- jula 1995-te godine, sat na prostoru bivše Jugoslavije je stao. Tada, jedan trenutak je bio dovoljan da odluči o životu i smrti…A poslje tog trenutka, koji se za jedan tren ponavljao hiljadama puta, je ostala tuga, nemoć i mržnja. Dvadeset i jednu godinu kasnije, život polako ide dalje i sat je opet počeo da kuca, ali sporijim ritmom. Tuguje se, ali mirnijim tonom. Živi se i ne živi. Tišina nas je pokrila – paralizirala nas je, nemoćni da se nje oslobodimo – fizički ekzistiramo, ali nam je duša ranjena.
- jul stoji simbolično za veliki jad i tugu familija, čiji su se djedovi borili za bratstvo i jedinstvo, kojeg više nije bilo. Ovaj dan stoji za familije, koje su za jedan trenutak prestale da postoje. I ovaj dan stoji za sve preživjele, koje svaki put, kada zatvore oči, vide iste strašne slike, koje će ih pratiti sve do posljedneg daha. I uz svaku priču će tiho reći: „Eh, da nije bilo rata…“
Kada govorim o „nama“, govorim o svim direktnim i indirektni učesnicima ovog bezmislenog rata, poslje kojeg ništa nije ostalo kao prije. Svi nosimo to teško breme na svojim leđima. Nema pobjednika, i to svi osjećamo. Dan uz dan, godinu uz godinu.
Na žalost, rat se desio. Balkan, zemlja krvi i meda, je pokazala svoje najcrnje lice. Ljudi su na svim stranama ginuli. Bilo bi tužno, ako bi to bilo uzalud.
Treba se sjećati, jer mislim da je sjećanje na to što se desilo, elementarna komponenta kad je rasprava o ratnim događajima 90-tih i raspad Jugoslavije u pitanju. To ne važi samo za događaje u Srebrenici već za sva dešavanja u tim godinama. Ali samo sjećanje nije lijek. Sat nam kuca, ali me je strah, da opet ne stane.
Zbog toga apelujem da 11. jul bude ne samo dan sjećanje već i dan mirnog pokreta, koji će da zbliži nekadašnje prijatelje. Nije stvar u tome da duševna rana, koju svi imamo, postane nevidljiva. Stvar je u tome, da bez bola možemo da živimo sa njom – za jedno bolje sutra.
