BIHORKE AMELA SKENDEROVIĆ I DŽENANA ADROVIĆ U TRCI ZA EVROPSKI PARLAMENT

0

Blizu smo datumu izbora za Evropski parlament koji će se održati 9. juna, a Veliko vojvodstvo Luksemburga već sada privlači pažnju svojom raznovrsnom političkom ponudom. Za ukupno 6 mjesta u Parlamentu će se natjecati nevjerojatnih 13 političkih partija, što svjedoči o živahnoj političkoj sceni ove male, ali utjecajne države.

Ovaj put, među kandidatima koji se nadmeću za pozicije u Parlamentu, nalaze se i pojedinci porijeklom iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine, što dodatno oslikava multikulturalnost i otvorenost Luksemburga prema različitim nacionalnostima i kulturama.

Na listama za izbore, ističu se sljedeći kandidati:

· Amela Skenderović, predstavnica Demokratske Partije, rodom iz Crne Gore, koja je i nositeljica liste. Profesorica engleskog jezika po zanimanju, Amela je već poznata javnosti po svom političkom angažmanu te je na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima osvojila impresivnih 11,472 glasa.

· Alija Suljić, predstavnik Ljevice, koji potječe iz Bosne i Hercegovine. Na prošlim parlamentarnim izborima, Alija je uspio prikupiti podršku od 3,088 glasa, što ga čini značajnom figurom na političkoj sceni Luksemburga.

· Dženana Adrović, predstavnica Komunističke Partije, također porijeklom iz Crne Gore. Unatoč manjoj podršci na prošlogodišnjim izborima, sa 1,096 glasova, Dženana je odlučna u svojoj političkoj misiji i nada se podršci birača i ovaj put.

Ovi kandidati predstavljaju raznolikost političkih stavova i ideja koje će biti prisutne na izborima, te će njihov angažman dodatno obogatiti političku debatu u Luksemburgu. S obzirom na brojne političke opcije, očekuje se živa rasprava i zanimljiva borba za povjerenje birača u predstojećim izborima za Evropski parlament.

Tekst priredio Ernad Rafetov AGOVIĆ

SABINA MURATOVIĆ: Djecu treba da učimo da je različitost bogatstvo, a ne prepreka

0

Predsjednica Foruma žena Bošnjačke stranke Sabina Muratović je u razgovoru za Standard objasnila šta je potrebno društvu za ozdravljenje, da su različitosti bogastvo, a ne prepreka ili mana, te da je problem u tome što zapravo ne poznajemo jedni druge. Ona je, u okviru projekta portala Standard pod nazivom ”Žene iz zajednica manje brojnih naroda – od margine do uspjeha, koji je realizovan uz podršku Fonda za ostvarivanje i zaštitu manjinskih prava, fokusirala glavne probleme žena iz zajednica manje brojnih naroda, kao i o stereotipima i predrasudama koje su pristune u crnogorskom društvu.

STANDARD: Kako ste spojili tradicionalno i moderno, u profesionalnom i privatnom životu?

MURATOVIĆ: Kada govorimo o tradiciji često je miješamo sa nečim što nije tradicija. Moramo učiti o tradiciji i kulturnoj baštini jednoga naroda i svega onoga što je vezano za to njegovo istorijsko djelovanje. Moramo najmlađe, od osnovne škole, učiti šta je tradicija kojom se moramo voditi. Danas živimo u ekspanziji intereneta i sve informacije su nam dostupne. Neke informacije su istinite, neke nijesu i ne postoje mehanizmi koji bi napravili bilo kakvu razliku između istinitih i neistinitih informacija, a na nama je da kroz obrazovanje, kao osnovni vid djelovanja, uputimo mlađe generacije u to koje su to tradicionalne vrijednosti koje trebamo njegovati. Tek onda kada saznamo šta je to tradicija, djelujemo u skladu sa tim. Vrlo često imamo predrasude kada je tradicija u pitanju. I sama sam se vrlo često sretala sa predrasudama gdje se tradiciji pripisivalo nešto što apsolutno nema veze sa njom, a onda je kod mene uslijedilo istraživanje i učenje koje je dovelo do toga da te neke činjenice, koje su neutemeljene, opovrgnem. To nije lak i brz proces, ali je djelotvoran. Kada govorimo o tradiciji za žene iz zajednica manje brojnih naroda se prepisuje taj teret da žene moraju biti kući, domaćice, majke, supruge, sestre i ćerke, a da se ne smiju ili ne traba da se bave javnim poslom. Samo bih navela činjenicu da je prvi Univerzitet na svijetu osnovala žena iz zajednice manje brojnih naroda, to jest žena koja je živjela i radila u Maroku. Ako je ona još prije više stotina godina osnovala prvi Univerzitet, žena koja pripada islamskoj religiji, zašto onda danas govorimo o tome da žene islamske religije treba da sjedi kući i da bude domaćica.

