O.Š”Mahmut Adrovic ” je u saradnji sa đačkim parlametom organizovala jesenji maskenbal za učenike razredne nastave.
Djeca su prošetala kroz hol škole i predstavili se zanimljivim maskama a kasnije su i prošetali do Divan bašte gdje su se slikali sa roditeljima i nastavnicima.
Najbolje maske su i nagrađene a svi učenici su dobili skromne nagrade.
1.mjesto V razred-Šeik i indijke i PO Ponor-Crvenkapa
2.mjesto PO Lagatore-Snezana i princ
PO Godocelje-bubamare
3. mjesto prvi razed, Pantomimičar drugi razred, Maslačak
Svi učenici su pohvaljeni od strane uprave škole a posebno đački parlament koji je bio glavni organizator ove manifestacije u školi.
Već na prvom čitanju proze Seada Ramdedovića (kome je ovo četvrta objavljena knjiga) dakle na samom početku, u prvim rečenicama koje otvaraju roman, čitalac je osvojen jednom od važnih osobina dobre proze, a to je komunikativnost i slikovitost dramatičnih i sudbinskih umjetničkih slika.
“Strah od imena” prvi je roman Seada Ramdedovića. Izdavač izdavačka kuća Almanah iz Podgorice.
Roman je uglavnom baziran na istinitim događajima ljudi sa prostora Bihora ali dijelom ima i fikcije kao i u svim romanima. Knjiga je, kao što su primijetili i recezenti i čitaoci, duboko reflektivno i emotivno sažeto djelo koje istražuje univerzalne teme, ponajviše identitet, kroz prizmu lokalne tradicije i kulture bihorskog kraja. Ovo je nadasve uzbudljva i traumatična priča ispisana ljudskim jezikom, ne nudi nikakve odgovore niti nameće tumačenja koja nijesu svojstvena savremenom čovjeku. Autor je na ovom roman, koji istražuje porodičnu čast, istoriju i identitet, kako i sam kaže, radio pune tri godine a govori o sudbini jednog mladića koji je htio da bude neko drugi, promijenivši ime i prezime a na ovakvim književnim izazovima teško je biti emocionalno distanciran, što je i nužno radi objektivnog opisivanja krajnje diskutabilnih društveno-istorijsko-političkih a na kraju krajeva i ljudskih. Kako je književni kritičar Petar Arbutina apostrofirao u pogovoru romana priča se fokusira na porodicu Rama, čija sudbina kroz generacije reflektuje univerzalne borbe ljudi u ruralnim sredinama. Glavni lik, Šeko Rama, odrasta u siromaštvu, u maloj planinskoj kući, suočen s teškim životnim izazovima, ali i s dubokim unutrašnjim previranjima. Njegova porodica, koju predvode roditelji Ahmo i Ismihan, prolazi kroz niz tragičnih događaja, a centralna tema romana postaje borba za preživljavanje u surovim uslovima. Kroz bogate opise prirode i svakodnevnih izazova, Ramdedović oslikava surovost života, gdje su siromaštvo, glad i nesigurnost stalni pratioci likova. Jedna od ključnih scena u romanu odnosi se na gradnju kuće, simbol težnje za stabilnošću i sigurnošću. Međutim, ovaj simbolički čin biva prekinut tragičnom nesrećom, kada eksplozija odnosi život Ahmovog komšije Banju. Ovaj tragični događaj nagovještava težinu života koji će likovi nastaviti da vode, bremeniti nesrećama i praznovjerjem. Ramdedović na poseban način istražuje i temu porodične časti i identiteta, gdje prošlost likova oblikuje njihove sadašnje odluke i odnose, ističući cikličnu prirodu istorijskih dešavanja i međuljudskih sukoba kao jedan od pokušaja da se čovjekova zamršena psiha objasni, uvodi – u relativno nestabilnom i do kraja neobjašnjenom trenutku – pojmove porijekla i samosvjesnosti o pripadanju, kao nagone ka životu i ka smrti, pojednostavljujući na taj način nerazmrsiv splet sila i instinkata, misli i osjećanja (takođe, neodvojivih, iako imamo već ukorijenjenu naviku da zamišljamo kako su to dva sasvim nezavisna polja, stvari glave i stvari srca).
