Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Krajem decembra 2024. godine, u izdanju Buybooka, objavljena je zbirka „Pjesme iz zatvora“ Faiza Softića. Već sam naslov nosi breme teškog, gotovo arhetipskog iskustva – iskustva zatvorenosti, bilo stvarne, fizičke, bilo one dublje, unutrašnje, koja pritiska misao i biće. Softić, pjesnik, prozni pisac, urednik revije Bihor, nosi sa sobom teret više identiteta: bošnjački, crnogorski, luksemburški, sandžački i bihorski. Lijepo li to zvuči – kada se o pisca otimaju narodi, kulture i nacije, kada njegova riječ ne pripada samo jednoj zemlji, već svima koji u njoj pronalaze svoju istinu. Veliki borac za ljudska prava, Nelson Mandela, jednom je zapisao: „Nigđe ne postoji jednostavan put do slobode, i mnogi od nas će morati proći više puta kroz dolinu smrti kako bi dosegli vrh naših želja.“ Da li se na isti način mogu tumačiti Softićeve „Pjesme iz zatvora“? Zar i one, tako uokvirene, nisu bijeg? Ne samo fizički, već i misaoni, egzistencijalni. Pjesme kao zidovi koji ne sputavaju, već se pred sobom ruše.
Zar nisu i Federiko Garsija Lorka, Osip Mandeljštam, Nazim Hikmet, svi oni pjesnici koji su kroz stihove razbijali rešetke, na neki način saputnici Faiza Softića? Njihova poezija bila je odgovor na zatvoreni svijet, na sistem, na sudbine u kojima su snovi i riječi imali samo jedno mjesto na papiru, među pjesmama koje su se, poput tihog oružja, opirale svijetu. Kao što je Mandeljštam u svojim stihovima govorio o snijegu koji prekriva tragove istine, kao što je Hikmet vjerovao u „najljepši dan koji još nismo viđeli“, tako i Softić u svojim zatvorskim pjesmama traga za izlazom kroz metaforu, kroz jezik, kroz nadu. Ako su zatvori kroz istoriju uzeli mnoge, od Sokrata do Dostojevskog, ako su rešetke ušle u stihove i postale njihova sudbina, da li i Pjesme iz zatvora postaju svojevrsna potvrda da se sloboda ne dobija, već se za nju neprekidno bori? Softićevi stihovi, uokvireni kao svjedočanstvo jednog unutrašnjeg preobražaja, nisu samo bijeg oni su istovremeno i gorka stvarnost i tajni prolaz ka onome što je izvan zidova, tamo đe poezija diše punim plućima.
ŽUNA
Ispod krova vazdan kucka
Ko da kosac kosu kuje
Svojim kljunom – štilom oštrim
Podstrešnicu razvaljuje.
Namiriše nemoćnoga
tuče danju, tuče noću
sunce prži – ne osjeća
I sve tako kroz stoljeća.
I u drvo i u nerve
Svugdje stigne crvojedna
Kljunom bije ko čekićem
U vremena nedogledna.
Žuri žuna kroz danove
Sluša kako crvić diše
Pa kad mu se navelani
Nikad nigdje, nikad više.
Svugdje stigne crvojedna
I noć i dan osluškuje
A kada ga ne dokuči
samoj sebi u kljun pljuje.
Pjesma “Žuna” iz zbirke Pjesme iz zatvora Faiza Softića, nosi snažnu simboliku neumitnog pritiska, sudbinske borbe i opsesivne potrage koja ne dopušta mir. Baš kao što žuna ne prestaje da udara, tragajući za crvom u stablu, tako i zatvor, bilo fizički ili metaforički, ne prestaje da udara po ljudskoj duši, tražeći njenu najslabiju tačku, njenu nemoć. U kontekstu Softićeve zbirke, Žuna može predstavljati simbol moći koja ne posustaje sistem koji neumorno pritiska pojedinca, stalni nadzor koji ne dopušta predah, glas unutrašnje tjeskobe koji nikada ne utihne. Žuna “kuje kljunom” kao što zatvorski zidovi kuju sudbine, kao što institucije i represivne sile neumorno udaraju po onima koji su nemoćni, slabiji, drugačiji. Ta ptica nije samo lovac ona je simbol ciklične nepravde, koja traje „kroz stoljeća“, ne obazirući se na sunce, na bol, na pravednost. U Softićevim pjesmama zatvor je i stanje duha, egzistencijalna tjeskoba, teret nepravde koji se poput žune neprestano oglašava, razara i podśeća na svoje prisustvo. U zbirci Pjesme iz zatvora pesimistički ton prožima stihove, baš kao što u žuni postoji ośećaj neminovnog, neumitnog kraja trenutka kada se lovac nađe u situaciji da “samoj sebi u kljun pljuje”. I zatvorenik i pjesnik postaju žrtve vlastitih unutrašnjih previranja, pritisaka koji dolaze iznutra, a ne samo spolja.
