JU Centar za kulturu Petnjica organizije promociju knjige “Pričam ti” autorke Elvise Latić.
Promocija će se održati u petak 16.08. u sali Centra za kulturu sa početkom u 14:00h.
Na promociji će o knjizi govoriti recezenti prof. dr Draško Došljak i književnik Braho Adrović.
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Ovog 10. avgusta 2024. godine, u srcu Petnjice, među dragim prijateljima i našom dijasporom, imao sam čast upoznati jednog izuzetno časnog čovjeka, istinskog insana čija priča odzvanja dubokom mudrošću i životnim iskustvom. U tihoj atmosferi, uz šolju tople kafe i prijateljski razgovor, otkrio mi je svoju životnu priču, ispunjenu neizmernom ljubavlju prema domovini, ali i težinom koju nose godine iseljeništva. Kroz taj razgovor, u kojem se prepliću tuga i ponos, shvatio sam koliko je njegova veza sa rodnim krajem jaka, koliko je svaki povratak u Petnjicu i Lagatore za njega povratak sebi. Njegove riječi, jednostavne a opet duboko emotivne, ostavile su neizbrisiv trag u meni. Slušao sam o njegovim uspomenama o danima provedenim daleko od voljenog zavičaja, ali i o radosti povratka, makar i na kratko, među svoje. Ovaj susret nije bio samo susret dvojice sagovornika, već i spona između prošlosti i sadašnjosti, između generacija koje ostaju i onih koje odlaze, ali nikada ne zaboravljaju. Ove priče, koje kao dragocjeno blago nosimo u sebi, podsjećaju nas na to ko smo i odakle dolazimo a susret sa ovim čovjekom bio je upravo takva priča – priča o snazi prijateljstva o ljubavi prema Crnoj Gori, Petnjici i o neuništivoj vezi sa korijenima.
Munir Latić, sin Saliha i Muše, rođen je 1957. godine na mjestu đe su prađedovski korijeni vezali stablo u srcu Petnjice. To mjesto nosilo je sa sobom duboku povezanost sa precima, sa prirodom i sa zemljom koja ih je hranila i održavala kroz generacije. Munir je odrastao u tradicionalnoj zemljoradničkoj porodici, đe su se bavili poljoprivredom a u manjoj mjeri i stočarstvom. Među voćem koje se gajilo, šljiva je bila najčešća, dok su jabuke i orasi bili rjeđi. Ipak, 1965. godine, porodica Latić je na jednoj njivi odlučila podići voćnjak jabuka i krušaka, što je za to vrijeme bilo neuobičajeno, jer je zemlja bila predviđena za druge kulture. Ali to je bio njihov san, nešto što su željeli ostaviti iza sebe.
Munir je završio Osnovnu školu u Petnjici a potom i srednju industrijsku školu u Titogradu, đe se školovao za zanimanje metalostrugara. Njegov otac, Salih, bio je čovjek koji je razumio vrijednost obrazovanja, iako je sam bio vezan za težak rad na zemlji. Žrtvovao se, izdvajajući najveći dio svoje zarade kako bi omogućio Muniru školovanje, iako su vremena bila teška a potrebe mnogobrojne. Munir nije bio jedino dijete – tu su bile i njegove sestre (Senadija umrla prije njegovog rođenja), Mejrema koja je umrla sa 21 godinu, Milaheta, Resmija i brat Ruždija, svi oni dio jednog velikog porodičnog mozaika, đe je svako imao svoju ulogu i đe je ljubav bila temelj svega.
O svom ocu Salihu i majci Muši, sa suzom u oku i grčem u srcu, Munir kazuje sljedeće: ,,Moj otac Salih nije imao dovoljno zemlje da obezbijedi sve porodicne potrebe pa je često morao raditi kao građevinski radnik na terenu sto je obicno za to vrijeme bilo daleko od kuce. Njegovi dolasci bili su rijetki obično je to bilo jedan vikend u mjesecu tako tako da i tada nije imao vremena za odmaranje nakon napornog rada. Majka Muša bila je izuzetno vrijedna žena borila se sa svim obavezama majke, domacice zene koja je radila poslove na imanju koji su bili teški i za muskarca. Pored napora nikad nije zapostavila niti jednu obavezu i uz sve to za nas đecu uvijek je nasla vremena da nam posveti ljubav i majčinsku toplinu kako to moze samo majka.”
Nakon završetka srednje škole, Munir je stajao na raskršću života, suočen sa teškom odlukom koja je nosila teret odgovornosti, ali i iskru nade za budućnost njegove porodice. Svjestan žrtava koje je njegov otac Salih podnio, Munir je odlučio da napusti rodno mjesto, da ostavi za sobom poznate pejzaže i uspomene, kako bi pružio pomoć i olakšao teret koji je njegova porodica nosila. U oktobru 1975. godine, donio je tu hrabru odluku i otišao u Sloveniju. Tamo je našao posao kao nekvalifikovani radnik u fabrici za preradu kože „Tovarna Usnja-Kamnik“, đe su dani prolazili u brojnim satima rada, ali sa jasnim ciljem – da doprinese porodici i omogući im bolji život. Radio je tamo sve do jula 1976. godine, kada je pozvan na odsluženje vojnog roka, čime se njegovo putovanje ka samostalnom životu i žrtvi za porodicu nastavilo. Ova odluka nije bila samo pitanje odlaska na rad; bila je to tiha zakletva, obećanje koje je Munir dao sebi i svojoj porodici – da će dati sve od sebe, da će se žrtvovati i raditi neumorno kako bi njegov brat i sestre imali lakši i bolji put kroz život. Svaki dan u fabrici, svaki trenutak proveden daleko od doma, bio je još jedan kamen u temeljima boljeg života koji je Munir gradio za svoju porodicu.
