Taman kad sam se zagrijavao za postelju, čujem grgotanje neke “ljute” dizel mašine, koje se nekako čuje sve jače i jače, što odaje utisak da se neko približava mojoj kući. I baš kad je taj grgut bio u najvećem jeku, utihnu, znači da se neko parkirao u dvorištu.
Kroz prozor vidim mog ahbaba, kako prilazi, i malo glasnije testira moje gostoprimstvo “imal` bujruma”?
“Ima, kako da nema, ulazi ohladit će se soba” – odgovorih mu.
Čim je kročio u sobu, nešto je izvadio ispod debelog kaputa, i sa osmijehom spustio na sto.
“Pešterska stelja iz sela Rasno. To mi je donio jedan moj srčani prijatelj Zenović, mogli bi, u veoma jakoj konkurenciji, slobodno da predstavljaju reprezentaciju Sandžaka u proizvodnji stelja. Ludilo, kakve stelje prave. Ponekad kad se predoziram imam prilično opasne simptome, na koje me uvijek upozorava aparat za mjerenje pritiska, koji po dva puta pumpa, da bi izmjerio cirkulaciju krvi u mojim krvnim žilama koja tutnji do i od srca, ali džaba mu je, zavisnost se nebi tako zvala da ne postiže upravo taj efekat”. – grohotom smo ispratili ovo zapažanje mog ahbaba.
“Ali donio sam i lijek za to, ne brini” – i izvadi još dvije staklene flaše sa domaćim kiselim mlijekom, – kaže da se ne baci.
“Ako ga noćas ne ispijemo, moraćemo sjutra da ga prospemo, jer će u protivnom počet da priča sa nama od ljutina”.
“Mi ćemo se sladiti sa steljom, a pritisak ćemo tamaniti sa ovim “uzvrištelim” kiselim mlijekom, pa da vidimo kom opanci kom obojci”. – šaljivo nastavi moj ahbab.
Ahbaba poznajem trećinu vijeka.
Kao djeca nijesmo imali nekih velikih druženja, nekako su nam se putevi razilazili i vrlo rijetko preplitali. Upoznao sam ga krajem srednje škole, kada sam imao neki problem u pokušaju sa lokalnom klapom u Beranama, koji su uporno i na silu željeli da porobe neki moj slobodarski duh. Vidio je kako nepokolebljivo i kočoperno zastupam svoja ubijeđenja. On se tada umiješao i stao na moju stranu, i tu se uspješno izbjegao zagarantovani belaj, pošto je poznavao par mladića, koji su bili komšije njegovom amidži, u gradskom naselju Luge.
Od tada datira naš ahbabski i prijateljski kontakt, koji nije nikad prekidan.
Ta razlika od dvije godine, koliko je on stariji od mene, nikad nije bila primjetna, već je naprotiv bila velika prednost u našem kasnijem druženju i opsežnoj analizi svega i svačega. Moram priznati da je on više optimistički gledao na svijet oko nas, ali sam ja bio mnogo više u pravu, upravo zbog pravca, razvoja našeg posrnulog društva koje je više vuklo nadole, gdje je obično preovladao neuspjeh, i tim opravdao moj pesimizam koji je plutao na površinu.
Iz tog razdoblja smo imali neke naše mitske rasprave, da smo ih kojim slučajem snimali, bili bi jedan veliki stenogramski materijal za ozbiljniju simpozijumsku analizu.
Putevi su nam se razdvojili, jer sam ja nekako oprezno shvatio da treba tražiti neku alternativu u onom suludom šizofrenom vremenu devedesetih prošloga vijeka, naravno ne iz straha, dobro poznavajući sebe, već iz želje da se nebi aktivnije uključivao u zlo.
Ja sam otišao vani a on je tu ostao.
“Prije nego me otruješ tom “pešterkom”, reci ti meni šta je ovo druže moj” – pitam ga ja.
“Reci mi, kako sam ja bio kratkovid, pa se nijesam ranije rashavizao i pogledao bistrije stvari oko nas”.
“Reci mi šta se to dešava sa ovim prostorom, sa ovim ljudima u ovom vremenu”? – dodatno proširujem pitanje.