Žuna u ovoj pjesmi je metafora svih proganjanja, svih unutrašnjih i spoljašnjih pritisaka koji se nikada ne umaraju. Njena sudbina je da neumorno traga, baš kao što zatvorenik neumorno preispituje svoje misli, kao što pjesnik neumorno traži smisao u prostoru između rešetaka. Zbirka Pjesme iz zatvora je upravo takva – ona preispituje, udara, traži pukotinu kroz koju može izaći na svjetlost. Na kraju, žuna ostaje usamljena, zarobljena u vlastitoj potrebi da udara i traži, baš kao što pjesnik u Softićevoj zbirci ostaje zarobljen u sopstvenim mislima, tražeći izlaz iz zatvora koji i simbolički, poetski, egzistencijalni.
ZMIJA
Oko struka
Oko grla
Oko nogu,
Oko prsta.
Oko snova
Oko jutra
Oko žlice
Oko juče
Oko danas
Oko sutra.
Na zjenicu
žalac spušta…
Dodiruje,
Namiguje
Uši nema
Niti sluša
Niti čuje.
I bez straha
I obraza…
Pa kad strugne
Kad vijugne
Kad krv pije
U naše se
Pore krije.
Kad letimo
Kad rastemo
Kad usnimo
U uzdahe
Ušunja se
Pro jastuka
Svilenoga
U po noći
Opruži se.
Pjesma Zmija iz zbirke Pjesme iz zatvora Faiza Softića odiše jezivim prisustvom nečeg neumitnog, opasnog i sveprisutnog, nečega što se uvlači u svaki segment života, ne birajući vrijeme ni prostor. Kroz ritmičnu strukturu i ponavljanje, pjesnik gradi atmosferu tjeskobe, podśećajući da zmija nije samo ,,gmizavo” biće, već simbol skrivene prijetnje, manipulacije, opasnosti koja dolazi tiho i neprimjetno. Već u prvim stihovima jasno je da zmija nije ograničena na jedno mjesto – ona se obavija oko svega: „Oko struka, oko grla, oko nogu, oko prsta.“ Ona ne bira đe će se smjestiti – može biti oko tijela, oko misli, oko snova, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ova svemoć sugeriše da je simbol zla, ugnjetavanja, unutrašnje tjeskobe, možda čak i same ideje zatvora, koji nije nužno samo fizički, već može biti psihološki, društveni ili politički.
Posebno upečatljiv stih je:
“Na zjenicu žalac spušta…
Dodiruje, namiguje
Uši nema, niti sluša, niti čuje.”
Ovi stihovi daju zmiji karakter nečega što ne treba ośećaj da bi postojalo, što ne mora da čuje da bi znalo, što ne mora da vidi da bi moglo djelovati. Njena sposobnost da se neprimjetno uvuče u svijest, u podsvijest, da bude prisutna čak i kad je ne vidimo, daje joj simboliku suptilne prijetnje – kao cenzura, kao unutrašnji strah, kao prijetnja koja lebdi nad onima koji su zarobljeni u nekom obliku represije.
“Kad strugne, kad vijugne, kad krv pije, u naše se pore krije.”
Ovđe pjesnik dostiže vrhunac jezovitosti – zmija ne samo da napada spolja, već se uvlači u samu suštinu čovjeka, ulazi u krv, u pore, postaje neodvojivi dio egzistencije. Ovo može biti metafora za ośećaj neizbježnosti, za strah koji se uvukao u svaki segment života, za sistem koji ljude ne napada direktno, već ih polako iscrpljuje, ispunjavajući im misli i tijela svojim otrovom.