I sam autor će na ovoj promociji priznati da je ova knjiga drugačija od njegovih prethodnih, upravo zato što je okrenuta „ka unutra“, introspektivnija, intimnija, stišanija – kako već dolikuje stanjima u kojima se preispituju unutarnji život i ovako ozbiljne teme. No, ona zbog toga nije i zatvorenija, čitaocu je stilom i iskristalisanim rečenicama omogućeno da ga prati, jer se taj unutarnji život reflektuje na spoljašnju sferu, pa njegov duh bira sitnice koje će uveličati lupom i tako od njih sagraditi vjernu sliku svega ovoga što pisac Ramdedović pokušava da nam prenese i saopšti.
Jezik u ovom romanu ima posebno značajnu ulogu, jezik bogat dijalektizmima i lokalizmima, jezik kojim se Ramdedović naslonio na nadaleko čuvenu bihorsku književnu baštinu a imao je i na koga u čitavoj plejadi naših najznačajnijih pisaca od Ćamila Sijarića do Faiza Softića.
Sve u svemu, nadasve zanimljiva i vrijedna knjiga koja će, iskreno se nadam, lako naći put do čitalaca kako u Crnoj Gori tako i u dijaspori.
Kada se govori o nekom knjizevnom djelu s namjerom da se da sud o njegovoj vrijednosti mora se govoriti o najmanje dva njegova aspekta: Literarnoj vrijednosti djela, po parametrima koje knjizevna pravila propisuju i to se prvenstveno odnosi na kompoziciju djela koje bi kako nas profesori knjizevnosti uce moralo imati glavu, tijelo i rep i vjestini stvaranja slika po principu kada opisujes kisu da citalac osjeti vlagu na hartiji koju iscitava.
Opisi pejzaža Bihora su ono gdje Ramdedovic najbolje pokazuje da cvrstokoraca putem koji su utabali mnogi bihorski pisci i pripovjedaci a Camil Sijaric ga je ucrtao u mapu evropskih puteva. Njegove slike su realne s ukusnom dozom simbolike i mistike. On naprimjer za zlu kob porodice glavnog junaka kaze. Sudbina nije dala da hodaju suvih obraza. Lako se da zakljuciti da se radi o nacitanom piscu koji se drzi starog pravila procitaj sto pa napisi jednu knjigu.
Stara kineska poslovica kaze: Slika govori vise od hiljadu rijeci. Kada bismo nakon procitane knjige naslikali sliku pod utiskom hiljadu Ramdedovicevih rijeci bila bi to crna boja sa bijelim poljima koja nestaju. Zasto crna bija bice jasno svakom citaocu vec na samom pocetku romana. Gdje su ta bijela polja i zasto nestaju? Dacemp par primjera: Jedan stravican pokolj prezivi mlada bremenita nevjesta. Nada da ce Fatma i njeno dijete zivjeti brzo se gasi. Dijete umire kao sto je umrlo mnogo bihorske djece prije nego li dobiju ime.Puna su bihorska groblja malih bezimenih mezara. Glavni junak Seko se zaljubi u mladu i lijepu Mejru. Mejrine oci takodje zasijaju, ponadamo se da ce zivjeti zajedno dugo i srecno no Sekove prosce Mejrin babo isprati rijecima: Dzaba ste cijepali opanke. Seko konacno nadje ljubav svog zivota i pocinje jedan zivot protkan razumijevanjem i porodicnom toplinom ali sudbina nije dala da to potraje te se Sekov zivot zavrsava ludilom.
Svoje slike Ramdedovic slika na crnom platnu pa cesto i crnom bojom. Pomislicete to je apsurdno ali kada dodjete do scena silovanja i klanja djece ili umiranja od gladi shvaticete da se crnim moze slikati na crno.
Drugi aspekt ocjene nekog djela je njegov doprinos administrativnim jezikom receno dokumentaciji i arhiviranju istorije nekog podneblja. Taj aspekt imaju samo znacajna knjizevna djela a ovaj roman to svakako jeste. Pomislicete pa to rade istoricari. Da, ali se istorija prekraja pa kada je istoricari pod stapom politicara prekroje lako ono sto je bilo na dnu bude gore a na dno se baca ono sto bi za vijek vijekova moralo biti gore.
