(VIDEO) Asfaltirana dionica puta prema Pločniku u dužini od 1.000 metara

Radio Petnjica
-
0
(VIDEO) Asfaltirana dionica puta prema Pločniku u dužini od 1.000 metara

Juče je asfaltiran kilometar puta prema Pločniku, što je rezultat saradnje Opštine i Ministarstva poljoprivrede kroz IPARD. Put će doprinijeti razvoju poljoprivrede i valorizaciju turističkih potencijala Pločnika.

Stalni stanovnici i mještani Pločnika, koji izlaze na katune u ovim krajevima iz drugih mjesnih zajednica, sada će na jednoj od najljepših planina u našoj opštini, do svojih kuća ili katuna, imati znatno poboljšan i asfaltiran put.

Saglasni su da je ovo za njih veliko olakšanje, jer se ranije, kako su nam kazali, do Pločnika moglo samo terencem ili konjima.

Takođe, uz unapređenje putne infrastrukture, poboljšaće se uslovi za valorizaciju svih turističkih potencijala ovoga kraja. U tu čast, mještani Pločnika su organizovali i proslavu na kojoj je pirsustvovala delegacija opštine Petnjica na čelu sa predsjednikom opštine Samirom Agovićem.

Agović je saopštio da je aktivnost asfaltiranja puta prema Pločniku otpočela prije tri godine, a prvi dio asfalta je urađen uz pomoć dijaspore od mjesta Vaga prema Pločniku.

,,Prvi dio asfalta je urađen prije četiri godine uz pomoć dijaspore, dok je opština Petnjica učestvovala simbolički sa 5.000 eura. Prošle godine smo obezbijedili naredni kilometar asfalta ovom stanovništvu, kroz donaciju društveno odgovorne firme, i ove godine smo uspjeli da položimo još kilometar asfalta zahvaljujući sredstvima Ministarstva poljoprivrede IPARD-a i lokalne uprave. Želim da kažem da smo uradili 2,6 km asfalta na prostoru naše opštine, a vrijednost radova je preko 200.000 eura. Lokalna uprava je imala obavezu da obezbijedi 25% sredstava, preciznije 51.000 eura, što znači da smo iz lokalnog budžeta makismalno podržali ovu aktivnost. Na sreću i zadovoljstvo želim da kažem da ćemo i ove godine imati blizu tri kilometra asfalta i da ćemo na taj način proširiti vezu asfaltiranih puteva u našoj opštini. Htio bih da kažem da je lokalna samouprava položila blizu 100 km asfalta u sklopu naše opštine, uz podršku Ministarstva, Vlade, naše cijenjene dijaspore i lokalne uprave”, saopštio je Agović.

Da će ovo biti dodatno olakšanje za poljoprivrednike u ovom kraju saglasan je i Haso Rastoder.

,,Zahvalni smo predsjedniku opštine Samiru Agoviću na svemu učinjenom do sada. Nekada je bilo nemoguće zamisliti da će doći asfalt ovdje. Kada bih pomenuo nekom nekad da će se asfaltirati ova dionica, to bi bilo smiješno, a sada već je asfalt skoro do Pločnika”, zaključuje Rastoder.

ERIS BABAČIĆ

 

(FOTO I VIDEO) POLOŽEN KAMEN TEMELJAC ZA DŽAMIJU U SKENDERIJSKOJ KALICI

Radio Petnjica
-
0
(FOTO I VIDEO) POLOŽEN KAMEN TEMELJAC ZA DŽAMIJU U SKENDERIJSKOJ KALICI

U Skenderskoj Kalici postavljen je kamen temeljac za izgradnju džamije sa pratećim objektima.

Nakon skoro četiri mjeseca, započeti su zemljani radovi na izgradnji džamije, na zemljištu kojeg je uvakufio, odnosno u zadužbinu dao rahmetli Tahir Skenderović sa svojim sinovima Suadom i Seadom.

U prisustvu predsjednika Medžlisa IZ Petnjica Rifata Agovića, Suada Skenderovića, dr Edvina Hodžića i velikog broja mještanja, položen je kamen temljac za izgradnju džamije.

U ime Medžlisa IZ Petnjica Rifat Agović, za portal Radio Petnjica kazao je da na području Medžlisa islamske zajednice Petnjica izgradjeno do sada deset džamija, dok se radovi na džamiju u Lagatorima privode kraju, a džamija u Skenderskoj Kalici je dvanaesta po redu.

„Zemljište na kojem se izgrađuje džamija je vakuf porodica rahmetli Tahira Skenderovića, njegovi sinovi su preuzeli emanet za izgradnju ove džamija a svakako, svi koji žele da pomognu u njenoj izgradnju srdačno su dobrodišli“, kazao je Rifat Agović.

„Želim ovu priliku da iskoristim da u ime Medžlisa, pozovem ljude dobre volje, koji žele da pomognu izgradnju džamije, kao i svima da se zahvalim, koji su do sada doprinijeli u njenoj izgradnji.

Porodica Skenderović je i u prethodnom periodu zajedno sa ostalim mještanima, radila na realizaciji projekata za dobrobit naselja u Skenderskoj Kalici, kao što je bunar za vodu, izgradnja putnog pravca, snadbijevanje električnom energijim i drugi.

Suad Skenderović, jedan je od nosilaca projekta izgradnje džamije u Skenderskoj Kalici i u svom obraćanju, istakao je da je selo u kojem žive, bilo prepušteno samom sebi.

„Živim u selu Trpezi a izlazim tokom ljetnjih mjeseci u Skendersku Kalicu, koje je planinskog predjela.  Zajedno sa mještanima, organizovali smo se i pokrenuli mnoge projekte koji će biti od koristi našim mještana, a jedan od tih projekata je izgradnja džamije sa pratećim objektima. Važno je istaći da su pozvani svi koji žele da učestvuju u izgradnji džamije.

U sklopu džamije, odnosno molitvenog prostora i gasulhane, biće izgrađena hatarhana i abdesthana kao i kupatila na dva sprata“, navodi Suad Skenderović.

„Želimo da pokušamo da oživimo naše selo, veliki broj ljudi vraća se svome selu, izgrađuju se nove kuće. Takođe imamo mlađu generaciju, koja dolazi u naše selo, obilaze svoju dedovinu i očevinu, koju žele da obnove. Kroz naše selo je prije dvije godine asfaltiran putni pravac i kada je došao asfalt do naših kuća, dobili smo krila i počeli smo optimističnije da razmišljamo. Nijesmo imali dobru infrastrukturu ali već danas imamo i sve ide na bolje.

Na kraju, želim svima da se zahvalim, koji su svojim prisustvom uveličali postavljanje kamena temeljca i takođe da se zahvalim svim ljudima koji su na bilo koji način uzeli užešće u izgradnji džamije, te stoga još jednom želim da pozovem dobrotvore da učestvuju u izgradnji džamije u Skendreskoj Kalici“, zaključio je Suad Skenderović.

Dr Edvin Hodžić, koji živi i radi u Podgorici, bio je u posjeti svom rodnom zavičaju i za naš portal kazao da pomaže svaku dobronamjernu akciju, izgradnje infrasturkturnih projekata u Petnjici.

„Želim da se obratim našoj dijaspori i mještanima da podrže korisne projekte Islamske zajednice i namjere porodice rahmetli Tahira Skederovića, jer važnost izgradnje institucija vakufa je neprocjenjiva, ona je već trend i treba biti kontinuitet.

Želim takođe da posjetim na jedno islamsko kazivanje u kojem se kaže da je najbolji čovjek kod Boga onaj koji koristi drugim ljudima, te stoga na kraju, apel svima koji žele da podrže završetak izgradnje džamije u Skenderskoj Kalici“, zaključio je Dr Edvin Hodžić.