“Kad letimo, kad rastemo, kad usnimo, u uzdahe ušunja se.”
Zmija je prisutna čak i kada se ośećamo slobodno, kada mislimo da smo sigurni, kada rastemo i napredujemo. Ovaj dio pjesme snažno podśeća na unutrašnje demone koji ne nestaju čak ni u trenucima uspjeha ili sna – uvijek postoji nešto što vreba, nešto što može razoriti spokoj. U zbirci Pjesme iz zatvora, ovo se može čitati kao misao o tome kako zatvor nikada nije samo u zidovima – on je u ljudskom umu, u neizvjesnosti, u sistemima koji kontrolišu čak i misli. Softićeva pjesma Zmija uspješno stvara ośećaj pritiska, straha i nemoći pred nečim što je nevidljivo, ali sveprisutno. Njena simbolika može se interpretirati na različite načine – kao metafora za unutrašnje nemire, za društvene i političke sisteme koji guše, za neizbježnost zla koje se uvijek neđe skriva. U kontekstu zbirke Pjesme iz zatvora, zmija može biti oličenje zatvora kao nečega što nadilazi fizičke zidove – nečega što se uvlači u čovjeka, prati ga, troši ga i ne dopušta mu istinsku slobodu.
ŠUTJETI
Šutjeti – nepravda u kosmosu
Šutnjom se bježi
Od čvornjate batine
Prema nosu.
Šutjeti dok ti
Tabane draška
U slamarici pritajena,
Jedva vidljiva vaška.
Šutjeti dok orden srama
Svjetluca na grudima
Onoga za čijim pasom
Zatnuta stražari kama.
Šutjeti dok ti od brata
Proroci i njegova braća
Vražbinama odgajaju
Psa rata.
Šutjeti a biti živ –
Nikome dužan,
Nikome kriv.
Ne smiješ reći
Ni – evo šutim
I svojom šutnjom
Da sam živ slutim.
Dok naša šutnja progovori
Ono će razroko drečavo
sve da nas od reda
pomori.
Pjesma Šutjeti iz zbirke Pjesme iz zatvora Faiza Softića predstavlja snažan lirsku refleksiju o ćutanju kao obliku preživljavanja, ali i kao najdubljoj formi potlačenosti. Pjesnik kroz niz oštrih i upečatljivih slika postavlja pitanje: da li je šutnja sigurnost ili kapitulacija? Da li se ćutnjom izbjegava nasilje, ili se samo odlaže neizbježan kraj? Ova pjesma odiše dubokom tjeskobom, strahom od sistema, sile i brutalnosti, dok istovremeno preispituje ljudsku odgovornost pred nepravdom.
Pjesma počinje jednostavno, ali moćno:
“Šutjeti – nepravda u kosmosu
Šutnjom se bježi
Od čvornjate batine
Prema nosu.”
Ovđe se šutnja definiše kao oblik preživljavanja, način da se izbjegne nasilje, da se pobjegne od čvornjate batine koja prijeti nosu, što je jasna metafora za fizičku i sistemsku represiju. Ovaj uvod postavlja temelj pjesme – ćutanje nije nužno izbor, već posljedica straha. Šutnja se ovdje ne tumači kao znak mudrosti, već kao odraz potlačenosti i nemoći.
“Šutjeti dok ti tabane draška
U slamarici pritajena,
Jedva vidljiva vaška.”
Ovaj stih uvodi sliku nečega sitnog, gotovo neprimjetnog, što parazitira na onome ko ćuti. Vaška je simbol poniženja, bijede i potlačenosti. Ne samo da je subjekt prisiljen na šutnju, već je i u krajnjem siromaštvu, lišen dostojanstva. Ovo može biti refleksija na zatvorsku egzistenciju, na život u društvenim okolnostima đe je svaki oblik otpora kažnjiv, a svaki znak dostojanstva nepoželjan.
“Šutjeti dok orden srama
Svjetluca na grudima
Onoga za čijim pasom
Zatnuta stražari kama.”
Ovđe Softić direktno proziva one koji nose „orden srama“ – moćnike, nasilnike, one koji upravljaju sudbinama drugih, a koji su nagrađeni za nepravdu i represiju. Njihovo priznanje nije za čast, već za brutalnost. Oni nose orden, ali i nož (kamu) u pojasu, što jasno sugeriše da su oni čuvari nasilja i prijetnje. Ovaj dio pjesme dodatno naglašava apsurdnost sistema u kojem su zločinci nagrađeni, dok su nevini osuđeni na šutnju.
