ZAVRŠENA PODJELA: BERANAMA DUGOVI, PETNJICI DIO MEHANIZACIJE I REFUNDACIJA DUGA PREMA RADNICIMA

2

Arbitražna komisija je juče konačno podijelila opštine Berane i Petnjica na taj način da su dugovi ranije opštine Berane ostali Beranama. Podijeljena je i mehanizacija i u okviru toga Petnjici su pripala dva putnička i jedno terensko vozilo, specijalizovano vozilo za odvoz smeća, traktor i još nešto sitnije opreme. Opštini Petnjica je ostao zadatak da refundira sredstva u iznosu od 230 hiljada eura na ime obaveza za plate i doprinose 19 zaposlenih koji su radili u Beranama nakon dobijanja samostalnosti.

“Konačno je zatvoreno i ovo pitanje u odnosima opština Petnjica i Berane, nakon formiranja nove opštine Petnjica. Dobro je da je stavljena tačka i na ovo pitanje koje je opterećivalo i jednu i drugu opštinu. Ovaj proces nas je veoma dugo opterećivao i sasvim sigurno smo bili manje efikasni, prije svega u komunalnoj oblasti. Veoma smo dugo čekali da na osnovu podjele dobijemo kakvu takvu mehanizaciju za obavljanje komunalne djelatnosti. U ovom procesu smo bili veoma konstruktivni, ali smo i istrajni na našim argumentima da opštini Petnjica ne mogu da pripadnu dugovi koje opština Berane ima iz ranijeg perioda. Naša argumentacija je bila više nego jasna da ti dugovi nijesu nastali za potrebe građana Petnjice, osim u dijelu obaveza koje su proistekle za plate i doprinose 19 zaposlenih radnika sa našeg područja koji su radili u organima beranske opštine i javnim preduzećima. To je sasvim simbolično u odnosu na 750 radnika koje je opština Berane u jednom periodu imala. Dio finansijskih sredstava koja su se odnosila na ulaganja na području Petnjice su bila zanemarljiva u odnosu na ona sredstva koja je opština Berane u 2014.godini ostvarila po raznim osbnovama bez obzira što je opština Petnjica tada bila samostalna. Nadam se da ćemo sada biti posvećeni međuopštinskoj saradnji i da ćemo nakon definitivnog osamostavljivanja po svim pitanjima biti u prilici da ostvarujemo saradnju u mnogim oblastima. Kada ovo kažem mislim na iskorišćavanju prirodnih potencijala, izgradnji zajedničke infrastrukture kao i rješavanja pitanja iz zaštite životne sredine i tome slično”, rekao je za Radio Petnjica predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović.

D.B.

FOTO PRIČA: DA LI JE EŠ U LUKSEMBURGU NAJVEĆE BIHORSKO MJESTO

0

Teoriju da najveći broj Bihoraca živi u Luksemburgu, u gradu Ešu prilično je lako utvrditi. Za to vam je dovoljno da prošetate glavnom ulicom Eša i shvatite zašto više nema ljudi petkom u Petnjici.
Ekipa Radija Petnjica je pokušala da to utvrdi i naizmjenično smo fotografisali ljude koji su šetali centrom Eša.
Zaključak našeg testa je da u moru nacija koje žive u Ešu prilično lako ćete prepoznati Bihorce i veoma često ćete čuti naš jezik.
Pogledajte foto priču koju smo vam pripremili i pokušajte da prepoznate nekoga sa fotografija.

DINO RAČIĆ

KOMEMORATIVNA SJEDNICA SO PETNJICA ZA DAN GENOCIDA U SREBRENICI

0

Na sjednici kolegijuma SO Petnjica koja je održana danas zakazana je komemorativna sjednica lokalnog parlamenta posvećena obelježavanju genocida u Srebrenici. Sjednica će biti održana u ponedjeljak 11. jula u 11 časova.

“Petnjički parlament će biti jedini lokalni parlament u Crnoj Gori koji će obelježiti 11. jul, Dan genocida u Srebrenici i na taj način pokazati da su mu interesi bóšnjačkóg naroda kao i poruke mira i stabilnosti i solidarnosti na prvom mjestu”, rekao je predsjednik SO Petnjica Adnan Muhović.

