HAJDARPAŠIĆ: STRANCI SMO I U LUKSEMBURGU I U BIHORU

Remzija Hajdarpašić

Pisac Remzija Hajdarpašić u emisiji Putevi i raskršća priča o svom životnom putu.

Ima jedna pametna izreka koja kaže da tamo gdje mi je dobro, tamo je moja domovina. Zaista bi bilo nepošteno prema ovoj državi ako bih tvrdio da je ona strana država za mene. Pogotovo ako se ima u vidu da sam dosta vremena proveo ovdje, nekih 20-tak godina. Zbog ekonomskih i nekih drugih faktora, neće se ljudi vraćati iz Evrope u Bihor, a i ako bude, to će biti neki simbolični broj. Važno je da ostane konekcija i veza sa zavičajem. Stoga sve što radi Centar za kulturu u Petnjici, pozdravljam i naravno treba podržati.

U nekoj od priča, koje će biti uskoro objavljene u mojoj knjizi, sam zapisao da sam u ovu državu došao ne svojom voljom. Dok sam jedne prilike razgovarao sa svojom sadašnjom suprugom u Prištini, gdje smo studirali, ona mi je kazala da bi bilo fino da odemo negdje u inostranstvo da zaradimo malo novca. Naravno, bio sam protiv toga jer sam smatrao da se ne mogu uklopiti u drugu kuluturu, druge običaje itd. Nijesam bio jedan od onih koji sanjaju inostranstvo. Nakon diplomiranja, zaposlio sam se u Rožajama i to u vrijeme kada je plata bila 70 maraka. To su bile plate koje su čak tada i porasle, jer je bilo malo prije toga kada su doktori primali platu po par maraka. Plata mala a odgovornost velika. Ali, ništa od toga me nije povuklo. Moj brat, koji se u toku rata zadesio u BiH, bio je ranjen i doktori su savjetovali da dođe u Francusku na liječenje.Došao sam da ga posjetim. Tu sam boravio kod Hamza Hajdarpašića, kojem sam beskrajno zahvalan jer je držao mog brata kao člana svoje porodice, i pođem sa njim u jednu za njega uobičajenu kupovinu. I kada sam vidio kako ljudi kupuju, šta kupuju, gdje otprilike račun na kasi bude kao 4-5 mojih plata iz Rožaja, zapitao sam se pred kasom: Pa gdje ja to živim? Otprilike sam tu, pred tim kasama, presjekao i to je bilo presudno.

U početku nisam radio u svjoj struci. Došao sam sa solidnim znanjem egleskog, a kada sam dobio papire i boravak u Luksemburgu, morao sam naučiti Francuski jer je administrativni jezik, a za moju struku sam morao da učim i Njemački. Radio sam neke građevinske poslove kao i 99% naših ljudi, i zahvaljujući toj mojoj preciznosti koju sam stekao u mašinstvu, to su ljudi prepoznali, i sada radim uglavnom za svoj konto, bavim se građevinskim poslovima. Država je mala a veliki je priliv ne samo stanovništva iz naših krajeva, već i iz okolnih država.

Mi smo u odnosu na Luksemburžanina različiti i u vjeri, kulturi, različito smo odgajani, odgajani smo u jednom siromašnijem društvu, oni u bogatim, a sve to formira ličnost čovjeka. Mislim da smo mi mnogo nepovjerljiviji od njih. Kada jednom steknete Luksemburžanina za prijatelja on vam je prijatelj zauvijek. Potpuno je drugačiji mentalitet. Vrlo je rijetko da primi komšiju na kafu u druženje kući. Uglavnom se to radi po restoranima, a dom je nešto što je privatno i njihova intima. Prva generacija naših koja je došla, sačuvala je još uvijek nešto naše. Dom je gdje prijatelje dočekujete, da je žena ta koja ostaje kući i za njih je na prvom mjestu porodica.

Npr. kada nama dijete odlazi od kuće, nije nikom drago, čovjeka koji ima 60 godina, majka ga još uvijek zove dijete. A ovdje na zapadu je sasvim drugačije. Zbog niza faktora, kada jednom Luksemburžaninu kažete Crnogorac ili Jugosloven, uglavnom su negativne asocijacije. Znaju oni dobro da je kod nas bio nekakav rat, znaju da smo mi muslimanske vjere, a muslimanska vjera se sada ne snalazi baš najbolje u nekakvim globalnim okvirima, naravno misleći na ID i na terorističke akte. Sve predrasude padnu kada Luksemburžanin dobro upozna našeg čovjeka. Treba da shvatimo da vlasti ovdje, žele da nekada neke naše generacije postanu pravi Luksemburžani. Treba poštovati ovu državu zato što je ona izašla u susret našim ljudima kada im je bilo najteže. Jedan dio ljudi je došao ovdje i bez nekih problema dolje, ali dosta njih je došlo zbog velikih problema, čak i političke prirode pa je našao ovdje utočište, veliki dio je imao dolje ekonomskih problema pa je našao ovdje blagostanje, tako da moramo biti zahvalni ovoj državi i da ih shvatimo za neke stvari koje njima odgovaraju.

Mi smo stranci ovdje jer smo rođeni tamo, strancimo smo tamo jer smo napustili rodni prag. Meni nije čudno što nas i jedni i drugi zovu strancima. Naša djeca uglavnom između sebe govore ovdašnjim jezikom, naravno sa nama uglavnom govore sa Bosanskim jezikom. U nekim budućim našim generacijama, možda će ostat mapa prezimena koja se završavaju na „ić“, a kažem zbog toga što znam da su našim ljudima na Kosovu za kratko vrijeme promijenjene prezime. Tamo su matičari, slučajno ili namjerno to ne znam, ali umjesto Bećirović, napišu mu Bećiraj, tako da u sledećoj generaciji on je Albanac.

Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.