ALMJINA LIČINA

 

BOŽIDAR PROROČIĆ: BIHORSKA HEDIJA MIRSADA RASTODERA

Radio Petnjica
-
0
BOŽIDAR PROROČIĆ: BIHORSKA HEDIJA MIRSADA RASTODERA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Postoje oni neumorni neimari koji ma gdje ih i kojim ih životnim i muahadžirskim (iseljeničkim) stazama putevi vode ostanu vjerni svom rodnom kraju i svom rodnom ognjištu, koje ih uvjek i iznova poziva da se vrate. Mirsad Rastoder rođen je u Bihori u malenom selu velikih i časnih insana Radmancima. Ove godine su neka od značajnih imena kulturne scene U Crnoj Gori proslavila zajedno sa Mirsadom Rastoderom, jubilej vrijedan pažnje, Festival Zavičajne staze-Bihor slavi svoj XV jubilarni rođendan. Godine koje su za nama kao i one koje su pred nama na najljepši način nam svjedoče da Festival ,,Zavičajne staze-Bihor” živi kroz ogromnu energiju jednog najznačajnih utemeljivača ove kulturne manifestacije, neumornog poslenika kulture i medija Mirsada Rastodera. On je 2007. godine. pokrenuo festival ,,Zavičajne staze” čija je tematika zasnovana na pričama i posvećenosti Bihoru njegovim običajima ,,malim” i ,,velikim” ljudima zbog kojih je i pero slavnog Ćamila Sijarića bilo poznato na EX-YU prostorima. Festival je afirmisao i ugostio veliki broj stvaralaca ne samo sa EX-YU prostora već i onih koji žive širom svijeta. Festival je postao prepoznatljivo mjesto okuplljanja istaknutih stvaralaca i kulturnih pregaoca. Ona jaka autentična spona kosmopolitskog duha uvjek spremna da promoviše i afirmiše mlade umjetnike, pisce, pjesnike, glumce, slikare, i da ih podstakne i podrži na njihovom putu. Ove 2022. godine godine imali su čast da među nagrađenima budu: Dragana Erjašvek, Mirza Pinjić, Safet Sijarić, Afan Latić, dok su u poetsko regati učestvovali: Enver Muratović, Kristina Babić i Božidar Proročić dok su Safet Hadrović-Vrbički i Miraš Martinović par dana ranije govorili o ,,Kulturi čitanja i pisanja” uz vođenje programa izuzetne pjesnikinje i moderatora Rebeke Čilović.

Mirsad Rastoder nije ušao u zlatnu antologiju poetskog ili proznog stvaralaštva Bošnjaka, ali jeste ušao u zlatnu antologiju poslenika kulture i javne riječi. On predstavlja Prometeja koji je zapalio i hrabro ponio plamen neimarskih pregnuća i dostignuća u kojima je utkao svoj jedini Bihor. Za njega je: ,,Bihor svijet i svijet je Bihor.” U tom magičnom spoju ljudi, vremena, karavanskih puteva, iseljeništva, različitih društveno-političkih okolnosti nastajale su magične, imaginarne ali i stvarne priče u kojima su glavni junaci Bihorci. Mirsad Rastoder je čovjek izuzetne širine, obrazovanja i intelektualne pronicljivosti, zato on uvjek dobro zna da prepozna sve ono što je novo i vrijedno u savremenom društvu i kulturi Crne Gore. U svojoj rodnoj Petnjici on okuplja pisce svih generacija i istovremeno njegujući trajne vrijednosti kulture Bošnjaka ali i široku kulturu Crne Gore i Zapadnog Balkana. Njegova misija je plemeniti i humana i što smo stariji sve nas vuče naš rodni kraj. Rastoder nas je svojim radom inspirisao da svako od nas u sebi čuva i njeguje svoj ,,Bihor” svoje vrelo uspomena i odrastanja svoj dosanjani ponekad i nedosanjani san onamo đe prvi put otvorimo svoje oči. Mirsad Rastoder jedan od stvaralaca koji izgrađuju  našu multikulturu. Pored ovoga on  nesebično gradi mostove isprepletane estetskim i moralnim kriterijuma, otkrivajući nam  kontinuitete našeg duhovnog i kulturnog bića.  uprkos uslovima i u skladu sa dugoročnim interesima crnogorskog naroda i njegove kulture. Sve što je do sada Mirsad Rastoder uradio čini sa urođenim osjećanjem mjere, što daje gospodstvenost njegovom liku i djelu. Da li je bilo lako nije i neće biti nikada kada ste i Prometej i pionir po kome se vaš kraj poznaje i prepoznaje od Petnjice do dalekog Luksemburga, Amerike, Kanade, Njemačke i tako redom đe su god Bihorci svojom nogom kročili. On je svoju Bihorsku hediju (poklon)-,,Zavičajne staze” nesebično posvetio svim generacijama, kako bi ih podstakao da više i pišu i čitaju da krajevi koji su izrodili jednog velikama poput Ćamila Sijarića i mnoge druge književnike sačuvaju tu svoju tradiciju ali i da se vrate i ne zaborave svoj Bihor. Mirsad Rastoder je čuvar slobode i vječiti i beskompromisni borac protiv nepravde, bezumlja i tiranije i amaterizma bilo koje vrste. On je pravi prijatelj i vječita podrška svojim mladim kolegama iz novinarstva, kojima uvjek sa posebnim žarom i entuzijazmom govori o svojoj (njihovoj) profesiji i što je najvažnije koju i kakvu težinu ima izgovorena i zapisana riječ. Pripada onoj mogu slobodno reći posljednoj generaciji novinara RTVCG koji su u mnogim teškim i tranzicijskim vremenima čuvali i sačuvali renome ove ustanove. Zapravo on je zajedno sa još par kolega bio svetionik i mudrac koji je uvjek znao i danas zna šta kada i kako treba reći. A riječ je uvjek jaka mi koji pišemo to najbolje znamo. Iznjedrili su Rastoderi toliko mudrih i umnih insana na ovoj planeti ali samo jednog Mirsada toliko univerzalnog a opet jedinstvenog i autentičnog Bihorca. Mirsad Rastoder je intelektualac koji vam daje snagu da istrajete na sopstvenim ciljevima da vjerujete u sebe i u ono što radite da u vječitim težnjama i borbama u savremenom društvu u Crnoj Gori iz vas probljeskuju najača intelektualnna i stvaralačka pregnuća. Mirsad Rastoder pripada redu najuglednjih Bošnjačkih intelektualaca, on je ne samo svojim obrazovanjem i profesionalizmom, humanista u punom i pravom smislu te riječi. Rastoder je snažni intelektualac suptilnih ali prodornih ideja i argumenata svjestan svojih ,,Bihorskih svjetova” koji u njemu nastaju ili se lome. Na nepravdu koja je duboko pogađala njegov (Bošnjački) narod kroz različita istorijska razdoblja i etape i ne tako davna stradanja Mirsad Rastoder je uvjek sa velikom gorčinom ali i velikom dozom mudrosti govorio, opominjao ukazivao na ono što nosi zlo u pojedinicima zlo zbog koga svi mi drugi moramo biti i bolji i razumnji. Njegov je aktivizam je  posebno važan u vremenima najvećih iskušenja za mir, demokratiju i ljudska prava. Mirsadova borba  za pravo svakog čovjeka na dostojan i siguran život je podsticaj i izvor snage za mnoge. Uvijek je vrlo jasno i precizno iznosi svoje stavove, i nikada nije ustuknuo pred agresivnom i primitivnom  politikom nacionalizma i destrukcije, mržnje prema drugom i drugačijem on svoje bitke vodi kroz prizmu kulture.  Zato sam zbog Mirsada Rastodera ali i mnogih drugih Bihoraca zavolio taj magični svijet malo je ovdje i vremena i prostora da ih sve pobrojim i neka mi oproste na tome. Svijet toliko neobičan fascinantan orginalan i jedinstven kao što su platna akademskog slikara Aldemara Ibrahimovića. Prelazeći iz lavirinta u lavirint ovog magičnog kraja otkrivao sam i još uvjek otkrivan ono što čini Bihor. Mnoge lijepe noći smo zajedno podijelili u dugim muhabetima (razgovorima) iz kojih sam izašao mnogo bogatiji za jedno životno iskustvo. Kosmopolit čija energija i snaga proizilazi iz Kulture razumijevanja kao jednog od najvećih i najznačajnih pravaca savremene države Crne Gore koja treba da istraje na tom putu poštovanja i razumijevanja različitosti jer nam je Mirsad Rastoder ali i mi svi drugi sa njim pokazali da na tom putu nas ne razdvaja niti dijeli išta da smo na putu Kulture razumijevanja bliži jedni drugima. Kultura razumijevanja podrazumijeva otvaranje, a ne zatvaranje granica; spuštanje tenzija (političkih, religijskih, nacionalnih) koje nas dijele; osjećanje nadahnutosti novim uticajima i kreiranje kulturne zajednice koja se razlikuje od one pređašnje, one koja se ne osjeća ugroženom ili superiornom ili elitističkom. To takođe podrazumijeva ogroman napor da se promijeni kurs prije nego što bude prekasno i uistinu postanemo malena izolovana država na mapi Evrope.