PLASTENIK KOJI DAJE PRIHODE I NADU

0

Jedan od dobitnika donacije „Plastenik“ koju je Turska humanitarna organizacija „TIKA“, početkom ove godine, sprovela na području Gornjeg Bihora u opštini Petnjica je i Džemal Muratović iz Jasikovice koja se svojim atarskim područjem naslanja na samo sjedište opštine Petnjica.
Bio je to za njega jedan od radosnijih dana zadnjih godina, a da je donacija došla u prave ruke pokazalo se ovih dana, kada je njegov plastenik krcat povrtarskim kulturama.
Već u prvoj berbi očekuje 500 kg izuzetno kvalitetne paprike, preko 200 kg paradjza i oko 200 kg krastavca.
Uz pregalački rad i poštvanje pravila sadnje i odgoja – dobri rezultati ne mogu izostati.
Ovo je još jedan primjer da se na prostoru Bihora i drugim ruralnim krajevima u Crnoj Gori može pristojno živjeti od svoga rada; treba samo zavrnuti rukave i opljunuti dlanove, ništa neće samo s neba pasti – poručuje Muratović.
U ime Džemalovo, u ime cijelog Bihora:
Tika, hvala ti!

F. M.

IX FESTIVAL PRIČE – ZAVIČAJNE STAZE – PROGRAM ZA JUL

UTORAK 12.07.2016

Svečano otvaranje manifestacije (Petnjica, Divan bašča – 19:30)

Program:

*BOJE ZAVIČAJA – izložba slika talentovanih učenika

*BIHORSKA ENIGMA – promocija zbirke priča sa prošlogodišnjeg Festivala

Učestvuju: Esko Muratović, Miomir Mio Mišović i Senada Đešević

Solista ne gitari Edis Agić

*Narodne igre i pjesme, KUD “Vrelo Ibra”, koreograf Ibiš Kujević

Etno grupa “Saz”

*Suveniri Bihora – smotra domaće radinosti

*BIHORSKE LILE, tradicionalni plamen julskih vatri koje najavljuju ljeto

Organizatori: NVO Centar za kulturu Bihor, NVU Centar za seoski razvoj

*********************************************************************

SUBOTA 16.7.2016.

*ŠKOLA KRETAIVNOG PISANJA I BRISANJA, “SENT” – Enes Halilović (Edukativna radionica za mlade)

 Svečano otvaranje škole, 16. jula u  10.30 h, na arheološkom nalazištu Torine u        Radmancima. Uvodne besjede: Predrag Lutovac, arheolog i Enes Halilović književnik

Organizator: NVO Centar za kulturu

*VEČE PRIJEPOLJA U PETNJICI

Centar za kulturu u 20 h

*******************************************************************

NEDJELJA – 17.7. 2016.

ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA I BRISANJA, “SENT”

Petnjica, OŠ Radmanici u 10 h

******************************************************************

SUBOTA 23.7.2016. 

* ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA I BRISANJA, “SENT”

Petnjica, OŠ Mahmut Adrović u 10 h

* RETROSPEKTIVA TURSKOG FILMA

Djevojka sa crvenom maramom (1977), drama. Režija Atif Yilmaz – Petnjica, Centar za kulturu 20:30h

*********************************************************************

NEDJELJA -24.7.2016.

“SENT” – Enesa Halilovića, književno veče

Učestvuju: Enes Halilović i mladi pisci

Petnjica, Divan bašča u 20.30h – Organizator NVO Centar za kulturu Bihor

*********************************************************************

PETAK – 29.7.2016.

