mogu vidjeti uklesane naćve, hamam, sadžak, ognjište. Iako je zapuštena, u njoj se još uvijek mogu vidjeti tragovi sagorelih svijeća, koje u ramazanske dane pale hodočasnici koji je posjete.