“Jes` pa da ti dolijem još goriva, da me spržiš tvojim mračenjem. Ti si na sve ovo gledao samo onako kako si sam želio da to sve izgleda. Tvoji kratki i sporadični dolasci su bili idealni da ništa ne vidiš, koliko samo da se vremenom razželiš. Da sam ti ranije otvorio oči, i bolje ti pokazao to što sad primjećuješ, opet nebi ništa bilo drugačije, a ja nebih imao s` kim da se do iznemoglosti sučeljavam, nego bi se za veliko čudo tad razumjeli, a to nikako nebi bilo dobro”. – odgovori mi.
Na tenane i uz mnogo opreza, da slučajno nešto ne preskočim, prostrem mu moju današnju zbilju, sve detalj po detalj, svaku sitnicu, da mu dočaram svaki momenat. Čini mi se ako nešto ispustim, neću biti potpun u doživljaju i naravno u želji da i on pohvata to isto kao i ja, mada znam da on ima neku specifičnu prizmu posmatranja, obojenu sarkazmom i začinjenu našim Sandžačkim humorom.
Pažljivo me gledao, ovaj put bez frontalnog upadanja u priču, izgleda da je ozbiljno shvatio da su ovo neki moji novi i posebni momenti i da mi puno znači da me pažljivo sasluša.
Pošto se ovaj moj monolog prilično odužio, bojao sam se da mu ne dosadim.
“Šta ti misliš o svemu”?
“Da li je postojala šansa da se ovo izbegne i da li postoji šansa da se izađe iz ovoga” – postavio sam mu konkretna pitanja.
Kao na usporenom snimku, iz prsluka vadi onu svoju staru predratnu metalnu kutiju sa duhanom, ćuti i lagano zamotava.
Netremice gleda sebi u krilo i ponavlja to isto još jedanput, samo što ovaj put pruža meni da oližem papir za tu cigaru, koju je po svoj prilici meni nanijetio. Zna da zapalim samo jednu heftično.
“Druže moj, otvorio si jednu opasnu temu”. – nakon podugačkog razmišljanja započe.
“To nije nešto od juče, ta situacija se proseže Bihorom odavno, znaš koliko puta smo pominjali teme koje se indirektno naslanjaju na ovu”.
“Bihor je kolijevka mirnih, poštenih i mudrih ljudi, ali malo kad je bilo prostora u vremenu da se ti i takvi ljudi za bilo šta pitaju”. – zaključi on.
“Ti dobri, pošteni i ugledni Bihorci su nekako uvijek bili tihi i gledali su najviše svoj posao, nijesu željeli da se mnogo ističu, da se ćuškaju i da se guraju, i nekako su nespretno prepustili prostor ovim drugima, koji su bili drčni i grlati, mnogo manje dobri, a previše, što bi sad neki modernije kazali – namazani”.
Sad sam se ja pretvorio u uho, i slušao mog ahbaba, kojega sam vrlo rijetko hvatao u ovako ozbiljnom štimungu.
“Ljudi se od pamtivijeka dijele samo na dobre i na loše, opštepoznato i to svi znamo”.
“U tim kategorijama, ovi loši imaju jako mnogo “fisova”, od onih nalet-naletulla, kada ti misao na njih naleti, šer si mu pod garanciju vidio, pa sve do onih bezopasnih, koji su tu samo loši reda radi, ili su takvi po nečijoj želji i po tuđem izboru, nekome je stalo pa ih šteluje takve”.
“U ovu kategoriju dobrih, imaš one koji su dobri, a koji to ostavljaju samom sebi. Imaš i one koji su izabrali da budu dobri, pa se često i potrude, a imaš one dobrostojeće koji imaju, pa rijetko budu opšte dobri, a počešće budu samo za sebe predobri, a za ostale loši, može im se. E imaš i onih koji bi željeli da su dobri, al` im se nikako neda, mog`o bi ti ja ovako nabrajati do prekosjutra, ali da tu prekinem u tom sortiranju, pogubićemo se”. – pametno zaključi.