*Planinarski teferič na Ciglenu, tradicionalne narodne igre i takmičenja

Vrševska brda u 12h

Organizator: NVU “Centar za seoski razvoj” Petnjica oi KC Študgart

*”MUSINA JAMA” – promocija knjige Ćamila Ramdedovića

Učestvuju: akademik prof. dr. Ferid Muhić, Atvija Kerović, Safet Sijarić i Faiz Softić

Petnjica, Centar za kulturu u 14h

*HRONIKA ZLOČINA, promocija knjige Rifata Rastodera

Učestvuju: Dr Novak Adžić, Daliborka Uljarević, Ervin Spahić i autor

Moderatori večeri: Suzana Ganić i Mirza Luboder

Petnjica, Centar za kulturu u 20h

Organizatori: NVO Centar za kulturu Bihor i Forum Bošnjaka CG

 

 

 

 

MIRSADA BIBIĆ ŠABOTIĆ: PIŠEM PROTIV SVIH DEVIJACIJA U DRUŠTVU

0

Na otvaranju Bihorskog kulturnog ljeta – 2016. petnjičkoj publici u okviru književne večeri koja je održana u ponedjeljak svoj književni opus predstavila je književnica iz Rožaja, Mirsada Bibić Šabotić.
U sklopu književne večeri Mirsada Bibić Šabotić je sa svojim gostima, renomiranim književnim kritičarima kao što su prof. dr Novak Kilibarda, prof. dr Draško Došljak, prof. Ismet Mujević i prof. Azra Glavatović predstavila petnjičoj publici svojih pet knjiga. Svako od njih je dao poseban doprinos prezentiranju stvaralaštva književnice a Mirsada je za portal Radija Petnjica je posebno istakla da je radovalo to što su svi oni prepoznali u djelima ono o čemu je onda razmišljala dok je stvarala svoja djela.

Šta je ono što karakteriše Vaša djela?

Moja književna djela imaju istu stavku, a to je da nastojim da u svim djelima budem protiv svih devijantnih pojava u društvu. Pokušala sam da napravim korak naprijed kada je u pitanju pisanje, naime, okusila sam se i u proznom stvaralaštvu kada je u pitanju roman, priča i dramski tekst ali sam i pisala poeziju. Ja sam veliki altruista i veliki humanista i smatram da moje knjige trebaju da pošalju poruku svima, da ljubav nadvlada svako zlo. Neću dozvoliti da ja kao pisac ni u jednom momentu ne pisem roman u kojem ću asocirati na neku mržnju i zlo. Moramo se voljeti, samo uz pomoć ljubavi možemo da opstanemo. Svi smo mi od krvi i od mesa svi smo mi isti pod nebeskim svodom. Zato stop nacionalizmu! Stop svim devijantnim pojavama! Stop svemu onome što unižava čovjeka. Jer smo mi ljudi.
Mirsada Bibić Šabotić je profesorica književnosti iz rožajske gimnazije, dobitnica je Oktoiha, dobitnica Iskre, nagrade za filantropiju, mnogih kniževnih nagrada. Posebno ističe da je majka četvoro djece i ponosna bihorska snaha.

DINO RAČIĆ

ESKO HALILOVIĆ: OBJEDINIMO RESURSE I POMOGNIMO PETNJICI

Gost 49. emisije “Putevi i Raskršća” je bio Esko Halilović, predsjednik ZK „Bihor“

PONOSNI PREDSJEDNIK ZK BIHOR

Ove godine sam izabran za predsjednika upravnog odboga zavičajnog kluba “Bihor”. Upravni odbor čini 15 ljudi i to je ekipa u kojoj vlada jedinstvo i rad.

Inžinjer sam agronomije i zajedno sa braćom sam otvorio zajedničku firmu „EHH Lux“ i to prije osam godina. Bavimo se uređenjem prostora oko zgrada i objekata. Radimo sve počev od infrastukture, prilaznih puteva, zelenih površina.

U bivšoj Jugoslaviji, gdje sam završio studije 1992. nijesam imao radnog iskustva kao inžinjer agronomije. U Švedskoj sam, sredinom 1992. godine imao period prilagođavanja i snalaženja u novoj stedini, da bi 1995. dobio posao u svojoj struci u firmi koja se bavila proizvodnjom stočne grane, a bio sam zapošljen na mjestu predsjednika i savjetnika. Taj posao sam radio punih 12 godina.