Munirov otac, Salih, još 1974. godine krenuo je na svoj put u Luksemburg, tragajući za boljim prilikama, za životom koji bi donio više sigurnosti i nade njegovoj đeci. Radio je na povremenim poslovima, sa prekidima, ukupno 11 godina. Njegova žrtva, znoj i trud, bili su primjer neizmjerne ljubavi i odlučnosti, pokazatelj kako se uprkos svim teškoćama i preprekama, može izboriti za bolju budućnost. Salihov rad nije bio samo posao, već čin ljubavi, duboka briga za svoju đecu i njihovu budućnost. U porodici Latić, obrazovanje je bilo svjetionik, vodič kroz tamu teških vremena, jer su vjerovali da je upravo to put ka sigurnijem i lakšem životu, daleko od neizvjesnosti poljoprivrednih poslova i borbe sa prirodom. Oni su znali da su korijeni važni, ali su isto tako znali da se moraju usuditi da rastu, da se pruže ka nebu, ka novim prilikama i boljoj budućnosti. Ova priča o Muniru Latiću nije samo priča o jednom čovjeku – to je saga o generacijama koje su se borile, radile, nadale se i žrtvovale kako bi obezbijedile svijetliju budućnost za svoje potomke. To je priča o ljubavi prema zemlji o dubokoj povezanosti sa korijenima, ali i o snovima koji su preplitali prošlost i budućnost. Svaka žrtva, svaka suza i svaki trud nisu bili uzaludni – oni su oblikovali sudbine, ostavljajući neizbrisiv trag u srcima svih onih koji su ih živjeli i nastavili dalje.
O svojim životnim borbama Munir nastavlja: ,,Po dolasku iz vojske, promijenio sam formu svog života i započeo raditi u svojoj struci kao metalostrugar u namjenskoj industriji, specijalizovanoj za vojsku. Ipak, moj duh nije mirovao; želja za znanjem i napretkom bila je jača od udobnosti stabilnog posla. Tako sam 1978. godine upisao Višu pedagošku školu u Skoplju, vanredno, sa namjerom da studiram ruski jezik. I ušpjesno završavam prvu godinu. U januaru 1980. godine, ženim se sa Izetom (rođenom Duraković) koja je postala moj oslonac u svim nadolazećim životnim iskušenjima. Zajedno smo stvorili porodicu i dobili troje djece: Asmira, Amelu i Almasu. Naša ljubav i zajednički snovi postali su temelj svega što smo kasnije izgradili. Nedugo poslije moje ženidbe sudbina je gotovo iz temelja promijenila moje planove pa sam nakon uspješno završene prve godine studija iste prekinuo i morao napustiti posao zbog bolesti moje sestre, koja je nažalost poslije nekoliko mjeseci preselila na bolji svijet u svojoj dvadeset i prvoj godini.”
U proljece 1981. godine odlazim na privremeni rad u Švajcarsku i započinjem raditi u firmi Fritz Weibel & Sohn AG gdje je moj amidžić Sabit Latić bio predradnik koji mi je i sredio papire za rad. Međutim, prvi dani i počeci u Gümligenu predgradu Berna (Švajcarska) bili su ispunjeni novim izazovima. Početak, bez znanja njemačkog jezika i bez i jedne poznate osobe sa naših prostora bio je jako težak. Bilo je to vrijeme kada su nostalgija i osjećaj usamljenosti bili moji vjerni pratioci. Početkom osamdesetih godina nastupila je ekonomska a zatim i politička kriza u SFRJ, koja je dodatno otežala situaciju. Nisam imao stalne papire prvih deset godina, bio sam sezonski radnik, što je značilo da promjena posla nije bila samo teška, već gotovo nemoguća. Morao sam raditi mnogo, često iznad svojih mogućnosti, kako bih obezbijedio papire za narednu sezonu. Godine 1988. moj brat dolazi kod mene u Švajcarsku i tada u neku ruku rad i boravak postaju podnošljiviji. Do tada sam već prilično dobro savladao njemački jezik, što je uveliko olakšalo proces ntegracije u svim aspektima života. Dobijanje takozvane „B“ vize početkom devedesetih godina, koja mi je omogućila godišnju radnu dozvolu, značilo je prekretnicu. Tada je život postao nešto lakši; poslovi su postali dostupniji, ali s njima je došla i veća odgovornost. Uspio sam da dovedem i svoju porodicu, što je bio veliki korak ka stabilnijem životu.“
O svojoj životnoj saputnici i đeci Munir govori: ,,Supruga Izeta (rođena Duraković) je moj neizostavni oslonac, stijena na koju sam se oslanjao u najtežim trenucima. Njena ljubav i podrška bile su neprocjenjive i zbog svega što je činila za mene, zbog njene žrtve, brige i nesebične ljubavi, njoj sam posebno i zauvijek zahvalan. Dolazak moje đece u Švajcarsku, posebno Asmira, bio je izazov za sve nas. Asmir, koji je završio drugi razred u Lagatorima, našao se u novom, nepoznatom okruženju, đe su ga dočekali stariji učenici, djeca drugih iseljenika – iz SFRJ, Turske, Iraka, Filipina, Šrilanke, Indije, Juzne Afrike, SAD i Australije u mješovitom razredu (Anpasungsklasse odjeljenje za adaptaciju) sa đecom iz devet različitih zemalja. Taj treći razred bio je posebno težak za njega, jer kao malo dijete nije znao jezik i suočio se sa ogromnim izazovima. Svaki dan bio je borba za prilagođavanje, za razumijevanje, ali i za opstanak u novom svijetu. Svaki korak koji smo zajedno prošli, svaka prepreka koju smo savladali, ojačali su nas kao porodicu. Borili smo se i nismo odustajali, jer smo znali da sve što radimo nije samo za nas, već i za budućnost naše đece. U tom neprekidnom krugu borbe, nade i ljubavi, nalazili smo snagu da idemo naprijed, bez obzira na sve prepreke koje su nam se našle na putu.“
Munir Latić sa ponosom prenosi priču o svom sinu Asmiru, čiji uspjesi i životni put svjedoče o vrijednostima koje je porodica Latić njegovala generacijama. Asmir je nakon završetka osnovne škole ostvario značajan uspjeh završivši dva smjera u srednjoj školi, pokazujući već tada izvanrednu posvećenost i radnu etiku. Njegov put nije stao na tome – nakon srednje škole, Asmir je odlučio služiti vojni rok i kako Munir mi svjedoči, vjerovatno postao prvi Bihorac koji je služio u vojnim snagama svoje nove domovine Švajcarske. Njegova odlučnost i predanost nisu se zaustavili samo na vojnoj službi; završio je i podoficirsku školu, pokazujući da se ne boji izazova i da uvijek teži ka višem cilju. Ipak, Asmir nije želio ostati aktivni vojni podoficir. Umjesto toga, odlučio je nastaviti svoje obrazovanje i usavršavanje u struci koja mu je bila bliska i koja ga je ispunjavala. Tokom cijelog svog školovanja, Asmir je marljivo radio, balansirajući između rada i obrazovanja, čak i nakon što je osnovao svoju porodicu. Oženio se 2004. godine s Mirzetom, Rožajkom po rođenju, iz ugledne porodice Nurković. Zajedno su izgradili dom pun ljubavi i radosti, blagoslovljeni sa troje đece: Salihom, Dinom i Malikom.