Mirsad Rastoder  je kroz svoju Bihorsku hediju (poklon)-,,Zavičajne staze” pokazao sve vrijednosti ne samo svoga zavičaja već vjere u ljude i vremena ma kakva da su bila ona koja su iza nas i ona koja su pred nama. Dok god budu ovakvi insani hodali planetom imamo nadu za čovječanstvo i za povratak a ne odlazak sa vjekovnih ognjišta. Kada je sa nama Mirsad Rastoder kao poslenik kulture ostajemo sa izvjesnom vjerom da ono što radimo ima smisla. Odlučniji smo i čvršći kada su takvi ljudi sa nama, ali oni su nam podrška i uzor i svetionici pred kojima  jasno vidimo kako treba živjeti i raditi i šta nam je činiti. To je istina naših života. To unutrašnje osvjetljenje koje nam pokazuje put kulture kojim trebamo ići. Za sami kraj iz romana velikana Meše Selimovića (1910-1982) ,,Derviš i smrt”  izdvojiću jedan citat koji na najljepši može oslikati Mirsada Rastodera: ,, Čini mi se da se sve temeljno mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi. ”

Mirsad Rastoder (Radmanci, Bihor, 1957) završio gimnaziju u tadašnjem (Ivangradu), sadašnje Berane. Pravni fakultet u Podgorici. Profesionalni je novinar Radija Crne Gore od 1985. godine. Uređivao je brojne emisije, bio urednik programa i dva puta nagrađen godišnjim priznanjima za novinarstvo u RTCG i nagradom za životno djelo. Jedan je od osnivača antiratnog Udruženja profesionalnih novinara Crne Gore 1991. godine, zatim Instituta za medije CG 2002. godine, a kao predsjednik Novinarskog samoregulatornog tijela (NST CG) dao je doprinos utemeljenju i podsticaju samoregulacije, primjene profesionalnih standarda i kodeksa u crnogorskim medijima. Organizator je i učesnik brojnih manifestacija identitetskog pozicioniranja bošnjačkog naroda u Crnoj Gori i jedan od osnivača Foruma Bošnjaka.U ranoj mladosti i tokom studija bavio se pozorištem kao glumac i reditelj Dramske scene „Rifat Burdžović Tršo“ i alternativnog pozorišta DODEST. Autor je satirične radio igre “Ministar hrče, a narodu mrče“(1990) i audio scenskog i tv performansa “Čekajući fatihu“(2003). Režirao je radio reportaže “Ribarska fešta” (prvonagrađena na Regionalnom festivalu radija Neum 2007) i “Splavarenje Tarom” (Tuzla 2008). Režirao je radio dramu “Ništa nije isto” (scenario Nada Bukilić, 2017). Autor je poetske radio drame “Dobra voda“ po stihovima Ćmila Sijarića, i “Maternji jezik” po knjizi pezije Ibrahima Hadžića. Koautor je knjige Bihorska muzika. Živi u Podgorici.

DOKLE SEŽE NEMAR: I STARI KREVET NA DIVLJOJ DEPONIJI, KOMUNALNO ČISTI, ALI JE SMEĆA U PRIRODI SVE VIŠE

Radio Petnjica
-
0
DOKLE SEŽE NEMAR: I STARI KREVET NA DIVLJOJ DEPONIJI, KOMUNALNO ČISTI, ALI JE SMEĆA U PRIRODI SVE VIŠE

Da nam se savjest odavno svela na pronalazak ,,zgodnog mjesta“ za odlaganje otpada i stvari koje nam više nijesu potrebne govori i činjenica, a i ružna slika koja nam dolazi sa putnog pravca Šume-Trpezi, gdje je nesavjesni mještanin ovog sela ili grupa njih odložili krevet pored glavnog puta i tako još jednom poslali ružnu sliku iz Petnjice u javnost.

Radnici Komunalnog preduzeća su intervenisali po ko zna koji put na ovoj lokaciji i danas su izašli na teren i uklonili krevet i ostali otpad, uprkos kontejnerima koji se nalaze na ovom mjestu. Mještani nastavljaju po starim navikama da odlažu smeće pored puta i van kontejnera, nerijetko se na ovom mjestu takođe mogu naći i uginule životinje.

Iz Komunalnog preduzeća apeluju da trebamo da se svi udružimo u rješavanju ovog problema i tako uložiti dodatni napor, da Petnjica bude ljepša, a to možemo samo ako zajedničkim snagama pomažemo jedni drugima.

,,Zahvaljujemo se portalu Radija Petnjica koji prati rad Komunalnog preduzeća i pokušava svojim tekstovima da podigne svijest kod građana na veći nivo, da svi snažnije pomognemo u očuvanju životne sredine u našoj opštini, kao i to da Petnjica bude čista“  saopštili su iz Komunalnog preduzeća.

ERIS BABAČIĆ

 

SJEVER ZA 30 GODINA IZGUBIO 50.000 STANOVNIKA

Radio Petnjica
-
0
SJEVER ZA 30 GODINA IZGUBIO 50.000 STANOVNIKA

Što se tiče sjevera najviše para iz državne kase odlazilo je za podsticaj razvoja biznisa tajkuna koji su krenuli da iskorištavaju prirodne resurse, kaže Reka Ličina, građanski aktivista.

Najnoviji podaci svjedoče da u 13 opština na sjeveru Crne Gore 40 odsto stanovištva živi u riziku od siromaštva. Najrazvijenija opština na sjeveru je Žabljak, a najmanje razvijena je Petnjica. Brojni analitičari ukazuju da je ovakvo stanje dobrim dijelom uzrokovano neravnomjernim regionalnim razvojem Crne Gore i da je to dovelo da sjeverni region u proteklih 30 godina izgubi 50 hiljada stanovnika. Sa takvom konstatacijom saglasini su i predstavnici nevladinog sektora u Petnjici koji tvrde da regionalna razvojna politika u Crnoj Gori nije omogućila svim djelovima zemlje, uključujući i prostor Bihora, da ostvare svoj potencijal i iskoriste mogućnosti za održivi razvoj i bolji životni standard.