PORODICA DOBAR PRIMJER I PUTOKAZ

Otac mi je radio u službi računovodstva u tada dobro poznatoj Zemljoradničkoj zadruzi Petnjica, tako da smo imali dobra primanja, a osim toga smo se bavili poljoprivredom. Rastao sam uz dva brata i sestru. Sestra nam je bila patrijahalno vaspitana sa akcentom na dobro ponašanje i školu. Djetinjstvo sam proveo u Godočelju gdje sam završio osnovnu školu, zatim 4 razreda u Petnjici. Gimnaziju sam završio u Beranama a potom sam upisao fakultet za agronomiju u Prištini. Nije bilo lako finansijski poduprijeti jedan takav korak i školovati se na strani. Moj otac je bio školovan čovjek i na neki način su to ljudi vidjeli pa sam prirodno nastavio tim stopama i 1992. diplomirao i dobio zvanje inžinjera agronomije.

Sa 14 godina sam otišao i ponio iz zavičaja patrijahalno vaspitanje. Mentalitet ljudi se dosta promijenio. Dramatične ‘90 su nas dosta poremetile i promijenile. U tom periodu sam želio da se vratim, to mi je bio cilj. Međutim, kad se sjetimo kakva je nesigurnost vladala tih godina onda ćete razumjeti zašto se nijesmo vratili – ja i mnogi drugi. Patrijahalno vaspitanje uz akademsko obrazovanje i sve ono što sam stekao od svojih roditelja i sredine su mi dali iskrenost, karakter, volju, rad, dobru namjeru sa kojim sam postigao izuzetno puno. To su kodeksi s kojim se i danas vodim i živim.

ŠVEDSKA PRVA STANICA

Boraveći u Švedskoj 15 godina radio sam u firmi koja je postojala od 1928. godine. Znači bila to stara firma još osamdesetih kada sam došao. Prije mene nije imala nijednog zapošljenog stranca. Tada su kroz rad, rezultate, djelovanje, odnose, komunikaciju shvatili kakve smo mi prirode, da se dobro integrišemo, da znamo, možemo i umijemo isto kao i ostali.

Živeći u Švedskoj sreo sam svoju sadašnju suprugu i formirali smo porodicu. Nakon višegodišnjeg razmišljanja, konačno smo se 2007. preselili u Luksemburg, kako bi bili bliži mojim i njenim roditeljima, rođacima i mojim Bihorcima. Izuzetno cijenim Švedsku pa i danas odem u posjetu kod prijatelja koji žive tamo. To je zemlja u kojoj sam radio svoj prvi posao i svuda nosim Švedsku sa sobom.

ZK BIHOR PUN POZITIVNE ENERGIJE

Ove godine sam imenovan za predsjednika Upravnog odbora zavičajnog kluba Bihora. Klub je osnovan sa ciljem da sačuva i njeguje tradiciju, kulturu i vrijednosti iz našeg zavičaja ovdje u Luksemburgu, kao i da očuvamo jaku vezu sa matičnom državom.

Zavičajni klub Bihor je osnovan prije šest godina u Luksemburgu od strane grupe entuzijasta među kojima je Ruždo Kočan, Raif Adrović i drugih. Prepoznali su potrebu osnivanja takvog udruženja i grupisanja naših ljudi da bi se sva pozitivna energija, koja postoji kod nas a tiče se našeg zavičaja, naše Crne Gore, poveže i napravi nešto korisno. Napravili smo Upravni odbor od 15 ljudi na čelu sa predsjednikom. Funkcionišemo kao dobra organizovana jedinica. Imamo plan i program koji pratimo. Sastajemo se uglavnom jednom nedeljno i za taj sastanak odvojim sat, dva, ponekad i do četiri, ali uspijevamo sve to da uklopimo sa našim vremenom. Ljudi iz zavičajnog kluba Bihor su puni pozitivne energije bez zavisnosti i sujete. Postoji velika pozitivna energija i kod ostalih ljudi jer shvataju da to što radimo ima svoju svrhu i svoj cilj, da ne radimo zbog neke lične i privatne afirmacije. Naučili smo da kada rješavamo bilo kakav problem to radimo kroz diskusiju. Imamo i podmladak ali ne onoliko koliko bi mi voljeli. Vrijedni su, ambiciozni i školovani i imaju želju i volju da se aktiviraju u udruženje.

