UVODNA RIJEČ
Kratka priča je jedna vrsta brave kroz koju se vidi više nego kroz širom otvorena vrata. Taj zgusnuti, reflektorski fokusirani snop pisane riječi jasnije osvjetljava nego nadugačko i naširoko ispisani tekstovi. Mnoge od ovih priča su šaljivog karaktera, isključivo ljudsko obilježje, rezultat razgovora i muhabeta kojeg u Bihoru ima u izobilju.
Humoreska je kratka priča, prozna književna forma nastala iz usmeneknji ževnosti, čija je glavna odlika humor i vedrina. Riječ humoreska dolazi od francuske riječi humoresque, a znači šaljiva priča.
Osobe koje su spremne na šalu vesele su, ljubazne, tolerantne… U svakodnevnom životu za njih možemo čuti: „Ko se smije, zlo ne misli“. Za osobu koja lijepu riječ kaže rekli bi: „Riječ mu dukata valja“ ili „Gdje sjedne, napuni kuću“.
Primarni zadatak muhabeta je da nam pomogne u slobodnom vremenu ali i u teškim situacijama. A kad vam neko pomogne u nekom delikatnom trenutku onda je prijatelj.
Duh ljudi i ljepota življenja čuva se u prijateljstvu, suživotu, dobrim međukomšijskim odnosima. U rodnom mjestu smo veseliji, u njemu nastaju najljepše priče, najtoplije spavamo, udišemo čist vazduh koji nas je zadojio. U ambijentu rodnog kraja, gdje su ljudi rasterećeni briga nastaju najljepše šale i najljepši muhabeti.
U zemljama Zapada država izdvaja ogromna finansijska sredstva da ljude razveseli i život učini zabavnim, nije mi poznato da se tamo ljudi puno šale… U Bihoru se šala sa ljudima rađa. Humor jača imunitet, utiče na smanjenje životnog trošenja, dovodi do relaksacije i opuštanja mišića. Djeluje stimulativno u toku rada mogu se postići bolji rezultati.
Šala je šampion u susretima sa životom, način socijalizacije samo ga treba znati koristiti.
U ovoj knjizi sam zapisao ono što sam doživio, saznao u mojoj okolini. Međutim, svako mjesto u Bihoru ima veliki broj priča i šala od kojih se može knjiga napisati.
Humor kod ljudi Petnjice i Bihora duboko je ukorijenjen u multidimenzionalni sastav koji treba pažljivo legalizovati. Posebno bih istakao sposobnost ljudi ovog podneblja u prepričavanju priča, šala i uživanju u njima.
Svoje šale iskazuju sa malo smijeha. Smisao za humor ne uče, već se s njime rađa i on je obično obilježje iskrenih, zdravih i zrelih ličnosti koje imaju sposobnost da se nasmiju i na
vlastiti račun. Šale se mogu čuti čak i u delikatnim situacijama. Ova knjiga donosi 248 inspirativnih priča koje ističu snagu duha i ljudske saradnje, rijetka prozna vrsta koja veseleći čitaoce odražava raznolikost i bogatstvo međuljudskih odnosa.
U drugom dijelu knjige su kratke priče iz stvarnog života, koje pokrivaju teme poput sastanaka i značajnih promocija, pružajući čitaocima uvid u dinamiku življenja.
Iste ili slične priče, sličnih ili istih imena i prezimena, sa istim nadimcima mogu se čuti i u drugim mjestima, svaka sličnost sa drugim pričama i drugim stvarnim osobama je slučajna.
S obzirom da ljudi u Bihoru imaju smisla za šalu, 2023. godine sam na promociji svog romana „Miruh jorgovana“ u Petnjici predložio pokretanje manifestacije „Bihoreske“ u okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“. Znači, iz bihorskog humora, iz humureske pretočiti šale u „Bihoreske“.
Isto sam predložio Sinanu Tiganju, direktoru JU Dom kulture u Petnjici, koji je obećao da će 2024. godine organizovati ovu manifestaciju, koja će ubuduće postati tradicionalna.
