Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Ovog 10. avgusta 2024. godine, u srcu Petnjice, među dragim prijateljima i našom dijasporom, imao sam čast upoznati jednog izuzetno časnog čovjeka, istinskog insana čija priča odzvanja dubokom mudrošću i životnim iskustvom. U tihoj atmosferi, uz šolju tople kafe i prijateljski razgovor, otkrio mi je svoju životnu priču, ispunjenu neizmernom ljubavlju prema domovini, ali i težinom koju nose godine iseljeništva. Kroz taj razgovor, u kojem se prepliću tuga i ponos, shvatio sam koliko je njegova veza sa rodnim krajem jaka, koliko je svaki povratak u Petnjicu i Lagatore za njega povratak sebi. Njegove riječi, jednostavne a opet duboko emotivne, ostavile su neizbrisiv trag u meni. Slušao sam o njegovim uspomenama o danima provedenim daleko od voljenog zavičaja, ali i o radosti povratka, makar i na kratko, među svoje. Ovaj susret nije bio samo susret dvojice sagovornika, već i spona između prošlosti i sadašnjosti, između generacija koje ostaju i onih koje odlaze, ali nikada ne zaboravljaju. Ove priče, koje kao dragocjeno blago nosimo u sebi, podsjećaju nas na to ko smo i odakle dolazimo a susret sa ovim čovjekom bio je upravo takva priča – priča o snazi prijateljstva o ljubavi prema Crnoj Gori, Petnjici i o neuništivoj vezi sa korijenima.
Munir Latić, sin Saliha i Muše, rođen je 1957. godine na mjestu đe su prađedovski korijeni vezali stablo u srcu Petnjice. To mjesto nosilo je sa sobom duboku povezanost sa precima, sa prirodom i sa zemljom koja ih je hranila i održavala kroz generacije. Munir je odrastao u tradicionalnoj zemljoradničkoj porodici, đe su se bavili poljoprivredom a u manjoj mjeri i stočarstvom. Među voćem koje se gajilo, šljiva je bila najčešća, dok su jabuke i orasi bili rjeđi. Ipak, 1965. godine, porodica Latić je na jednoj njivi odlučila podići voćnjak jabuka i krušaka, što je za to vrijeme bilo neuobičajeno, jer je zemlja bila predviđena za druge kulture. Ali to je bio njihov san, nešto što su željeli ostaviti iza sebe.
Munir je završio Osnovnu školu u Petnjici a potom i srednju industrijsku školu u Titogradu, đe se školovao za zanimanje metalostrugara. Njegov otac, Salih, bio je čovjek koji je razumio vrijednost obrazovanja, iako je sam bio vezan za težak rad na zemlji. Žrtvovao se, izdvajajući najveći dio svoje zarade kako bi omogućio Muniru školovanje, iako su vremena bila teška a potrebe mnogobrojne. Munir nije bio jedino dijete – tu su bile i njegove sestre (Senadija umrla prije njegovog rođenja), Mejrema koja je umrla sa 21 godinu, Milaheta, Resmija i brat Ruždija, svi oni dio jednog velikog porodičnog mozaika, đe je svako imao svoju ulogu i đe je ljubav bila temelj svega.
O svom ocu Salihu i majci Muši, sa suzom u oku i grčem u srcu, Munir kazuje sljedeće: ,,Moj otac Salih nije imao dovoljno zemlje da obezbijedi sve porodicne potrebe pa je često morao raditi kao građevinski radnik na terenu sto je obicno za to vrijeme bilo daleko od kuce. Njegovi dolasci bili su rijetki obično je to bilo jedan vikend u mjesecu tako tako da i tada nije imao vremena za odmaranje nakon napornog rada. Majka Muša bila je izuzetno vrijedna žena borila se sa svim obavezama majke, domacice zene koja je radila poslove na imanju koji su bili teški i za muskarca. Pored napora nikad nije zapostavila niti jednu obavezu i uz sve to za nas đecu uvijek je nasla vremena da nam posveti ljubav i majčinsku toplinu kako to moze samo majka.”