POTREBNI GOTOVI PROJEKTI

Sama odluka dobijanja statusa opštine je nas podigla. Razmišljamo samo o razvoju opšine i o načinu naše pomoći.  Zanima nas situacija iz različitih segmenata. Imamo dobru komunikaciju sa lokalnom upravom i srijećemo se sa Predsjednikom kad god dođe u ove krajeve. Zavičajni klub Bihor mogao bi da odradi dosta toga jer u klubu funkcionišu biznismeni sa prilično velikim kapitalom. Na posljednjoj prvomajskoj proslavi imali smo 58 sponzora.

U posljednje vrijeme razmišljamo da formiramo Fond za razvoj opštine Petnjica. Treba da objednimo pozitivnu energiju. Petnjici možemo pomoći kada objedinimo lokalne i ove odavde resurse sa državnim i uz pomoć građana iz Petnjice. Na taj način ćemo pomoći mlađim generacijama koje ostaju da žive tamo. Našu opštinu treba da podignemo na noge. Ima još dosta toga da se uradi – od putne infrastrukture pa dalje. Međutim, lokalna uprava može da učini više na planu pružanja gotovih projekata zainteresovanim pojedincima, grupama, firmama koji žele da pomognu i investiraju u zavičaj u Bihor. Ako bi opština pružila gotove projekte ljudima, gdje se sve vidi onda bi ljudima bilo prilično lakše da se odluče.

 

 

 

PUTEVI I RASKRŠĆA – 50. EMISIJA

SMAILOVIĆ: DIVLJE DEPONIJE I OTPAD GUŠE BIHOR, KRIVA VLAST I POJEDINCI

0

Član Opštinskog odbora SDP Petnjica Salem Smailović je u saopštenju za javnost ukazao na jedan od najvećih problema Bihora i Petnjice a to su divlje deponije i otpad koji se bezobzirno i u ogromnim količinama baca u riječna korita.

“Ovoj lošoj praksi sam i sam svjedok kao i ostali građani naše opštine, posmatrajući kako se otpad čak i iz autoprikolica baca u rijeku nadomak Paljuha, a takvih lokacija možemo sresti širom naše Opštine na nebrojeno mjesta, a kao vrhunac svega i u samom centru Petnjice.
Kao glavni krivac svemu tome je lokalna vlast koja do sada, iako je prošlo dosta vremena od kada smo dobili Opštinu, nije ništa uradila u pravcu rješavanja ovog problema pa se pitam hoće li preuzeti odgovornost i uraditi nešto po tom pitanju. Mislim da je ovaj problem veoma bitan i to ne samo zbog ružne slike sa kojom se svakodnevno susrećemo već i zbog zdravlja naših građana pa je stoga krajnje vrijeme da neko iz lokalne samouprave preduzme adekvatne korake po ovom pitanju”, . rekao je Smailović.

On je takođe rekao da se na ulicama i sokacima u Petnjici nalazi veliki broj pasa lutalica apelujući na nadležne da i po tom pitanju urade nešto.

“Ovo svakako nijesu jedini problemi sa kojima se mi svakodnevno susrećemo ali mislim da su jedni od prioritetnih za rješavanje jer je u pitanju zdravlje građana. Smatram da se lokalna samouprava zbog ovakvog izgleda i neuređenosti javnih prostora u Petnjici treba u najmanju ruku stidjeti i konačno napraviti makar mali korak nebi li se u ovom dijelu išta imalo promijenilo na bolje, što do sada nije bio slučaj”, zaključio je Smailović.

ĆAMILOV KNJIŽEVNI PRVIJENAC I ALMANAHOVA NOVA INICIJATIVA

1

Piše: Sait Šekov Šabotić

Mnogo je legendi u Bihoru o kojima bi valjalo pisati, jer je Bihor mjesto živog razgovora i univerzum gdje se teško živjelo, a opet lijepo govorilo. Pomenuću da postoji legenda o građenju grada Bihora, legenda o Razinom mramoru kod Bijele Vode, o Nevjestinom grobu u Klancu na Perovići u Godijevu i mnoge druge. Mnoge od njih su i vama poznate, a za mnoge, možda, nijeste čuli ni vi, ni ja. Sve one su samo potvrda da mitološka i legendarna tradicija u Bihoru ima za sobom duboku prošlost.