“Nego da se mi fokusiramo na ove koji su bitni za ovu našu regionalnu priču”. – predložih mu.
Zapalismo one već pripremljene cigare i nekako skroz nevoljno ulazimo u razradu započete teme. Kao da se bojimo da zagrebemo u tu dimenziju, kako bi došli do odgovora na pitanja šta to bi sa Bihorom, a možda i do ključa riješenja tih problema.
Degustacija je započela, “Pešterku” smo isprobali, za merak dobra, “Mostarac” ukusan, blago ljut, reže li reže, ali brate i prija, a kisjelo mlijeko sa svom svojom žestinom blaži u svaki kutak lubine kud prođe.
Osjećam da će ovo biti jedna od podužih naših “ekspertiza”, i da će trajati duboko u noć.
“Kao što ti prije lijepo rekoh, oni dobri su prepustili mjesto onim manje dobrim, koji su vremenom postali lošiji, pa su se obavezno nečim umazali, pa usput postali i namazani, i sad su skroz loši da su postali osioni, bahati i nepodnošljivi”. – univerzalna vanvremenska definicija. Hirurški precizno, kratko i jasno mi ahbab zaključi.
“Mi ti ovdje na lokalu imamo šarenoliku lepezu i mješavinu ovih karakteristika. Samo što je isplivala jedna prepoznatljiva sorta, koja je bezmalo drži monopol nad svim bitnijim stvarima koje su od presudnog značaja za život Bihoraca. Oni su definitivno ubijeđeni da su Bogom dani da rade to za šta su postavljeni, a to nikako ne rade kako bi trebali, i čvrsto su ubijeđeni i tvrdo vjeruju ih niko ne može skloniti sa tog mjesta.
“Ovdje ti niko ne odgovara ni za šta, niko nije upitan za ovaj neuspjeh, za ovakvu propast, za trenutno katastrofu, koju su ti tvoji današnji sagovornici na svojstven način iznijeli”.
“Znači da unaprijed znaju, da ne moraju da rade kako bi trebali, da ih niko ničim ne obavezuje, ili kontroliše, i da nikad neće odgovarati”.
Navedem mu primjer, da je jedan službenik tamo u opštini u kojoj ja živim i radim, glatko dobio momentalni otkaz, zato što je natočio 10 litara goriva u privatno vozilo i platio sa opštinskom karticom, a da to nije blagovremeno prijavio. Ili da je radnik u firmi gdje sam ja radio ponio jednu brusilicu i radio sa njom vikendom kući, pa je zaboravio da je vrati u ponedjeljak na posao. I još mnogo primjera gdje su se ljudi ogriješili o neka pisana i nepisana pravila.
“Ovdje ti druže, možeš sa karticom, normalno, ko se nje dočepa, a to imaju privilegiju samo krupne ribe, i da privatno trguješ po prodavnicama, plaćaš sve svoje potrebe, niko te i ne kontroliše, niko bilem, ne smije da te pita. Gorivo ti se tu podrazumijeva”.
“Znaš li ti ko sam ja, bre? Da te neko za gorivo pita, hajde vesio bio, i ostale stvari, daleko bilo.
“Znaš li da su namiješteni svi poslovi koje opština treba da radi? Daju se ugovori bliskim firmama, napumpavaju se cijene radova i računi koštanja, pa se kasnije dijeli kolač, po dogovoru, to svi vide, ali niko se ne buni, svi vide i svi ćute. Neće niko trn sebi u nogu da zabada”.
“Još ako te poslove finansira država, a to ti je tek za ibret”. Ni kod vas vani nebi toliko koštalo”.
“Takvi ti obraza nemaju, za haram ne brinu, Boga se ne boje, i haj ti takvog natjeraj da mu savjest proradi, nikad u životu. Njemu ti je prva pomisao koliko da se ugradi, kol`ko je njegovo, kako da ućari nešto, kako da se ofrnda za nešto, od najmanjeg do najvećeg. To ti se brate i u narod preslikalo, pokvarili su ga do te mjere, nema rijetko čovjeka da nađes, u oko da ti puhne bez fajde”.