Nakon završetka srednje škole, Munir je stajao na raskršću života, suočen sa teškom odlukom koja je nosila teret odgovornosti, ali i iskru nade za budućnost njegove porodice. Svjestan žrtava koje je njegov otac Salih podnio, Munir je odlučio da napusti rodno mjesto, da ostavi za sobom poznate pejzaže i uspomene, kako bi pružio pomoć i olakšao teret koji je njegova porodica nosila. U oktobru 1975. godine, donio je tu hrabru odluku i otišao u Sloveniju. Tamo je našao posao kao nekvalifikovani radnik u fabrici za preradu kože „Tovarna Usnja-Kamnik“, đe su dani prolazili u brojnim satima rada, ali sa jasnim ciljem – da doprinese porodici i omogući im bolji život. Radio je tamo sve do jula 1976. godine, kada je pozvan na odsluženje vojnog roka, čime se njegovo putovanje ka samostalnom životu i žrtvi za porodicu nastavilo. Ova odluka nije bila samo pitanje odlaska na rad; bila je to tiha zakletva, obećanje koje je Munir dao sebi i svojoj porodici – da će dati sve od sebe, da će se žrtvovati i raditi neumorno kako bi njegov brat i sestre imali lakši i bolji put kroz život. Svaki dan u fabrici, svaki trenutak proveden daleko od doma, bio je još jedan kamen u temeljima boljeg života koji je Munir gradio za svoju porodicu.
Munirov otac, Salih, još 1974. godine krenuo je na svoj put u Luksemburg, tragajući za boljim prilikama, za životom koji bi donio više sigurnosti i nade njegovoj đeci. Radio je na povremenim poslovima, sa prekidima, ukupno 11 godina. Njegova žrtva, znoj i trud, bili su primjer neizmjerne ljubavi i odlučnosti, pokazatelj kako se uprkos svim teškoćama i preprekama, može izboriti za bolju budućnost. Salihov rad nije bio samo posao, već čin ljubavi, duboka briga za svoju đecu i njihovu budućnost. U porodici Latić, obrazovanje je bilo svjetionik, vodič kroz tamu teških vremena, jer su vjerovali da je upravo to put ka sigurnijem i lakšem životu, daleko od neizvjesnosti poljoprivrednih poslova i borbe sa prirodom. Oni su znali da su korijeni važni, ali su isto tako znali da se moraju usuditi da rastu, da se pruže ka nebu, ka novim prilikama i boljoj budućnosti. Ova priča o Muniru Latiću nije samo priča o jednom čovjeku – to je saga o generacijama koje su se borile, radile, nadale se i žrtvovale kako bi obezbijedile svijetliju budućnost za svoje potomke. To je priča o ljubavi prema zemlji o dubokoj povezanosti sa korijenima, ali i o snovima koji su preplitali prošlost i budućnost. Svaka žrtva, svaka suza i svaki trud nisu bili uzaludni – oni su oblikovali sudbine, ostavljajući neizbrisiv trag u srcima svih onih koji su ih živjeli i nastavili dalje.
O svojim životnim borbama Munir nastavlja: ,,Po dolasku iz vojske, promijenio sam formu svog života i započeo raditi u svojoj struci kao metalostrugar u namjenskoj industriji, specijalizovanoj za vojsku. Ipak, moj duh nije mirovao; želja za znanjem i napretkom bila je jača od udobnosti stabilnog posla. Tako sam 1978. godine upisao Višu pedagošku školu u Skoplju, vanredno, sa namjerom da studiram ruski jezik. I ušpjesno završavam prvu godinu. U januaru 1980. godine, ženim se sa Izetom (rođenom Duraković) koja je postala moj oslonac u svim nadolazećim životnim iskušenjima. Zajedno smo stvorili porodicu i dobili troje djece: Asmira, Amelu i Almasu. Naša ljubav i zajednički snovi postali su temelj svega što smo kasnije izgradili. Nedugo poslije moje ženidbe sudbina je gotovo iz temelja promijenila moje planove pa sam nakon uspješno završene prve godine studija iste prekinuo i morao napustiti posao zbog bolesti moje sestre, koja je nažalost poslije nekoliko mjeseci preselila na bolji svijet u svojoj dvadeset i prvoj godini.”