Ova knjiga je svojevrsna stogodisnja panorama Bihora. Pisac nije oklijevao da ode u sirinu i da opis niza stvarnih dogadjaja koji su utkani u bit bihorskog covjeka. Daje on sud i o moralnim vrednotama bihoraca o njihovim manama i vrlinama. Tako saznajemo da se prije stotinak godina bogastvo mjerilo posjedovanjem ili ne volova a danas brojem soba novosagradjenih kuca. Zapaza autor da se u Bihoru zlo dugo pamtilo a dobro brzo zaboravljalo otud izreka: Sto mu dobara ucini a jedno ne bice kao da mu nijesi nista uradio. Pomislimo u neko doba citajuci ovo djelo da autor prezire Bihor i Bihorce ali nas on ipak demantuje donoseci sliku Bihoraca:
A znas l,i crnjo, koliko je dobar nas narod. Isklesan od kamena bihorskog prekaljen gladju i ratnim pustosenjima. Uvijek nekom na putu, ni kriv ni duzan. Ova knjiga tretira sto godina i komotno se mogla zvati sto godina nesrece. Juce smo saznali da se autor dugo lomio oko naslova i odlucio da to bude STRAH OD IMENA Promjena imena kao spas. Da ili ne? Mogli bismo raspravljati danima. Imali bismo debele razloge za i protiv. U vozu na stanici Strpce ime je ubijalo vlasnika. Promjena imena Seku nije donijela nista dobro naprotiv.
Lik Ljuba je iskoriscen da se ukaze na jednu kolektivnu karakteristiku Bihoraca a to je cinjenica koja i danas vlada da je tudje i strano bolje nego svoje. Tesko ce nas narod pohvaliti svoje a strance je spreman dizati visoko. I Ramdedovic svjesno ili ne ponasa se po ovoj matrici te je Dragan, Sekov sin koji lici na Bihorce, zao a Milos koji lici na neke druge dobar.
Roman se završava trackom nade, pravdom nije mogao jer je ona davno pokopana.
Protekle sedmice,naš fudbalski klub je dobio jos jednu vrijednu donaciju sportske opreme.
Naime, veliki simpatizer i prijatelj našeg kluba, Damir Durakovic, koji živi i radi u Svajcarskoj. On je sekretaru FK Petnjica,Anelu Muratovicu,uručio vrijednu donaciju sportske opreme.
,,Damir je,zajedno sa svojim prijateljima,pokrenuo akciju kupovine sportske opreme za nas fudbalski klub i u rekordno kratkom vremenu su uspjeli da obezbijede sredstva za kupovinu 35 komada zimskih jakni,35 kompleta za putovanje (majica,sorts,carape),prekrekrasan par mreza za golove i 4 fudbalske lopte.
Ono sto je posebno odusevilo sve nas u ovoj akciji je i cinjenica da je Damir samo tim povodom boravio par dana u Petnjici i opremu licno dovezao i urucio nasem fudbalskom klubu,sto je svakako gest za veliko postovanje.
Ovom prilikom se zahvaljujemo Damiru i svim njegovim prijateljima koji su ucestvovali u ovoj akciji,a iz druzenja sa Damirom smo dosli do zakljucka da se saradnja nece zavrsiti samo na ovoj akciji,vec ce slicnih akcija biti i u narednom periodu.
Damire,hvala jos jednom…” saopštio je sekretar Fudbalskog kluba Petnjica, Anel Muratović.
“Na posljednjoj sjednici Vlade Crne Gore, zaslugom Bošnjačke stranke i ministara u Vladi iz redova BS, dva ključna kapitalna projekta za opštinu Petnjica usvojena su kao projekti koji se mogu uvrstiti u Kapitalni budzet za 2025.godinu”, saopštili su iz petnjičkog ogranka Bošnjačke stranke.
Riječ je o projektima:
1. Izgradnja magistralnog putnog pravca Petnjica-Haništa sa graničnim prelazom sa Srbijom (procijenjena vrijednost 30 miliona eura) i
2. Izgradnja I faze magistralnog putnog pravca Podvade-Trpezi-Kalače (procijenjena vrijednost 6 miliona eura).
“Koristimo priliku da pozovemo lokalnu samoupravu i predjsednika Opštine Petnjica gospodina Samira Agovića da ulože napor u pravcu izrade Glavnih projekata za pomenute putne pravce, što je nadležnost lokalne samouprave. Time će se stvoriti pretpostavke za kandidovanje ovih projekata u Kapitalni budzet za 2025. godinu, za šta ćemo se mi iz Bošnjačke stranke zalagati svim svojim raspoloživim kapacitetima.
