Informacije  na telefon broj 069 499 706

Ode mi ahbab.

Obećao je da će mi do kraja raščivijati ovu vraški zahtjevnu temu koju smo započeli. Bio je na dobrom putu, ali “ima ruka rabotu” što bi rekli naši kad bi postrojavali prioritete. Morao je brzo da ode.

Ja malo “namirim” i sklonim ostatak “pešterke” i onu jednu preostalu bocu kiselog mlijeka i do kraja ispušim pripaljenu cigaru, koja će mi, nadam se, svojom žestinom, pripremiti “mozak za otavu” i da konačno odem na zasluženi počinak, da ugrabim i da ja prevarim san, a ne on mene. Više napet nego fizički umoran, prostrem se i utonem u postelju.

Čini mi se da je jutrošnji alarm pohitao, i lijepo me trgnuo iz sna. Tako mi je lagano protekla noć, i jako sam lijepo odspavao, kao da mi je sve potaman.

Sabah.

Uveliko sam budan, samo još da svane dan i da otpočnem sa prelistavanjem još jedne životne epizode. Nekoliko stranica Kura`na Časnog, mi uvijek dobro dođe, nahranim svoje duhovne potrebe. Tu poodavno crpim inspiraciju, nalazim univerzalna vanvremenska objašnjenja i riješenja koja se jako uspješno pretaču u duhovni mir. Od kada sam ozbiljnije i prisnije prihvatio religiji, i ibadete koje svakodnevno praktično upražnjavam, osjećam se sasvim drugačije. Ranije sam bio uvijek tu negdje blizu, ali sad mi je ubijeđenje potpunije da sam pronašao ono iskonsko u univerzumu, ono sa čim je Allah dž. we teala, samo ljudski rod obdario. Nadam se, da sam se svrstao na stranu, onih koji se često u Kur`anskim ajetima spominju, “o vi razumom obdareni”, što me iznimno čini još ponosnijim i dostojanstvenijim. Ne postoji nikakav objektivan razlog iliti fizička i mentalna barijera koja će me, ubijeđen sam, makar na tren, distancirati od počasti da budem dio ummeta Poslanika Muhammeda s.a.w.s. i uzivam u ogromnim benefitima tog čistog vjerovanja.

Iskrena preporuka svima je, da se, što je moguće prije svrstaju na tu stranu, onih koji su razumom obdareni.

Znam da je to realno nemoguće. Respekt za ostale…

Namjerno sam se kod čitanja poduže zadržao, jer sam ujedno želio iskoristiti to svoje odvojeno vrijeme, i usput sam zauzeo busiju pored prozora, zbog bolje vidljivosti i povremeno prežao kako bih vidio da je dimnjak zadimio na amidžinoj kući.

Strina koja po navici, iako sada bez velikih obaveza, uvijek ustaje jako rano. Tako je bilo i ovog jutra. Bijeli dim iz dimnjaka se vijugavo opružao i kasnije se gore u visini sjedinio sa maglom koja mu je dolazila u susret. Slutim na još jedan prilično vlažan dan, koji iznova koptisao gustom maglom da orobi dolinu. Danas sam nešto čvršćeg ubijeđenja da će biti mnogo berićetniji od onog juče, jer spremnije dočekujem današnja dunjalučka iskušenja.

I ja se polako i usporeno pripremam da odem kod amidže, ne žurim, ostavljam vremena da se i kod amidže lagano rashavizaju, ne želim da im ujutro pravim trku, jer znam kad im dođem, k`o opareni, poskaču od radosti i sve što imaju bi pred mene prinijeli.

Nakon nekih pola sahata sam već pred kućom.

“Jeste li se naspavali” – pozovem ih.

“Hajde ulazi”. – zavika strina.

“Jesi li mogao bar jednom da svrneš bez kesa, što to stalno radiš, i donosiš, pogani jedna”? – nastavi ljutito strina.

“Kahvu jednu da popijete i sapun ruke da operete, da ne dolazim praznih ruku”. – odgovorih.

“Rejću ja vala snahi, da te više ne tovari sa tim darovima, Allah je nagradio, nikad ne nije zaboravila”. – prisjeti se strina.

“Imamo svega, i presvuke razne i obuće i svega. Poslušaj me dijete, ako hoj da mi hatar ne ištetiš, kumim te Bogom, nemoj više ništa da mi donosite, ormari popucaše od robe”. – zamoli me strina.

“A đe ću ja to da nosim, i kad da ga obučem, vesio bio”.

U tom momentu ulazi amidža koji je bio da izašao napolje, da pokupi jaja iz kokošara.

“Hajde amidža, da sam znao ja bih svratio da to pokupim, da ne izlaziš ti popolju po ovoj smrzlini”.

“A što, da me neki drugi pos`o ne čeka, ne Boža ti je vera, to mi je sad najveća obaveza, da ponekad unesem koje naruče drva i da pokupim jajca iz štale, i da u košaru donesem pomalo voća, i to ti je cio moj hizmet”.