,,Evidentno je da država nije poklonila dodatnu pažnju koja se po prirodi stvari moraju posvećivati područjima koja zaostaju u razvoju. Brojke o ulaganju Vlade na sjeveru Crne Gore su jedno, a činjenično stanje sasvim nešto djugo, jer danas sjeverni region po stepenu razvijenosti znatno zaostaje za centralnim i južnim. O tome svjedoči i izražena migracija lokalnog stanovništa. Treba znati da niko ne odlazi sa sjevera zato što se tu dobro živi, nego zbog loših životnih uslova. Tačno je da su određena sredstva ulagana za razvoj sjevera, ali se u većini slučajeva radilo o jalovim projektima koji nijesu dali doprinos ekonomskom i sveukupnom prosperitetu ovog dijela Crne Gore. Zato danas više Petnjičana živi u inostranstvu, nego u mjestu svog rođenja. To je i logično, jer čim nema poslova i dobrih plata narod je prinuđen da se seli, jer tako se brani od siromaštva“ naglašava predsjednica NVO “Vrijedne ruke” Sabaheta Novalić.

 

Njeno mišljenje dijeli i poznati građanski aktivista Reka Ličina koji tvrdi da je za ravnomjerni regionalni razvoj potrebna dugoročna strategija koja umjesto statističkih podataka daje konkretne rezultate.

 

,,Što se tiče sjevera najviše para iz državne kase odlazilo je za podsticaj razvoja biznisa tajkuna koji su krenuli da iskorištavaju prirodne resurse. Sa druge strane brojni zahtjevi lokalnog stanovništva za unapređivanje uslova života su završavali u kanti za otpatke. Jednostavno, neravnomjerni regionalni razvoj Crne Gore doveo je do situacije da danas u Podgorici živi više naroda nego na sjeveru države. To koliko je ulagano u razvoj sjevera je samo sitnica u odnosu na ono što je trošeno za urbanizaciju glavnog grada i primorja. Dovoljno je pogledati koliko je malo radnih mjesta poslednjih decenija otvoreno u Petnjici i shvatiti koliko je država vodila računa o prosperitetu ovih krajeva“ kazao je Ličina, dodajući da ulaganja moraju da daju rezultate, a ne da služe samo kao statistička konstatacija.

Muratović: Vlast da se bavi razvojem a ne uništavanjem države

I predstavnici pojedinih političkih partija priznaju da je višedecenijsko zapostavljanje i urušavanje privrede na sjeveru Crne Gore ostavilo dugoročno nesagledive posledice po ovaj region.

,, Svjedoci smo da je nebriga države i pojedinaca sa sjevera koji su obašali državne funkcije po pitanju kapitalnih projekata, izgradnje infrastrukture i otvaranja investicionog ventila prema opštinama na sjeveru, proizvela i velike migracije stanovništva iz ove regije i ugrozila egzistenciju velikog broja ljudi na ovom prostoru. Sjever Crne Gore je dragulj, koji ima veliki potencijal razvoja u oblastima turizma, preradi drveta, poljoprivrede. Iskreno vjerujem da Crna Gora, ima svijetlu budućnost, ako odstrani lošu praksu vladanja i upravljanja državom, novom političkom elitom, koja će se baviti razvojem, a ne uništavanjem države kao do sada“ poručuje za “Dan” potpredsjednik Stranke pravde i pomirenja Aldin Muratović.

 

Podaci ukazuju da u Petnjici ima znatno više nezaposlenih nego zaposlenih lica, i da je broj penzionera dvostruko veći od broja radno aktivnih ljudi. A da migracija stanovništva na području Bihora poprima zabrinjavajući karakter pokazala je i izuzetno mala izlaznost birača na minulim lokalnim izborima u Petnjici. Naime, od ukupno 6264 upisanih birača, pravo glasa iskoristilo je njih 2865 ili svega 45,78 odsto. To ukazuje da skoro polovina birača živi van Petnjice, od čega, prema raspoloživim podacima, najviše u zapadnoevropskim zemljama. To su potvrdili i učesnici tradicionalne manifestacije Dani dijaspore koja je nedavno održana u Petnjici uz konstataciju da su regionalne razlike u Crnoj Gori nešto što sputava razvoj Bihora.

 

,, Većina ljudi sa ovih prostora koja živi u inostranstvu srcem i dušom je vezana za zavičaj. Svi oni žele da pomognu ljudima u Bihoru, o čemu svjedoče i brojne donacije koje opredjeljuju. Međutim, te donacije nijesu u nekoj značajnijoj mjeri doprinijele da se zaustavi iseljavanje lokalnog stanovništva. Zato se moraju osmišljavati projekti koji će dati šansu za otvaranje novih radnih mjesta i podizanje standarda samih građana. Ako se to uspije onda ljudi neće tako hrliti ka inostranstvu, nego će ovdje tražiti svoju egzistenciju. Za tako nešto potreban je veliki angažman svih nas, a prije svega države koja mora da opredjeljuje značajniju pomoć Petnjici i cijelom sjeveru“ zajednička je ocjena predstavnika zavičajnih klubova u inostranstvu.

Izvor: Dan

SLUŽBA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA NA SVIM ZADACIMA: SPAŠENO JARE SA VRŠEVSKIH KRŠA

Radio Petnjica
-
0
SLUŽBA ZAŠTITE I SPAŠAVANJA NA SVIM ZADACIMA: SPAŠENO JARE SA VRŠEVSKIH KRŠA

Služba zaštite i spašavanja Petnjica prije nekoliko dala imala neobičnu intervenciju. Naime, komandir Suad Agović obavijestio nas je da su pripadnici Službe spašavali jare sa litica u Vrševskim kršima.

‘’Na poziv Reka Ajdarpašića iz Vrševa, koji je bio u potrazi za svojim jaretom, nakon tri dana  potrage ugledali su ga dvogledom na litici u Vrševskim kršima. Kao i što nam je posao zaštita i spašavanje, naša stručno osposobljena ekipa se odmah uputila prema odredištu.

Jare se nalazilo na nepristupačnoj litici gdje smo specijalnom alpinističkom opremom otpočeli ovu akciju. I vlasnik nas je odvraćao od akcije jer je teren bio zaista nepristupačam ali nas to nije spriječilo. Akcija je trajala više sati, spustili smo se niz stijenu dužine oko 50 metara, nakon čega smo jare izvukli živo i zdravo.

Ponosan sam na rad pripadnika Službe zaštite i spašavanja koji svojim požrtvovanim odnosom daju sigurnost našim građanim u različitim situacijama’’ , saopštio je komandir Suad Agović.

ALMINA LIČINA

 

PETNJICA: SJUTRA (SUBOTA) POETSKA REGATA “KULTURA RAZUMIJEVANJA” I “VEČE NAGRAĐENIH PISACA”

Radio Petnjica
-
0
PETNJICA: SJUTRA (SUBOTA) POETSKA REGATA “KULTURA RAZUMIJEVANJA” I “VEČE NAGRAĐENIH PISACA”

U subotu 20. avgusta 2022. godine u organizaciji NVO Centar za kulturu Bihor na platou Divan bašče sa početkom od 19.00h biće održana poetska regata ,,Kultura razumijevanja“

Učestvuju: Božidar Proročić, Kristina Babić, Dino Račić.

Iste večeri će se održati dodjela nagrada i priznanja „Veče nagrađenih pisaca“ priča inspirisana Bihorom.

Učestvuju: Naida Bukilić, Enes Halilović, Dragana Erjavšek, Mirza Pinjić, Safet Sijarić, Afan Latić, Rebeka Čilović, Mirsad Rastoder.