JAJA
Ćorović Nahod iz Ivanja (Bihor) nije mogao da plati porez, pošao begu da objasni svoju muku i besparicu, sa namjerom da ga zamoli, da sačeka neki dan i odloži plaćanje poreza. Sa sobom je ponio korpu jaja, jedan od rijetkih darova koje je mogao ponuditi u znak zahvalnosti.
– Beže, jaja su poklon tebi, ako ikako možeš sačekaj za porez neki dan – uginjući mršavim ramenima moli siromašak Nahod.
Beg je bio čovjek ušćup (svašta u njemu ima, više lošeg), naljuti se, uze iz korpe jaje i pogodi Nahoda.
– Hvala – reče Nahod.
Beg uzima drugo jaje i opet ga pogodi.
– Hvala – opet će Nahod.
Kada je zadnje jaje ispucao, beg je zapanjeno upitao:
– Zašto hvala, kome hvala?
– Hvala mojoj ženi – odgovori Nahod.
– Zašto ženi?
– Da nije bilo nje htio sam krompire da donesem…
PREDSJEDNIK OPŠTINE
Dželil (Saita) Muratović iz Petnjice, 1921. godine, dobije vasiku (vizu) od svog rođaka koji je 1916. godine otišao za Tursku. Predsjednik opštine Petnjica, Galjan Kršić, saznao je da se Dželil priprema sa porodicom da se preseli u Tursku. Odluči da ga posjeti i nagovori da odustane od tog koraka. Dželil mu odgovori da ne može donijeti trenutnu odluku i da će malo razmisliti. Nakon tri dana, Galjan ponovo posjeti Dželila, koji mu saopšti svoju
odluku da neće ići za Tursku, što je obradovalo Galjana. Dželil ga tada upita:
– Dobro, Galjane, zašto toliko želiš da ne idemo za Tursku?
Galjan odgovori:
– Ako svi odu, kome ću ja biti predsjednik?
DOŽIVOTNA ROBIJA
U zabačenoj divljini Crnog Vrha, nadomak Berana, kad se turska vladavina bližila kraju, jedan Bošnjak, Crnovršanin je primio naredbu u kojoj je za ubistvo nekog čovjeka smrtna kazna preinačena u doživotnu robiju, da je izdržava na teritoriji Turske.
Kada su turski vojnici vidjeli u kakvim uslovima Crnovršanin živi, rekli su: “Vala tebi više robije od ove ne treba, sjedi tu.”
BEGSTVO
Nakon što su se turske vlasti povukle iz Bihora 1912. godine, beg Ćorović je osjećao nelagodu i brigu. Odlučio je posjetiti kralja Nikolu na Cetinju da pita šta će biti sa begovima i njihovim posjedima. Poslije kraćeg razgovora kralj Nikola je rekao:
– Niko ti ne može zabraniti begstvo.
Beg je na svoj način protumačio njegov odgovor. Pripremio osnovne potrepštine i uputio se prema Turskoj, noseći sa sobom nadu u bolju budućnost.
ISELJAVANJE
Kako bi spriječio iseljavanje stanovništva iz petnjičkog kraja u Tursku, Šeko Adrović, predsjednik petnjičke opštine, 1952. godine odlučuje organizovati zbor građana u Savin Boru. Kad je vidio da nije u stanju da spriječi odlazak mnogih mještana toga planinskog mjesta zaprijetio je hapšenjem.
Dok je rasprava tonula dublje, glasovi mještana odražavali su zabrinutost i očaj zbog neizvjesne budućnosti.
– Mi moramo da se pomaknemo sa ove vjetrometine, ovdje
nema života – izjavio je Ličina (Paša) Husein.
– Ti stari idi, djeca nek ostanu – kaže Šeko.
– Mi ćemo djecu pitat’, mubareć ti koje hoće da ostane.
Nakon sastanka, dok su se posljednji zraci sunca odbijali od obronaka planina, milicija je uhapsila dvojicu mještana, Ličina Zumbera i Nazifa, čije su riječi hrabrosti i odlučnosti bile preteške za trenutnu vlast.
