Osvrt na Antologiju vlastite lirike-Divan

 Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

 Jedan od najplodnjih autora koji nam dolazi iz redova Bošnjaka je Safet Hadrović-Vrbički. Književnik, esejista, kulturolog, antologičar,  priznat i uvažen ne samo na porostorima često surovog Balkana već i Evro-Azije svojom poezijom i prozom do sada je stvorio djela nenadmašne vrijednosti. Na svojim kulturološkim putevima pratio je često tešku sudbinu svog bošnjačkog narode kome i sam  pripada. Mijenali su se granice, države, vladari, gospodari, osvajači, poraženi i pobjednici ali sudbina Bošnjaka je često bila ista i surova progon i stradanje. Odrastajući u gorovitim i magičnim vrletima jedinstvenog Bihora proživljavajući duh, kulturu i običaje svog bošnjačkog naroda a znajući da je pero jače, značajnije i dugotrajnije od mača nastale su neke od njegovih ne samo najboljih pjesama već i zbirki poezije ali i sveukupnog stvaralaštva. Najpoznatiji Bihorac, Ćamil Sijarić je započeo svoj zlatni put sa Bihorcima a Safet Hadrović je nastavio taj put u mnogo teškim društvenim i književnim vremenima i okolnostima.  Zato antologija lirike ,,Divan” predstavlja sveukpnu poetsku sublimaciju i snagu onoga što je Hadrović decenijama vrijedno stvarao, priređivao i publikovao boreći se za slobodnu intelektualne i poetske misli. Turski nobelovac Orhan Pamuk bi to lijepo objasnio sljedećim riječima: ,,Sreća i pjesništvo – to ne može dugo zajedno. Nakon nekog vremena ili sreća obezvrijedi pjesnika i njegovu poeziju ili mu prava poezija upropasti sreću. ”

Još 1988. godine izlati njegov prvijenac zbirka poezije ,,NE RECI NIKOM” pjesma koja nosi poseban značaj i težinu je:

MOLITVA

Nedostižna vatro nebeska

Koja javljaš se svake večeri

Kao predznak sulude noći

Koja nas iščekuje

Ne obmanjuj me

Lažnom svjetlošću svojom

Ne zavodi me na pogrešan put!

            U samoj pjesmi autor svojim stihovima otkriva svoju unutrašnju snagu promišljanja o vremenima koja tek predstoje. Ova pjesma je izgrađena na unutrašnjem dijalogu. Sa svega 38 godina autor je pun gorkog prezira koji dešifruje riječuju ,,obmana.” Za lirskog subjekta pjesma predviđa neka nova vremena koja dolaze. Pjesnik je zapitan nad budućnošću i nad svojom sudbinom, koja zna da bude neizvjesna i da se poigra. Sada, gledajući ka stvarnosti lirski subjekt počinje shvaćati da se istina može postići samo po cijenu jakih ali i autentičnih duhovnih segmenata prepletanih između nebeskih tijela a da li su oni istovremeno i putokazi iza kojih se krije život ili smrt.

Nakon tri godine od izlaska prve zbirke izlazi druga zbirka ,,Zoja” 1991. godine. Mistična i magična ljepota žene i emocija. Zoja nije samo pjesma o ženi već i način na koji autor doživljava duboke emocionalne krize nekada stvarne nekada imaginarne. Zoja prati pjesnikov establišment u kome ispovijest predstavlja i svojevrsni dijalog pjesnika. Letargični stihovi poezije nastali pod jakim uticajem najvećih crnogorskih lirika Lesa Ivanovića i Vita Nikolića su posebno evidentni. U odlomku iz pjesme Zoja autor  između ljubavi tišine i smrti autor bira svoj pjesnički eho koji odzvanja ali koji ga i ,,proganja”  u svim stihovima ove zbirke. U svojim četrdesetim godina lirski subjekt mora da suoči sa dvije svoje svoje sopstvene činjenice ali i sa svoje dvije (poodvojene) ličnosti jedne koja voli  a druga koja podliježe strastima satkanim u riječima. Nekada je samo jedna riječ dovoljna da se prelazi kroz mnogobrojne pjesničke lavirinte lelujave sudbine i žene pred kojom je nekada nijemi svjedok, nekada kritičar, nekada altruista koji se bori protiv zastarjelih dogmi gradeći jedno humanističko društvo.