Ovim putem želimo da podsjetimo javnost u Petnjici i čitavoj Crnoj Gori da smo, kada smo donijeli odluku o ulasku u 44. Vladu Crne Gore, kroz pisani sporazum sa premijerom Milojkom Spajićem i pokretom Evropa sad insistirali upravo na ova dva ključna uslova: Nezavisna i građanska Crna Gora kao članica NATO saveza sa jasnom evropskom agendom i bez promjene spoljnopolitičkih prioriteta i ubrzani razvoj sjevera Crne Gore i ostalih nerazvijenih ili manje rezvijenih područja kroz jasno definisane prioritetne projekte u cilju smanjenja regionalnih razlika u razvoju i zaustavljanja migracija stanovništva. Među tim projektima su bila i ova dva pomenuta sa područja naše opštine.
Pored projekata koji su već u fazi realizacije (među njima je i projekat izgradnje magistralnog putnog pravca Petnjica-Bioča), Vlada Crne Gore je na posljednjoj sjednici definisala kao projekte od izuzetnog državnog značaja ili prioritetne projekte za finansiranje iz budžeta za 2025. godinu i one projekte iz Sporazuma koji Bošnjačka stranka ima sa PES-om, koji nisu u fazi realizacije, a za koje je postojao minimum pretpostavki da dobiju takav status.
Da Bošnjačka stranka na najbolji mogući načina zastupa interese bošnjačkog naroda pokazuje i činjenica da je za vrijeme mandata ministra iz BS Osmana Nurkovica (od 2016. do 2020.) započeta izrada Glavnog projekta za izgradnju magistralnog putnog pravca Podvade-Trpezi-Kalače. U narednom periodu ćemo nastaviti borbu za svoj narod i sredine u kojima žive Bosnjaci kroz stvaranje boljih uslova za život, u čemu će značajnu ulogu imati realizacija ova dva ključna kapitalna projekta”, stoji u saopštenju OO BS Petnjica koji potpisuje predsjednik Ervin Duraković.
Radnici firme Bihor nastavili su danas postavljanje ivičnjaka u centru Petnjice pored maketa Tref i time iskoristili lijepo vrijeme za ovo doba godine.
Ulice u centru su i dalje prekopane i to predstavlja problem za građane. NIje poznato kada će se nastaviti ostali radovi.
Zavod za hitnu medicinsku pomoć Crne Gore je uz podršku Ministarstva zdravlja Crne Gore navavilo 10 sanitetskih vozila sa kompletnom medicinskom opremom.
Nova sanitetska vozila biće isporučena jedinicama hitne medicinske pomoći u Budvi, Cetinju, Kolašinu, Nikšiću, Petnjici, Tivtu, Podgorici, Andrijevici, Danilovgradu i Baru.
,,Rad Jedinice za hitnu medicinsku pomoć Petnjica će biti dodatno unaprijeđen nabavkom novog sanitetskog vozila sa opremom, moje sugrađanke i sugrađani će imati bolji kvalitet zdravstvene zaštite
Hvala 44. Vladi Crne Gore i Zavodu za Hitnu medicinsku pomoć Crne Gore!
Nastavljamo dalje” saopštio je Albin Ćeman na svom Fejsbuk profilu, poslanik Demokrata u crnogorskom parlamentu.