Ta vrsta pripovijedanja, teoretski posmatrano i pripada najstarijem sloju i tvorevinama narodnog stvaralaštva u Bihoru. Zato ja neću pogriješiti kada kažem da je kulture u Bihoru uvijek bilo i naravno uvijek će je biti. Ali, bilo je i onih perioda kada je kulturna aktivnost bila nekako pritajena, nedovoljno čujna, zbog čega je Bihor bio na marginama važnih zbivanja. Ipak, Bihor se trgao iz tog sna, tako da je buđenje, na našu opštu sreću, rezultiralo pojavom značajnih književnih imena – Safet Sijarić, Faiz Softić, Safet Hadrović Vrbički, Remzija Hajdarpašić, Kemal Musić, Braho Adrović, rah. Fadil Osmanović, Sead Ramdedović, Zumber Muratović, Šefkija Borančić, Redžep Kijametović, Esma Muratović, Selva Ramčilović – Šabotić, Mirsada Šabotić, Miki Rudinski, Edit Agović, Dijana Tiganj, pa i svi oni koji su svoje priče upućivali na Festival kratke priče u Bihoru, zavrijedili su da makar budu pomenuti u tom kontekstu. Svima njima pridružio se i Ćamil Ramdedović sa knjigom „Musina jama“. Ta knjiga i njen autor bili su povod da se večeras nađemo i okupimo u Luksemburgu i pokušamo da nešto kažemo o pomenutoj knjizi, njenom autoru, o Bihoru, o njegovim legendama i ljudima koji ga krase.

musina jama - fotoPođemo li od činjenice da onomastičari i etimolozi još uvijek do kraja nijesu rasvijetlili ime Bihor, onda sasvim sigurno možemo reći da to područje nije samo enigma u svom imenu, već i u mnogim drugim stvarima i pogledima. Do sada niko, koliko mi je poznato, legende iz Bihora, kojih je sijaset, nije sakupio na jednom mjestu i objavio ih. Neću to pripisati lijenosti, već možda više okrenutosti Bihoraca nekim drugim interesovanjima, pomalo tegobnom vremenu, a jednim dijelom ću krivicu vidjeti i u novim tehnologijama koje mlade ljude odvlače od onog sočnog bihorskog jezika, naracije, muhabeta i eglene koja je uvijek bila prisutna među Bihorcima i posebno se cijenila. A evo, iz ovih legendi na koje sam pokušao da vas podsjetim, moguće je, makar i ovlaš, vidjeti taj koordinatni sistem u kome su zgusnuto nastajale i nastavljale da žive legende u ovom kraju. Nijesu one nastajale, niti su pričane bez razloga. U riječima, u priči i pričanju, uvijek je bilo lijeka. Taj lijek su koristili i Bihorci i danas je posve jasno otkuda na ovom malenom prostoru toliko legendi i otkuda izvanredne narativne linije kao malo gdje drugo. Efektna retorika kojom su obilovale bihorske legende bila je sirotinjski san o onim drugim i dalekim svjetovima, o uzbudljivom životu i neslućenim duhovnim slobodama, neostvarenim ljubavima i mnogo čemu još. One su Bihorce vezivale za tle na kome su boravili, a istovremeno ih upoznavale sa onim svijetom koji im je bio dalek i do koga su stizali samo rijetki. Upravo tu u prostoru svojevrsne obmane sačuvali su se biseri iz čije ljepote se jasno može uočiti sva raskošnost bihorske mašte, pouke i poruke. Kada sagledamo hronološku vertikalu na kojoj su nastajale legende u Bihoru, jasno ćemo uočiti da ih možemo pratiti od srednjeg vijeka na ovamo. Sudeći po socijalnim elementima, motivima i narativnoj razuđenosti, možemo reći da su bihorske legende raznovrsne i po tom osnovu.

