KONZUL REMZIJA CAMIĆ – U SLUŽBI SVOJE DOMOVINE

Radio Petnjica
-
0
KONZUL REMZIJA CAMIĆ – U SLUŽBI SVOJE DOMOVINE

Dipl. arhitekta Remzija Camić, porijeklom iz Rožaja u Crnoj Gori, prvi je počasni konzul Crne Gore u Luksemburgu. Za reviju „Bihor“ sa njim razgovarao glavni i odgovorni urednik – Faiz Softić.

Uvaženi gospodine Camiću, prvi ste počasni konzul Crne Gore u Luksemburgu, čime ste, po vašem mišljenju, zaslužili tako važno naimenovanje?

– Svaka država pri imenovanju počasnog konzula ima kriterijume za odabir ljudi za određene funkcije.Ti su kriterijumi isto tako bazirani i na Bečkoj konveciji o diplomatskim odnosima iz 1961 godine. Počasni konzul je, prije svega, osoba od ugleda i uticaja u državi iz koje dolazi kao i u državi u kojoj boravi. Osoba za koju se procjenjuje da bi mogla unaprijediti bilateralne odnose između matične države i države u kojoj boravi. Radi na jačanju veza sa iseljenici,ma. Pruža pomoć i štiti interese fizičkih i pravnih lica iz Crne Gore. Razvija saradnju i prijateljske odnose sa konzularnim predstavnicima drugih država.Vjerovatno je i moja matična država Crna Gora prepoznala tu potrebu i povjerila meni tu odgovornu dužnost kao osobi koja ispunjava veći dio tih kriterijuma.

Šta mislite – jeste li ovom funkcijom nagrađeni, ili zaduženi? Kada kažem zaduženi – mislim na obavezu da se što više angažirate i time proširite prostor svoga djelovanja. Pored, uslovno rečeno, brojne porodice i obaveza koje proističu kao „glave kuće“, te privatnog posla – ovo vam stvara i cijelu agendu novih obaveza.

– Smatram da sam i nagrađen i zadužen, svakako… Kao što i samo ime govori «Počasni konzul», za mene znači čast i povjerenje koje vam vaša država ukazuje. To je veliki izazov i svakako ću se truditi da proširim prostor djelovanja što je više moguće. Što se porodice tiče – djeca su već odrasla i ona su mi velika podrška, posebno ističući svoju suprugu koja je uvijek pored mene.

Zahvaljujući isključivo svome radu, nedugo po dolasku u Luksemburg, izjednačili ste kvalitet življenje sa najbogatijim slojem društva u Luksemburgu. Je li to rezultat danonoćnog rada ili ima uplita i Božje ruke? I koliko je to uticalo na odluka Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore?

– Svakako je to rezultat predanog rada i ozbiljnosti koja je ovdje neophodna. Rezultati rada otvaraju mnoga vrata i mogućnosti u ovoj državi kao što i sami znate.Ali ja nijesam jedini uspješan čovjek u ovoj državi. Za pohvalu su skoro svi naši građani koji su se dokazali u raznim oblastima i postigli značajne rezultate. Mislim da je i to uticalo i na odluku Ministarstva vanjskih poslova o mom imenovanju.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom za ovih, preko dvadeset godina, života u Luksemburgu?

– Porodica i zdravlje su svakako na prvom mjestu. Pored toga – mislim da je ovo moje imenovanje za Počasnog Konzula svakako najveci uspjeh. Podijelio bih to sa svojim sugrađanima (dijasporom) jer sam dio njih i sa svima koje poznajem imam dobre poslovne a i prijateljske odnose. Znate kako je,u jednoj maloj državi kao što je Luxemburg i mi se nekako osjećamo kao jedna malo veća familija.

Često se govori o tome koliko je Crna Gora učinila za svoje građane, koji su, u raznim vremenskim intervalima, morali napustiti svoj dom i krenuti u svijet tražeći spas. Kakav je, po Vašem mišljenju, odnos Crne Gore prema svojim građanima koji žive van njenih granica, pogotovu ovdje u Luksemburgu?

– Crna gora nije jedina država iz koje iseljavaju ljudi iz raznih razloga.To vam je poznato. Italija ima više od 50% posto svog stanovništva u raseljenju. Portugalske populacije ovdje ima preko sto hiljad… Odnos Crne Gore prema svojim iseljenicima je na uzlaznoj putanji, to je evidentno.Mislim da to i naši građani osjećaju. U prethodnom periodu je to bilo poprilično nezadovoljavajuće. Ima više razloga za to koje nije potrebno nabrajati. Sami znate koliko je potrebno truda oko učvršćivanja obnovljene državnosti kao i rješavanju mnogobrojnih problema u tranziciji u kojoj se naša država našla.Vjerovatno je u tim fazama većina energije bila usmjerena na prioritete u samoj državi. Sada, vlasti imaju više prostora da se okrenu prema svojim iseljenicima.U tom cilju je i formirana Direkcija uprave za dijasporu.

U Luksemburgu, što se tiče doseljenika iz Crne Gore, žive mahom Bošnjaci, i sami pripadate tom nacionalnom korpusu, koliko vam je poznato i koliko kontaktirate i sa ostalima, mislim prije svega na Crnogorce i Albance koji dolaze sa zajedničkih nam prostora?

