Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Petnjici i njenoj okolini gotovo svaka porodica je sijala konoplju, imala trlicu – starinska naprava nalik stonim makazama, napravljena od drveta. Trlica je služila za gnječenje konoplje kako bi se iz nje izvukle niti koje su se kasnije koristile za tkanje. Trlica je bila od tvrdog drveta, najčešće od hrasta, graba ili bukve, od dvije daske u obliku slova „V“ i pokretne ručke.
Ova primitivna naprava bila je naporna jer je zahtijevala puno fizičke snage.
Konoplju su žnjeli, slagali u snopove i kiselili u vodi, u tzv. „močila“. Nekada je jedno močilo bilo od koristi za cijelo selo. Nakon kišeljenja konoplju bi nosili svojim kućama, podvrgli trljenju na trlici (udarali i brunili-raščešljavali), samo bi se otpad – sitni opiljci tzv. pozder bacao.
Raščešljanu konoplju su sušili, ručno češljali na grebenima i preli. Ispredeni konac je služio za tkanje tkanine od koje su se pravile košulje i gaće, koje su bile tvrde – nedoder, čak je i druga odjeća bila izatkana od konaplje.
Poznate su bile dvije vrste košulja: košulje za „domazluka“ (za kuće) gdje su osnova i potka bile od konopljanog prediva i druga vrsta „saglam košulje“ (kvalitetnije) košulje gdje je osnova bila konopljana a potka pamučna. Ove druge košulje su bile „pitomije“ – manje greble kožu i mogli su je imati oni malo bogatiji.
Bilo je familija koje nisu bile vješte za ovaj posao, bastašniji-snalažljiviji su pokrenuli male privatne poslove, razvili neku vrstu zanata – radili trljenje konoplje, ispredanje, tkanje i šivenje uz određenu nadoknadu.
Zadnje „močilo“ u petnjičkom kraju bilo je, sve do 1960. godine, na Okruglom lazu.
(ZUMBER MURATOVIĆ FB)