Na sreću, mi smo te bisere počeli da sakupljamo i nižemo u đerdan, koji će jednog dana pristati tamo gdje treba. Izdavačka kuća „Almanah“ je prva napravila taj korak i pokazala da nije pogriješila. Ona je ovim pokrenula novu inicijativu i pokazala da ima kapacitete i za ovu vrstu pisanog traga. Nerv dostojan pažnje i zahvalnosti ispoljio je prije svih glavni urednik izdanja prof. dr Šerbo Rastoder, a uobičajeno strpljenje i pažljive korake na konačnoj realizaciji projekta, direktor Atvija Kerović. Dokaz da je „Almanahov“ kompas nepogrješiv biće, pretpostavljam, čitanost ove knjige, ali naravno i vaše prisustvo je mjerljiv elemenat našeg zalaganja i truda.

Dragulj, kakav je „Musina jama“ je dragocjen. “Musina jama” je po mnogo čemu neobična i istovremeno značajna bihorska legenda. U njoj je sačuvano mnogo od onoga što čini društveno biće Bihora i Bihoraca. Sačuvan je svadbeni ceremonijal, sačuvan je isječak o muzici i muzičkim instrumentima u Bihoru, sačuvani su običaji, toponimija, bogat jezički izraz, sačuvano je svjedočanstvo o mentalitetu, tegobnom životu, ali i onim prijatnijim i vedrijim trenucima u životu Bihoraca. Šta više, unutar ove velike legende, sačuvana je i legenda o građenju grada Bihora. Samo iz tog podatka se jasno uočava da su i onovremeni kazivači, znali da primijene tzv. Pstenasti način pričanja i unutar priče ispričaju priču. Uočio je to na vrijeme Ćamil Ramdedović zbog čega je taj dragulj zapisivanjem zauvijek spasao od zaborava. On je, kako bih to sklikovito rekao, dotakao dno Musine jame, došavši do one tačke na kojoj postaje sve poznato. Briljantni kazivači, koji su legendu o Musinoj jami tkali na svojim usmenim pripovijedačkim razbojima, našli su svoje uporište u svatovskoj sviti, u onome što su Bihorci naročito cijenili i što im je bilo blisko, jer je to prevashodno bilo vrlo prisutno, oslikavalo šarolikost i svakako slutilo na novi život.

Imaginativni domet koji se prenosio sa generacije na generaciju u jednom trenutku je sasvim uobličio priču o ženidbi sina Osman-paše Klimente. Tragični kraj svatovske svite u kojoj su stradali mladoženja i mlada, našao je svoju ljudsku protivtežu u toponimu, koji, svaki put kada se izgovori i pomene, asocira na tragiku jedinke, beznađe i patnju, koji se često ispriječe pred ljudskim bićima. Drugim riječima kazano, želio bih da ovdje istaknem nešto što možda nijesam dovoljno istakao u pogovoru koji je sastavni dio ove knjige, a radi se o sljedećem: Legenda nosi naslov „Musina jama“, a podijelićete mišljenje sa mnom, bilo bi logičnije da se zove „Svatovska jama“. Tu i jeste jedan od glavnih kalauza za razumijevanje ove legende. Kroz pojedinačnu dramu i tragiku, ispričana je kolektivna tragika, a legenda tako zaogrnuta univerzalnošću. Svima nam je jasno da u jamu pored puta nije moglo upasti toliko svatova, a da niko ne reaguje, da ne preduzme ni jedan korak i ostale pokuša spasiti od smrti. Ali, legenda baš tako hoće. Jama je uzela nevjestu, koja je bila namijenjena Musi. Ona je trebala da mu rodi djecu, djeca unuke, a unuci praunuke i tako redom. Svi oni bili bi Musina djeca, Musina unučad, praunučad… Ipak, od svega ostade samo jama, Musina jama. I nije li tu jasna asocijacija na hazreti Musaovu djecu i njihovu sudbinu. Nije li jasna i asocijacija na sve velike civilizacije i sva velika carstva čiji je dio bio i Bihor. Sva su carstva prošla, a Bihor je ostao tamo gdje jeste. Svakako, tu za kratko moram da se vratim na početak moje priče i samo konstatujem da nijedan od pomenutih lokaliteta u legendama, svoje ime nije dobio tek onako, već je morao biti natopljen ljudskom krvlju kao simbolom stradanja i stavljanja vječnog pečata na nešto. Otuda i pojedinačni nazivi lokaliteta – Sejdov krš, Karanovi krši, Razin mramor, Musina jama…