 

STANDARD: Vi, dakle, ne osjećate teret?
MURATOVIĆ:
 Ne, apsolutno ne osjećam teret. Smatram da moramo naučiti šta je to prava tradicija i naš savremeni način života podrediti tim tradicionalnim vrijednostima, a da naše funkcionisanje ne trpi.

STANDARD: A koliko Vam te tradicionalne vrijednosti zapravo pomažu u osvajanju nekih modernih stvari, modernog načina života, ili Vam odmažu?
MURATOVIĆ
: Pa ja bih rekla da mi pomažu. U našoj tradiciji i kulturi da uvijek budemo pravedni, pravični, da budemo istrajni, da se obrazujemo, da učimo, da budemo primjer našoj djeci i našem društvu i smatram da neka tradicija koja propagira toliko dobrog u svom djelovanju i bitisanju može da bude samo od pomoći, a ne od bilo kakve štete ili da negdje bude kamen spoticanja.

STANDARD: U Crnoj Gori, ja mislim, i šire naravno, percepcija je sasvim drugačija. Vi kažete da ona, zapravo, pomaže. Ipak, živimo u Crnoj Gori, gdje ste pripadnica manje brojnog naroda i žena iz zajednice manje brojnih naroda. Koliko Vas je okolina natjerala da se zatvorite, a koliko da se kroz taj neki motiv borite da objasnite ostatku sve ono što je benefit tradicije?
MURATOVIĆ
: Znate kako, kad krenete da se bavite bilo kojom vrstom javnog posla, a pogotovo kad krenete da se bavite politkom predrasude i stereotipi su nešto što će vam biti za vratom. Na tom putu kojim želite koračati, predrasude su neizbježne, put je trnovit, prvo nailazite na raznorazne prepreke, na prepreke od nerazumijevanja žena, prevashodno od žena iz možda svoje porodice, okruženja, šireg ili užeg.

STANDARD: Prvo treba „pobijediti njih“.
MURATOVIĆ
: I onda shvatite u jednom trenutku da fakat morate sami koračati na tom putu. Podrške je sve manje i manje. E kad shvatite da vi želite sami koračati na tom putu, zarad nekog većeg cilja, vi ste onda pola svoga posla odradili. Okidač za tu borbu i moju želju da se bavim politikom je bio baš taj, da ja ne želim da budem neko ko je drugi i drugačiji, ne želim da me gledaju kao nekog ko nema nikakva prava i da budem obasuta raznoraznim predrasudama koje nisu istinite, samo zato što se zovem drugačije ili prezivam drugačije, da nisam ista kao bilo koja druga žena iz reda većinskog stanovništva u Crnoj Gori. Vjerujte da su te predrasude kod mene bile okidač i ta prekretnica da se bavim čim se bavim i želja da svojoj djeci ostavim bolje društvo, da se neće susretati sa svim ovakvim predrasudama od strane nepoznatih ljudi.

STANDARD: Jeste li imali prilika, ili bolje reći neprilika zbog toga što se zovete Sabina?
MURATOVIĆ
: Pa znate kako, i prilika i neprilika je bilo, da budem iskrena. Negdje najviše možda zabole nekakve konstalacije tipa – nijesmo očekivali da ti budeš takva. Vi se razlikujete od nas. Ne razumijem kako se možemo razlikovati, zaboga imamo istu anatomiju. Ne možemo svi isto razmišljati. Smatram i da pripadnici jednog istog naroda se razlikuju. Niko u biti nije isti, ali negdje, mi žene manje brojnog naroda smo dodatno diskriminisane. Ako uzmemo u obzir da su žene u Crnoj Gori uopšteno diskriminisane, e onda možete misliti koliko su to žene iz zajednica monje brojnih naroda. Pripadnice žena iz manje brojnih naroda imaju i veći teret diskriminacije i još veću potrebu za dokazivanjem i pokazivanjem da ovom društvu mogu nešto doprinijeti.

STANDARD: Živjeli ste u Beranama?
MURATOVIĆ
: Da živjela sam u Nikšiću i u Beranama. U Nikšiću sam rođena i odrasla, Posljednje dvije godine živim u Podgorici.