U pjesmi ZOJA autor navodi:

(Odlomak)

Odgovor nijemi slijedi

Ni zvuka. Ni daha. Ništa.

Kao da stranac moj

vraća se s gubilišta

Najednom počinjem da ga žalim kao brata

Gledajući ga sa omčom oko vrata.

Godine 1993 objavljuje svoju zbirku ,,ISKOPAVANJE VATRE” predstavlja već ozbiljno pjesničko ostvarenje nastalo u teškim (ratnim) godinama na prostorima Zapadnog Blkana. Pjesnik duboko potrešen ratnim događajima želi da se čuje njegov glas kao lični jedini način odbrane etosa i etnosa, identiteta, jezika i religije.

U  pjesmi: GDJE JE KORIJEN? STABLO? KLICA? autor navodi:

(Odlomak)

Budnim okom žrtvu vreba

Tuđa žrtva, većeg neba !

Zašto sve to tako biva;

Zavjesa; čije lice skriva

Sama alegorija riječi u pjesmi predstavlja jako izražajnu stilsku slikovitost i figuru teških okolnosti u kojima se nalaze Bošnjaci-muslimani na tada ratom zahvaćenim prostorima Zapadnog Balkana. Sav bol pjesnika iskazan čestim religijskim motivima u brojnim pjesama oslikava njegovu apatiju trenutka u kome se našao. Obespravljeni položaj naroda, kome pripada i njegov lični odnos kao pjesnika koji bdije nad patnjama naroda. Hadrovićeva poezija puna je ličnih impresija koje nosi njegov narod i upravo ova poetika se na najbolji mogući način uklapa u taj bošnjački književni opus i dalje potvrđujući tu svoju otvorenost i iskustvo koje pomijera granice. Autor je uspio da ovom pjesmom ali i samom zbirkom izbjegne i sve zamke koje sa sobom nosi poezija. A to je odlika već zrelih i formiranih pjesnika. Hadrovićeva poezija nalazi se između tradicionalnog i modernističkog puta na razmjeđi dva vijeka na razmeđu različitih i savremenih poetskih pristupa. Hadrović ovom pjesmom skreće pažnju da pjesnički prikazane moguće apokaliptične slike predstavljaju njegov diskurs spiritualnosti.

Godine 1994 objavljuje tragediju ,,ŽRTVA”  koja je doživjela pet izdanja i prevedena je na albanski jezik. ,,Žrtva“,  je proglašena knjigom godine u Sandžaku, za 1994. godinu. Tragedija govori o jednom teškom i tragičnom događaju stradanju Bošnjaka, u Kolašinu drugom polovinom XVIII vijeka predstavljeno kroz poetski diskur lirskog subjekta. U pjesmi:

FATIMINI JADI autor navodi:

(Odlomak)

