“I tako”. – što bi rekao čuveni Radoš Bajić – najpoznatiji moler u susjednoj nam državi.
Farba sve čega se dotakne. I historiju. I geografiju. I kostimografiju. I pornografiju. Sve.
Zaokupljen tim poraznim mislima, koje su me preokupirele posljednjih dva dana, kao da sam satima hodao, a ne nekih stotinjak metara, pomalo zadihan stigoh do svog doma.
Prilegao bih malo, ali se bojim zaspaću, a nije pohvalno zaspat pomeđu podne i ikindije namaza.
Pozovem ti moga ahbaba, da vidim kako je sinoć prošlo telenje njegove krave. Telefon uporno zvoni već nekih destak puta, i na kraju, taman da prekinem vezu, progovori on nekim mahmurnim baritonom, kao da je na dnu neke duboke drvene kace.
“Đesi bruda”? – javi mi se nekom lingvističkom akrobacijom, koja je kao posljedica posljednih migracija sebi pronašla i obezbijedila prostor i propisno se odomaćila u našem govornom području.
“Ooo, sinoć se ono prilično oduži sa onom kravom, tako da sam pokasno legao”, nažali mi se on.
“Super što si me nazvao, ko zna kad bi se ja sam od sebe probudio”?
“Ja pomislih ne javljaš se, pa da vidim kuda si”? – odgovorih mu.
Hoćeš li ti kod mene, ili ću ja kod tebe? – upitam ga.
“Haj ti ovamo navrati, doj će mi kasnije jedan dobar prijatelj, taman da ga upoznaš. Sviđet će ti se sigurno. Misli svojom glavom. Nije od onih što redovno klimaju njome, kao neka pokvarena kvaka, kojoj je od siline natezanja pukla opruga, pa je oklebesila nadolje. I ovi pojedini naši ti dijele sudbinu tih izanđalih kvaka, natežu ih mnogi sa raznih strana, pa prije ili kasnije oni puknu i obisnu pred njima. Pa se i oni nakon nekog određenog vremena uzohole i traže naokolo, većeg slabića od sebe, koga bi oni da pritežu, gnjave i da pršte, ali još surovije nego što su oni sami to doživljavali. Takav je izgleda redosljed u toj tamo njihovoj hijerarsijskoj gradaciji”.
“Dolazim brzo” – odgovorih mu. “Samo da izvadim neke stvari iz zamrzivača i okačim malo visočije na gornju terasu, da mačke ne dohvate, pokvarit će mi se, ako ostane unutra. Napolje je mnogo hladnije nego u njemu, pošto za vraga, ni danas nema struje”.
Nakon nekih dobrih desetak minuta sam se našao ispred kuće moga dobrog ahbaba.
Domaćinski dom, u kojem, provjereno sam siguran, svako ko je sa dobrim i čestitim namjerama kročio u njega, doživio je lijepe trenutke. Bilo je i onih, ali veoma mali broj, koji su dolazili i drugačijim povodom, ali bi još brže odlazili iz njega. Pričao mi moj ahbab, kada bi vrlo brzo prozreo te njihove pokvarene namjere, napravio bi se toliko nijem i gluv da ne bi odgovarao ni na jednu jedinu riječ, već bi maherski iskulirao tog “gosta” koji je došao da nešto ispipa, da ispita, ili da prenese neku propagandu ili prospe kakvu lažu, sve sa nekim jeftinim i kvarnim ciljem. Obično su to bili stari lokalni vaćaroši ili aktivisti lokalnih političkih partija, koji su bezuspješno pokušavali da ga privole da glasove iz njegove porodice, povjeri ili najčešće proda toj nekakvoj njihovoj opciji.
“Mene ti se hoće burazeru. Sinoć mi se krava obliznila” – sačeka me ahbab na nekoliko metara ispred njegove kuće, i rukom pokaza na štalu, u kojoj od jutros hazora ima dva nova života.
“Neka bude sa velikim hairom ta prinova” – odgovorih mu.
Uz ustaljena pitanja o trenutnom zdravlju i kako sam proveo prethodni dio dana, ulazimo u štalu da vidimo te njene najnovije stanovnike. Dva mlada slabašna i nježna stvorenja tek što su zakoračili u svoj prvi dan na dunjaluku.