STANDARD: Koliko su sredine različite u odnosu na ovo pitanje o čemu pričamo?
MURATOVIĆ
: Svaka sredina nosi određenu priču sa sobom. Ako krenemo, evo da kažem od Nikšića. Nikšić je mjesto gdje pripadnika manje brojnih naroda, odnosno pripadnika Bošnjaka, ima jako malo. Ljudi su neupućeni u našu kulturu, tradiciju, naš način života i negdje, ne mogu reći uvijek, ali vrlo često imaju nesvjestan gard kad čuju ko im je sagovornik. Pa onda tu treba malo više čovjek da se trudi, da bi možda otopio taj led. Mogu reći da je moje odrastanje bilo lijepo, moje školovanje je bilo lijepo, život u Nikšiću je bio lijep i meni je drago što sam uspjela da razbijem i kod Nikšićana te predrasude, tipa – da je nama zabranjeno školovanje. Bilo je i takvih priča, da se ne smijemo školovati, da mi ne bi trebali možda ni da radimo ili nešto slično. Znači, konstantno sam svojim načinom života i djelovanjem uspijevala da razbijam predrasude. Biti pripadnik Bošnjačkog naroda ne znači da smo nešto možda gori ili u zaostatku od drugih, ili bolje. Ponosna sam na to što odgajam djecu u tom duhu. Ponosna jer zaista imamo mnogo toga dobrog da pokažemo ovoj sredini i smatram da mi u Crnoj Gori ne poznajemo jedni druge. Misija treba da nam bude da se međusobno upoznamo, da upoznamo kulture jedni drugih, da upoznamo tradicije jedni drugih. Živimo zajedno ali, živimo zatvoreno jedni od drugih. Treba da se otvorimo i mislim da onda, kad se budemo otvorili nećemo imati više niti predrasuda, niti nekih poštapalica kada su žene manje brojnih naroda u pitanju.

STANDARD: Radili ste sa djecom. Da li i njima treba objašnjavati, ljepotu različitosti?
MURATOVIĆ
: Djeca su jedna nevina, divna bića i sa djecom je najljepše raditi. Djeca su kao skulpture koje klešemo. Od njih pravimo figuru i onu finalnu skulpturu kakva treba da bude.

STANDARD: Ali ako kući budu isklesana pogrešno, dolaze kod Vas, šta Vi radite onda?
MURATOVIĆ
: Ima i tih situacija. Razgovaramo, prezentujemo, učimo da smo svi različiti, muškarci i žene su različiti, iako pripadaju jednom narodu ili jednoj religiji su različiti. Razgovaramo. Kod nas je problem, generalno, u Crnoj Gori, što se sve manje djece u porodici uči o različitostima i drugačijem. Našu djecu treba da učimo da moramo svi živjeti zajedno, da je različitost bogatstvo, a ne prepreka. Da učimo djecu toleranciji, razumijevanju, nediskriminisanju nikog, ni po kakvom osnovu. Možda je za starije generacije sad kasno, ali ako krenemo od onog najmlađeg uzrasta, da ulažemo u obrazovanje jednakih šansi, u obrazovanje gdje će djeca spoznati to da moraju druge gledati sa poštovanjem, iznjedrićemo neku novu generaciju koja će biti svijetla budućnost današnjeg društva. Nažalost, izgubili smo svaki vid kulture. Kulturu dijaloga, kulturu u saobraćaju, kulturu pisanja i na svakom koraku se vidi jedan vid nekulture. Pod hitno to moramo vratiti, a moramo vratiti tako što ćemo postaviti jake i dobre temelje obrazovnog sistema.

STANDARD: Kako to funkcioniše u partiji?
MURATOVIĆ
: Odlično, ali znate kako, u partiji imamo razne generacije, od mlađih do starijih i nekad mlađi uče od starijih, a nekad i stariji uče od mlađih. Možemo se pohvaliti da se u proteklom periodu partija jako podmladila. Partija koja trenutno u parlamentu ima šest mlađih poslanika i što je meni jako drago je to što u parlamentu imamo ženu. Konačno se ženski glas u našoj partiji čuje i često budemo prepoznatljivi baš po toj ženi, koja nas zastupa u parlamentu.

STANDARD: A kako funkcioniše forum žena? Koliko je žena uključeno u sami rad u forumu?
MURATOVIĆ: 
Znate kako, u svakom gradu u kom postoji opštinski odbor imamo i forum žena. koje su jako aktivne, nekad i aktivnije od muškaraca. Žene te koje daju neki novi elan, pokretač svih društvenih procesa. Žene su jake. Kod muškaraca ponekad možda i proradi neko nezadovoljstvo ili sujeta, a kod žene ne. Žene uvijek gledaju neki korak ispred i trude se da dokažu da vrijedimo isto onoliko koliko i oni.

