Dana 16. jula, krenuo sam na put iz Nikšića prema Skoplju – veličanstvenom gradu čije temelje je postavio Gazi Isa-beg Ishaković, isti onaj vizionar koji je utemeljio i Sarajevo, kao i Novi Pazar. Tri prelijepa grada. Tri naša ponosna šehera.
Putujući kroz našu divnu zemlju, prošao sam kroz nekoliko gradova i sela. Nažalost, prizor koji se često ponavljao duž puta ostavio je gorak trag – bačeno smeće uz ceste, na odmaralištima, u prirodi koju bismo svi trebali čuvati kao svetinju.
Kada sam stigao do Rožaja i zaputio se prema Kuli, osjetio sam umor. Zaustavio sam se da protegnem noge i udahnem svjež planinski vazduh – onaj koji opija i vraća snagu. Ali, idiličnu sliku prirode kvarilo je ono što je ostalo iza neodgovornih prolaznika – razbacane limenke, kese, flaše…
Nisam mogao ostati ravnodušan. U automobilu sam imao kese za smeće i rukavice – i odlučio da djelujem. Petnaest minuta kasnije, odmaralište je izgledalo sasvim drugačije: čisto, uredno, mirisno. Tih 15 minuta sigurno nijesam potrošio uzalud. Osim što sam iskoristio priliku da se odmorim, nadam se da sam poslao poruku – i onima koji će tek naići, i onima koji misle da “jedan čovjek ništa ne može promijeniti”.
Tom prilikom, napravio sam i jedan mali amaterski video snimak. Nažalost, slika nije toliko primamljiva jer je kamera bila postavljena na automobilu, ali je dovoljno da se pokaže suština – kako malo truda može učiniti veliku razliku.
Podsjetio sam se i na riječi Allahovog poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:
“Vidio sam čovjeka kako uživa u Džennetu zbog toga što je uklonio grančicu s puta koja je smetala ljudima.”
(Bilježi Muslim)
Ako se jedna grančica može vrednovati toliko, šta tek znači očistiti cijelo odmaralište?
Ernad Rafetov Agović