Kleta vatra za tren sve proguta

Kletom rukom vatra užežena

Nad ugljenom crnim nadvio se

Pramen dima i od noći crnji

Nigdje glasa drugog do vapaja

Što ga brda stostruko razliježu

A dolina iznova ga prima

Ne daj Bože crnom dušmaninu

Što od noći odvojit se ne da

Crne noći – crnila mu duše

Zlu krv svoju – zlom koji napaja

Epski i lirski elemnti su prisutni u tragedini. Osnovna tema tragedije ,,Žrtva” je stradanje jedne bošnjačke porodice i opis čitavog događaja. Radnja se odigrava u Crnoj Gori  tokom druge polovine XVIII vijeka. Takođe ovo djelo doživljava i svoj psihološki aspekt kroz analizu likova koji su u njemu pojavljuju. Stradanje porodice i njeno ubistvo koje je počinjeno iz niskih i osvetničkih pobuda i  motiva sa strašnim posljedicama. Čitavo djelo je satkanao i stvoreno na ovoj fabuli o ubistvu, a struktura na principu konfliktnosti i stradanja prati čitavo djelo. Motivacija, sa kojom se susreo autor moralno neopravdanje ubistva, sudara se sa podsvjesnim u njemu samom i sa sredinom koja ovakvo stradanje porodice ni pokoju cijenu ne smije da prihvati. Efektne melodramske situacije tragedije su one između Pepića odive i njne naracije sa samom sobom. U ovoj tragediji  zločin postaje ogled o mogućnostima jednog vremena ali i jednog sistema vrijednosti iza kojih se kriju sve ljudske slabosti progona, proganjanja drugčjih i drugčijih u religijskom smislu. U samom uvodu Tragedije znamo ko je počinio zločin i kako je to uradio. Zainteresovani smo jer pratimo uzbudljiv unutrašnji život Pepića odive izražen kako kroz njene unutrašnje monologe.

Godine 1997 objavljuje antiratnu poemu ,,NE MERE TAKO BOLAN” Safet Hadrović je napisao ovu izuzetnoi vrijednu antiratnu poemu. Upravo ovako velike i značajne antiratne poeme nastaju na raskršćima složenih a nažalost i ratnih razdoblja. Ne mirivši se sa sudbinom Bošnjaka ova zbirka je nastala kao otpor jednoumlju zla koji se zove rat. Zato je ova antiratna poema često puta jače i snažnije odjeknula od svih detonacija i rušenja koja su počinjena u ime jednog naroda i jedne pomračene idelogije velikosrpskog naionalizma. Hadrović sve to posmatra prolaze pored njegove kuće iskušenici, stradalnici, progonjeni, vojnici i dželati zajedno jedni sa drugima. Duboko svjestan da jedino stihovima može povesti svoju borbu a ne oružjem jer on je glas njegovog nacionalnog bastiona koji je puno puta stradao.

U stihovima NE MERE TAKO BOLAN autor govori:

(Odlomak)

Bradata zvijer

Koja me potkova

Veli mi:

Ti Asime od Bosne

Ne imaš:

Ni ognjišta svoga

Ni doma svoga

Ni jezika svoga

Ne imaš

Ni Domaje

Ja – Asim od Bosne

Što jedino bosanski

Zboriti znadem

Velim:

Ojavaši

Divanijo jedna!

Ne mere to tako bolan

Ne mere!

Sam autor daje relastičan prikaz jednog vremena svojom poezijom. Duboko potrešen sa svim onim što se dešava u okruženju usljed ratnih okolnosti i progona pušta umjesto jecaja svoj krik koji je jači od Ginzbergovog ili Munkovog koji su želejeli prikazati svu surovost ljudskih civilizacija kojima pripadamo. Pjesnik je veoma dobro svjestan da se ćutanjem ne gradi ni poezija a još manje budućnost. Univerzalni bol, patnja i strepnja ne završavaju se nestankom ratnih okolnosti na uvijek podijeljenom  Balkanu. Hadrović želi da dopre do svaskog kutka ljudske civilizacije kako bi svjedočio o svemu. Njegova estetika u stihovima nadjačala je druge vrijednosti sa sjajnom umjetničkom transpozicijoma. U živoj izmjeni bola i gorčine, svjetlosti i tame, nalazi se jedna od osnovnih, gotovo skrivenih, ljepota a to je ljepota poetike.