“Šutjeti dok ti od brata
Proroci i njegova braća
Vražbinama odgajaju
Psa rata.”
Ovaj stih posebno odjekuje u kontekstu ratnih i političkih manipulacija. Brat, proroci, vražbine – sve su to simboli zloupotrebe vjere, ideologije i politike u svrhu stvaranja konflikta. Pjesnik ovđe upućuje kritiku onima koji proizvode mržnju, koji koriste šutnju i strah da bi manipulisali masama, kreirajući sukobe i kontrolu.
“Šutjeti a biti živ –
Nikome dužan,
Nikome kriv.”
Ovo je suštinski paradoks pjesme – šutnja je jedini način da se preživi, da se ostane nevin i neupadljiv. Pjesnički subjekt ne želi biti ni dužan ni kriv, ali upravo ta neutralnost postaje oblik nestanka, jer ćutanje nije život, već odlaganje smrti.
“Ne smiješ reći
Ni – evo šutim
I svojom šutnjom
Da sam živ slutim.”
Ovaj stih dostiže vrhunac apsurda: čak ni šutnju ne smiješ izgovoriti. Subjekt ne smije ni naglas reći da ćuti, jer bi to već bio čin opiranja. Njegova egzistencija svedena je na potisnutu slutnju, na stanje u kojem ne smije potvrditi ni sopstveno postojanje.
“Dok naša šutnja progovori
Ono će razroko drečavo
Sve da nas od reda
Pomori.”
Ovi završni stihovi donose tamnu slutnju: ako se šutnja nastavi, ako svi ostanu nijemi pred nepravdom, doći će trenutak kada će se sve urušiti. “Ono” – neka bezimena, ali strašna sila – progovoriće umjesto onih koji su ćutali i tada će svi biti uništeni. Ovđe pjesnik postavlja suštinsku dilemu: da li se ćutanjem zaista spašavamo ili samo prolongiramo vlastiti kraj? Pjesma Šutjeti iz zbirke Pjesme iz zatvora snažno problematizuje ćutanje kao oblik preživljavanja, ali i kao mehanizam represije. Ona oslikava apsurdnost svijeta u kojem oni koji čine nepravdu nose ordenje, dok nevini moraju šutjeti da bi izbjegli kaznu. Softić ovđe ide dalje od ličnog iskustva – on dotiče univerzalnu temu šutnje kao oružja i kazne. Pjesma se može tumačiti u kontekstu zatvora, autoritarnog društva, rata, pa čak i savremenih oblika cenzure i autocenzure. Na kraju, ona postavlja važno pitanje: ako svi šutimo, ko će govoriti za istinu? I ako predugo ćutimo, da li ćemo uopšte preživjeti?
MOJ OTAC I JA
U svojoj uzdrhtaloj ruci
Otac drži moju ruku
I ne pušta je.
Drhti očeva ruka
I moja drhti sa njom.
Pokušava progovoriti
Ali –
Kada god krene
Samo mu donja usna zadrhti.
Gledamo se i
Ništa ne progovaramo
Drhte nam u ritmu
Ruke i usta
Mom ocu i meni.
Pjesma Moj otac i ja iz zbirke Pjesme iz zatvora Faiza Softića nosi izuzetno snažan emotivni naboj, prožet tišinom, nemoći i ,,sakrivenim” riječima. Kroz jednostavnu, ali potresnu lirsku sliku, pjesnik gradi intimni trenutak između sina i oca, trenutak koji istovremeno odiše ljubavlju i bolom, ali i egzistencijalnom tjeskobom. Pjesma počinje slikom očeve ruke koja drži ruku sina i ne pušta je. Ova fizička povezanost ne označava samo roditeljsku zaštitu, već i krhkost postojanja. Otac drhti, sin drhti s njim – njihova tijela su sinhronizovana u istom ritmu slabosti, strepnje ili tuge. Nema riječi, samo drhtaj. Ovđe Softić majstorski koristi tišinu kao poetski izraz, čime podsjeća na velike lirike poput Danila Kiša ili Paul Celana, koji su u svojim pjesmama o očevima koristili upravo tišinu i fizičko prisustvo kao osnovu lirskog izraza.