STANDARD: Ovo sam pitao više zbog toga da vidim koja je masovnost toga, s obzirom na to da vlada taj stereotip da žene iz zajednice manje brojnih naroda treba da budu za šporetom.
MURATOVIĆ
: Reći ću vam iz ličnog primjera. Da bi se žene bavile politikom moraju da imaju podršku. Realna podrška u ovom poslu treba dolaziti od kuće. Prije te podrške moramo spoznati same sebe, moramo spoznati svoja interesovanja, vrijednosti, želje. Da li smo zaista sposobne za to što želimo da radimo. Kada spoznamo sebe, tu na snagu stupa porodica, jer podrška porodice je neizostavna. Nisam krenula na ovaj put baš sa velikom vjerom u sebe. Nijesam znala da li ću to moći da iznesem. Ali je suprug vjerovao u mene i on je i danas moja najveća podrška i oslonac. Postoje trenuci kada bih odustala, ali on je taj koji kaže – ne, doovde si došla i moraš da ideš dalje. I upravo tu razbijam te predrasude – da je meni mjesto u kući, za šporetom, da nemam podršku od svoje porodice, naprotiv, najveću podršku imam od svog supruga i čak nekad, kad sama sebi ne vjerujem, on je taj koji vjeruje u mene i koji bude moja pokretačka snaga.

PREUZETO: STANDARD/ SAMIR RASTODER

Fudbalskom klubu Petnjica stigla donacija od Halila Agovića iz Luksemburga

0

Halil Agovic, Bihorac koji živi u Luksemburgu, ali kao penzioner sve više boravi u svom rodnom kraju, poklonio je FK Petnjica komplet dresova.

Halil je veliki zaljubljenik u fudbal, a tu svoju ljubav prenio je i na svoje sinove, Denisa i Edisa, koji sa dosta uspjeha nastupaju za FC Dudelange i FC Una strassen u prvom rangu Luksemburskog fudbala.
Zanimljivo je da su nekoliko puta, braća Edis i Denis, bili kapiteni svojih ekipa u međusobnim duelima, a Halil bio prinuđen da sa istim žarom navija za oba tima, jer u međusobnom duelu braće nema poraženih, svi su pobjednici.
,,Halil je iskoristio ovu posjetu našem klubu da uruči donaciju od 17 novih dresova za našu seniorku selekciju. Ovom prilikom se zahvaljujemo Halilu na njegovoj donaciji, ali prevashodno na osjećaju i znaku pažnje, koji je samo još jedan dokaz da prijatelji našeg kluba, ma koliko bili daleko, misle na naš klub i nađu način da nam pruže podršku”, saopštili su iz Uprave Fudbalskog kluba Petnjica.
ERIS BABAČIĆ

PETNJICA: Ljeto prije vremena, zahlađenje u četvrtak

0
Iako kalendarski ljeto počinje 20. juna, već sada se može slobodno reći da je prethodna nedelja u Petnjici bila prava ljetnja, sa temperaturom više od 28 stepeni.
Lijepo vrijeme koriste poljoprivrednici, koji su krenuli punom parom u proljećnoj obradi zemljišta i sadnjom.
Mještani kažu da će ova godina biti rana, ali se plaše snijega, a da su njihovu strahovi opravdani kažu i meterolozi, koji najavljuju od četvrtka blago zahlađenje i promena vremenskih prilika.
ERIS BABAČIĆ

Tesla medical – Ime koje znate, doktori kojima vjerujete

0

U četvrtak 18. aprila u klinici Tesla medical oridinira dr Aleksandar Zlajić, psihijatar.
U subotu 20. aprila ordinira dr Marijan Spasić, kardiolog.

Svakog dana ordiniraju sljedeći ljekari:
Kardiolog dr Slavka Kljajić,
Ljekar opšte prakse dr Sasa Stefanovski,
Neurolozi dr Aldin Ajdarpašić i dr Milan Madzgalj
Fizijatar dr Vanja Vukićević
Hirurg dr Borislav Lutovac
Radiolozi dr Bedrija Lučević i dr Denis Kalač,
ORL dr Branka Gogić,
Psihijatar dr Aleksandar Zlajić.

Organizujemo kućne posjete ljekara.

Zakažite pregled na vrijeme jer zdravlje ne smije da čeka!