 

 

ZAVIČAJNE STAZE 2022: TRIBINA SA SAFETOM HADROVIĆEM – VRBIČKIM I MIRAŠEM MARTINOVIĆEM

Radio Petnjica
-
0
ZAVIČAJNE STAZE 2022: TRIBINA SA SAFETOM HADROVIĆEM – VRBIČKIM I MIRAŠEM MARTINOVIĆEM

U Petnjici je, u okviru festivala Zavičajne staze održana tribina i susret sa knjževnicima Safetom Hadrovićem -Vrbičkim i Mirašem Martinovićem.

Književnik Safet Hadrović – Vrbički kaže da u vremenu poremećenih vrijednosti kakvo je ovo danas, treba biti hrabar, jak i istrajan da se čovjek veže za kulturu.

„ Pokušavamo da se bavimo dijalogom i kulturom jer je to jedan od najboljih vidova međusobnog upoznavanja. Pratim to još od vremena Platona – da su dijalozi najbolji način upoznavanja. Zato sam večeras u Petnjici. Da prisustvujem dijalogu, da sa kolegom Mirašem Martinovićem podržimo program petnaestog festivala priče „Zavičajne staze“ i segment pod sloganom „Kultura različitosti“.

Vrbički konstatuje da je danas sve manje dijaloga ali i povjerenja.

„ Ljudi se zatvarju u sebe i treba razbiti tu famu. Treba vratiti snagu riječi, snagu pjesme i kulture, da uđe u nas, da nam povrati život. Jer, što je više tehnike i tehnologije sve je manje kulture. To ne možemo prihvatiti kao zdravo za gotovo. Moramo se boriti da vratimo snagu riječi, vrijednost knjige. I prethodna vremena su imala iskušenja, ali ljudi su uspjeli da sačuvaju prave vrijednosti i mi pokušavamo  da se izborimo za to. Najbolji način je da autor napiše dobro djelo koje u sebi ima život, krvotok, koje zainteresuje čitaoce i javno mnjenje. Onda će imati i snagu trajanja. To je moje viđenje“ -kaže Vrbički.

Miraš Martinović, književnik iz Herceg Novog smatra da  tema festivala koji već deceniju i po njeguje  bošnjačku ali i kulture drugih naroda, upravo tom simbiozom potvrđuje svoj značaj.

„U maloj Petnjici, u prostranom Bihoru, odvijaju se značajni programi. Dolaze značajna imena iz regiona i sve to prate publikacije. Ne ostaje, dakle, sve na razgovoru. Tako je i sa zanimljivom tribinom „Kultura čitanja i pisanja“. Duh te tribine i susreta vrlo je važan u trenutku i vremenu velike podijeljenosti, velikih raskola koje doživljava Crna Gora. Preko tih provalija moraju se praviti mostovi. Moramo pružiti ruke jedni drugima i kroz dijalog. Jer, dijaloga gotovo da nema. Ovo što svakodnevno slušamo samo su monolozi sile i moći. Intelektualci moraju da budu prisutniji na sceni. Jer, intelektualac se bori uvijek.  On mora govoriti i kada drugi ćute ili kada galama zagluši sve. Dakle, u tom smislu treba djelovati. Pokušaćemo, radićemo, ići ćemo za onima koji organizuju ovako divne manifestacije, i za divno čudo istrajavaju sve ove godine. To znam iz iskustva jer sam već godinama na Bihorskim susretima, različitim programima i prepoznajem  značaj svega ovoga. Ovo je vrijeme privida i u njemu se baš sve ne vidi. No, ima neko ko vidi, što traje i opstaje“ –konstatuje Martinović.

A opstaje se tako što se djeluje. Jer, kulturni programi  podstiču na dijalog i afirmišu  čitateljske navike. Na tome je utemeljeno i ovogodišnje izdanje „Zavičajnih staza“. Cilj je da književni sadržaji budu prisutniji  a njihova vrijednost vidljivija  u savremenom društvu.

Rebeka Čilović, spisateljica, u svom osvrtu na dijalog, kulturu čitanja i pisanja uviđa da je digitalizacija uzela danak. I pored te činjenice, javnost mora da se potrudi da autore revitalizuje češćim okupljanjima.

„Od njih očekujemo inpute kako da oživimo literaturu iako za  nju ne postoji suštinska bojazan. Jer, literatura je opstajala toliko dugo i opstaće i dalje. Digitalizacija, internet i mediji  čine i dobre stvari. Autori se lakše pronalaze i vjerujem da oni koji su zainteresovani da čitaju lakše i dolaze dozanimljivog štiva. Nije više otežan put kao nekada, ali konzumerizam je itekako prisutan  a mi se na ove načine borimo protiv toga“ – zaključuje Čilović.

Susret domaćih i regionalnih književnika, njihovi razgovori na temu kulture čitanja i pisanja sa primjerima iz stvaralačkog iskustva, upriličeni su u Petnjici sa ciljem da predstave značajne autore i obogate festivalski program u kojem dominiraIstrajnost organizatora da podstiču kreativnost i širenje kruga referentnih učesnika. Na tome opstaje već 15. godina. Toliko žive i teme inspirisane Bihorom. I nagrade za festivalske priče. O njima svjedoči Urednik programa Mirsad Rastoder.

„Dobili smo i ove godine, zaista, set izuzetnih priča inspirisanih Bihorom tj. zavičajem i to sa raznih strana. To je ono što raduje. Jer, festival od samog početka gaji tu kulturu različit – istosti kako smo odredili moto za ovo ljeto. Htjeli smo da naglasimo da moramo njegovati ono što je naše i poštovati ono što je drugačije  kako bismo jedni druge više poznavali i bogatili. Čini mi se da mi to u Bihoru sasvim dobro radimo i trudimo se da to tako i bude u društvu. Vjerujem da je u Crnoj Gori raste dobra klima  upravo za tu različit -ist-ost. Pritom, niko nikog ne treba da pokušava da prevede u svoju vodu već da svako pliva onako kako se osjeća najbolje u svojoj koži, svom biću , tradiciji i svom jeziku koliko god slični irazličiti. Mi to poštujemo i kod priča. Nikome ne mijenjamo ni jezik ni pismo kako bi se vidjela upravo ta različitost. Jer, priče  dolaze sa raznih strana i vrlo smo zadovoljni sa dvije nove knjige koje smo objavili: „Bihorski dunja“ i „Odiseja Bihora“. Nadam se da ćemo uspjeti da objavimo i sljedeću koja tek slijedi. Vjerujemo da ovaj imaginarni prostor, imaginarni zavičaj – što jeste Bihor po onome ko nam sve dolazi – jeste i ljudima koji nikada nijesu dolazili ali osjećaju tu magiju koju je prvi posijao Ćamil Sijarić, potom i mnogi drugi koji sada pišu i pronose tu slavu pisane riječi širom Evrope pa i svijeta“ – ocjenjuje Rastoder.

Kultura i književnost imaju univerzalni jezik. Njime se  pripovijeda za poku i  razumijevanje među čitaocima među ljudima. Takve su priče inspirisane Bihorom koje stižu na festivalski konkurs.

Veče laureata  u okviru koje se dodjeljuju  nagrade i plakete za najuspješnije priče po ocjeni stručnog žiria, biće održano u subotu, 20.avgusta u 19.sati, a predhodice književna regata pod nazivom „Kultura razumijevanja“, kao važan dio sadržaja petnaestog izdanja Bihorskog festivala koji doprinosi poboljšanju kulturne ponude ne samo u Petnjici i na sjeveru CG negoi šire.

 

U BKCS PRVI KARATE KAMP – BIHOR 2022

Radio Petnjica
-
0
U BKCS PRVI KARATE KAMP – BIHOR 2022

Bošnjački kulturni centar Sandžak i karate klub “Samuraj” iz Sarajeva pokrenuli su prvi Karate kamp – Bihor 2022.