Oduvijek sam govorio da ni jedna životinja nije tako lijepa kao mlado tele, onako čisto, lijepo i živahno. Te miroljubive krupne grahoraste oči, sa dugačkim povijenim trepavicama ti govore sve. Ulivaju ti neku ogromnu toplinu i bezgranično povjerenje.
“Zato sam ti sinoć sa ženom ošturio ovdje u štali, moj druže. Takav ti je život nas seljaka”.
Zemljoradnja i stočarstvo su mu glavni izvor primanja, i moram priznati da se jako dobro snašao u tome, ljepota se skućio, vrijednom ženom oženio, hairli djecom obrodio i sve ko najbolje. Mnogo bolje nego ogroman broj ovih naših koji su napustili babovinu i otišli vani, “trbuhom za kruhom”, tragajući za boljim životom.
Njegova hanuma je jednom odavno pokušavala da se zaposli u obližnjoj srednjoj školi, bila iskrsla jedna slobodna i upražnjena pozicija, ali nijesu dali – odbili je, navodno prekvalifikovana za to radno mjesto. To je bilo prije nekih petnaestak godina, kad su zasnivali porodicu i nikad više.
Ima ona dovoljno hizmeta po kući, štali, po polju, sa djecom. Ovako je mnogo rahatnija.
“Živimo od našeg truda i rada, ne žalimo se. Ne zavisimo ni od koga. Nijesmo nikome muftačni”. “Lijepo smo se organizovali, djeca polako stašavaju i pristižu da nam pomažu, i šta hoćeš više”?
“Obrađujemo svoju zemlju, a uzmemo da koristimo mnogo od ovih komšija što su se raselili iz Bihora. Da imam još tridestoro govedi imao bi ih đe. – potvrdi mi ahbab. “I njima dobro što im se zemlja redovno održava i ne zarasta u korov, i meni koristi za ispašu stoke i za sijena”.
Obližnjim Hirošima sokakom, kako ga ahbab, zbog ogromnih i izraženih rupčaga iz henge naziva, približavalo se jedno omanje vozilo, koje nam nakratko skrenu pažnju sa našeg muhabeta.
“Stiže mi ovaj prijatelj koji se jutros najavio”. – reče moj ahbab polako izlazeći iz štale, dok mu se pogled još jednom osvrnu da proprati ta dva mala prelijepa stvorenja ušuškana u jednom suhom i slamom zastrtom dijelu štale, koja su ležala pored svoje umorne i brižne majke.
Srednjovječan čovjek, otprilike naših godina, ali malo krupnije đovde, zbog svoje očito preterane gojaznosti, pokušavao je nevješto da priguši svoje stenjanje dok je izlazio iz automobila. Po suncu hodio, nešto nalik onom čuvenom američkom glumcu, italijanskog porijekla Deni de Vitu, samo u XXL pakovanju. Njegovo lice mi je govorilo mnogo, ali na prvi pogled nijesam bio sasvim siguran gdje sam ga utefterisao. Nakratko sam se pribojao, da nije moja, do sada prenaglašena i jako izražena foto-memorija počela da zakazuje, ali na sreću nije. Olakšanje je donio njegov osmjeh, koji je otkrio onu karakterističnu rečiku u njegovoj gornjoj vilici, pa sam jako brzo shvatio o kome se radi.
“Jesi li živ čovječe”? – upitah ga. “Nema te sto godina”? – kratko je to izustio prije čvrstog zagrljaja.
Ahbabov prijatelj je prije nekih tridesetak godina, kao srednjoškolac, zajedno samnom bio na jednomjesečni sezonski rad u Agrokombinatu 13. jul u Podgorici, i tu smo se tih mjesec dana baš intenzivno i lijepo družili i zaradili smo neke pare, od kojih smo mogli sebe kupiti odjeću i knjige za sljedeću školsku godinu.
Ugrabili smo u nekoliko navrata onim nezaboravnim kaubojskim vozom, u društvu sa nekim mladim i stidljivim koleginicama iz južne Srbije, koje sam uz malo šmekerskog truda, vrlo brzo ubijedio da zajedno odemo do Sutomora, gdje smo se, ali ono baš prelijepo proveli, uživali i osunčali…
Nakon toga putevi su nam se razišli, on je za školom otišao u Sarajevo, a ja sam ostao u okruženju.