Maštovitost Bihoraca ima mnogo specifičnih crta, što se lako može uočiti i preko legende o „Musinoj jami“. Ono što je bitno podvući, jeste i činjenica da je u ovoj legendi mnogo toga približeno ljudskoj i društvenoj realnosti, pa i razum, kako onaj koji vodi svatove, tako i onaj koji čuva uspomenu na njihovo stradanje. Naravno, u cjelokupnoj priči potrebno je reći i ovo: Legenda o Musinoj jami, kao jedna zaokružena i višeslojna priča, i jedna od najrsprostranjenijih i najrazuđenijih legendi u Bihoru, bila je skoro na izdisaju, ali je zahvaljujući pamćenju i ispitivanjima Ćamila Ramdedovića, zahvaljujući čitavom timu ljudi okupljenom oko „Almanaha” i u krajnjem Bihora, ona dobila novi život, rekao bih ovoga puta onaj vječni, koji joj obezbjeđuje život u svim vremenima. Tako je nastala knjiga koja nije „samo napisana, nego, očito i ispjevana”, kako je to u svojoj recenziji zapisao jedan od vodećih filozofa Evrope, Ferid Muhić.

Ćamil Ramdedović na samom početku svog kazivanja kaže da ga je ova legenda čitavog života prizivala kao nepročitana knjiga, kao i da smatra da između mjesta koja se pominju u legendi i samog događaja, postoji neraskidiva veza (Musina jama, Daščorečko vrelo, Đerekarsko vrelo, Sopoćansko vrelo, Ćosovsko vrelo). On je tu vezu ustanovljavao prateći nevjestački emšiluk o kome u knjizi iznosi svoja saznanja i sve one stvari koje su izbacivala pomenuta vrela. Meni je preostalo da tu „tajnu vezu” pronađem na drugi način. Našao sam je u onome što čini moto ove knjige i fotografiji na kraju na kojoj je Ćamil sa svojom hanumom, tri kćeri i devet sinova. Ne znam da li griješim, ali ću se usuditi reći da je ta „tajna veza” upravo tu, u kontrastu između Musine jame i Ćamilovog dunjaluka, odnosno onoga gdje nema ništa i onoga gdje, kad ima života, ima svega. Musu je, kako bi to narodni um kazao „stigla kletva”, a Ćamila blagoslov. Baš onako kako na jednom mjestu u knjizi stoji zapisano: „Bog ga je pogledao – kroz sve prozore njegove kuće nagrnulo je sunce”. Ali, ne zaboravimo još nešto – njegovi sinovi su baš danas u vremenu napredne tehnologije, primjer onoga o čemu pričaju legende tipa Mušovići, Dautovići i Hasanbegovići su od tri brata – Muša, Dauta i Hasana. Možete u tom kontekstu zamisliti da će za 100 ili 150 godina, slična priča biti ispričana za ovu porodicu i za mnoge druge u kojima su muški članovi brojni.

Na kraju reći ću i ovo: Književno pero velikog Ćamila Sijarića uvelo je Bihorce na velika vrata u svijet literature. Poželimo da književni prvijenac i pero Ćamila Ramdedovića, označe početak brižljivijeg, svestranijeg i organizovanijeg sakupljanja narodnog blaga koje se još uvijek možesakupiti i iznijeti iz „Musine jame“ i drugih odaja u kojima čami. Kad čovjek ima blago, on mora imati i mudrost da ga sačuva. Kad ima mudrost imaće uvijek šta i da kaže.
I, iznova ću se pozvati na jednu izreku Ćamila Sijarića, koji je rekao: „druženja i razgovori produžavaju život”. U tom smislu, Ćamilu Ramdedoviću upućujem čestitke za ostvareni poduhvat sa željom da mu nova druženja čuvaju zdravlje i da ne stane na ovome.
Izvor: revija Bihor