Asmir, je danas predavač praktične nastave za vodovodne i sanitarne instalacije, pokazujući time kako je upornost i stručnost prešla na sljedeću generaciju. Munirove kćerke takođe su pronašle svoje puteve u životu – Amela je postala administrativni službenik, dok je Almasa izgradila karijeru kao trgovkinja. Obje su udate i sretne sa svojim porodicama. Amela sa suprugom Edisom Čolićem ima dvoje divne djece, kćerku Merjem i sina Samija, dok Almasa sa suprugom Admirom Šabotićem uživa u roditeljstvu sa đecom Latifom, Hamzom i Hanom. Munir sa ponosom ističe kako su njegova životna borba i uspjesi bili veliki podstrek njegovoj đeci i unucima da i oni postignu uspjeh u životu. Sve što su on i njegova supruga Izeta, postigli tokom skoro 45 godina braka, bilo je utkano u temelje njihovih potomaka. Njihova ljubav, posvećenost i predanost porodici postali su svjetionik za nove generacije Latića, koji su nastavili put svojih predaka, gradeći svoje živote na čvrstim temeljima koje su im ostavili njihovi roditelji.
O nostalgiji, roditeljima i iseljenicima, Petnjici, Munir svjedoči sa dubokom tugom i ponosom u glasu: ,,Dok sam bio u Švajcarskoj, najveći teret na mom srcu bila je daljina koja me razdvajala od mog rodnog kraja, od mojih roditelja i članova porodice. Svaka noć bila je ispunjena mislima o mojim najmilijima, o njihovim licima, glasovima i mirisima doma koji su mi nedostajali. Svako buđenje donosilo je težinu stvarnosti – živio sam daleko od onih koje sam volio najviše na svijetu. To je žrtva koja se ne može opisati riječima, to je nešto što se nosi duboko u srcu, tiho i neizbrisivo.“
„Četiri pune decenije proveo sam vani, u tuđini. Dok je još postojala Jugoslavija, okupljali smo se i družili, održavali vezu sa domovinom kroz smijeh, razgovore i zajednička sjećanja. Ali, nakon devedesetih godina, ta okupljanja su postala rijetka, gotovo su nestala. Svako se povukao u svoje brige, u svoje sudbine i ta veza sa vremenom je postajala sve tanja. Iz svog životnog iskustva, želim poručiti mladima da se školuju, bez obzira na to hoće li ostati ovdje ili će otići. Obrazovanje je ključ za bolju budućnost, ali biti na svom rodnom ognjištu zahtijeva mnogo više od diplome. Trebaju se ispuniti brojni uslovi – ekonomski, društveni i infrastrukturni – da bi život na tom ognjištu bio održiv i dostojanstven. Naš problem je što školujemo đecu za visoka zanimanja, ali u industriji i poljoprivredi, koje su temelj svakog društva, ne želi gotovo niko da radi. Petnjica mog djetinjstva bila je vrlo nerazvijena i zapostavljena mjesna zajednica u opštini Berane, ali i pored toga, bila je puna života. Živjelo se teško, ali bilo je mnogo više sloge i međusobnog poštovanja. Ljudi su se oslanjali jedni na druge, dijelili radost i tugu, i to je ono što je činilo zajednicu jakom.“ „Današnja Petnjica izgleda drugačije. Putna infrastruktura, koja je stigla kasno, sada je popravljena, ali Petnjica je danas razruđena i razbacana, kao figure na šahovskoj tabli, udaljene jedne od drugih. Ipak, Petnjica danas ima izuzetne potencijale, posebno u poljoprivredi i stočarstvu. Drvna industrija, kao i proizvodnja ljekovitog i začinskog bilja, kao i eteričnih ulja, takođe mogu biti profitabilne djelatnosti. Već imamo primjer vrijednog poljoprivrednika poput Amara Muratovića i drugih, koji pokazuje put kojim se može ići. Svi ti potencijali čekaju da budu iskorišteni, da ožive naš kraj i donesu mu novu snagu i prosperitet.“
Dok sam posmatrao Munira Latića, sa smirenošću i dubokom emocijom u glasu dok je govorio, djelovao je poput mudrog muallima, čuvara drevnih znanja i tajni života, čije riječi imaju težinu i dubinu koje se prenose kroz generacije. Svaka njegova misao bila je poput niti koja veže prošlost, sadašnjost i budućnost a dok je sunce polako zalazilo iza bihorskih planina, osjetio sam da sam svjedok nečega što nadilazi običnu priču – svjedok jedne istinske životne mudrosti. U tom trenutku, Munir je duboko u srcu osjetio zahvalnost za sve one nevidljive niti koje nas povezuju, bez obzira na to đe se nalazili. Njegova priča, ispričana sa tolikom strašću i sjećanjima, nije ostala samo u mojoj bilježnici – ostala je urezana i u mom srcu, kao trajni podsjetnik na to da su prave vrijednosti u životu uvijek vezane za ljude, za domovinu, i za prijateljstvo koje nas oplemenjuje. Te niti, bez obzira na udaljenost i vrijeme, nikada ne pucaju, već ostaju zauvijek isprepletene u našoj sudbini, poput dragocjenih veza koje nas drže zajedno, čak i kada smo fizički daleko.
U sumrak nad lijepom Petnjicom, dok je noć polako padala, osjećao sam težinu i značaj priče koja je ostala zabilježena na XVII Festivalu Zavičajne staze-Bihor. Šta je Bihor bez ovakvih insana, bez ovih priča koje se pamte i prenose, koje oživljavaju duh jednog naroda i jednog kraja? Munir Latić nije običan čovjek – on je oličenje onoga što znači biti vezan za svoje korijene, biti čuvar tradicije i vrijednosti koje ne blijede. Njegov život, njegova borba i mudrost su svjetionik za sve nas, podsjećajući nas da su prave vrijednosti uvijek tu, u našem srcu, u našim pričama, i u našoj zajedničkoj prošlosti.