Prve kapi kiše, koje su se iznenada prosule iz dežurno natuštenih oblaka, su nas potjerale da brzo uđemo u ahbabov dom. Ono naše obavezno pitanje i obostrani ekspoze, gdje smo, kuda smo, šta smo i kako smo proveli tu prazninu od tridesetak godina, od našeg posljednjeg susreta, prekinuo je ahbab na njemu svojstven način: – “e, evo ti ga naš drug koji će mi pomoći da ti odgovorim, na ona tvoja teška pitanja, tamo gdje smo sinoć stali, on poznaje stvari još i bolje od mene, on to slično, kao i ti nekako kritički posmatra, i on već poodavno i neprestano burgija na tu temu”.
Ukratko mu je ahbab posložio stvari o kojima smo zadnjih nekoliko dana razgovarali, i izgleda kao da je novopridošli drugar jedva čekao da ga neko “čarne” na tu temu. Zamišljeno i lagano je započeo.
“Bolna su vam ta pitanja, u koja ste započeli čačkati, ja se natežem oko toga punih dvadeset godina, ali nemam sa kim, počeli su ljudi da me otvoreno izbjegavaju, jer im samo pričam o porazima, o pljačkama, o pronevjerama, o lupežanju, no izgleda kao da živim sa nekim slijepcima u okruženju. Izgleda kao da nikom ne smeta ova žabokrečina u kojoj smo se zarobili”?
Šta je ovo? – započinje pitanjem i osjećam da prilično ubrzava tempo naš drugar. Frontalno.
-Niko izgleda ne vidi šta se desilo sa onom fabrikom peškira na Bor, pare su dobijene iz Investiciono razvojnog fonda, na jeftinu foru da će se tu zaposliti desetine Bihoraca. Doveden je i strateški partner iz Turske. Naširoko se o tome pisalo, bilo je par puta i na drugi dnevnik. I šta se na kraju dogodilo? Fabrika radila nekoliko dana, pa još brže ugašena, radnici odjureni svojim kućama, sad to gore zjapi i ćuti zatvoreno, truhne i propada, samo dragi Allah zna šta se desilo sa mašinama. Strateški partner naravno prevaren, opljačkan, izigran, otjeran, najavio da tuži i opštinu i državu, sigurno će tražiti za to i odštetu. Neka će, ima pravo, i ja bih je tražio”.
“Iskoristili su ovi naši opštinari, ja ih zovem strvinari, političke pozicije i nezakonite mehanizme da otmu i opelješe toliki novac, nasamare građane, njih mi nije žao, pravo da ti kažem, oni su navikli, nego su nasukali i tog stranog partnera koji je uložio svoj novac. Haj ti sad natjeraj nekog našeg investitora da uleti u neki projekat sa parama, kako ne, a kamo li nekog sa strane da uloži koju paru ovdje, brale moj. Otjerali su u nepovrat investitore za sva ljuta vremena.
-“Kad ste prije pominjali vodu, jeste li se sjetili da se gradski vodovod radi, već prešlo 15 godina, i još nije u funkciji, da je država u nekoliko navrata, za te namjene, slala veliki novac i ništa. Samo je za vrijeme mandata onoga nesrećnog ministra Milutina Simovića, provjerena je informacija, dobijeno preko pola miliona eura, i đe su te pare završile, Bože sačuvaj niko ne zna. Predsjednik Opštine prebacuje odgovornost na Odbor, a Odbor na predsjednika opštine i tako u krug, a ni para nema, ni vode nema”.
“Rasulo, živ mi ti”. – zaključi drugar, koji je dobrim dijelom dostigao radnu temperaturu.
-“Zamislite, još se hvale kako su uspjeli da srede kanalizaciju u centra Petnjice. Tako ga niko ne sređivao kao oni, cijevima su je samo sproveli u Popču, zamisli kanalizaciju direktno u rijeku. Dobro smo živi i prava je sreća je da se još nijesmo ošogali i ogubali, tifusom zarazili ili nekom mukom. Zamisli samo tih zlotvora. Ima li iđe na bijeli svijet, da je tako neko bezobrazno i katilski uradio.