“Hoće li se promijeniti situacija”? – pita ahbab sam sebe i odmah odgovara.
“Neće, i neka neće. Taman treba svi da pocrkamo ode, jer bolje i ne zaslužujemo”.
“Vidiš li na državnom nivou, svaki političar, svaki bez izuzetka, je obezbijedio sebi po nekoliko kuća i stanova, zaposlio cijelu svoju porodicu, i užu i širu, ima neke tajne i sakrivene dodatne posliće. Svaki član svake partije gleda kako da se nakači na državne jasle, pa da ima da gricka”.
“Političke partije se samo koriste da bi se narodom manipulisalo, a sve su ti iste “u pet deka”. “Pred izbore obavezno, puna usta obećanja, kasnije – šipak, svima ga propisno odmeru, i ljutito kažu: “pa dobio si 50 eura za glas, šta hoj više”?
“Ja ti iskreno ovdje ne vidim čovjeka koji bi to mogao nešto da promijeni”. – zaključi ahbab.
“I ako do toga dođe, biće ti to sigurno vojnik neke interesne grupacije, ili politike ili para, ili oboje, zavisno kako se dogovore o raspodjeli. Kakav god da dođe, narod nema ništa od toga”.
“Ako taj dođe preko stranaka, direktno ili indirektno ima da im služi, a oni da ga ucjenjuju. Isti ti je slučaj, ako ga dovede neko ko ima para, ima da ga koristi i da ga iscijedi, i njega i opštinu, ali daj Bože da griješim”. – i on načepi malo pesimistički.
“Vama sa strane se ne isplati da se petljate u to, jer ne možete to promijeniti, tamo ste se donekle isčistili i ne znate ove naše marifetluke, uz to nemate ni kritičnu masu ljudi koji bi to podržali, a ovo su ovdje ozbiljne mašinerije, ovo su ti jako uigrani birački mehanizmi, pritiv koga teško da možete izaći na kraj”.
“Jedino da ima neko iz dijaspore, ko je bolesno hrabar ili toliko sulud da se uhvati u tu avanturu da ovo ruši. A sa malo truda bi se, vrlo brzo povratilo i dostojanstvo i poštenje kod ljudi, a samim tim bi došli i dobri rezultati, gdje bi se u narod utrkivali ko je bolji, a ne ko je rđaviji”.
“Za kratko vrijeme bi se zamililo ljudima, kad bi počelo da se oživljava ono što je godinama upropašćavano: poljoprivreda, zemljoradnja, stočarstvo i sve ostalo što ti je amidža večeras pomenuo.
“Ne znam i ne poznajem ljude, i ne mogu ništa da ti kažem, ali koliko ja vidim mrka kapa za sada”.
“Ne velim ja, znam da ima dosta uspješnih i sposobnih ljudi, ali da li bi taj htio da se vrati u ovu baru punu krokodila, u ovu političku kaljugu i žabokrečinu, da se orve sa ovim ljudima ovamo. Ne zaboravi, imaš ti tu i jakih klanova primitivnih secikesa i nekih interesnih sfera, koji isključivo gledaju samo na sebe, ništa dalje od nosa, samo da je njemu dobro, ostali neka crknu”. Dobro ti je jutros taj momak rekao, “Petnjička mafija”. To je po meni isto jedan problem, jer kod takvih ne radi savjest, i oni bi se uplašili da se nešto mijenja, navikli su na ovu vegetaciju, sve isto.
“A pametni ljudi neće da se tu badihava natežu, ako vide da je odsutna svijest u narodu”.
U tom trenu mu je po peti put zazvonio telefon, koji do sada nije ni pokušavao da vadi iz kaputa.
Javio se.
Sa druge strane “žice” zvala ga je hanuma i zamolila da brzo dođe kući, jer joj treba pomoć, pošto junica kojoj je bilo vade za telenje, naglo se uznemirila.
“Odoh ti u babice. Zapamti đe sam stao. Nastavit ćemo”. – sa osmijehom reče.
Ko minu ukresa Golfa dvojku i ode.
Ime autora poznato redakciji