Trener sarajevskog kluba Isat Skenderović je na ljetnjoj turneji, a u BKCS će narednih dana trenirati sa svojim takmičarima.

“U Petnjici smo do ponedeljka, svi koji žele da pogledaju naše treninge, mogu nam se pridružiti u terminu od 18 do 19:30 časova. Odlučili smo se za Bihor iz više razloga – prvi je  što je ovo zdrava i čista okolina, ljudi su dobri i srdačni, nedostaju nam domaći proizvodi i hrana.

Takođe jedan od razloga je želja da budemo dio manifestacije koje se održava tokom ljeta u Petnjici.

Naš cilj je da podstaknemo Bihorce da zavole borilačke vještine i sport.

Zahvalnost dugujem direkotu BKC Sandzak Almiru Muratoviću, direktoru OŠ ,,Mahmut Adrović’’ Almiru Pljakiću, vlasniku apartmana u kojem smo smješteni Isadu Muratoviću, kao i mojoj braći koji su nam pružili finansijsku pomoć Dževadu Skenderovicu i Seadu Škrijelju”, rekao je Isat Skenderović.

On je jutros sa svojim pulenima održao i prvi trening.

Nadam se da će se mališanima svidjeti boravak u mom rodnom mjestu i da će mu se rado vraćati jednog dana’’, saopštio je Isat Skenderović.

ALMINA LIČINA

BIHORSKA TRAGANJA SEADA RAMDEDOVIĆA

Radio Petnjica
-
0
BIHORSKA TRAGANJA SEADA RAMDEDOVIĆA

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista

Sead Ramdedović pripada srednjoj generaciji pisaca. Svojom poezijom i prozom koja se stapa sa odbljescima rodnog Bihora iscrtao je na planetarnoj mapi svoj muhadžirski put ali i puteve brojnih drugih Bihoraca. Na tragu bošnjačke tradicije, Ramdedovićevi poetski i prozni rukopisi nastavljaju trajno književno nasleđe, rodnog kraja modernizujući svoju poeziju i prozu i prateći savremene književne procese i tokove.

Ramededovićeva poezija i  proza ne odriče se veza sa rodnim krajem koji predstavlja svojevrsnu zlatnu nit ali i inspiraciju. U autorovim stihovima i prozi su ekspresionistički doživljaji ,,starog i novog svijeta” svojstveni samosvjesnom prozno-poetskom putu: on je kao autor  više posvećen izrazu i sugestiji žive pripovjedačke riječi koja u nešto suženom djelokrugu iskazuje putokaze i senzibilitet ,,novog” doba.

Ramdedović je na poseban stilistički  način poklonik maštovite i arhaične, groteskne i samosvojne priče koja svoje tragove nalazi u svojim junacima sa ,,stotinu lica.” Sam Ramdedović u svojoj prozi i poezije krije ključ, polazište, oslonac, koji predstavljaju  mnogobrojne tajne sfere za ulazak u svijet psihe ljudi povezujući tako dodire u  emocionalno-misaonim refleksijama kojima se ukazuje na suštinu samog autorovog djela. Život svoga Bihora pa samim tim i Sandžaka ovaj autor je veoma dobro doživio kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. Bihor ne predstavlja samo poeziju i prozu on kao inspiracija ovom autoru predstavlja istoriju, legende, priče, insanova duševna i fizička stanja koja se paralelno prepliću. Ramdedović vrlo znalački i  umjetnički svjedoči o onom što je saznao, vidio i doživio, tako da je njegov rodni kraj njegov izvor i utočište koje sa godinama dobija sve veću snagu. Poetsko-prozna misao nadjačava polaznu životnu činjenicu i umjetničke slike izrastaju iz konkretnog doživljaja gradeći tako misaono-emotivnu dinamiku koja  prerasta u književni performans koji dominira autorovim djelima.

Čemer i očaj, ćutanje i praznina, zvuci i pokreti, prividi i stvarnost, iseljeništvo i povratak predstavljaju duboki ali i složeni spoj emocija koje izviru iz same suštine autorovog bića. Njegov unutrašnji glas zapravo njegov alter-ego ne ostaje samo u okviru prostora Bihora on se preko ovih magičnih prostora preliva u svijet jednog Luksemburga ,,druge domovine” a to je svijet drugih krajeva običaja, ljudi i vjerovanja. Ramdedovićeva prozno-poetska slagalica predstavlja način na koji autor komunicira sa svojim unutrašnjim svijetom, koji je izgradio ma koliko da ,,novi svijet” predstavlja za njega izazov kojem on odolijeva, toliko on svojim ličnim osjećanjima ali i vizijama pretače sva svoja razmišljanja o onome što ga prati kroz život. Tako se iz realnog svijeta poezija i proza prepliće sa povremenim imaginacijama koje prate Ramdedovića kao autora preobražavajući se u prozno-poetsku stvarnost.

Putem slaganja i povezivanja različitih književnih  motiva te na taj način pokreće lavinu metafizčkih galaksija. U poetsko-proznom stvaralaštvu sa puno magičnih tonova vizuelizacija likova nadograđuje se i dopunjavana različitim elementima. Emocionalna praznina tako postaje kulminacioni talas pred koji su utonule sve nijanse boja i zvukova, zapravo to je stanje koje prati autorova aura i refleksija. Svojim stvaralaštvom Ramdedović plasira svoju prozu i poeziju koja je često ispunjen dugotrajnim mukotrpnim (procesom) traganjem za riječima koja će se reći, kao i za drugima koja će namjerno ostati neizgovorene i biti potisnute da ih sami čitalac otkrije.

Ramdedović se katkad služi simboličnim sredstvima pri čemu daje prednost slikovitoj naraciji, a nagovještavanjem tajanstvenosti ukazujući na ambijent Bihora u kome ima puno katkad realnih slika katkad dramatičnih dešavanja koja pokazuju snagu autorovih riječi. Kroz poetsko-prozno stvaralaštvo samog autora iznesene su  mnoge lične i porodične drame koje su uzrokovane na  surovim stranicama života, naletom prirodnih ali i često društveno-političkih okolnosti. Dejstva čovjekovih sila koje su katkad namjerne, neminovne, slučajne a nerijetko i udružene, ostavlja mnogostruke i trajne posljedice na jedan uži prostor, ali najviše na samog pisca kao jedinku.

Sead Ramdedović  sa umjetničko-književnog  područja i polja predstavlja pisca koji nesumnjivo prirodno i spontano sa mnogo darovitosti za oba književna područja emocionalno i misaono iskustvo, predstavlja i pokazuje kroz svoj  karakter, govoreći o sudbinama, to su i postupci uobličavanja onog što je pokrenuto početnim stvaralačkim impulsom koji sa godinama kod samog autora pokazuje sve veću snagu ali i sadržajnost. Ramdedovićeva jedinstvena stvaralačka iskustva predstavljaju značajan doprinos poeziji i prozi Bihora koji nastavlja svoju itekako značajnu misiju i tradiciju pisaca iz ovih krajeva.

TAEDIUM VITAE

Htio sam da govorim o njoj

Mislio sam da će riječi utrnule na papiru

Vrisnuti njenom ljepotom, ili

Snagom dječije volje za životom

Igrom.

Njene su usne kap jutarnje rose

Talasi Jadrana pjene se u kosi

O osmjehu pjesme pjevane su žudne

Evo i ja pjevam

Ja koji se borim s osjetima svojim.

 

Ljubavi su moje umirale

Nestajale, nudile se

I ti koja si tako blizu

I daleko u isti mah

Tu da osjetim ti dah

Predaleko sto zima u nizu.