BAJRAM HODŽIĆ U BIHORU
Bajram Hodžić je rođen 1928. godine u selo Zastup kod Prijepolja. Otac Abid je porijeklom iz Kolašina, odakle je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine protjeran sa ostalim Bošnjacima. U šarenici sandžačkih brda, gdje se nebo spajalo s obroncima zemlje, Bajram je našao svoj dom u selu Vuča kod Tutina. Tu, među šumovitim dolinama i bistrim vodama, kao stražar u rožajskom preduzeću „Gornji Ibar“, osjećao se kao čuvar svoje zemlje, ali i čuvar duše svoje. Postaje putujući fotograf, upoznaje sva sela u opštini Rožaje i šire.
Hodajući zagleda seosku ljepoticu, djevojku Mahiju Dazdarević koja postaje njegova vjerenica. Iako su se njihove sudbine prožimale u ljubavi, nijesu svi bili oduševljeni njihovom vezom. Međutim, njihove duše su se spajale, jačale jedna drugu u sazvježđu ljepote života.
I pored protivljenja njenih roditelja djevojka se udaje za njega. Da bi se zaštitili od prijetnji roditelja, da će je silom uzeti od Bajrama, dvoje mladih se izvjesno vrijeme kriju kod svojih prijatelja, kasnije u obližnjim šumama. Dok su se gubili u krošnjama šuma i hladnoći
planinskih vrhova, Bajram je postao legenda, ali i priča koja je nadvladala svaku granicu stvarnosti.
Nakon izvjesnog vremena djevojka pokušava da napusti momka ali je on sprečava. Kriju se po okolnim brdima i šumama… U potjeri se ubrzo uključuje policija.
Od tada počinje drama koja prerasta u tragediju. Optužen za zločine koji su odjekivali kroz vrijeme, Bajram Hodžić postao je personifikacija straha i nesigurnosti među stanovnicima Sandžaka.
Dok se 1957. godine odmetnik Bajram Hodžić krio po planinama i gudurama Sandžaka, ispredale su se razne priče. Posebno je postao čuven kada je počeo da pravi spisak svojih budućih žrtava, kako bi iskalio bijes na ljude koji su mu, po njegovom mišljenju, učinili zlo.
Optužen je za 37 teških krivičnih djela od kojih osam ubistava.
Uvukao se strah i nesigurnost kod stanovnika Sandžaka, oprezno se kretali, ranije zaključavali kuće…
Jednoga dana policija mu ulazi u trag. U trenutku kada je noć bila najmračnija, a zvijezde se skrivale od očiju svijeta, Bajram je došao do kapije Donjeg Bihora. Trčeći preko nekih bara ostaje bez obuće i preko Radulića bos stiže u ravničarsko selo Crnča. Njegov korak,
tjeskoban i težak, tražio je odgovor u očima mještanina Periše Vukovića. Prolazi pored Periše i usplahireno govori:
– Druže, dajmi te tvoje opanke!
– A šta ću ja? – pita Periša, a prije bi ga opaučio (išamarao,
izudaro mrežom udaraca) nego mu dao opanke.
– Šta god hoćeš.
– E, bogami ne dam.
– Ja sam Bajram Hodžić, opanke ovamo!
– Hodžić Bajram? – iskolači Periša oči. – Evo ti, evo… Hoćeš
li i naglavke.
ŠEFTAGA
Na obroncima Radulića, u dolini topline i pitominje, Šefto Spahić je 1957. godine čuvao koze. Tada se neočekivano pojavio odmetnik Bajram Hodžić.
– Merhaba čovjeku – pozdravi ga Bajram, dok su riječi
odjekivale poput zvuka zvona u daljini.
– Merhaba i u kofte – odgovori Šefto.
– A, ko si ti? ? – upita Bajram.
– Ja sam Šeftaga.
– Kad si aga pare ovamo!
– Nemam ti ja prebijene pare.
– Kakav si ti aga kad para nemaš?
– E, sinko, mene samo žene zovu aga – sa žaljenjem reče
čobanin.
(Opširnije o ovim događajima pisali su Zaim Azemović i Salko
Luboder u knjizi „Zločin i odmetništvo Bajrama Hodžića“, 1994.)