Godine 2001 objavulje zbirku poezije ,,PATKE NA LEGALU” u ovoj zbirci evidentan je drugačji i modernistički pristup samoj poeziji. Zbirka je kritički nastrojena prema dešavanjima kako kod nas tako i u svijetu koji se stalno nalazi u sukobima. Autor prati političke segmente različitih naroda i konfesija u kontekstu njihovih sukoba. U fokusu su muslimanski narodi kako kod nas tako i Bosni potom i u svijetu: Palestinci, Tatari, Kurdi, Uzbeci Čečeni ali i brojni drugi tu si u ,,ispovjesti.”Svojom posebnošću se izdvojila pjesma:

,,ISPOVIJEST VOJNIKA SA DUBROVAČKOG RATIŠTA.” u kojoj autor navodi:

(Odlomak)

Toliko malo od mene do njega

Posve malo prostora. Posve daleka sreća

Dijeli nas nekih sedam koraka svega

Jednom će pripasti počasti. Drugom ni svijeća

Navedena pjesma u kojoj je dominantan ratni motiv  i iskustvo rata  nisu samo jedna od centralnih i dominantnih tema, nego i faktori koji mijenjaju književnu stvarnost i utiču na razvoj posebnosti u poetici. U fokusu poezije su ljudska stradanja i patnja i sudbine pojedinca u raznim ratnim  a nažalost i genocidnim okolnistima koja se dešavaju narodima. Zapravo Hadrović je dubokoumni glas koji stalno skreće pažnju, opominje i govori o svemu onome što se dešava u svijetu. Svera ljudske postojanosti mora pronaći u sebi put a taj put mora da ima i humanistički pristup i karakter ma koliko da su vremena loša. Strahote rata koje s eogledaju i u pjesmi ,,Poruka snajperisti ubici moje kćeri” i ,,Aladža džamiji u pomen” ,,Nekrolog Mostarskom mostu” su pjesme posebne estetstke ljepote ali i etičke vrijednosti posle kojih ne možete biti ravnodušni.

Godine 2001 objavljuje zbirku ,,LOVCI NA ŠKOLJKE” koja dobija nagradu Blažo Šćepanović. Ova zbirka je dobila svoj filozofski pravac u kome sam pjesnik prelazi kroz različite vremenske epohe. Zapravo on je putokaz kroz različite vremenske i prostorne dimenzije. Protok vremena kao pješćanog sata koji nam pokazuje vrijeme koje otišlo u nepovrat i ono koje stoji pred nama. Ono što povezuje sve pjesme jeste srodnost tema poetike. Svaka od pjesama zastupljenih u zbirci je i  jedna umjetnička vizija trauma ili posljedica trenutka u kom s epjesnik našao nekada imaginarno a nekada i stvarno.  U pjesmia ,,ODBRANA  SOKRATOVA” autor navodi:

Otkuda to; pitate se – građani Atinski

Među svekolikim učenim antičkim svijetom

Da baš mene, neznanog  jednog  Sokrata

Proročište u Delfima izabere i proglasi

Za najmudrijeg među mudrima dične Helade?!

Helenizam prisutan u samoj pjesmi daje kompaktibilnu notu samog autora koji je pronikao u dublje duhovne i filozovske dimenzije grčkih filozofa i mislilaca. Ova zbirka značajno će promijeniti njegov književni pristup i obojiti ovu zbirku dostaojanstvom drevnih mitskih junaka. Pjesme iz ove briljantne zbirke uključuju i povremene napomene s vrednosnom evaluacijom sopstvenih stihova čime se unutrašnja usklađenost transformiše u dijalogičnost. Pjesnički bunt se poezijom prenosi na književni establišment, ali i šire, na politiku nacionalnih i (s)rodnih identiteta. Autorovo  pisanje je neprekidno ironično potvrđivanje sopstvenog pjesničkog identiteta.