Slučaj zabrane ulaska u Crnu Goru ljekaru iz Niša, ali i prava zavjera ćutanja na kršenje ljudskih prava – ne samo pritvorenika Katnića i Veljovića, već i ljekara koji ih pregledaju – pokazuje razmjere drastične politizacije Specijalnog državnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja, ali i stepen upotrebe i zloupotrebe moći
Nakon što se 13. juna nije odazvao pozivu Specijalnog policijskog odjeljenja da objasni zbog čega je preporučio da pritvoreni bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić treba da se podvrgne hirurškoj intervenciji, dr Hadži Bojan Marjanović, ljekar iz Niša koji je bio angažovan u Istražnom zatvoru u Spužu, pretrpio je sankcije svojstvene diktatorskim režimima – zabranjen mu je ulazak u Crnu Goru.
Specijalista urgentne medicine, koji još od jula 2022. godine obavlja preglede i dijagnostikovanje bolesti pritvorenika u Istražnom zatvoru, potvrdio je u kratkom razgovoru za ETV da mu je naprasno uskraćen boravak u Crnoj Gori i da, za sada, ne zna zvanične razloge tog drakonskog poteza.
Kad SPO pozove…
,,Iz Specijalnog policijskog odeljenja su 13. juna pozvali sve nas iz zdravstvene službe koji radimo u UIKS-u. Nažalost, ja nisam bio prisutan u Crnoj Gori, jer sam slomio rame 8. juna, da bih sledećeg dana, nakon što je urađena, vrlo brzo i efikasno, dijagnostika u Kliničkom centru Crne Gore, bio prevezen za Niš. Bio sam, dakle, u Nišu tog 13. juna kada je meni stigao telefonski poziv da se javim u Specijalno odjeljenje. Službeniku SPO sam rekao da ne mogu da dođem na razgovor i davanje izjave zato što sam odsutan… Onda su mi, 20. juna, iz UIKS-a saopštili da je stigla mera zabrane ulaska u Crnu Goru na moje ime“, kazao je novinarima Televizije E.
Kako mu do razgovora nije uručeno rješenje, dr Hadži Marjanović nema zvaničnu potvrdu da je zabranom ulaska u Crnu Goru kažnjen zbog neodazivanja na poziv iz Specijalnog policijskog odjeljenja.
,,Još nisam uspeo da dobijem to rešenje iz crnogorskog MUP-a. Ne znam zbog čega se to i šta se to zapravo desilo, da li je vezano za slučaj Milivoja Katnića ili je vezano za nešto drugo… Ali, znam da drugih problema nije bilo ili da ja nisam imao nikakvih drugih problema“, istakao je Hadži Bojan Marjanović u telefonskom razgovoru.
Zabrana postoji, ali zbog čega?
Naveo je da je, u drugoj polovini juna, već bio na crnogorskom graničnom prijelazu Božaj, da su ga samo obavijestili da ne može u Crnu Goru, ali da nije dobio rješenje kojim mu je određena mjera zabrane.
Sa dr Hadži Marjanovićem smo razgovarali u srijedu 7. avgusta. Obećao je da će se, čim dobije rješenje iz crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP), koje je navodno poslato poštom, javiti Portalu i Televiziji E. Od tada je nedostupan. Na brojne pozive nije odgovarao, a kasnije je blokirao naše pozive.
Da li je ljekaru iz Niša neko u međuvremenu zaprijetio da obustavi sve razgovore sa novinarima ili je dr Hadži Marjanović samostalno odlučio da naprasno zašuti, ekipa Portala ETV nije mogla da provjeri.
Žalba Hadži Marjanovića ombudsmanu Bjekoviću
Međutim, izvjesno je da je dr Hadži Bojan Marjanović zaključio da SPO i državni organi Crne Gore krše njegova prava, pa je krajem juna ombudsman za ljudska prava Siniša Bjeković dobio pisanu predstavku ljekara iz Niša.
Iz kancelarije ombudsmana, potvrdili su za Portal ETV da su dobili žalbu doktora iz Niša, ali nijesu željeli da otkriju što je suština žalbe. Nepoznato je da li se žalio na izrečenu zabranu ulaska u Crnu Goru ili je dr Hadži Marjanović imao pritužbe na ponašanje Specijalnog policijskog odjeljenja kojim rukovodi Predrag Šuković ili na naloge koje izdaje Specijalno državno tužilaštvo na čijem je čelu Vladimir Novović.
Već ta informacija – da dr Hadži Marjanović smatra da su mu prekršena neka prava – otkriva da postoji politička pozadina postupanja prema ljekarima koji su pregledali Milivoja Katnića u Spužu.
Ali i tužilačko-policijski pritisak: po saznanjima Portala ETV, svi ljekari koji su pregledali Milivoja Katnića i predložili da bude upućen na ljekarsku interveneciju u kliniku ,,Moj lab“ bili su pod ,,posebnim tretmanom“ – osim što su pozvani da daju izjave, pregledani su im telefoni i listane poruke…
Zavjera ćutanja
Prema informacijama Portala ETV, 13. juna, poziv za razgovor u Specijalno policijsko odjeljenje, osim dr Hadži Marjanovića, dobili su i ljekar Vasilije Marković i ljekarka Vesna Lakušić.
Redakcija ETV bila je uporna u pokušajima da razgovara sa dvoje ljekara, ali sve je bilo uzalud: dr Marković je odbio da govori, dok je ljekarka Lakušić imala nešto drugačiju strategiju.
Tako je, nakon više poziva Portala ETV, u ponedjeljak 5. avgusta dr Lakušić poslala dvije kratke poruke – da joj ne radi zvučnik na telefonu, te da joj napišemo porukom što želimo i zbog čega smo je zvali.
Nakon što je novinarska ekipa ETV objasnila razloge poziva, sljedećeg dana smo dobili poruku da dr Vesna Lakušić ne želi da govori o bilo čemu što je vezano za ,,slučaj Milivoja Katnića“.
,,To morate zvanično da se obratite na mail direktora i pr… Pišite…“, bile su dvije posljednje poruke koje je ETV dobila od dr Vesne Lakušić.
I od tada – muk. Na pozive ETV više se nije javilo nijedno od troje ljekara kojima je zajedničko da su pregledali Milivoja Katnića u Istražnom zatvoru u Spužu.
Kad ljekari postanu ,,sumnjiva lica“…
O pritiscima SPO i SDT na ljekare koji su vodili računa o zdravstvenom stanju Milivoja Katnića i Veselina Veljovića detaljno su izvještavali crnogorski mediji.