U Petnjici otvoren karate klub Petnjica

0
Poslije dužeg vremena, u Petnjici je otvoren karate klub.
Već sada vlada veliko interesovanje kod djece za ovim borilačkim sportom, pa je broj upisanih premašio brojku od 40.
S obzirom na to da u našoj opštini, kada je riječ o sportu, djeca nemaju preveliki izbor, treba raditi na tome da ova ideja zaživi.
Opština Petnjica je podržala inicijativu za osnivanje karate kluba, pa je ustupila salu u prizemlju motela za održavanje treninga.
Trener, uspješni crnogorski karatista, Mensur Kalender iz Rožaja, koji takođe ima karate klub u Rožaja ma, je kazao da je zadovoljan interesovanjem djece.
ERIS BABAČIĆ

MJEŠTANIN AZANA MILENKO IVEZIĆ: DA OPŠTINA POPRAVI PUT ILI DA IDEMO DO VLADE!

0
Portalu petnjica.me od mještana Azane pristigle su kritike na račun održavanja putnih pravaca u ovom selu, koje pripada MZ Vrševo. Oni kažu da su spremni da idu do resornog Ministarstva ukoliko Opština Petnjica ništa ne preuzme po ovom pitanju.
Istakli su da je najveći problem klizište koje se nalazi na samom ulazu u selo i kazali da je stanje puta katastrofalno.
“Donji dio puta kroz Azane je katastrofalan, gotovo je nemoguće proći sa malim autom. Inače taj put povezuje Orahovo, Azane i Vrševo, a tamo ima više  domaćinstava. Svi imaju isti problem” saopštio je Milenko Ivezić za portal petnjica.me.
ERIS BABAČIĆ

ADROVIĆ U IME SDP PETNJICA ČESTITAO BAJRAM: Naš doprinos društvu treba da bude stvaranje jakih pojedinca

0

Predsjednik OO SDP Petnjica Eldar Adrović čestitao je u ime tog partijskog ogranka svim građankama i građanima Bihora i dijaspore, Reisu Islamske zajednice, Medžlisu Islamske zajednice Petnjica kao i svim pripadnicima Islmske zajednice u Crnoj Gori, Bajram i bajramske dane.

“Čestitke sa velikom dozom radosti, neizmjernim zadovoljstvom, vrijednostima koje nam donosi ovaj praznik, a sa nadom za boljim vremenima kojima svi mi  težimo.
Naša zajednica, kao i zajednice u okruženju su danas u problemima, ovi i ovakvi dani su podstrek i lekcija da to stanje popravljamo, da težimo ka popravci. Naš doprinos društvu i zajednici bi trebao ići u pravcu izgradnje upravo naših zajednica kako bi dobili jake pojedince koji bi bili predstavnici na zdravim osnovama, a tiču se svih zdravih i ključnih vrijednosti.
U ovim danima upitimo molbu Svevišnjem Bogu za uspostavljanje reda na Zemlji, da prestane ubijanje nedužnih ljudi, a prije svega nedužne djece kao najčistije srži društva.
Uz želju i nadu za međusobnim poštovanjem i snagom tolerancije želim vam svaku sreću i napredak. Bajram Šerif Mubarek Olsun”, stoji u čestitki OO SDP Petnjica koju potpisuje predsjednik Eldar Adrović.

BAJRAMSKA ČESTITKA OO DPS PETNJICA: Izazovna vremena poput današnjih podsećaju nas da je od suštinske važnosti okrenuti se istinskim vrijednostima

0

Povodom predstojećeg ramazanskog Bajrama, predsjednik Opštinskog odbora DPS Petnjica Rešad Muratović uputio je čestitku svim muslimanima  koji sa radošću iščekuju najveći praznik.

Svim građanima i građankama islamske vjeroispovijesti u Petnjici, Medžlisu Islamske zajednice Petnjica i predstavnicima Islamske zajednice u Crnoj Gori, u ime OO DPS Petnjica i u svoje lično ime čestitam Ramazanski Bajram uz želju da nakon mjeseca posta i odricanja Bajram provedete u miru i blagostanju.

“Izazovna vremena poput današnjih podsećaju nas da je od suštinske važnosti okrenuti se istinskim vrijednostima.