ORFEJEVA LIRA je nastala 2003 godine. Ova zbirka obiluje fascinantinim prikazima posvećenih pjesama onim autorima pjesnicima, književnicima, filozofima koji su ostavili dubok i značajan trag u svjetskoj književnosti. U svom izboru je posvetio pjesme onima koji su stvarali i vezli zlatne poetske i književne niti. Svaki od ovih poetskih dragulja odlikuje se posebnočću koju god pjesmu da izaberem neću pogriješiti. U pjesmi:

STREMIŠ  LI  ISTINI

                             Jevremu Brkoviću

(Odlomak)

Stremiš li Istini, otkriješ li lice

Sa svih će te strana napast nemilice

Kidisaće kopljem, lukom, strijelom

Da pogase zvijezde nad visokim čelom

Udariće hajkom; s leđa, s boka

Da prekinu nemir tvoga krvotoka

Zidaće legume, skivati okove

Vadiće ti oči – da ugase snove

Sam pjesnik je posvetio pjesmu Jevremu Brkoviću. Ono što je karakteristično u autorovima pjesmama je da naslov ukazuje, govori o sadržini pjesme, oslanja se na mnogo idela i ideja, asocijacija i misli između egzistencije i borbe za goli život u koji vjeruješ sa svim svojim idealima ili zabludama. Ono šta takođe čitalac može da primijeti je da su njegove pjesme prepuna egizstencijalnih  filozofskih, poetičkih promišljanja. Hadrović  govori o svemu ispravno i doslovno, on svoja razmišljanja prenosi preko simbola, aluzuja, prezentujući sve na svoj specifičan poetsko-filozofski način. Pisanje je skoro nedokučiva utjeha, tumačenje, a osvrtanje je nešto između pisanja i pjevanja.

PJESME IZ PROVINICIJE su nastale (2003) godine. Predstavlja snažnu poetsku tematiku koja je prisutna i u autorovim ranijim zbirkama svjedočeći o svemu onome što ga lično kao čovjeka i Bošnjaka pogađa. Teme su vezane za stradanja Bošnjaka ispričana kroz poetsku prizmu istorijskih događaja od kojih se mnogi nažalost ponavaljaju. Muhadžiri-iseljenici opet u progonima, jamama i stratištima između zločinaca i nažalost njihovih potomaka koji su nastavili posle pola vijeka njihov krvavi pir. I koliko god da su mračna vremena pjesnik Hadrović probljeskuje kao svetionik da razgrne tamu i tjeskobu koja ga okružuje što je najočiglednije u pjesmi:

SVE  NEKA  OSTANE  ZAPISANO

(Odlomak)

Nijemo stojim pred trafikom Željka Dobričanina

Sedam je sati s večeri. Kao iz rukava

Zasipa sjeverac. Sibirska hladna noć

Očima svojim gledam. Nijem

Pristižu autobusi, jedan za drugim

Kao Rijeka da teče. Velika. Beskrajna

Dovoze muhadžire iz Trebinja

Koji nikada više neće vidjeti

Svoj grad. Svoju Herceg Bosnu

Autor prati tok istorije koja se nažalost ponavlja u svom surovom obliku. Nemoćan da napravi bilo koji drugi iskorak zapisuje i opominje na ono što prati živote mnogih. Hadrović je onaj heroj koji pjesnički jadikuje on u sebi nosi onu svoju potresnu etiku: ,,Sve neka ostane zapisano. Kao pouka. Kao poruka onima koji će doći poslije nas. Istinu vam kazuje pjesnik svjedok vremena!” Malo je toga danas, u ovom sunovratu što može da slomi duh čitalaca kao ovako potresno svjedočanstvo. Ovakva poezija ne bi bila mogućna da nije nastala razvijanjem, nizom autorovih individualnih dogradnji tradicijske samosvijeesti, oživljenim „sjećanima“, na istorij nacionalnog ali i produhovljenog često i bolnog iskustva. A rječena samosvijest nije izgrađena postepenim kretanjem kulture, nego mislenim i lirskim  „eksplozijama“ pjesnika šireći utemeljujuća područja modernog bošnjačkog identiteta.