,,Inspektori Specijalnog policijskog odjeljenja saslušavali su 12. i 13. juna više sati izvršnu direktoricu privatne ordinacije ,,Moj Lab“ doktoricu Najdanu Gligorović-Barhanović u vezi sa liječenjem i intervencijom koju je u toj ustanovi prošlog petka imao bivši glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić“, napisala je istraživačka novinarka Pobjede Marija Žižić.
Prema tim informacijama, inspektori Specijalnog policijskog tima kojim rukovodi Predrag Šuković, uzeli su iz klinike ,,Moj Lab“ medicinsku dokumentaciju Milivoja Katnića – da bi provjerili kako je ljekarski tretiran, iako unutar SPO ne postoji stručnjak koji bi obavio vještačenje?!
Sličan postupak je viđen i prilikom ,,ispitivanja“ ljekarskog postupanja u slučaju tretmana Veselina Veljovića, nekadašnjeg direktora Uprave policije koji je proveo duže od godine u pritvoru. Tako je Specijalno policijsko odjeljenje, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva, osim ljekara koji su liječili Katnića, danima isljeđivalo i ljekare koji su bili zaduženi za liječenje Veljovića koji se, zbog teškog zdravstvenog stanja od 20. maja liječio u Kliničkom centru.
Zbog boravka Veljovića na Klinici za neurologiju izjave su dali direktor Kliničkog centra Aleksandar Radović i više ljekara…
Politički proces i politički pritvorenici
Informacije kojima Portal ETV raspolaže ukazuju da vrh SPO i SDT pokušava da svim sredstvima spriječi otkrivanje istine. Osnovni cilj Miloša Šoškića, specijalnog tužioca koji vodi predmet protiv Milivoja Katnića, je da bivšeg glavnog tužioca predstavi kao agresivnog čovjeka, ,,homicidnog, uz samoubičake namjere“, kako bi Katnić – sve do pokretanja sudskog postupka – bio u pritvorskoj jedinici.
Dokumentovane neistine, uz kršenje ljudskih prava, kao i nepoštovanje članova Zakona o krivičnom postupku koje je tužilac Šoškić počinio, uz ,,aminovanje“ glavnog specijalnog tužioca Novovića, a koje su zabilježene u Prijedlogu za produženje pritvora Milivoju Katniću, ukazuju da tužilačke akcije protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca poprimaju obilježja klasičnog političkog procesa koji je svojstven nedemokratskim državama i društvima.
I, kao u klasičnim političkim procesima, brojni svjedoci raznih oblika kršenja ili ignorisanja zakona postaju mete zastrašivanja, pa čak i progona.
To se dokumentuje i u zvaničnim spisima. Tako je, u Zahtjevu za produženje pritvora za Milivoja Katnića, specijalni državni tužilac otvoreno targetirao šest istraživačkih novinara i nagrađivanog pisca Milorada Popopovića da su bili ,,pod uticajem kriminalne organizacije“, svrstavajući ih na taj način u kriminalnu grupu.
Slučaj dr Hadži Bojana Marjanovića, te izricanje zabrane ulaska u Crnu Goru, ali i prava zavjera ćutanja na kršenje ljudskih prava – ne samo pritvorenika već i ljekara koji ih pregledaju – pokazuje razmjere drastične politizacije Specijalnog državnog tužilaštva i Specijalnog policijskog odjeljenja, ali i stepen upotrebe i zloupotrebe moći.
Koja u Crnoj Gori prolazi bez ikakvih reakcija.
Ovih dana u Petnjici, skoro da ne postoji putni pravac, pored kojeg se neće naći gomila smeća, kesa, plastike, raznog otpada.
Kakvu razglednicu šaljemo iz Petnjice govori najrječitije Gusare. Naime raskrsnica u Gusarama nedaleko od stadiona pretvorena je u divlju deponiju.
Pored nekoliko kritika našeg portala kao i apela Komunalnog preduzeća, građani su nastavili da odlažu otpad na ovom mjestu.
Uzalud trud NVO aktivista, građana i opštinskih institucija koji su u proteklim danima sakupljali otpad na potezu od centra Petnjice do Stenica, za samo dva dana na mjestima koja su oni očistili, opet su ,,nikle” kese i flaše.
ERIS BABAČIĆ
Miloš Radulović sa svojom poro
“Mi smo ođe zadovoljni cijenom
Niska otkupna cijena, suša i j
“Cijene su bile mizerne ove go
Kada je riječ o izvozu, Bosna i Hercegovina je zemljakoja je otkupila najv
Zbog problema sa kojim su se o
“Nemamo neku veliku parcelu, p
Zvanični podaci Uprave carina,
“Najviše lubenice izvezeno je u Bosnu i Hercegovinu, skoro m
Sagovornici portala petnjica.me bili su Enver Rastoder, predsjednik MZ Radmanci i jedan od čelnika Centra za kulturu u Petnjici, i književnik Faiz Softić koji su analizirali desetogodišnji putu Petnjice kao samostalne opštine
RP: Najači utisak o Petnjici u deceniji za nama, nakon povratka statusa opštine.
ENVER RASTODER: Sami status opštine ,konstituisanje službi i otvaranje zgrade za administrativnu upravu jedan je od najznačajnih događaja u protekloj deceniji.Bez obzira na mnoge manjkavosti trajno moramo cijeniti napor i zadužbinu onih ljudi koji su se borili I izborili za ostvarenje višedecenijske želje Bihoraca u domovini i svijetu.Stoga je razumljivo što smo svi očekivali i mnogo više i mnogo bolje, ali moramo razumjeti činjenicu da deset godina nije dovoljno da se opštinska struktura suštinski edukuje i ostvari veće rezultate od onih koji su petnjička realnost.Tome u prilog svjedoči,nažalost,činjenica da nam najvredniji ljucki resurs odlazi u veće sredine ,gradove na jugu I inostranstvo.Nedostaje intelektualnog I radnog potencijala za kavlitetniji razmah idejnog i stvaralačkog djelovanja na prostoru Opštine u gotovo svim oblastima.
SOFTIĆ: Istina, više puta bio sam očaran određenim rezultatima postignutim u našoj maloj i mladoj opštini. Ponajprije ističem dva vrlo značajna infrastrukturna objekta: zgradu nove opštine i regionalni put Petnjica – Berane.