Masakr u Šahovićima predstavlja jedno od najmračnijih poglavlja crnogorske istorije, događaj koji je sistematski zatiran iz kolektivnog pamćenja. U noći između 9. i 10. novembra 1924. godine u tišini koja je prikrivala krvavi osvetnički pohod, bez milosti je izvršen masakr nad bošnjačko-muslimanskim stanovništvom u Šahovićima. Ma koliko istina bila bolna, surova, jeziva i porazna, kao intelektualac, pisac a prije svega kao čovjek, osjećam moralnu obavezu da se osvrnem na sto godina od stradanja i nevino prolivene krvi nad našom braćom muslimanima – Bošnjacima. Jer kako reče dr Šerbo Rastoder a i zapisa sa drugim autorima u dva toma “Zločini nad Bošnjacima Sandžaka u XX vijeku”, ne možemo i ne smijemo da ćutimo pred nepravdom koja je toliko dugo ostala bez odgovora. Povodom 100 godina od pokolja u Šahovićima (1924-2024), ne želim da ćutim u ovom VREMENU NEVREMENA. Želim da skinem teret prošlosti sa svakog časnog Crnogorca i onih časnih Srba koji su svjesni da ovakvi zločini i tragedije nisu samo bolni na životima i dušama ubijenih, već i na savjesti onih koji nose breme prećutkivanja.
Zločini poput onog u Šahovićima ne smiju ostati prećutani jer su duboko utkani u istoriju stradanja i progona jedne nacije–Bošnjaka-muslimana. Ovaj pokolj nad nevinim dušama, izveden najbrutalnijim metodama ubijanja, klanja, pljačkanja i otimanja imovine, progonom stradalih od Sandžaka pa do dalekih obala Turske i gorovite Bosne, ne smije biti zaboravljen. Mora se čuti i moj vapaj, moj krik u odbrani prije svega ljudskih i temeljnih vrijednosti iz poštovanja prema mojoj braći – prema svakom nevinom čovjeku čiji je život bio bespravno oduzet. Zločin u Šahovićima je zločin nad ljudskošću a ćutanje o njemu samo produžava taj grijeh. Jer, kako ćutanjem nevine žrtve ubijamo po drugi put, nemilosrdno i bez izgovora.
Mi Crnogorci, koji se tako osjećamo, pišemo i živimo, moramo imati snage da se suočimo sa prošlošću i poklonimo pred sjenama nevinih žrtava stradalih u Šahovićima 1924. godine. Zločin koji je počinjen nad Kolašincima, Mekićima, Drpljanima, Hadžibulićima, Kolićima, Kalićima, Hotima, Hasićima, Alomerovićima, Mušovićima, Kovačevićima, Hamzićima i mnogim drugima, ostao je rana koja krvari i danas. Naša je dužnost da se ne povučemo u ćutanje jer, kako Fridrih Niče jasno upozorava, ćutanje pred zločinom nije ništa drugo do izjednačavanje sa njim. Zločin je veći kada se o njemu ćuti, a mi kao narod koji se ponosi svojim identitetom ne smijemo dozvoliti da upadnemo u zamku negacije, kao što to čine oni koji skrivaju sopstvenu prošlost, prećutkujući zločine i stradanja.
Niče u svojoj filozofiji dotiče duboke istine o ljudskoj prirodi i njenoj tamnoj strani, ukazujući na povezanost između okrutnosti i kulture. Njegove reči „Gotovo sve što zovemo višom kulturom počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti“ osvjetljavaju kontradikciju u srcu civilizacije – dok se čovječanstvo kreće naprijed, dok stvaramo kulture, umjetnost i sistem vrijednosti, okrutnost se često ne umanjuje, već samo prerušava u nove oblike. Niče dalje ističe da „ona divlja životinja nije umrtvljena, već cvjeta i obogotvorila se.“ Okrutnost, kako nam kaže, nije iskorijenjena, već je preoblikovana u sofisticirane, društveno prihvatljive manifestacije, što se može viđeti i u tragedijama poput Šahovića.
Tragedija Šahovića otkriva surovost koja nije samo fizička već i moralna, jer je pogubna šutnja koja je uslijedila produžila agoniju žrtava. Ono što Niče naziva „bolnom slašću tragedije“ ukazuje na to da zločini ne samo da nanose patnju, već na neki izopačeni način, omogućavaju onima koji ih čine ili prećutkuju da nađu neku vrstu perverznog zadovoljstva – bilo u moći, bilo u ignorisanju tuđih stradanja. Ova analiza Ničeove misli pruža uvid u dubinu ljudske okrutnosti i njenu neraskidivu vezu sa kulturom, podsjećajući nas da moramo biti budni pred istorijskim zločinima, jer, kako on ističe, postoji “obilan, preobilan užitak i u sopstvenoj patnji, u sopstvenom činjenju sebe patećim.”
