Nusret Skenderović, u fudbalskim krugovima poznatiji kao Skendo, rođen je 1957. u selu Trpezi, tada opština Ivangrad, od oca Huzeira i majke Neime rođene Halilović.
Huzeir i Neima su danonoćnim radom i mudrim ekonomisanjem uspijevali izdržavati brojnu familiju i svakom djetetu, koje je pokazivalo želju, omogućiti školovanje. Nije to bilo lako na posnoj bihorskoj zemlji. Držali su uvijek puno stoke, da djeca ne bi nikad bila suhotna; a tamo gdje je bilo stoke i zemlja je bolje rađala


Piše: Remzija Hajdarpašić

Djeca su u porodici Huzeira Skenderovića, kao i ostala u bihorskom kraju, rano postajala pastiri. Često i prije polaska u osnovnu školu. Tako se moralo. Nusret, kojega su u porodici od milja zvali Nuno, nije bio dobar čobanin; više ga je zanimala jedna bijela lopta nego ovce ili krave. Dešavalo se da na desetak metara od njega krava hara djetelinu a Nuno dribla kleke i kamenje razbacano po ledini.                        “O, dijete, o, krmče, vraći onu kravu, pusti tog šejtana”! Često su ga dozivali roditelji. Šejtan je bila lopta. Onda bi on u trku preskakao plot tamo gde je najveći i nogama šutirao grešnog hajvana. Loptu je dobio od Sulejmana Sulja Kalića – nastavnika iz Vrbice koji je nekada igrao za Crvenu Zvezdu a kada je došao u Bihor okupio jednu grupu momaka i učio ih vještini fudbalske igre. Nusret je bio prvi razred kada je ova grupa na školskom dvorištu igrala svoje prve utakmice. Dolazili su ljudi da gledaju šta to ovi momci rade i čemu ih to Suljo uči. Većina je sumnjičavo vrtjela glavom i čudila se tolikoj požrtvovanosti koju su pokazivali jureći za loptom. Nuno je bio od onih rijetkih koji su razumjeli čari igre. Oči su mu sijale dok je gledao driblinge i finte koje su, pred njegovim očima, izvodili igrači. Radosno je trčao da donese loptu kada bi završila van terena. Svaku loptu donosio je Sulju u ruke.
“Šutni je mali“, govorili su nestrpljivi igrači i on je počeo da šutira loptu. Bili su to njegovi prvi vatreni udarci koji će ga uvesti u svijet fudbalske igre. Išle su lopte lijevo, desno ali ubrzo tako precizno da se často čulo: “Bravo mali!”.

Jednog dana Suljo Kalić je donio dvije lopte i odmah je jednu pružio Nunu: ” Ova je za tebe, zaslužio si je”. Od tada lopta je postala važan dio Nunovog života. Sve do danas kada sve četvoro njrgovo djece aktivno igra fudbal, uključujui i kćerku Lamiju, možda prvu fudbalerku iz Bihora. Još je bio osnovac kada je počeo da igra za ekipu „Bihor“ na opštinskim turnirima u tadašnjem Ivangradu i Rožajama. Bio je najmlađi i najnježniji na terenu, ali željan dokazivanja pa je beskompromisno ulazio u duele sa znatno jačim od sebe. Ta duel-igra bila je kasnije njegovo najjače oružje. Govorilo se: “Đe Skendo glavu poturi, drugi ne smiju nogu”. Njegova ekipa bila je konstantno u samom vrhu, a osvojili su i veliki su broj turnira.
Nusret je važio i za dobrog učenika te upisuje srednju matematičku gimnaziju u Rožajama. Bila je to jedna vanredno dobra generacija iz koje je od 30 učenika njih 29 završilo fakultete. Postali su: arhitekte, profesori, inžinjeri, lekari… samo je Nuno ostao fudbaler. Njemu je fudbal bio važniji od akademske titule.