„Pokušava progovoriti, ali – kada god krene, samo mu donja usna zadrhti.“ Ovo je srž pjesme – nesposobnost govora, ono što se ne može izreći. U kontekstu zbirke Pjesme iz zatvora, ovaj stih može nositi i šire značenje: nesposobnost oca da izrazi sve ono što mu je na duši – bilo da je to zbog boli, starenja, tuge ili čak nekih težih, društvenih okolnosti koje su oblikovale njegovu sudbinu. Očevo drhtanje i neizgovorene riječi mogu se tumačiti i kao simbol generacijskog tereta, đe se emocije ne iskazuju riječima, već pogledima i pokretima. U zbirci Pjesme iz zatvora zatvor pored toga što je mjesto zatočeništva, je i metafora za razne unutrašnje i spoljne stege. U ovom slučaju, otac i sin su zatvorenici tišine, zatvorenici emocija koje ne umiju ili ne mogu da se oslobode. Ovo je zatvor u kojem riječi ne dolaze, đe komunikacija postoji samo u drhtaju i pogledu.
„Gledamo se i ništa ne progovaramo. Drhte nam u ritmu ruke i usta, mom ocu i meni.“ Ovaj završetak donosi potpunu simbiozu oca i sina – oni nisu samo krvno vezani, već i emotivno, fizički i egzistencijalno. Njihov drhtaj nije izolovan, već zajednički, kao da prenosi zaboravljene riječi i ośećanja. To je prizor u kojem se generacijska nit ne prekida, već ponavlja, preuzima, postaje dio istog ritma. Pjesma Moj otac i ja odiše minimalizmom, ali u tom minimalizmu krije nevjerovatnu dubinu. Softić kroz drhtaj i tišinu oslikava složen odnos oca i sina, đe su riječi nepotrebne, a emocije snažnije od bilo kakvog izraza. U kontekstu zbirke Pjesme iz zatvora, ova pjesma može simbolizovati međugeneracijski jaz tereta, prećutanu bol ili čak nesposobnost da se u teškim vremenima izrazi sve što se nosi u duši. Pjesma podśeća na univerzalne lirske teme gubitka, prolaznosti i nemogućnosti komunikacije, zbog čega njena emotivna snaga ostavlja snažan utisak na čitaoca.
TRAGOVI NEPOMENIKA
Imaš majku i oca
A ljuti si sirotan
Zadojen maglom
Što kroz prozore i vrata
kulja u našu kuću.
Imaš kuću, i sobu
I u sobi krevet
i jorgan na krevetu
A spiješ pod strehom
Sa koje po svunoć
Kapaju ledene kiše.
Imaš oči
A to što vidiš
Kažu ti:
Ti vidiš ono
Što još vidio nisi.
Zapjevaš pjesmu –
Potoci suza poteku
Oko tebe.
Da te ne ponesu –
Hvataš se za zraku sunca
Koja, kao mlaz mlijeka,
Pada na zemlju
Po kojoj ostaju
Tragovi nepomenika.
Pjesma Tragovi nepomenika iz zbirke Pjesme iz zatvora Faiza Softića nosi izuzetno snažnu simboliku izopštenosti, gubitka identiteta i egzistencijalnog rasula. U njenoj srži leži kontrast između onoga što čovjek formalno ima – porodicu, dom, vid, glas – i onoga što mu zapravo izmiče, što mu se osporava ili negira. Pjesma se može čitati kao lirska ispovijest nekoga ko je istovremeno prisutan i odsutan, prepoznat i izbrisan, zatvoren u svijetu u kojem mu ni osnovne odrednice ne pripadaju u potpunosti. Pjesnik odmah postavlja paradoks: „Imaš majku i oca, a ljuti si sirotan.“ Ova rečenica razara konvencionalno shvatanje porodice kao izvora sigurnosti i pripadnosti. Subjekt pjesme, iako ima roditelje, ośeća se kao siroče, kao neko bez oslonca. Ovaj ośećaj nije samo individualan – on je dio šireg egzistencijalnog iskustva u kojem su generacije odrastale u atmosferi neizvjesnosti, negiranja i unutrašnje pustoši.