To jesu najznačajniji, ali ima još niz nešto manjih objekata od pomenutih, kao što je stadion FK “Petnjica”, nekoliko stambenih zgrada u Petnjici i još ponešto.
RP: Kako biste opisali trenutnu situaciju u opštini Petnjica u pogledu iseljavanja stanovništva i može li se i kako zaustaviti
ENVER RASTODER:Živimo u vremenu globalnih migracija.Sve veće sredine usisavaju stanovništvo iz lokalnih zajednica, a posebno su za mlade ljude privlačne destinacije u Evropi i Svijetu. Bihoraca ima više u Luksemburgu i drugim dražavama nego u zavičaju. I oni su naš ponos i nada u smislu mogućeg razvojnog ulaganja kada se za to steknu uslovi po uzoru na zaopadna iskustva. No do tada ne možemo žmuriti pred činjenicom da iz Bihora i dalje odlazi veliki broj radno sposobnog stanovništva,u potrazi za boljim uslovima i većom zaradom.Sve je manje djece u školama tako da gdje je nekada bilo 50 prvaka godišnje danas imamo po nekoliko prvaka. To je jedan od najkomleksnih problema Petnjičke opštine ali i drugih posebno na sjeveru Crne Gore. Može se ublažiti, prvenstveno strateškim planom za razvoje sa Državnog nivoa i efikasnijom lokalnom samoupravom,koja se mora boriti da obezbijedi bolje uslove za rad i život mladim ljudima. Onima koji žele i pokušavaju opstati u zavičaju radeći na svom imanju, u svom kraju i svojoj opštini. Vrlo je važno da se konkretnom i stručnom podrškom ohrabri svako mlado čeljade ili porodica koja želi da razvija neki od minibiznisa u poljoprivredi,građevinarstvu,turizmu,ekoturizmu I drugim uslugama. U proteklom periodu nije iskorišćena mogućnost planiranja i obezbeđivanja finansijske podrške za razvoj turističke ponude koja bi u Petnjičku Opštinu dovela značajniji broj turista iz inostranstva ali i potomaka naših iseljenika koji žele da odmor provedu u seoskom ambijentu. To podrazumijeva; stručno edukovanje odabranih domaćinstava, podršku za opremanje objekata svim neophodnim uslovima za boravak gostiju,koji hoće udoban smještaj i da uživaju u domaćoj hrani ,planinarenju, šetnji obilježenim pješačkim stazama,kao i upoznavanju prostora, tradicije naroda i kulture življenja. A u petničkim selima ima mnogo lijepih predjela koje prate bujna zanimljiva sjećanja iz prošlosti.
SOFTIĆ: Evidentno je da se ljudi iseljavaju što nije slučaj samo sa Bihorom i Petnjicom već se ljudi u cijelom svijetu pomjeraju iz ruralnih dijelova prema urbanim centrima, pa i dalje. Trend je to, pomodarstvo i neupućenost kada je u pitanju Bihor. Teško da se bilo kakvim sredstvima to može zaustaviti sve dok u mladim ljudima na sazri svijest da se danas, naravno uz rad kakav ih čeka i tamo gdje idu, može živjeti kvaliteno ako ne i kvaltetnije nego u Njemačkoj ili Luksemburgu. Potrajat će, ali će se ljudi dozvati i uvidjeti jednoga dana kakve su pogrešne poteze povlačili u životu.
Mene su u Luksemburg dovela djeca koja su početkom rata u Bosni izbjegla u Crnu Goru, a odatle u Luksemburg. Morao sam na kraju rata za njima, nije mi bilo druge. U Sarajevu mi je rat pomeo sve što sam prije toga stvarao, kuću i pokućstvo.
RP: Koje kapitalne projekte smatrate ključnim za dalji razvoj opštine Petnjica
ENVER RASTODER: Petnjička Opština još ima šansu da bude ekološka oaza. Zbog toga bi svi morali povesti računa o hitnoj promjeni odnosa prema prirodi,posebno prema našim rijekama,potocima i izvorima koji su pod nemilosrdnim udarom nemara i nekulture u pogledu zagađenja fekalijama i smećem.Moramo se vratiti starinskim primjerima da se voda čuva od svake prljavštine koja može smetati ne samo čovjeku nego i zecu i ptici.Jer i oni imaju pravo da sa potoka piju čistu vodu. Svaki ozbiljan domaćin zna da se čuvanjem prirode priziva berićet, perspektiva za zdrav život i opstanak.
Drugi takođe važan ili najvažniji kapitalni projekat treba da bude etapna izgradnja magistralnog puta Bioča-Petnjica-Bor-Konjska rijeka-prema Tutinu. Put koji bi mnogo značio za regionalno i prekogranično povezivanje sa ekonomsko razvojnog aspekata ali I njegovanje rodbinskih veza. Taj put bi preporodijo našu Opštinu . I nije čudo što su se naši najumni ljudi u proteklih trideset godina zalagali za tu ideju i napravili grubi proboj trase,koja danas u planinskom dijelu i te kako služi našim poljoprivrednicima.
SOFTIĆ: Ne vidim druge projekte osim otvaranja određenih privredno-prerađivačkih pogona koji bi se oslanjali na poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju. Nekoliko porodica koje su se na vrijeme opredijelile za ovu vrstu privređivanja su nam najbolja potvrda da se može kad se hoće.
Na polju kulture u Petnjici imamo vrlo respektabilne pomake, zahvaljujući entuzijazmu Mirsada Rastodera, Sinana Tiganja i još nekolicine koji društveno, Petnjicu i ugled toga kraja stavljaju ispred ličnih interesa.
RP: Kako ocjenjujete trenutnu zaposlenost u opštini i koje mjere smatrate potrebnim za poboljšanje situacije ?
ENVER RASTODER: Nedostatak stručnog kadra je evidentan u svim oblastima. Najbolji student se rijetko vraćaju, a i kad se neko interesuje za posao nemože doć na red od partiskih vojnika. Bez promjene takvog sistema nema nam napretka. Moraju se drugačijim pristupom stvarati mogućnosti za jačanje kadrovske structure. Stručne sposobnosti i posvećenost razvoju Opšteine treba da nam budu osnovni kriterij za angažovanje na svakom poslu. Bošnjački donatorski Fond iz Luksemburga, već 15 godina stipendira đake I studente, a to bi morala da čini i Opština namjenski za potrebe lokalne administracije. Svako ulaganje u kadrove se višestruko isplati i daje dugoroične rezultate. To nam kroz ukupni rad i nagrade za najbolje učenike sugeriše “Zavičajni klub Bihor” I mnogi dobrutvori iz dijaspore. Svi smo na svoj način odgovorni za stanje u Petnjici. I važno je da se udruženim snagama, zajedničkim aktivnostima u smjeru strateškog planiranja i stalne edukacije, ne samo zaposlenih u opštinskoj strukturi nego i stanovništva ostvare optimalniji uslovi za realno zapošljavanje a time i razvoj.