Ozbiljnu fudbalsku karijeru Nuno započinje u FK Ibar iz Rožaja. Sa Ibrom osvaja kup Crne Gore, regija sjever i prelaze u veći rang takmičenja. Tražila ga je tada FK Trepča iz Kosovske Mitrovice. Klub je pravio ambiciozne planove, te odbija da mu da ispisnicu. Nakon srednje škole odlazi na odsluženje vojnog roka. Bila je to prva generacija regruta nakon Titove smrti. Izbijaju demonstracije na Kosovu a u kasarnu stižu alarmantni glasovi o dešavanjima u južnoj jugosloveskoj pokrajini. Bili su to prvi krici ptica zlosutnica koji su najavili krvave devedesete. Nakon vojske počinje igrati za „FK Ivangrad“ i već u prvoj sezoni osvajaju kup Crne Gore, te prelaze u drugu saveznu ligu. Dolaze njegove najbolje fudbalske godine: Na terenu uspješno čuva najveća imena jugoslovenskog fudbala, daje golove, često biva proglašen igračem utakmice (Trepča, Sloboda, Novi Pazar… ). Tri puta je Čuvao Dragana Stojkovića – Piksija, petu zvezdinu zvezdu. Dva puta, dok je Piksi igrao za Radnički iz Niša, i jednom u prijateljskom meču sa Crvenom Zvezdom. I ni jednom Piksi nije dao gol. Na utakmici sa Crvenom Zvezdom Ivangrađani su strahovali da će im Piksi najmanje tri puta pogoditi mrežu. Tokom drugog poluvremena kada se vidjelo da se zvezdina Zvezda ovaj put neće naigrati fudbala – cijeli je stadion skandirao “Skendo, Skendo…” To je bila jedina utakmica koju je posmatrao njegov otac i dok je stadion skandirao ime njegovog sina – halalio mu je sve poharane livade, neispunjene obaveze i nezavršen fakultet.

“Tih godina Skendo je mogao igrati za bilo koji klub iz prve savezne lige da je bio manje temperamentan”, kaže Tufo Čivović dobar poznavalac fudbalske magije i već godinama fudbalsku sudija u Luksemburgu. Nije imao dlake na jeziku, a to nije odgovaralo mnogima iz uprave, pa su i javno i tajno sabotirali njegov prelazak u neki od klubova prve lige koji su iskazali interes za bihorskog fudbalera.

Nusretov tenperament često, umnogome, stvara iskrivljenu sliku o njemu. Jedna francuska izreka kaže “Si tu me cherches, tu me trouveras – Ako me tražiš, naći ćeš me”. I zaista Nusret je takav. Ako vam je do svađe – on je tu, on ništa ne “guta”. Nikome ne ostaje dužan. Ali je tu i za velike ljudske stvari i dobra prijateljstva ako to kod njega zaslužite. Navešću jedan od nekoliko meni poznatih primjera. ZK Bihor je 2023. godine organizovao posjetu Memorijalnom centru Potočari. Nusret se prijavio među prvima. Organizacija putovanja bila je povjerena meni a ja angažovao ćerku da rezerviše hotel i avionske karte za putnike. Spisak putnika se mijenjao: neki su odustajali, neki se prijavljivali i nakon predviđenog roka. Desilo se da za Nusreta nije rezervisan avion. Primijetio sam to samo dan prije polaska, nije više bilo karti a alternative su bilu prekomplikovane. Pozvao sam ga i objasnio mu šta se dogodilo. Imao je pravo da negoduje, da se ljuti, ali – ništa od toga! Na moje iznenađenje prihvatio je moje objašnjenje i rekao da se svakom može desiti da pogriješi. Nekima iz kluba je kazao kako bi za nekog pomislio da su to uradili namjerno, ali za Remza ne.

Ako je Nusretova narav usporila njegovu karijeru jedan događaj je naglo zaustavio. Bio je to miting na Gazimestanu 1989. na kojem je Slobodan Milošević održao zapaljiv govor i možda baš tada poturio oganj pod balkansko bure baruta. Klub je, za odlazak na miting na Kosovo Polje i Gazimestan iznajmio autobus, išlo se organizovano. Nusret nije htio ni da čuje da bude dio rulje koja je očito rušila temelje voljene mu zemlje. Nikada više popularni Skendo nije bio u prvom timu kluba kome je dao najbolje godine svoga života. Počeli su ubrzo ratovi: Slovenija, Hrvatska, Bosna…