Suočavanje sa prošlošću nije samo moralna obaveza, već i ključ za naše buduće postojanje. Ukoliko dopustimo da ćutanje prekrije istinu o Šahovićima, mi sami postajemo saučesnici u tom zločinu. Ničeova filozofija nas upozorava da ne smijemo dozvoliti da ta „divlja životinja“ u nama preživi u oblicima prećutkivanja i negacije. Okrutnost je, prema Ničeu, skrivena u korijenima naše kulture, ali upravo zato, mi imamo odgovornost da je osudimo, prepoznamo i spriječimo da se ponavlja. Zato, moramo jasno i glasno kazati: NIAKD VIŠE. Ne samo zbog onih koji su nevini stradali, već i zbog nas samih, kako ne bismo postali ta divlja životinja koja svoje zločine prikriva plaštom kulture i civilizacije.
Draga braćo i prijatelji Muslimani-Bošnjaci, molim vas, oprostite nam za sve naše zablude, za sve naše ćutanje, za svaki naš promašaj. Danas stojim sa vama u molitvama-dovama, dijeleći isti teret i isto stradanje. Bol koji vi nosite, bol vaših izgubljenih života, razorenih ognjišta i domova, danas osjećam i JA. Oprostite nam za decenije ćutanja, za decenije u kojima smo okretali glavu, dok ste vi trpjeli stradanja. Oprostite, jer u tom ćutanju smo izgubili svoju ljudskost, dok ste vi gubili svoje bližnje i svoj mir. Arapska poslovica nas podseća na dubinu ljudske tragike: “Čovjek može podnijeti i najteže bolove, ali vrhunac njegove tragike skriven je u času, kad gubi masku, a ne može da je zamijeni drugom, i prisiljen je da živi go.” U tom času gubitka maske, čovek je suočen sa suštinom svog bića. Sve lažne maske, sva opravdanja nestaju i ostaje samo gola istina, nepodnošljiva i neumoljiva. Danas, mi gubimo te maske pred vama. Više nema opravdanja za naše ćutanje, za naše nečinjenje. Ova poslovica nas opominje da je najveća bol ona koju osjećamo kada nas vlastiti izbori i propusti naćeraju da se suočimo sa sobom, bez lažnih izgovora i još lažnjih maski ,,demokratije”.
Gubitak maske je trenutak u kojem se ogoljuje naša ljudska odgovornost. Nema više skrivanja iza istorijskih okolnosti, političkih previranja ili lažnih neutralnosti. Goli pred istinom, moramo se suočiti sa tim da nismo učinili dovoljno da vas zaštitimo, da smo predugo ćutali dok ste vi stradali. I upravo u tom gubitku maske dolazi prava tragedija – ne možemo je zamijeniti drugom. Ostajemo suočeni sa stvarnošću naše krivice i naše odgovornosti.
Ovaj zločin, iako tako obiman u svom monstruoznom obimu, ostao je “prećutan” decenijama, nikada predstavljen na stranicama istorijskih udžbenika, ignorisan od strane nauke i zaboravljen od strane mnogih. Ćutanje o tragediji Šahovića bilo je toliko sveprisutno da se činilo kao da se događaj nikada nije ni desio. Ipak, prvi koji je o tome javno progovorio bio je Milovan Đilas, koji je u svojoj knjizi“Besudna zemlja”, objavljenoj na engleskom jeziku 1958. godine, skrenuo pažnju na ovaj strašni događaj i prekinuo zavjet ćutanja. Đilasov glas bio je prvi odjek istine u moru zaborava. Njegovo priznanje u “Besudnoj zemlji” otvorilo je put ka osvrtu na prećutanu istoriju, ali taj put je ostao nedovoljno istražen i u velikoj mjeri zanemaren do današnjih dana. Nakon masakra, ime mjesta Šahovići je izbrisano sa geografskih karti i zvaničnih spisa – selo je preimenovano u Tomaševo. Ova promjena imena simbolizovala je namjeru da se trajno izbriše svaki trag bošnjačkog prisustva, kao i istorijsko pamćenje koje je vezivalo narod za taj kraj. Promjena imena Šahovića u Tomaševo bila je završni čin nasilja, kojim su se dodatno zatrovali temelji sjećanja i kolektivne identifikacije stanovništva koje je nekada živjelo na tim prostorima. Na taj način, brutalnost masakra nije ostala samo fizička – već je postala i duhovna, duboko ukorijenjena u simboličkom uništavanju svega što je podsjećalo na Bošnjake-muslimane u Šahovićima.