SOFTIĆ: Znam da je najviše ljudi zapošljeno u administraciji opštine Petnjica i da je to prilično velik teret za opštinski, pa ako hoćete i državni budžet. Mnogima, umjesto što gube dane u opštinskim kancelarijama i petnjičkim kafanama, bilo bi i za njih i za opštinu mnogo bolje da se uhvate kakvih konkretnih poslova.
RP: Kako biste opisali ekonomske parametre opštine Petnjica i koje biste promjene predložili za unapređenje ekonomske situacije ?
ENVER RASTODER: Petnjička opština ima izvore vode, rejeke, plodno zemljište, planinske pašnjake i šumu. Realno je da na toj osnovi trba graditi ekonomski razvoj kroz proizvodne mini pogone, farme, i ugostiteljstvo. Kao pozitivan primjer mogu poslužiti Amar Muratović sa proizvodnjom sokova i Kenan Rastoder , farmer sa proizvodnjom mlječnih proizvoda. Značajno bi bilo, recimo, da neko napravi pogon za pakovanje pitke vode, ili proizvodnju džemova od domaćeg voća i šumskih plodova voća. Uz takve pogone ide stvaranje uslova za eko turizmom i seoski turizmom. Prije 17 godina NVO Centar za seoski razvoj imao je značajan broj inostranih gostiju u seoskim domaćinstvima ali nije naišao na širu podršku za trajno utemeljene ove grane turizma. Vjerujem da imamo potencijal za taj model turističke ponude koja bi uz projektnu podršku I stručno planiranje mogla da obezbijedi značajne prihode I angažovanje radne snage.
Ekološki razvoj petnjičke opštine podrazumijeva zaštitu i domaćinsko korišćenje drvnog resursa kroz stvaranje uslova za namjensku prizvodnju, a ne da prodajemo balvane.
Treba ispitati snagu vjetra na uzvišenjima i vrhovima kao realnu mogućnost za izgradnju vjetro-elektrana. Itd suština je da o svim potencijalima treba ozbiljno razgovarati sa stručnim i kompetentnim institucijama kako bi našli pravi put, ane da pojedinci umišljaju kako sve znaju I umiu, ali samo apriču,priču bez konkretnih rezultata. Ubiće nas sebičnost i tafra, ja pa ja.
SOFTIĆ: To su nam pokazali dvojica Rešada: jedan Rastoder, koji, nažalost, više nije među nama i drugi Adrović koji sa fabričkim pogonom u Gusarama, razbija predrasude da se u ruralnim dijelovima ne mogu otvarati pogobi za proizvodnju moderne robe čije se tržište širi po cijeloj Evropi.
RP: Koje su najveće izazovi s kojima se suočava poljoprivreda u opštini Petnjica i kako ih rješavati ?
ENVER RASTODER: Poljoprivreda je nasljedna emocija, I ako je radikalno prekinete, što se nama desilo devedesetih, teško se obnavlja, kao ranjena biljka. Posebno ako niko iskreno ne brine o njoj. Baš to se desilo ovdje u dežem periodu. I sada oni koji se bave poljoprivredom ne mogu da nađu čobane. Navikli su na socijalu i neće ništa da rad.
Nasuprot tome država zaista pruža podršku poljoprivrednicima I to je dobar put ali bi trebala da omogući dovođenja radne snage iz drugih država, kao što ima primjera u turizmu i građevinarstvu.
Ovdje prvenstveno mislim na poljoptrivrednike koji se istinski bave proizvodnjom i one koji pokušavaju da razviju poljoprivredno gazdinstvo. Opštinska služba bi morala precizno da zna kome od njih treba i kako pomoći.
Proizvodi sa ovog područja svojim kvalitetom i ukusom odavno plijene pažnju potrošača a kao dokaz možemo svjedočiti da su proizvodi iz Bihora pod sloganom „Najbolje iz Bihora „krasili vitrine u Hipermarketima kompanije Voli u Podgorici 2009 godine.
Helem. Petnjica je Opština ne sam nas koji živimo ovdje nego I mnogih koji iskonski brinu o njenoj sudbini. Mislim da je krajnje vrijeme da u zajedništvu i poštuvanju znanja tražimo puteve za razvoj i opstank lokalne uprave. Da svi žrtvujemo neki ćošak za opšte dobro. U protivnom ubiće nas prazne priče, zuzimanje puta, međusobna trvenja i širenje beznađa. A to je grieh.
Iako nisam tako često gost Bihora i Petnjice, putem portala radija Petnjice i drugih medija, te kroz razgovore sa svojim prijateljima koju su češće u Bihoru i čvršće vezani za svoj kraj, te kroz humanitarne i druge projekte koje organizujemo u Luksemburgu – poprilično sam upućen kako pulsira život u Bihoru i Petnjici. Zato i prihvatam da ponudim svoje skromne odgovore na važna pitanja koja se tiču Petnjice i njenog dosadašnjeg razvoja; rekao je na početku razgovora književnik Faiz Softić u razgovoru koji se obavlja u okviru projekta Retrovizor
R.P:Najjači utisak o Petnjici u deceniji za nama, nakon povratka statusa opštine.
SOFTIĆ: Istina, više puta bio sam očaran određenim rezultatima postignutim u našoj maloj i mladoj opštini. Ponajprije ističem dva vrlo značajna infrastrukturna objekta: zgradu nove opštine i regionalni put Petnjica – Berane.
To jesu najznačajniji, ali ima još niz nešto manjih objekata od pomenutih, kao što je stadion FK “Petnjica”, nekoliko stambenih zgrada u Petnjici i još ponešto.