Simbol „magle“ koja „kulja u našu kuću“ dodatno pojačava ośećaj zagušenosti i nesigurnosti. Magla može predstavljati nesigurnost identiteta, društvenu nestabilnost ili ideološku konfuziju, a u zbirci Pjesme iz zatvora, ona može asocirati na represivne sisteme koji zamagljuju istinu, iskrivljuju stvarnost i ostavljaju čovjeka da luta bez jasnog pravca. Iako subjekt ima kuću, sobu i krevet, on spava „pod strehom sa koje po svunoć kapaju ledene kiše.“ Ovaj stih stvara sliku izgnanika u sopstvenom prostoru on ne spava tamo đe bi trebalo da mu bude toplo i sigurno, već izvan, pod otvorenim nebom, izložen hladnoći. To može biti metafora društvene ili duhovne isključenosti, ośećaja nepripadanja čak ni tamo đe bi dom trebalo da bude utočište.
Kiša koja „kaplje po svunoć“ može simbolizovati konstantnu patnju, prijetnju koja ne prestaje, dok streha, kao polu-zaštita, nagovještava privremeno utočište koje nije pravo sklonište. Ovo je u skladu sa motivima iz zbirke Pjesme iz zatvora, đe zatvor nije samo konkretan, već i simboličan – unutrašnje stanje izgubljenosti, života na margini. Stih „Imaš oči, a to što vidiš kažu ti: Ti vidiš ono što još vidio nisi“ otvara pitanje manipulacije istinom. Subjekt pjesme gubi sopstvenu moć percepcije – ono što vidi osporavaju mu drugi, ćerajući ga da sumnja u sopstvenu stvarnost. Ovaj motiv se može povezati sa represivnim sistemima koji pokušavaju kontrolisati ne samo tijela, već i umove pojedinaca, namećući im istine koje nisu njihove.
Pokušaj izraza kroz pjesmu rezultat je ne oslobođenja, već lavine suza: „Zapjevaš pjesmu – potoci suza poteku oko tebe.“ Ovo je jasan prikaz tuge i bola koji pjesma nosi, ali i njene moći da pokrene emocije kod drugih. Međutim, umjesto podrške, subjekt se suočava s mogućnošću da ga suze „povedu“, da ga povuku u vrtlog tuge, što nagovještava da emocije same po sebi nisu izlaz – potrebno je nešto za šta će se čovjek uhvatiti. Zraka sunca, koja „kao mlaz mlijeka pada na zemlju“, pojavljuje se kao jedina mogućnost spasa. Sunčev zrak je u mnogim književnim i filozofskim tradicijama simbol nade, prosvjetljenja, istine, a ovđe je prikazan kao nešto za šta se subjekt grčevito hvata kako bi izbjegao da ga bol odvede predaleko. Međutim, taj mlaz svjetlosti ne ostavlja obične tragove – ostavlja „tragove nepomenika.“ Ovaj završni stih je bitan za razumijevanje pjesme i njenog smještaja u kontekst zbirke Pjesme iz zatvora. Nepomenik je onaj koji je izbrisan, onaj koga se ne spominje, onaj čije je postojanje negirano. Tragovi nepomenika mogu biti tragovi svih onih koji su izgubili pravo na identitet, na istoriju, na pripadnost. Ovaj završetak sugeriše da čak i kada se čini da postoji nada, ona je već obojena stigmom, već nosi pečat izgnanstva.
Pjesma Tragovi nepomenika odražava snažan ośećaj otuđenosti i unutrašnjeg izgnanstva. Kroz snažne kontraste – između onoga što subjekt ima i onoga što mu je zapravo uskraćeno, Softić stvara atmosferu nesigurnosti i egzistencijalnog beskućništva. Ova pjesma se u kontekstu zbirke Pjesme iz zatvora može čitati kao lirska refleksija o statusu onih koji su osuđeni na život u sjenci, na život u kojem se čak i njihovi tragovi ne žele priznati. To je pjesma o marginalizovanima, o onima čije postojanje nije poželjno, čija se istina negira i čije se riječi gase u suzama. U suštini, Tragovi nepomenika su upravo ono što ostaje nakon zatvora – fizičkog, duhovnog, društvenog. To su tragovi onih koji nisu smjeli biti pomenuti, ali su ipak ostavili svoj snažan trag.