 

Živim život bez ikakve nade

Vodim s tobom ljubav bez ljubavi

Sve se plašim

Očajavam

Čini mi se da su mi riječi toliko slabe

Klonule

Pokisle.

 

Mala!

Učini da Stvoritelj u meni oživi

Da starost mojih gorkih uspomena

Crne dame samoće

Najzad umre i uvene

A mladost, nova ljubav

Rodi se i odraste

 

 

Posljednje što je sirotinjski živjelo

Rođeno mojom čežnjom i tvojom neobzirnošću

Umire sa ovom pjesmom

Jer…Ne!

Ovo nije pjesma veselih slavuja

Uz koju se proljeće uspinje

Rađa

Ovo je krik crnih sila

Što kolaju grudima mojim.

 

SAMO TI

Ništa mi više trebalo ne bi

U noćima ovim

Osim tebe i vremena.

Ostajem k’o zgažena ruža

Na ovom putu za nadu

Gnjevan zbog truleži bremena.

 

Moja želja da nestanem

Zaboravim milo Lagatore

Minula je davno

Sad mi i potoci o ljubavi zbore

Dok žubore

A kućice trošne

Zvijezde u zrcalu njiva

Gore.

 

Pijani sveče

Zalud su bile moje simpatije

I luda želja

Majke za sinom, sestrice za bratom

Ostala je u Lagatorima

U izvorima.

 

Godine su mnoge prošle

Koraci mi bjehu žustri

Razdragani

Pred kućom tvojom šljivici pusti

Dobro mi znani.

Grobna je tišina

Al’ neko me zove

Tuđem pragu mami

Pogled se lomi na šljivovoj grani.

 

Nebesa! Ti!

Drhtave su ruke klonule niz tijelo

Spokojno ti vjetar mrsi bujnu kosu

Nestaju planine, prisoje se topi

Suza se bola spavaćicom prosu.

 

U avliji česma potmulo šapuće

Crne se kose rasule po licu

Kap sam vode na napukloj njivi

Vrhovi mi crni razdragano kliču.

 

Ljubavi moja

Musafir mi samo snovi

Roditelji bagremovi

A sve ostalo

Prijatelji, zdravlje, selena i sjena

Jerebasma kruška što nad krovom zri

Ti, samo ti.

 

POČINAK TUGE ZALJUBLJENIH

 

Tebi

Koja si majka slabosti

Što u smiraj dana

Miluju mi dušu.

Zabluda

Koju uzalud pokušavam da odagnam

Sve moje patnje

Malodušnost zore prema prvom pijetlu

Sve je uzalud.

 

Pobjeđuješ

Ostavljaš nejaku pticu ranjenu

Razapetu na hladnom mramoru.

 

Tražim

Zahtijevam

Zapovijedam

Voli!

Oživi to srce što je krvlju mojom

Gusul učinjeno

Nebrojeno puta.

 

Zagonetno ti smjeran pogled

Izgubljen u šumi Jasikovca

Bez slave

Bez moći

Pronaći ću

Pročitaću ga

S varkama dana kad akšamu pođe.

 

Tek kada ga nađoh

Shvatih da sam slijepac

Da su mi oči pokrivene grijehom

Ništa vidno

Pa ni sjaj u njemu

Ne vide.

 

Mjesecima zavjere

Kovali su džahili

Ali Boga niko nikada ne osramoti

Sramota je za čovjeka

Nepravda za pravovjerne

Od pamtivijeka.

 

Toliko smo se uživjeli

Jedno u drugo

Nepravde

Ni koraka dalje

Oprost samo od Boga tražim

A nikako da shvatim

Da osim tebe

Ja nikoga nemam.

 

Poroka nemam

Čovjek ih nikada

Svjestan neće biti

To su samo umišljeno besporočni

Izmislii

Boljima od sebe.

 

Izlaza nema

Iz ovog života

Kad god se poželi

Bekstvo u nepoznato

Kapija se nađe ali suviše kasno

Tad shvatimo da se život

Spustio niz konopce svoje

I na njihovim zavescima

Očekuje dan

Rastanka i proživljenja.

 

Svjestan sam

Težine govora svojih

Svoje trke za razumom

Sebe

Kao ptice grabljivice.

 

Pritisla me osveta života

Ognjevi i vrela

Kako protiv sebe?

Kako se otrgnuti od mučenja

A nepovrijediti

Neoskrnaviti

Ljepotu tvog tijela?

 

Omogući mi

Dozvoli

Da živim

I volim.

 

 

MUHABET POD BABOVOM LOZOM

 

«Kad ti je toliko loše, a ti se vrati. Niko ti ne brani», reče mi Samko i ne pokušavajući da ublaži oštrinu svojih riječi ili zatupi oštricu gole istine koja se zarila u našu priču i na trenutak napravila mučnu pauzu u našem razgovoru. Povukosmo još po jedan duboki dim i ja poslije kraće stanke promrmljah više sebi u bradu: «I to, što kažeš.»

Prije toga sam ga podsjetio na sve komšije i rođake koji digoše ruku na sebe. Eto, baš se bjeh vratio sa Salkove dženaze, pust i tup, k’o da sam htio da što prije odagnam iz glave sjećanja iz djetinjstva kad smo se okupljali oko Osmanovog bunara i slušali mlađanog Salka dok vješto razvlači harmoniku i gotovo neprimijetno šara prstima po crno-bijelim dirkama koje su se presijavale na jasnom bihorskom suncu.

«Omekšali ste vi tamo, k’o kamen mekiš u Suljovoj oranici», nastavi on. «Taman, čovjek njime u vrh glave da te potrefi, ne bi te ni očešao. Tako ste i vi istruhli u tuđini.»

«A znaš», rekoh, »pričao mi Ferid dajov, kad je rahmetli Šemo išao u vojsku da se naš babo jedva rastavio od njega. Držao se za autobus do Stenica i tek tu, kad mu je ponestalo snage i dječačke ruke počele da trnu, pustio je oštru prozorsku ivicu i ostao na putu gledajući u autobus koji se gubio u oblaku prašine, a prozorčić i Šemova glava postajali sve manji i manji, dok nisu postali crna tačka a potom potpuno nestali iza Duljkove stanice. Ispratio je brata koji se više nikad neće vratiti i dugo se kasnije sjećao jedino te crne tačke, pokušavajući da u mislima dozove njegov lik.»

«Kad su devedesetih», nastavih, »naručili nove nišane iz Kraljeva, babo i majka više nisu bili sigurni čiji je koji mezar. Sve humke bjehu jednačite, oble, pokrivene oštrom, divljom travom, bez oznake. Jedino su se razlikovali grobići mrtvorođene Ahmetove djece i one koja su umirala nedugo poslije rođenja. Šest malenih mezara, jedan do drugog, k’o maleni otkosi. Babo je morao raskopati malo, znao je da je Šemov mejt u metalnom vojnom sanduku. Na mjestu gdje je i mislio čuo se zvek metala pod udarcem krampa. Na metalnom sanduku u predjelu lica bio je jedan stakleni otvor, od tereta godina i teške lagatorske smonice staklo se bješe polomilo, a u unutrašnjosti gotovo ništa: samo ostaci vojničke kape i pramen kose, crne kao zift.

Dugo je babo držao u hrapavoj ruci bratovljeve pramenove i pokušavao kroz suze da prizove njegov lik. Ni slika od njega nije ostala.

Noćima je potom ustajao, sjedio na krlji pred kućom i pušio. Ponekad uzdahne, kat-kad jekne…

Amidža Šemo je dopremljen u sanduku tačno na dan kad je trebalo da se vrati iz vojske. Došao je i vod vojnika koji je opalio plotun. Selo zanijemilo. Majka Hajrija prerano preseli na Ahiret da ne bi gledala svog mrtvog deliju. Sad su ležali jedno pored drugog, on dug i prav, ona sklupčana pored bezimenog evlada čijim je nesuđenim dolaskom otišla na bolje mjesto…

«Eh, znam», reče, «što mi to pričaš?»