Godine 2008 izlazi mu zbirka EZOPOV VRT je pjesnička paradigma koju Hadrović koristi sa Ezpovim motivima, proces je kontuniuran. Međutim ova poezija nastavlja svoju interakciju u savremenim tokovima i okolnostima. Stvarnost koja je u pjesmama prenesena je iz stvarnog života mnogih. Iako autor na sarkastičan način pokazuje sve naše slabosti jer vrlina gotovo i da nema on itekako dobro preslikava stanje društva. U pjesmi autor navodi:

EZOP LIČNO

Na putu tom

(A svi su putevi Gospodnji, isti)

Iz tajnog brloga svog

Očima vrijeba vuk

Ko bi bio lud

Da bez vučje krvi u sebi

Otrgne se u pustolovinu?!

Pjesma  jeste i pustolovina koja nam otkriva stanja društva kome svi zajedno pripadamo. Iako se alegorija odslikava kroz likove životinja pjesme podsjećaju na dešavanja sa Orvelove ,,Životinjske farme.” Naša stvarnost je naš sukob sa svim našim ambicijama i predatorskim genima koje nosimo u sebi.

Pored ovog poetskog biserja u izboru iz lirike Divan Safet Hadrović-Vrbički ima pripremljene iako još uvijek ne objavljenje par zbirki poezije sljedećih naslova: ,,Pučina”, ,,Treba imati nekog”  ,,Latice lotosa.” Pored toga ovdje su zastupljene i posvete i kritike književnika i intelektualca koji su svoj sveukupni poetski, književni ali i esejistički prikaz autorovih djela predstavili na poseban način. Safet Hadrović-Vrbički je poetsko-prozni  majstor  koji za sobom ali i ispred sebe ima impozantan stvaralački opus  i malo ko je u savremenoj književnosti Bošnjaka ali i u kulturnoj emancipaciji svoga nacionalnog bastiona dao ovoliki književni opus pun energičnih epopeja iza kojih ostaju djela trajne i neprolazne vrijednosti. Hadrovićeva je poezija po svojoj koncepciji etička, sociološka, filozofska, estetička  ali iznad i ispred svega  kulturološka dimenzija koja Bošnjacima otvara nove poglede i stare puteve ponekad i rane koje su ostale kao trajni ožilci. Očuvanje vlastitog bosanskog jezika izraženo je u gotovo svim pjesmama koje nam otkrivaju ne samo ljepotu arhaiočnog jezika nego i određene kulturološko-religijske momente koji prate poeziju autora. Autor nam svojim pjesmama predstavlja sebe kao stvaraoca koji do bola iskreno poznaje i razumije, duh i dušu Bošnjaka. Pjesnik sopstvenu  psihologiju ali i običaje i tradiciju Bošnjaka prezentuje nesebično i suvereno kreću ći se kroz prostor i vrijeme imanentno ovom djelu, čineći ga uvjerljivim i značajnim svim budućim generacijama ali i studentima koji budu proučavali književnost i jezik Bošnjaka. Zato se u Divanu kroz poetski izbor afirmišu humanost i čojstvo, ali i  vrlina i žrtva, nasuprot zlu i nasilju koje se često pojavljuje na bolnim istorijskim putevima. U svojoj poeziji Hadrović je predstavio unutrašnji iskonski dijalog na muhadžirskim putevima njegovih junaka često između života i smrti. Takvo iskustvo proizišlo je iz nacionalnog iskustva Bošnjaka, predstavljeno  modernim izrazom i jakim senzibilitetom, što nije osobenost samo njegove poezije već i proze. Mada nam pjesnik ukazuje koliko god da ga sustižu godine života,  njegova poezija oslikava nam vitalnost. Sile i silnici koji se pojavljuju često u njegovoj poeziji kao konjanici i pratioci smrti pred nesagledivim silama utiranja i oduzimanja identiteta snagom Divana ostaju kao trajni i vječni postament koji je Safet Hadrović-Vrbički izgradio.