“Bilo je tu više kokošaka, no izgleda ulegla lisica i neke podavila i odnijela, pa sad ih u štalu ugonim”.

Sjećam se, kao mali kad bi primijetili orla na nebu, da bi ga glasnim arlaukanjem rastjerivali, lisice nebi prilazile kući, bilo je tu dobrih i ljutih pasa čuvara. A bilo je, pričali su stariji, i dvonogaca koji bi znali da se naminu pred akšam i ukradu kokoš i da je ekspresno ispeču u boriće gore poviše osnovne škole. Kažu jedan moj rođak je bio dokazani ekspert za te stvari, znao je i nebrojano puta, ćutek da pojede, kad bi ga ljudi uhvatili, ali ga niko nije mogao otobiti od tog hobija.

 “Ostaralo se sinovac, a i nema šta više da se radi. Hem je zima, hem cio rahatluk mi je tu na dohvat ruke”.

E dosta si vala radio amidža, sad je na red da i ti malo odmoriš.

“Hvala Allahu dobro me noge služe, i mogu lepota da hodim, jedino kad ona jaka studen zaškripi ufati me pomalo reuma, ali više ni zime nijesu što su nekad bile. Hej, da ti je znat`koliko put sam pregazio zaleđenu Popču, u sred zime, kad sam iš`o u drva. Pa bi na konja tovario, a snijeg bi do pojasa napad`o, pa bi nam se konji posmrzavali, a ne ljudi. Jednom mi se prevrnu jedan dorat sa tovarom, pa ja trči pored rijeke nebi li mu oglav ugrabio i nekako ga izvuk`o, no konj je jak, pa se izvuče, drva odnese rijeka, naježim se uvijek kad to pomislim”.

“Amidža nikad mi nije bilo jasno, što ste morali ići u sred zime, što ta drva nijeste ranije zgotovili, no se moralo baš po tom kijametu”? – pitanje koje mi je uvijek bilo u glavi i na koje već slutim odgovor koji po meni odudara od logike.

“Nijesmo samo mi tako radili, cio narod je tako radio”. – odgovori mi adžo, preslikan odgovor kao i uvijek do sada.

Iz kuhinje zamirisaše sveže pržena jaja i strina prinosi hranu da doručkujemo.

“Dosta je strina, dina ti, ne prinosi više, ko će pojest sve ovo”. – molim je da ne donosi više hrane, jer je prinijela kao da sam cijelu noć cimenat istovarao na željeznickoj stanici, glatko bi mogla gladnu četu vojnika najesti”.

“Jedi, znam da si ovo najvolio i kad si mali bio”. – podsjeti me strina.

Čaroban ukus svježe domaće hrane, i vješto umijeće strininih ruku su se iznova pretvorile u jedan nezaboravan objed.

Oprezno otvaram neke teme sa njima, i namjerno bježim da ih zavaram i da ih odaljim od priče o njihovoj djeci, jer se tu posebno “razbole”, i po drhtavom glasu im osjećam da pritajeno jecaju i da se od jada guše, na samu pomisao, da su im skoro sva djeca, liše Sene, otišla vani, trbuhom za kruhom po bijelome svijetu. Ništa ih ne pitam, sve znam, jer jako prisne kontakte i redovnu komunikaciju i česte obilaske imam sa svima njima.

Odgovori mi se sami nude, jer vidim da i oni vješto izbegavaju te teme za razgovor, podalje od one najbolnije, kako jedno drugo nebi ni najmanje “upahnuli” i kako nebi prasnule bolne emocije, koje pokušavaju da zarobe, baš kao ova zimska magla koja se razbaškarila Bihorom.

Dođu i djeca, vrlo često, rasporede se da preko cijele godine, izuzev nekih kratkih perioda, kad ostanu sami, kod njih neko uvijek bude. Navrate i unučad, kod deda i bijače, ali sve je to prilično nedovoljno da zadovolji njihovu potrebu za njima. Obraduju, se do neba polete, ali pritajeno u sebi odbrojavaju svaku minutu, jer znaju da će iznova ostati sami. To ostavlja najveći trag na njihovoj duši, urezuje najbolnije ožiljke, koji nemilosrdno režu i ljuto peku, a za koje još nije osmišljen adekvatan lijek. Provjereno znam da će tu bolnu ranu, kao i mnogi, sa sobom ponijeti na ahiret i ogroman žal što su svoje najmilije u starosti željkovali.

Tješi ih činjenica da nijesu jedini.