R.P: Kako biste opisali trenutnu situaciju u opštini Petnjica u pogledu iseljavanja stanovništva i može li se i kako zaustaviti
SOFTIĆ: Evidentno je da se ljudi iseljavaju što nije slučaj samo sa Bihorom i Petnjicom već se ljudi u cijelom svijetu pomjeraju iz ruralnih dijelova prema urbanim centrima, pa i dalje. Trend je to, pomodarstvo i neupućenost kada je u pitanju Bihor. Teško da se bilo kakvim sredstvima to može zaustaviti sve dok u mladim ljudima na sazri svijest da se danas, naravno uz rad kakav ih čeka i tamo gdje idu, može živjeti kvaliteno ako ne i kvaltetnije nego u Njemačkoj ili Luksemburgu. Potrajat će, ali će se ljudi dozvati i uvidjeti jednoga dana kakve su pogrešne poteze povlačili u životu.
Mene su u Luksemburg dovela djeca koja su početkom rata u Bosni izbjegla u Crnu Goru, a odatle u Luksemburg. Morao sam na kraju rata za njima, nije mi bilo druge. U Sarajevu mi je rat pomeo sve što sam prije toga stvarao, kuću i pokućstvo.
R.P: Koje kapitalne projekte smatrate ključnim za dalji razvoj opštine Petnjica
SOFTIĆ: Ne vidim druge projekte osim otvaranja određenih privredno-prerađivačkih pogona koji bi se oslanjali na poljoprivrednu i stočarsku proizvodnju. Nekoliko porodica koje su se na vrijeme opredijelile za ovu vrstu privređivanja su nam najbolja potvrda da se može kad se hoće.
Na polju kulture u Petnjici imamo vrlo respektabilne pomake, zahvaljujući entuzijazmu Mirsada Rastodera, Sinana Tiganja i još nekolicine koji društveno, Petnjicu i ugled toga kraja stavljaju ispred ličnih interesa.
R.P: Kako ocjenjujete trenutnu zaposlenost u opštini i koje mjere smatrate potrebnim za poboljšanje situacije
SOFTIĆ: Znam da je najviše ljudi zapošljeno u administraciji opštine Petnjica i da je to prilično velik teret za opštinski, pa ako hoćete i državni budžet. Mnogima, umjesto što gube dane u opštinskim kancelarijama i petnjičkim kafanama, bilo bi i za njih i za opštinu mnogo bolje da se uhvate kakvih konkretnih poslova.
R.P: Kako biste opisali ekonomske parametre opštine Petnjica i koje biste promjene predložili za unapređenje ekonomske situacije
SOFTIĆ: To su nam pokazali dvojica Rešada: jedan Rastoder, koji, nažalost, više nije među nama i drugi Adrović koji sa fabričkim pogonom u Gusarama, razbija predrasude da se u ruralnim dijelovima ne mogu otvarati pogobi za proizvodnju moderne robe čije se tržište širi po cijeloj Evropi.
R.P: Koje su najveće izazovi s kojima se suočava poljoprivreda u opštini Petnjica i kako ih rješavati
SOFTIĆ: Kada je u pitanju poljoprivreda i tu imamo vrlo pozitivne primjere. Imamo Mehmeda Ajdarpašića, te Zverotića, Kočana i još neke domaćine koji nam jasno pokazuju kako se na selu može lijepo zivjeti od poljoprivrede i stočarsta. Vjerujem da u njihovim kućama danas ima sve što imaju i najmodernije kuće u velikim gradovima. Naravno, treba raditi…
Pa i država pomaže, možda bi mogla i više, ali se ja sjećam vremena kada država ništa nije nudila, a uzimala je čak i porez na ispašu po državnim poljanama.
Svjedoci smo ovih vrelih dana u špicu ljetnje sezone, kako se parking servis u Beranama ophodi prema našim građanima koji su na privremenom radu u inostranstvu i stranim turistima, odnosno koji upravljaju vozilima sa stranim registarskim tablicama, gdje im ta gradska služba blokira vozila na parkingu i to metodom zaključavanja točkova metalnim šapama, zbog navodno neplaćenog parking mjesta.
Slučajno ili ne, tim tkz. šapama se “uhapse” vozila isključivo sa stranim registarskim tablicama, svjedoče osobe koje su imale to iskustvo i kažu kako se službenici parking servisa ponašaju neprofesionalno i gdje je na pokušaj prijave izostala reakcija policije kada su im pokazani dokazi da je parking mjesto plaćeno uredno!!
Isti se zabrinuto pitaju da li je ovo izraz “dobrodošlice” naše zemlje našoj dijaspori i turistima!
Naravno da su i oni svjesni da u gradu treba uvoditi red u saobraćaju, ali ne i na ovaj način koji nije primjeren u civilzovanom svijetu, da zbog neplaćenih od 0,40 € da 0,50 € za parking mjesto uvode ovako rigorozne mjere “šapama” i to, kako primjećujemo prema vozilima sa stranim registarskim tablicama!!
Ovim putem, želimo uputili apel gradskoj upravi u Beranama da preispitaju odluke koje su donijeli u ovoj oblasti i revidiraju ih primjereno uređenim sistemima…pa makar ih pokušali prepisati… I da zbog turističke sezone ne primjenjuju ovu vrstu “ljubaznosti”!
Stranka pravde i pomirenja u Crnoj Gori
NVO Vis legis iz Petnjice je početkom jula započela aktivnosti na realizaciji projekta “Kompostiranjem i reciklažom do održivog razvoja“, koji finansira Ambasada Francuske u Crnoj Gori, posredstvom NVO Zero Waste Montenegro u okviru Programa “Za čistiju Crnu Goru”.
Cilj projekta je unaprjeđenje nivoa znanja i prakse u vezi recikliranjem i kompostiranjem na teritoriji opštine Petnjica. Projekat će se realizovati u periodu od tri mjeseca u saradnji sa lokalnim akterima gdje će se fokus pored teorijskih predavanja dati i na praksi kada je u pitanju reciklaža i kompostiranje.
Poznato je da svako domaćinstvo i pojedinac svakodnevno kreira velike količine čvrstog otpada i da je prevencija kreiranja otpada jedan od ključnih faktora kada je u pitanju održivo upravljanje otpadom. Takođe velike količine organskog otpada završavaju na privremenim odlagalištima umjesto da se od njih stvara kompost koji je višestruko upotrebljiv i koristan. Sa benefitima kompostiranja i reciklaže stanovnici Petnjice će imati prilike da se upoznaju tokom realizacije projekta kojeg će pratiti medijska kao i kampanja na društvenim mrežama