«Pa, eto, da znaš od kakvog ljudskog hàla vodim porijeklo», rekoh. «I ti i ja. Kako je bilo meni kad sam odlazio? Jesi li se pitao?»

«Jesam, kako da nijesam. Nije ni nama bilo lakše.»

«A kad si viđao Ferida?», pita me gledajući izgubljeno niz Lagatore, kao de čeka da se neko pojavi na Glasovici i zaputi prema našoj kući.

«Kad sam krenuo tamo, išao sam kroz Bosnu, te tako nađoh i Ferida, on mi je i pomogao da odem dalje.

Kaže on meni: – Bujrum kod mene kad god hoćeš i koliko hoćeš. Vi ste zaslužili a i zadužili nas. Kad sam bio na Ljubin kod Dema, poslije podosta godina, nosio me čovjek od radosti pola sata po sobi. Vi ste svi boleć. Svojetljivi.

«Eto, šta da ti kažem? Kako je boleć čovjeku kad ostavi i godinama ne vidi svoje najbliže? Je li sve ovo vrijedno toga? Eto, Ajša juče dođe iz Petnjice i s vrata reče : -Uh, ne može se proći od ovih stranaca. «Mi smo sad jedno drugom stranci!»

«Nekoliko dana pred moj polazak navrati Meša u svom besciljnom lutanju i ispriča mi priču o dva dembela. Jesam li ti pričao?»

«Možda, slabo pamtim. Hajd ‘, ispričaj.»

„U mahali Bebek, u predgrađu Istambula, Sultan Fatih je naredio da se sagradi veliki han u kome će naći utočište svi oni kojima Bog dželešanuhu nije dao nafaku, za sve neradnike i gotovane, dangube i zabušante, džabalebaroše i vjetropire. Htio je veliki Sultan da ih skloni sa džade, da ne skitaju, prose i ponižavaju moćno Osmansko carstvo.

Zdanje je bilo ubrzo završeno, široka zgrada na tri sprata imala je dvjesta pedeset soba, u svakoj sobi po šest kreveta, svaki krevet po dva sprata. Ja Rabi! Na svakom spratu ogromna kupaonica, u prizemlju velika kuhinja u kojoj su se tri puta dnevno spremala razna jela i đakonije. Pravi dženet za badavadžije. Ubrzo u čardak počeše pristizati dembeli sa svih krajeva carstva: iz Persije, Bagdada, Egipta, Arabije, Bosne i Sandžaka. Međju njima je bio i debelguzi Ibrahim iz bihorskog sela Poroče. Ne prođe dugo, a svi kreveti u konaku bjehu popunjeni, tako da su novopristigli spavali pred kapijom, u avliji, a neki i po kaldrmi okolo džamije i konaka.

Sluge zadužene za održavanje konaka, spremanje hrane i čistoću više nisu mogle da čine hizmet tolikom broju dembela, pa pođoše kod Sultana da se požale na loše stanje u konaku.

I još mu rekoše :

«O,Veliki Sultane, najmudriji i najsilniji, nisu oni svi besposličari i neradnici. Mnogo je onih koji su došli da o trošku moćnog carstva uživaju u našima poslasticama i šećerlamama, a i da bi izbjegli vojnu službu i ljute bojeve.»

« Šta predlažete?», pita ih Sultan.

Najstariji i najlukaviji predloži da malo zapale kuću, pa ko krene da bježi, on nije dembel, neka se više ne vraća, a ko ostane ležati uprkos vatri, neka ostane i dalje u konaku.

 

U jednoj od soba bili su zajedno naš Ibrahim s Poroča i Halid, Crnogorac s Pelevog brijega kod Podgorice, koji je prešao na Islam, jer je čuo za sultanov konak za dembele.

Kad se dim uvukao u sobe i hodnike, začu se halak i vriska. Ljudi su bezglavo trčali prema velikoj kapiji i tražili spas od plamena, neki su skakali kroz prozore, neki visili na balkonima.

Ibrahim s Poroča se okrenu premaHalidu i povika: «Brate, kuća gori! Hajde da bježimo!«

Halid, koji je ležao okrenut prozoru, i ne osvrnu se, nego mu onako preko ramena odgovori: «Kako ti, jadan, nije mučno da pričaš?!»

Halid je ostao u konaku sve dok sluge nisu ugasile požar, a Ibrahim je bježeći od vatre, pao u sultanovu nemilost i morao nazad u rodni Bihor, u maleno selo Poroče, na vrh Đuđa, gdje su ga čekale nekošene livade i neorane njive.»

Slatko se ismijasmo.

«Šta sve nećeš čuti od našeg Meše», veli Samko.

 

« A kad sam krenuo, noć već bješe pala», nastavljam svoju mučnu priču, »vedra i okupana mjesečinom. Popča je hučala onim svojim noćnim glasom koji me uvijek potsjeti na noć kad sam s babom išao na konak kod daja Murata – na Turijak. Sve rijeke tako tutnje u Bihoru – posebno, prepoznatljivo. Prelazili smo mostom preko Trpeške rijeke, mrkla noć – ne vidiš bijele kobile, rijeka huči, a ja u svom dječijem neznanju pitam baba šta se to čuje tako snažno. On mi odgovara, ali ne mogu da razoputim od buke. Opet pitam. On opet kaže: «Rijeka». Ja sam razumio – lijeska. Odmah sam zamislio nekog bihorskog gorostasa kako na ramenu, zakačenu na kosir, vuče ogromnu lijesku punu lješnika, koja vijuga po zemlji i stvara taj neobični zvuk. Taj mi gorostas i sad iskrsne pred oči kad god nadođu bihorske rijeke…

Osvrtao sam se da pogledam svaku šljivu, svaki prahinjak, znao sam svaku stopu ove zemlje, mogao sam žmureći da odem a da ne pogriješim put, to je moja babovina, moja djedovina, pradjedovina i još ko zna koliko unazad…

Sanjao sam godinama kako stižem na Trpeško brdo i gledam Lagatore od miline. I uvijek je ljeto i uvijek su trave velike, zelene, nepokošene i njišu se na vjetru…

Ja dolazim, sve trčeći s Kutnjeg brda do ispod strinine kuće, grlim je…

Tad mi ispada san.

Sljedeće noći, isto.

Ajša me zadnji put dočekala trčeći niz livade, zagrlila me kao da je znala da ću taj zagrljaj nositi u sebi dok samživ, zagrljaj desetogodišnje djevojčice, moje mlađe sestre. I danas kad mi se kćer privije u zagrljaj, probudi  sjećanja na te tanane, bijele ručice… »

«Hajd’, živjeli», trže Samko jednu domaću i sakri lice u kragni jakne niz koje se slivala vrela, bratska suza.

 

Sead Ramdedović, rođen je 01. novembra 1979. godine u Beranama. Osnovnu školu završio je u Lagatorima i Petnjici, a Klasicnu gimnaziju u Beranama. Upisuje studije Prava u Podgorici, koje kasnije napušta i odlazi u inostranstvo gdje nastavlja školovanje. Piše poeziju i prozu. Objavio je dvije zbirke poezije : ,,Lagatorske elegije” 1997. i ,,Počinak tuge zaljubljenih” 1998. kao i zbirku priča ,,Međa” 2014. Govori ruski, francuski, njemacki i luksemburski. Radi kao državni službenik u Ministarstvu prosvjete u Luksemburgu.

1...166167168...928Stranica 167 of 928