Zbirka Pjesme iz zatvora Faiza Softića nije samo lirsko śedočanstvo jednog zatočeništva – ona je pjesnička hronika zatvora u svim njegovim oblicima: fizičkom, društvenom, egzistencijalnom, istorijskom, ali i unutrašnjem, onom koji svako od nas nosi u sebi. U ovoj zbirci, zatvor nije uvijek prostor omeđen zidovima i rešetkama; on je ponekad zemlja, ponekad jezik, ponekad ljudska sudbina, a najčešće – nevidljivi okvir u kojem se kreće čovjek čije se ime šapuće, ali nikada ne izgovara glasno. Softić je pjesnik koji nosi sa sobom teret više domovina – Bihor, Bosna, Crna Gora, Sandžak i Luksemburg – svaki od ovih toponima, oblasti i država u njegovoj poeziji nije samo identitetska odrednica, već i prostor śećanja, nostalgije i izgnanstva. Bihor je rana i korijen, mjesto đe su priče uklesane u kamen i đe se tragovi ne brišu tako lako. Crna Gora je pejzaž kontrasta, između slobode planine i surovosti istorije. Sandžak je zavičaj vječne borbe, odanosti i nepokolebljivog duha. Bosna, sa svojim rijekama, ranama i tugama, u njegovim pjesmama odzvanja kao tiha elegija naroda koji nikada nije prestao da se pita o sopstvenom mjestu u svijetu. A Luksemburg – taj prividni prostor slobode – postaje metafora zatvora u kojem jezik, nostalgija i śećanja ne daju pjesniku da se potpuno otme svojim korijenima.
Ono što povezuje sve ove prostore jeste šutnja – ne ona plemenita, misaona, već ona koja se nameće, ona koja guši, ona koja se očekuje. U Pjesmama iz zatvora, Softić pokazuje kako ćutanje može biti spas, ali i kako može postati najteži zatvor. To ćutanje nije samo osobenost zatvorenika, već i onih koji su naizgled slobodni, ali žive pod sjenkom nepravde, pod prijetnjom sile, pod teretom onih koji imaju moć. Zatvor u Softićevoj poeziji nije samo institucija – on je i stanje svijesti, i sudbina, i naslijeđe. Pjesme ove zbirke śedoče o tome kako čovjek može imati sve – dom, porodicu, jezik, śećanje – a opet ostati bez ičega, lišen sigurnosti, bačen u vrtlog magle iz koje se ne nazire put. On pokazuje kako se progon ne završava selidbom, kako zatvorenik može ostati zatvorenik čak i kada promijeni adresu, i kako progonstvo može biti unutrašnje, nevidljivo, utkano u čovjeka-insana, čak i kada ga drugi ne vide. Poezija Faiza Softića u ovoj zbirci je istovremeno lična i kolektivna. Ona je pjesnički odjek generacija koje su bile prinuđene da tragaju za sobom u tuđim zemljama, među tuđim jezicima, među tuđim narodima, među tuđim uspomenama ali među sopstvenim patnjama ali nikada ne prestajući da pripadaju onome što su ostavili iza sebe. Ona je glas onih koji nisu smjeli govoriti, suze onih koji nisu smjeli plakati, nada onih kojima su zatvarali vrata, ali su ipak našli izlaz kroz pjesmu.
Kroz stihove Pjesama iz zatvora, Softić nas podśeća da su zatvori mijenjali oblike kroz istoriju, ali da je ośećaj progonstva, ośećaj nepripadanja, ostao isti. Zato zbirka nije samo śedočanstvo jednog pojedinca – ona je univerzalna ispovijest svih onih koji su u nekom trenutku svog života ośetili stege koje nisu sami birali. Njegova poezija je dokaz da sloboda ne dolazi onda kada se vrata otvore, već onda kada čovjek-insan pronađe način da se izrazi, da progovori, da prepozna vlastiti glas. Danas su zatvori postali sofisticiraniji, u kojem su riječi postale opasnije od oružja, u kojem su sloboda i zatvorenost često samo nijanse istog društvenog mehanizma, Softićeva poezija ostaje kao jasan i oštar glas protiv svih oblika nepravde. Ona nije samo śedočanstvo jednog pjesnika – ona je testament epohe u kojoj živimo.