Ovdje se po Bihoru u posljednjih tri decenije, ko nigdje u Crnoj Gori, masovno raselilo stanovništvo. Mahom su ostali stari, izuzev nekoliko familija sa mlađom djecom, kojima je isto primaran cilj i još neostvarena želja da i oni što prije idu vani. Razlozi za to raseljavanje su razni. U samom početku je te to bila sigurnosna situacija i okruženje koje je stihijski planulo devedesetih godina prošloga vijeka, kada je neki ostrašceni duh bolesnog nacionalizma tutnjao Balkanom. Kasnije je to za posljedicu neminovno sa sobom donijelo i socijalne i ekonomske probleme, nezaposlenost i migraciju radno sposobnog stanovništva, koje je tražilo svoju koru hljeba, i obično je nalazilo podalje, negdje pod tuđim nebom.

Kobne i opasne vibracije, kao posljedica tog avetnog vremena se i danas osjećaju ovim prostorom i opet su se “podvampirile”. Neki novi kreatori zla u Balkanskom buretu baruta kumulišu neku otvorenu i neskrivenu mržnju, koja može proizvesti varnicu, da sve ovo u vazduh digne. Nadam se, da će preovladati razum i da je vrijeme takvih sumanutih ideja iza nas, da neće doći do toga.

Ali jedan pojačani oprez, svakako nije na odmet.

Ljudi opravdano žale za perspektivom, za sve izraženijom enormnom i primijetnom manjkavosti na lokalnom nivou. Ostavljeni i prepušteni sami sebi, i nanovo ubijeđeni da političare i nesposobnjakoviće narod ne interesuje. Glavni fokus njihovog interesovanja je kako sebi da udovolje, svoje najbliže da “pripnu na jasle”, da iskoriste tu ukazanu šansu i da čeprkaju po tuđim džepovima. Ko je god došao sa idejom da nešto ovdje pokrene, a bilo je mnogo takvih, gledali su kako da ga opelješe i da ga još brže otjeraju odavde. Opipavaju puls, kako i koliko da se ugrade u svakoj priči, koliko je njihovo.

Postali su otvoreni dželati sudbine velikog broja Bihoraca i grobari budućnosti i prosperiteta na ovim prostorima.

Bihor je preživio, uprkos čestim najezdama, pljačkama i poharama, velikim osvajanjima raznim ratovima, a spodbile su lokalne hulje i zlotvori, njeni sinovi koji su ovdje zadojeni da ga urnišu za sva vremena.

Svi žale što moraju ostavljati svoj toprak, i što od tuđe prave svoju domovinu.

Dolje tvrdo, a gore visoko.

Da je sreće, pa da se stvaraju ozbiljne perspektive, da se zadrži barem ono stanovništvo koje je ovdje ostalo, da se stvara zdrav ambijent za neko eventualno ulaganje, za neke nove održive projekte koji bi primamili naše ljude tu da ostaju i tu da rade, a možda i pojedine da se vrate.

Vjerujem da ima šanse, znam da može, na kraju i mora.

Ali Petnjica se prosto začaurila, uvrzena “k`o pile u kučinu”.

Nekome zasigurno odgovara ova situacija, neko se u ovome polepota snalazi. Ova pasivnost, raspad sistema i ova nebriga, koju od juče mnogo bolje raspoznajem, poslije slikovitih opaski onog mladića koji mi je bio saputnik do Berana, ona je idealan životni prostor, za ljude koji halapljivo i nestručno rukovode Opštinom, i koji uvijek imaju opravdanje i izgovore za sijaset propuštenih šansi i penala koje obavezno i samo plaća narod.

Prvenstveno i meni lično fali odgovornost u sistemu. Nužno je da se sa kolektivne pređe na ličnu i personalnu odgovornost, kako bi se individualno razotkrila uloga svakog činioca u sistemu i naravno snosile posljedice za ovakvo stanje. To nije ništa novo i na tim i takvim principima počiva cio uspješan svijet.

Malo sam se, na par sekundi, zanio u svojim razmišljanjima, i nastavio sa amidžom i strinom da uzivam u doručku i u muhabetu.

Tu sam osjetio sitost.

“Ja se prejedoh strina, dalje ne mogu”. – rekoh joj.

“Duši mjesta ne ostavih”. – što bi pojedini ranije rakli kad bi se prejeli.

“Strina, potkočio sam rebra sa svake strane, tako da sam ti ja za danas završio sa jelom”.

Ne zafrkavaj duše ti, no se pohrani, haj još to što je ostalo, hajde da te ne nagonim”. – uporna je strina.

“Nemam ga đe strina”. – dodadoh na kraju.

“U loj ti se obrelo sine. Sal to toišno što si pojeo, k`o tica?

“A da ti zamotam ovo što je ostalo, pa ceš ga kasnije pojesti”? – upita strina.

Znam da nikad i niko nije svratio u naše kuće a da sa sobom nije ponio smotuljak sa minimum jednim obrokom, da mu se nađe usput. Takav je običaj bio prije kod onih starih dobrih domaćica, ove mlađe su ga se vrlo brzo odrekle, kao sitno im da to rade.

Zasigurno tvrdim da me neće poslušati, ukoliko joj kažem da mi to ne pakuje, pa joj potvrdno odgovorih “spakuj slobodno”, – što njoj bi jako drago.