Neka zato naš najveći praznik osnaži vrline solidarnosti, tolerancije, međusobnog razumevanja i poštovanja. Želim vam da Bajram provedete u zdravlju ispunjeni radošću, slogom i porodičnom srećom. BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!”, rekao je Muratović

 

IN MEMORIAM: EHO U PLANINAMA SAFET SAJO SIJARIĆ KROZ VJEČNOST

0

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 U osvit ovog 10. aprila 2024. godine, baš u vrijeme velikog islamskog praznika, prešao je na drugu obalu vječnosti Safet-Sajo Sijarić, istaknuti bošnjački i crnogorski pisac. Kako je lijepo rekao Dostojevski: „Sva tajna ljudskog bića je u srcu i duši.“ Sijarić je bio majstor da tu tajnu prenese na papir, dajući nam dijelove sebe u svakoj priči, u svakom liku. Veliki pisci, poput Sijarića, nikada ne umiru sami. Umru sa perom u ruci, u svijetlim zorama, sa svim svojim pričama koje nastavljaju živjeti među nama. „Oni koji vjeruju i čine dobra djela, Gospodar će ih zbog vjere njihove uvesti u vrtove kroz koje teku rijeke.“ (Kuran, Surah Muhammad, 47:12). Njegova djela, kao vrtovi prepuni mudrosti, ostaju sa nama, obasjavajući put. Vezan za svoj Bihor, Crnu Goru, ali i grad Sarajevo, Sijarić nam je ostavio neke od najljepših, najemotivnijih, ali i najpotresnijih priča o nama samima. Njegovo svijetlo ime i iskričavi duh koji je uvijek probljeskivao svojim mudrostima i šalama, bit će trajno uklesani u naša sjećanja. Pamtim ga kao mog gosta na Cetinju, na promociji moje zbirke poezije sa Mirsadom Rastoderom. Pamtim naše duge i lijepe razgovore u Petnjici i česte telefonske razgovore koje smo vodili – on iz šeher Sarajeva, ja sa Cetinja. „Život se mora nastaviti“, pisao je Hemingvej „Ljudi će preživjeti, kao i uvijek, ali će preživjeti drugačiji.“ I dok se svijet mijenja, Sijarićevi doprinosi ostaju nepromijenjeni, vječni, odjekujući kroz vremena. Njegovo djelo, njegova mudrost, i humor ostaju nam kao svjetionici u noći, podsjećajući nas na ljepotu, tugu i čudesnu složenost ljudskog iskustva. Neka je blagoslovljena uspomena na Safeta-Saja Sijarića, čovjeka čija djela i život služe kao mostovi među ljudima, kulturama i vremenima. Kako je rekao Rumi, „Ne tuguj. Sve što gubiš dolazi u drugom obliku.“ I tako, dok tugujući gubimo Sijarića u fizičkom smislu, pronaći ćemo ga ponovo u svakoj riječi koju je napisao, u svakoj priči koju je ispričao, u svakom smijehu koji je podijelio. Njegovo putovanje kroz vječnost tek je počelo, a mi u Crnoj Gori treba da smo smo zahvalni za tragove svjetlosti koje je ostavio za sobom, vodeći nas kroz mračne kutke naše istorije.

 

U svitanje jednog neočekivanog rastanka, sa odlaskom Safeta-Saja Sijarića, nije samo njegova porodica izgubila stijenu svog postojanja; izgubili su svi oni dragi prijatelji, a ponajviše Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Sijarić nije samo pisac; on je bio tkalac čarolije riječi, utkavši u tkanje svojih djela—od „Vučje gore“ do „Do na sami kraj svijeta“, od „Žene s tromeđe“ do „Broda na Bistrici“—duh svoga bošnjačkog naroda, esenciju zemlje koja mu je bila dom, i melodiju bosanskog arhaičnog jezika koji je volio i njegovao sa strašću koja je nadilazila granice. Njegov odlazak ostavlja prazninu koja je istovremeno nepopravljiva i sveta. U svakom razgovoru sa njim, susretali bismo se ne samo s nesebičnom skromnošću već i sa intelektualnim duhom koji je često ostajao skriven iza tišine promišljanja. Ratne i poratne godine, sva stremljenja i stradanja, nisu uspjeli promijeniti tu temeljnu srž njegovog bića. Ostao je velikan svojeg vremena, monumentalno prisutan u našim životima kao i planine, vrleti, rijeke i časni insani koji nastanjuju njegove priče. Njegova djela, poput „Roda i doma“, nisu samo književna ostvarenja; ona su ćilim života, đe se zavičajni pejzaži stapaju sa pejzažima ljudske duše. Sijarićeva sposobnost da prozaično pretvori u poeziju, da statičnom da život i pretvori ga u bajkovito, a opet tako poznato i moguće, ostaje neusporediv dar čitaocu. U „Rodu i domu“ na briljantan način prepliću se elementi klasične naracije s modernim romanesknim kolaž-tehnikama, elementi misaonih tokova svijesti sa djelovima poetskog, lirskog i rustikalnog. Romani poput ovog otkrivaju težinu egzistencije sandžačke žene, okružene zabludama, zabranama, mitovima i paramitovima, a Sijarić to čini sa takvom vještinom da svako slovo postaje odraz univerzalne ljudske borbe za identitetom, slobodom i ljubavlju. Sijarićeva sposobnost da otkrije ličnost čak i u najprozaičnijim aspektima života, dajući život mrtvoj i statičnoj stvari te čineći je bajkovitom i irealnom, a ipak tako poznatom i mogućom, činjenica je koja ga čini nenadmašnim majstorom riječi.