Zato, danas stojim pred vama, draga braćo i prijatelji, Bošnjaci-muslimani bez maske, svjestan svoje nemoći da izmijenim prošlost, ali sa nadom da će naše kajanje i molitve-dove barem delimično zacijeliti rane. Oprostite nam naše ćutanje, jer je ono bilo saučesnik vaših stradanja.Taj crni dan, kad su nevini pali pod udarom nepravde, ostao je uklesan u našu istoriju, poput ožiljka koji se ne može zaboraviti, čak i ako oprosta ima. Jer oprost, ako i dođe, ne može izbrisati tragove bola i patnje, niti vratiti izgubljene živote. Ožiljak će zauvijek ostati tu, kao podsjetnik na nepravdu koja je počinjena i na dužnost koju imamo da se sjećamo da govorimo da pravdu tražimo, ma koliko bila daleka. U trenucima i vašeg i mog bola nastala je sljedeća pjesma.
Dana 8.11.2024. godine potomci, rodbina i prijatelji okupili su se kod spomen-ploče šehida Petnjice kako bi odali počast i prisjetili se onih koji su položili svoje živote u borbi za pravdu i slobodu. Okupljeni u dostojanstvenoj tišini, uz dove, stihove i riječi sjećanja, iskazali su duboko poštovanje prema nevinim žrtvama.
Iako je od njihove tragične likvidacije prošlo 83 godine, Petnjičani ih nisu zaboravili. S ljubavlju, poštovanjem i dubokom zahvalnošću čuvaju uspomenu na svoje ljude i plemenite vrijednosti koje su te nevine žrtve simbolizovale.
U ime organizacionog odbora prisutnima se obratio Elmir Muratović, koji je rekao: „Na ovom petnjičkom mezarluku, smještenom u blizini mjesta gdje su petnjički šehidi položili svoje živote, imam izuzetnu čast da vas sve poselamim i srdačno pozdravim. Ovdje, gdje se širi miris duhovnosti i poštovanja, želimo se zajednički prisjetiti nevinih žrtava koje su svoje živote dali za našu slobodu i budućnost…“
Mlada Petnjičanka, pjesnikinja Elvisa Latić, nadahnuto je pročitala svoju prelijepu pjesmu. Dio te pjesme, koji ćemo sada podijeliti s vama, odražava snagu i ljepotu duha naših ljudi:
„Pitaju me
Ko mi obasjava život
A misle da je to Mjesec
Ili neka planeta
Jupiter ili možda ipak Mars
Pitaju me kako znam
Koje su životne staze ispravne
I dali koristim mliječni put…“
Skupu se obratio istaknuti književnik Reho Ramčilović, rekao: „Važno je, da se sjećamo petnjičkih šehida, da ih ne zaboravljamo jer su prolili krv i dali svoje živote za naše bolje i sretnije dane…“
Za ovu priliku, pjesnik Ramčilović je s posebnim emocijama pročitao svoju pjesmu „Šehidi Petnjice“, čiji stihovi odražavaju duboko poštovanje i sjećanje na nevine žrtve.
„Šehidi Petnjice
izgubiše život svoj
Za čast,
obraz
za odbranu Bihora svog…“
Skupu su prisustvovali podpredsjednik opštine Petnjica Sevludin Šabotić i glavni imam petnjičke džamije Armin Korać koji je rekao:
„Okupili smo se ovdje, u ovoj maloj, ali vrlo svjesnoj skupini, skupini koja ima svijesti koja zna šta je dobro a šta je loše. Koja zna da cijeni ono što je bilo i koja zna da vrednuje ono što će biti…
Neka je šehidima našim vječiti rahmet, nek im Allah podari lijepi dženet, nek nama Allah podari bolju pamet i bolju svijest, neka nam Allah podari svako dobro…“
Na kraju su prisutni zajedno proučili dovu za šehide Petnjice.