Nusret Skenderović sa porodicom

Na nagovor Ismeta Muhovića, početkom devedesetih, Nusret dolazi u Luksemburg gdje paralelno radi i igra fudbal. Prvih godina boravka u Luksemburgu, osim Ismeta, mnogi su nastojali da mu pomognu kako bi se što prije adaptirao u novoj sredini, pogotovu rođak Faka Skenderović, koji je već tada imao sopstvenu kuću, siguran krov nad glavom. Uprkos brojnoj familiji, za mnoge je to, prije nego su stali na svoje noge i otpočeli vlastiti život, bilo sigurno utočište.

Sa navršrnih 55 godina života, i poslije dugogodišnje fudbalske karijere, Nusret Nuno Skenderović vješa kopačke o klin i oprašta se od aktivnog igranja fudbala. Na redu su djeca; da nastave tamo gdje je on stao.
Ne može biti u potpunosti zadovoljan postignutim u fudbalu. Po njegovom talentu i radu trebala je to biti jedna blistava fudbalska karijera. Čovjek o kome je rieč nije bio samo dobar fudbaler, na međuopštinskim sportskim igrama (nekada popularne MOSI igre) takmičio se u nekoliko disciplina: Trčanje, Stoni tenis, skok udalj. Volio je sa drugima odmjerati snagu, brzinu i vještinu. Na radnoj akciji Kruševo ‘77 bio je član brigade Milun Ivanović iz Rožaja. On i još četrnaes kolega su dobili priznanja “Udarnik” a o jednom podvigu ove brigade pisale su sve dnevne novine u Makedoniji. Naime, Rožajac Mehdija Bralić, konopom vezan za noge, spuštan je u provaliju i tako naglavačke viseći bušio rupe za dinamit.

Briga o djeci iznad sega

Nusretova supruga Edina Pačariz je, po dolasku u Luksemburg, brzo počela raditi. Kada je proplakalo prvo dijete u njihovoj bračnij zajednici – Edina je znala da je odgoj djece važniji od posla, pa napušta radno mjesto i u potpunosti se posvećuje familiji.
Od Edine sam čuo jednu mudrost dostojnu velikih istočnjačkih mudraca. Na stadionu FK Tetange montirali smo šatore za najveću manifestaciju ZK Bihor “Susreti dijaspore”. Bilo nas je tridesetak, radili smo i, dobro raspoloženi, zbijali razne šale. Došla je Edina da od Nuna preuzme ključ od kućnih vrata. Neko je šeretski dobacio: ” Što ga ne ostaviš”? “Đe da nađem boljeg?!”, odgovorila je.
Ovaj jednostavan odgovor daje savršene determinante kvalitetnog braka.
Kenan je prvo dijete Nusreta i Edine Skenderović, rođen je 1993. godine. Službenik je u Fudbalskom savezu Luksemburga.

Lamija je nastavnik, udata i ima sina Lunisa. Politički je aktivna, član je Socijalističke partije luksemburga (LSAP).
Važno je istaći da mladi porijeklom iz Bihora igraju sve važniju ulogu u političkom životu Luksemburga. Među njima je značajan broj žena što jasno govori da su se i na tom planu promijenila pravila, te da je emancipacija žena u punom zamahu. Lamija je jedna od njih.

Sin Kerim studira Policisku akademiju a Najmlađi Ademir se sprema da krene njegovim stopama.

Njih četvoro i Vahid, sin Nunovog brata Džana (Bero), učestvovali su na najvećem kvizu koji organizuje RTL Luksemburg – “Familien-Duell”, Duel Familija. Došli su do polufinala i samo je jedan mali korak nedostajao da budu finalisti. Na odlučujuće pitanje lomili su se oko dva odgovora i, nažalost, izabrali pogrešan.

Porodica Nusreta Skenderovića živi skromno u gradiću Rumelanžu, na jugu Luksemburga i, ono što je posebno važno, slove za jednu od najuglednijih porodica u ovoj komuni, čiji dobar broj stanovnika čine doseljenici iz bihorskog kraja.

REVIJA BIHOR