 

Kada upoređujemo djela Safeta Sijarića sa stvaralaštvom Ćamila Sijariča ulazimo u intimni dijalog dvojice pisaca koji,  nude duboke uvide u ljudsku prirodu, kulture i društva koja ih okružuju. Obojica pisaca crpe inspiraciju iz bogatog kulturnog i istorijskog tla Balkana, ali svaki na svoj način tka narativ koji odražava specifične aspekte njihovih zavičaja i epoha u kojima žive. Safet Sijarić, sa svojim dubokim korijenima u crnogorskoj i bosanskohercegovačkoj zemlji, istražuje ruralne krajolike, običaje i jezik, njegujući arhaične elemente koji čine tkivo svakodnevnog života u njegovim pričama. Njegova djela odražavaju život u njegovoj neposrednosti, s naglaskom na autentičnosti jezika i kulture. S druge strane, Ćamil Sijarić se bavi dubokim filozofskim pitanjima identiteta, slobode, izdaje i moralnog integriteta, smještajući svoje likove u univerzalne situacije koje testiraju njihove unutrašnje vrijednosti Iako se razlikuju u stilu i tematskom fokusu, Safet Sijarić i Ćamil Sijarić dijele zajedničku predanost istraživanju ljudskog duha. Safet Sijarić to čini kroz prizmu lokalnog, kroz priče ukorijenjene u specifičnom prostoru i vremenu, dok Ćamil Sijarić pruža univerzalni komentar o čovjeku u sukobu sa samim sobom i društvenim okvirima koji ga oblikuju.

 

Opraštati se od prijatelja, koji je u sebi nosio duh prošlih vremena, čuvajući u srcu esenciju jedne ljepše Crne Gore i drugačije Bosne i Hercegovine, znači prepoznati vrijednost koju je ostavio za sobom. Poput bajkovitog pripovjedača Ćamila Sijarića, on je bio čuvar priča, jezika i duha naroda. Ova trajna sjećanja na velikana, čiju vrijednost u potpunosti možda shvatimo tek u nadolazećim godinama i decenijama, podsjećaju nas na to koliko smo, kao ljudi, skloni zaboravu. Tek kad nam takvi neimari odu, shvatimo da je jedan planinski hrid razbijen od bura i orkana života. Ali, iza tih bura i orkana, stoji nepromjenjiva hrid riječi, romana, priča kao trajni podsjetnik na njegovu veličinu.

 

Jedan drugi velihan Borhes  jednom je zapisao o irskom piscu Džejms Džojsu: „On je manje pisac svojih knjiga nego njihov čitalac; on ih ne stvara on ih otkriva. Postoje prije njega. On ih se sjeća.“ Ova briljantna misao savršeno odražava osjećaj prema djelima i pričama Sijarića, čije priče nisu samo plod kreativnosti, već otkrića nečega što postoji duboko u tkivu bošnjačke i crnogorske kulture, u duhu našeg naroda, u pejzažima koje volimo. Njegova djela, kao i njegov duh, trajno su ukorijenjeni u našu svijest, otkrivajući nam slojeve naše prošlosti, naše kulture, naših snova, nadanja ali i stradanja. Tako, dok se opraštam od ovog dragocjenog čuvara, ne opraštam se od njegovih djela. Ona će i dalje stajati čvrsto, kao hrid u moru zaborava, osvjetljavajući puteve kojima još nismo prošli, priče koje još nismo čuli, i dubine koje još nismo istražili. Njegovo naslijeđe, ukorijenjeno u riječima koje je pažljivo birao i pričama koje je strastveno pripovijedao, bit će vječni podsjetnik na njegov doprinos, trajno obilježavajući krajolik naše književnosti i kulture. Odlazak Safeta-Saju Sijarića označava kraj jedne ere, ali njegova djela ostaju s nama, kao svjetionici u noći, vodeći nas kroz mračne vode neizvjesnosti prema obalama razumijevanja i empatije. Njegova nasljeđa su mostovi koje je izgradio riječima, spajajući generacije, kulture i srca. Dok ga se sjećamo, neka nas njegove priče nastave inspirirati, učiti i tješiti, podsjećajući nas na neizmjernu snagu duha i moć riječi koja prelazi sve granice.