To ti ni oni dokazani i najveći dušmani, nalet ih bilo, da ih ne pominjem, štucaće im se, sigurno nebi uradili”.
-“Bio je i onaj projekat da se uradi biljni prečišćivač u Gusare, direktno na ušću Vrbičke rijeke u Popču, tu gdje počinje Lješnica. Ludnica brate. Mjesto koje bi normalni ljudi iskoristili da osmisle i naprave neke moderne terene sa sportskim sadržajem, što je bilo idealno, da malo tu omladinu zamaju, oni tu odredili prostor za kanalizaciju. Sve naopako, sve bez ilijek normalnog, savjesnog i korisnog razmišljanja. Slovenci dali pare za taj projekat, tu su još tad iskopane neke rupe i postavljena neka folija, i to stoji tako i propada”.
“Ništa ni od tog projekta.
“Neko je opet uzeo te pare”? A kolektora otpadnih voda nema ni u snovima. Bruka.
Slušam prijatelja, kako li ga poštenski veze, ni slučajno ga ne bih smio prekinuti, pogano se zaletio.
Ovaj im se opizmio i pravo nameračio.
-“Ljudi, pa čuli ste i za ono arheološko nalazište “Torine” u Radmanskoj klisuri, jedno vrijeme je bila senzacija samo pričati o tome. U normalnoj državi bi se, vjerovali ili ne, stotine miliona eura od turista zaradilo, samo od tog projekta. To bi bila atrakcija na ovom dijelu Evrope. Ne bi mogli od znatiželjnih ljudi iz cijeloga svijeta tu da se razminemo. A ovaj naš predsjednik nešto muljao sa nekim čovjekom iz Ličina, pa tuda bagerima kopali neke puteve, razrovali okolo sve živo. Zamisli ti te ludorije, po sred arheološkog nalazišta kopati bagerima put, od Kožara, preko izvora Mačkovica pa do Pecka. Glupost koja i njih same prevazilazi, za medalju su. Naježim se kad pomislim da su tu pronašli groblje nekih prastanovnika od 2500 godina prije nove ere, i da su tu neki skeleti i posmrtni ostaci, koji su na miru počivali, sve dok ih ovi naši nijesu otkrili, i mašinama to groblje zdrobili. Kasnije se kroz narod protnula priča, da je izvjesno gore sakriveno veliko zlato, pa išli ljudi da ga traže. Kopali, palili, uništili sve.
Boleštine bijedne”.
“Bogu zaplakati, to je groblje tu spokojno počivalo punih 4500 godina, i čekalo je da dođe ovaj naš proslavljeni predsjednik i njegovi “grobari” i “lešinari” pa da ga ispreturaju i da ga poruše.
Mene bi od Boga bilo strah, a njih nije ni od koga.
Ni poštovanja, ni savjesti, ni stida, ni srama, ni obraza, niđe ništa kod tih i takvih ljudi.
Haj to, nego su ti gore ispod klisure i rijeku pregradili i bespotrebno je ugnali u dvije cijevi.
Čemu? Za koje potrebe? Sa kojim ciljem?
Bez ikakvog plana, bez ikakve vizije, bez ičijeg odobrenja i dozvole.
Sad svakako i bez ikakve odgovornosti”.
Za ovaj osmi dio Propasti, mislim da je dovoljno.
Napomena: Dobro pratim komentare na Facebook-u i reakcije čitalaca po ostalim elektronskim medijima. Ovo je izazvalo nemoguće jako moćnu reakciju, i ljudi se neopisivo mnogo interesuju za ove kolumne, biću elementarno neskroman i za samog autora.
Šta je meni jako porazno, da ne kažem šizofreno, da ima stotinu puta više interesovanja i reakcije u Podgorici i u drugim gradovim širom Crne Gore, nego u samoj Petnjici.
Ljudi je li vas od nekoga ili nečega strah?
Komentatorima Feridu i Fehu se pridružuje i Muzafer. Nek se vrti samo.
Nastavljamo vrlo brzo sa “devetkom”, koja će biti atomska bomba.
Za njeno objavljivanje očekujem minimum trideset različitih komentatora i minimum pedeset komentara od istih.
Pokrenite ljude, prijatelje, pokrenite masu, ili vam osta ovaj “lopovski režim” do Sudnjega dana.
Ime autora poznato redakciji