U proljece 1981. godine odlazim na privremeni rad u Švajcarsku i započinjem raditi u firmi Fritz Weibel & Sohn AG gdje je moj amidžić Sabit Latić bio predradnik koji mi je i sredio papire za rad. Međutim, prvi dani i počeci u Gümligenu predgradu Berna (Švajcarska) bili su ispunjeni novim izazovima. Početak, bez znanja njemačkog jezika i bez i jedne poznate osobe sa naših prostora bio je jako težak. Bilo je to vrijeme kada su nostalgija i osjećaj usamljenosti bili moji vjerni pratioci. Početkom osamdesetih godina nastupila je ekonomska a zatim i politička kriza u SFRJ, koja je dodatno otežala situaciju. Nisam imao stalne papire prvih deset godina, bio sam sezonski radnik, što je značilo da promjena posla nije bila samo teška, već gotovo nemoguća. Morao sam raditi mnogo, često iznad svojih mogućnosti, kako bih obezbijedio papire za narednu sezonu. Godine 1988. moj brat dolazi kod mene u Švajcarsku i tada u neku ruku rad i boravak postaju podnošljiviji. Do tada sam već prilično dobro savladao njemački jezik, što je uveliko olakšalo proces ntegracije u svim aspektima života. Dobijanje takozvane „B“ vize početkom devedesetih godina, koja mi je omogućila godišnju radnu dozvolu, značilo je prekretnicu. Tada je život postao nešto lakši; poslovi su postali dostupniji, ali s njima je došla i veća odgovornost. Uspio sam da dovedem i svoju porodicu, što je bio veliki korak ka stabilnijem životu.“
O svojoj životnoj saputnici i đeci Munir govori: ,,Supruga Izeta (rođena Duraković) je moj neizostavni oslonac, stijena na koju sam se oslanjao u najtežim trenucima. Njena ljubav i podrška bile su neprocjenjive i zbog svega što je činila za mene, zbog njene žrtve, brige i nesebične ljubavi, njoj sam posebno i zauvijek zahvalan. Dolazak moje đece u Švajcarsku, posebno Asmira, bio je izazov za sve nas. Asmir, koji je završio drugi razred u Lagatorima, našao se u novom, nepoznatom okruženju, đe su ga dočekali stariji učenici, djeca drugih iseljenika – iz SFRJ, Turske, Iraka, Filipina, Šrilanke, Indije, Juzne Afrike, SAD i Australije u mješovitom razredu (Anpasungsklasse odjeljenje za adaptaciju) sa đecom iz devet različitih zemalja. Taj treći razred bio je posebno težak za njega, jer kao malo dijete nije znao jezik i suočio se sa ogromnim izazovima. Svaki dan bio je borba za prilagođavanje, za razumijevanje, ali i za opstanak u novom svijetu. Svaki korak koji smo zajedno prošli, svaka prepreka koju smo savladali, ojačali su nas kao porodicu. Borili smo se i nismo odustajali, jer smo znali da sve što radimo nije samo za nas, već i za budućnost naše đece. U tom neprekidnom krugu borbe, nade i ljubavi, nalazili smo snagu da idemo naprijed, bez obzira na sve prepreke koje su nam se našle na putu.“
Munir Latić sa ponosom prenosi priču o svom sinu Asmiru, čiji uspjesi i životni put svjedoče o vrijednostima koje je porodica Latić njegovala generacijama. Asmir je nakon završetka osnovne škole ostvario značajan uspjeh završivši dva smjera u srednjoj školi, pokazujući već tada izvanrednu posvećenost i radnu etiku. Njegov put nije stao na tome – nakon srednje škole, Asmir je odlučio služiti vojni rok i kako Munir mi svjedoči, vjerovatno postao prvi Bihorac koji je služio u vojnim snagama svoje nove domovine Švajcarske. Njegova odlučnost i predanost nisu se zaustavili samo na vojnoj službi; završio je i podoficirsku školu, pokazujući da se ne boji izazova i da uvijek teži ka višem cilju. Ipak, Asmir nije želio ostati aktivni vojni podoficir. Umjesto toga, odlučio je nastaviti svoje obrazovanje i usavršavanje u struci koja mu je bila bliska i koja ga je ispunjavala. Tokom cijelog svog školovanja, Asmir je marljivo radio, balansirajući između rada i obrazovanja, čak i nakon što je osnovao svoju porodicu. Oženio se 2004. godine s Mirzetom, Rožajkom po rođenju, iz ugledne porodice Nurković. Zajedno su izgradili dom pun ljubavi i radosti, blagoslovljeni sa troje đece: Salihom, Dinom i Malikom.
Asmir, je danas predavač praktične nastave za vodovodne i sanitarne instalacije, pokazujući time kako je upornost i stručnost prešla na sljedeću generaciju. Munirove kćerke takođe su pronašle svoje puteve u životu – Amela je postala administrativni službenik, dok je Almasa izgradila karijeru kao trgovkinja. Obje su udate i sretne sa svojim porodicama. Amela sa suprugom Edisom Čolićem ima dvoje divne djece, kćerku Merjem i sina Samija, dok Almasa sa suprugom Admirom Šabotićem uživa u roditeljstvu sa đecom Latifom, Hamzom i Hanom. Munir sa ponosom ističe kako su njegova životna borba i uspjesi bili veliki podstrek njegovoj đeci i unucima da i oni postignu uspjeh u životu. Sve što su on i njegova supruga Izeta, postigli tokom skoro 45 godina braka, bilo je utkano u temelje njihovih potomaka. Njihova ljubav, posvećenost i predanost porodici postali su svjetionik za nove generacije Latića, koji su nastavili put svojih predaka, gradeći svoje živote na čvrstim temeljima koje su im ostavili njihovi roditelji.