 

Sa velikim tugom u srcu i suzom u oku zapisah na radnom stolu: „U trenucima tišine, kad se zvuci svijeta utišaju do šapata prošlosti, moje misli neizbježno plove ka uspomeni na Safeta Sijarića, prijatelja čija je riječ bila utočište, a smijeh svjetionik u magli. Kako da izrazim gubitak koji je tako duboko ličan, a opet univerzalan? Safet je bio više od prijatelja; bio je kompas koji nam je pokazivao smjer u najtamnijim noćima, priča koje su nas podsjećale na to ko smo i odakle dolazimo. U njegovim pričama, našao sam odjeke sopstvene duše, ogledalo koje je odražavalo najdublje strahove i najveće nade. Njegov odlazak ostavlja prazninu koja se ne može ispuniti, prazni prozor u tkivu vremena kroz koju prolaze sjećanja, tiha i nježna kao padanje lišća u jesen. Dok ovo pišem, suza klizi niz moje lice – nije to suza boli, već suza zahvalnosti što sam imao privilegiju zvati ga prijateljem, što sam mogao dijeliti dijelove puta sa čovjekom čija je veličina bila u njegovoj jednostavnosti, čija je mudrost bila utkana u svaku riječ koju je napisao ili izgovorio. Safetova riječ, poput eha u planinama njegovog voljenog zavičaja. Njegovo nasljeđe je poput rijeke koja teče kroz naše vene, podsjećajući me da u svakom trenutku biram biti bolji, mudriji, nježniji. Oproštaj od Safeta nije kraj; to je novi početak, putovanje u kojem njegove priče, njegova ljubav prema životu, postaju svjetla koja će voditi naprijed. Neka njegova riječi i dalje sjaje, poput zvijezda u noćnom nebu, vodeći izgubljene duše kući, podsjećajući nas na ljepotu, snagu i krhkost ljudskog postojanja. U suzi koja klizi niz moje lice, nalazi se i osmijeh – jer znam da dok god čitamo njegove riječi, dok god pričamo njegove priče, Safet živi s nama, u nama, među nama.“

 Iz bogate biografije Safeta Sijarića izdvajam:

Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić, dobitnik „Ćamilovog pera“ i laureat novoustanovljene nagrade „Husein Bašić”, rođen je l952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu, te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U Sarajevu je kao student, godine 1975., objavio i prve svoje priče, a prvu knjigu 1989. u Beogradu, živeći i radeći u Novom Pazaru. Do danas izdao je romane: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Brod na Bistrici, Pohod na Visočicu i Do na sami kraj svijeta, te pripovijest Žena s tromeđe. Znatan broj priča i pripovjedaka ovog pisca štampan je u raznim zbornicima, časopisima i listovima, a jedna od njih, pripovijetka Stari pastir, i na engleskom jeziku, dok su prve stranice romana Rod i dom prevođene na ruski u okviru izbora iz novije crnogorske književnosti. Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosansko hercegovačke, kao i crnogorske proze. Uz dvije spomenute, najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće „Bosanska riječ“ u Tuzli za roman godine, nagrada Radija BiH za radio-dramu, te dvaput zaredom prva nagrada Susreta „Zija Dizdarević“ za pripovijetku. Rukopis pod naslovom Rod i dom proglašen je najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za l998. godinu, međutim autoru nagrada nije uručena iz Formalnih razloga. Taj slučaj je doprinio da naslov u kratkom roku doživi dva izdanja, jedno u Bosni i Hercegovini („Bosanska riječ“ Tuzla) a drugo u Crnoj Gori („Libertas“ Bijelo Polje), dok se koju godinu kasnije dogodilo i treće izdanje, opet u Crnoj Gori (kod kuće „Almanah“ u Podgorici). Po motivima ovog romana urađena je i istoimena monodrama u izvođenju bosanskohercegovačkoga glumca Irfana Kasumovića, monodrama čiji dramaturg je Hasan Džafić a režira je prof. dr. Vlado Kerošević. Još od starta ova monodrama, visoko ocijenjen Kasumovićev magistarski rad, počinje osvajati značajna priznanja i nagrade.