O nostalgiji, roditeljima i iseljenicima, Petnjici, Munir svjedoči sa dubokom tugom i ponosom u glasu: ,,Dok sam bio u Švajcarskoj, najveći teret na mom srcu bila je daljina koja me razdvajala od mog rodnog kraja, od mojih roditelja i članova porodice. Svaka noć bila je ispunjena mislima o mojim najmilijima, o njihovim licima, glasovima i mirisima doma koji su mi nedostajali. Svako buđenje donosilo je težinu stvarnosti – živio sam daleko od onih koje sam volio najviše na svijetu. To je žrtva koja se ne može opisati riječima, to je nešto što se nosi duboko u srcu, tiho i neizbrisivo.“
„Četiri pune decenije proveo sam vani, u tuđini. Dok je još postojala Jugoslavija, okupljali smo se i družili, održavali vezu sa domovinom kroz smijeh, razgovore i zajednička sjećanja. Ali, nakon devedesetih godina, ta okupljanja su postala rijetka, gotovo su nestala. Svako se povukao u svoje brige, u svoje sudbine i ta veza sa vremenom je postajala sve tanja. Iz svog životnog iskustva, želim poručiti mladima da se školuju, bez obzira na to hoće li ostati ovdje ili će otići. Obrazovanje je ključ za bolju budućnost, ali biti na svom rodnom ognjištu zahtijeva mnogo više od diplome. Trebaju se ispuniti brojni uslovi – ekonomski, društveni i infrastrukturni – da bi život na tom ognjištu bio održiv i dostojanstven. Naš problem je što školujemo đecu za visoka zanimanja, ali u industriji i poljoprivredi, koje su temelj svakog društva, ne želi gotovo niko da radi. Petnjica mog djetinjstva bila je vrlo nerazvijena i zapostavljena mjesna zajednica u opštini Berane, ali i pored toga, bila je puna života. Živjelo se teško, ali bilo je mnogo više sloge i međusobnog poštovanja. Ljudi su se oslanjali jedni na druge, dijelili radost i tugu, i to je ono što je činilo zajednicu jakom.“ „Današnja Petnjica izgleda drugačije. Putna infrastruktura, koja je stigla kasno, sada je popravljena, ali Petnjica je danas razruđena i razbacana, kao figure na šahovskoj tabli, udaljene jedne od drugih. Ipak, Petnjica danas ima izuzetne potencijale, posebno u poljoprivredi i stočarstvu. Drvna industrija, kao i proizvodnja ljekovitog i začinskog bilja, kao i eteričnih ulja, takođe mogu biti profitabilne djelatnosti. Već imamo primjer vrijednog poljoprivrednika poput Amara Muratovića i drugih, koji pokazuje put kojim se može ići. Svi ti potencijali čekaju da budu iskorišteni, da ožive naš kraj i donesu mu novu snagu i prosperitet.“
Dok sam posmatrao Munira Latića, sa smirenošću i dubokom emocijom u glasu dok je govorio, djelovao je poput mudrog muallima, čuvara drevnih znanja i tajni života, čije riječi imaju težinu i dubinu koje se prenose kroz generacije. Svaka njegova misao bila je poput niti koja veže prošlost, sadašnjost i budućnost a dok je sunce polako zalazilo iza bihorskih planina, osjetio sam da sam svjedok nečega što nadilazi običnu priču – svjedok jedne istinske životne mudrosti. U tom trenutku, Munir je duboko u srcu osjetio zahvalnost za sve one nevidljive niti koje nas povezuju, bez obzira na to đe se nalazili. Njegova priča, ispričana sa tolikom strašću i sjećanjima, nije ostala samo u mojoj bilježnici – ostala je urezana i u mom srcu, kao trajni podsjetnik na to da su prave vrijednosti u životu uvijek vezane za ljude, za domovinu, i za prijateljstvo koje nas oplemenjuje. Te niti, bez obzira na udaljenost i vrijeme, nikada ne pucaju, već ostaju zauvijek isprepletene u našoj sudbini, poput dragocjenih veza koje nas drže zajedno, čak i kada smo fizički daleko.
U sumrak nad lijepom Petnjicom, dok je noć polako padala, osjećao sam težinu i značaj priče koja je ostala zabilježena na XVII Festivalu Zavičajne staze-Bihor. Šta je Bihor bez ovakvih insana, bez ovih priča koje se pamte i prenose, koje oživljavaju duh jednog naroda i jednog kraja? Munir Latić nije običan čovjek – on je oličenje onoga što znači biti vezan za svoje korijene, biti čuvar tradicije i vrijednosti koje ne blijede. Njegov život, njegova borba i mudrost su svjetionik za sve nas, podsjećajući nas da su prave vrijednosti uvijek tu, u našem srcu, u našim pričama, i u našoj zajedničkoj prošlosti.