– Podjednako sa svima kontaktiram, kao što rekoh – i poslovno i privatno. U državi žive i rade građani iz skoro svih naših bivših republika, ali ih je u znatno manjem broju nego nas iz Crne Gore.

 Koliko ćete se zalagati da udruženja u Luksemburgu, čija većina članova dolaze iz Crne Gore, što bolje sarađuju i kolika je važnost kvalitetne saradnje?

– Saradnja sa našim udruženjima je isto tako dio moje aktivnosti. Ta je saradnja zapravo i otpočela, treba je unapređivat. Mislim da je jako važno da udruženja međusobno dobro sarađuju. Čini mi se da trenutno ima malo zajedničkih aktivnosti među njima. Nadam se da će to u budućnosti biti bolje.

 Iako su mnogi upoznati da ste Vi naimenovani za ovu funkciju, većina njih i ne zna šta će biti Vaš zadatak i Vaša odgovornost. Znači li to da će se mnoge potrebe, radi kojih se do sada moralo odlaziti u ambasade i konzularna predstavništva u susjednim zemljama, ponajviše u Belgiju i Njermačku, moći opošljavati u Luksemburgu?

– Dio odgovora je u vašem prvom pitanju.Moja je obaveza da pokušam da uspostavim što bolje odnose naše države i Luxemburga na polju ekonomije, kultute, sporta… Da predstavim našu državu u što je moguće boljem svjetlu državi Luxemburg i obrnuto. Da sarađujem sa našim građanima i udruženjima i da im pružim punu pomoć i saradnju. Što se pasoša  i druge dokumentacije tiče, momentalno nemam to zaduženje. Što nije isključeno u narednom periodu.Već sam, po tom pitanju, razgovarao sa našim Ambasadorom za zemlje Beneluxa – gospodinom Vladimirom Radulovićem.Vjerovatno će se u prvo vrijeme obnoviti praksa da on sa svojim osobljem bude jednom mjesečno u Luxemburgu, radi ispunjavanja potreba naših građana.Svakako ću i tu pružiti ogovarajuću pomoć koja mi se povjeri.

Da li će, postavljenjem počasnog konzula Crne Gore u Luksemburgu, na najkonkretniji način doći do unaprijeđenja sveukupnih političkih i ekonomskih odnosa između Crne Gore i Luksemburga, iako su i do sada, bar politički odnosi, bili na zavidnom nivou?

– Nadamo se da hoće i uvjeren sam u to.To je i svrha oko postavljanja diplomatskih i konzularnih predstavništava. Istina je – do sada nije bilo neke veće ekonomske saradnje, ali se nadam da će se to intezivirati u budućnosti.

 Bili ste i ostali vrlo ugledna ličnost među doseljenicima iz Crne Gore u Luksemburg; često donirate i pomažete programe od opšteg i kulturnog značaja, kako ovdje u Luksemburgu tako i u Crnoj Gori, šta bi ste im sada, sa pozicije počasnog konzula preporučili, a da im bude od koristi?

– Poručio bih da svi naši građani i dalje predano i pošteno rade u ovoj državi kao i do sada. U svakom pojedincu je ogledalo njegove države. Onima sa većim stečenim kapitalom predlažem da, ako to žele, ulažu u našu državu. Siguran sam da to većina želi. Iz dana u dan se poboljšavaju uslovi za ulaganja.Za sve informacije stojim im na raspolaganju. Mislim da svi skupa možemo doprinijeti da naša država bude što bliže standardima evropskih zemalja.

Gospodine Camiću, u ime revije „Bihor“, u ime ZK „Bihor“ osnivača revije, i u svoje lično ime, želim Vam puno uspjeha.

–Zahvaljujem se i želim vam puno zdravlja i uspjeha u radu.
Izvor: Revija Bihor
 

 

 

ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – KROJAČI

Radio Petnjica
-
0
ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – KROJAČI

U Radmancima kod Petnjice, od 1920. do 1956. godine radila je krojačica Ličina Hana (1901 – 1956) kćerka Hadrović Hoda iz Laza, supruga Ličina Šema. Hana je u to vrijeme bila jedina krojačica u Opštini Petnjica. U svojoj kući imala krojačku radnju, krojila: kapute, džamadane, čakšire, palte, ženama katove, mintane, jorgane, čaršafe, momcima i djevojkama spremu za ženidbu i udaju… Šila je poznate konopljane košulje za „domazluka“.

Hanin sin Ličina Bilal-Bišo, koji danas živi u Istanbulu, kaže: „Moja majka Hana je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije kupila šivaću mašinu kod Jojić Radoša u Beranama, šila sve do njene smrti.“

U Radmancima, poslije drugog svjetskog rata, sve do 1990. godine, radila je krojačica Kožar Šahza, kćerka Rastoder Mujka, supruga Kožar Rama.

U Kruščici je 1960 – 1980. godine radio krojač Ličina Lokman.

U Trpezima od 1981. godine krojačku radionicu je imala Babić Mahija, rođ Korać, supruga Babić Šemsa.

Radmanci – Ostaci kuće Ličina Šema i njegove supruge Hane
u kojoj je bila krojačka radionica.

ZUMBER MURATOVIĆ

ĐUKANOVIĆ: RJEČNIK JE PROVOKACIJA I UVREDA VJERSKIH I NACIONALNIH OSJEĆANJA

Radio Petnjica
-
1
ĐUKANOVIĆ: RJEČNIK JE PROVOKACIJA I UVREDA VJERSKIH I NACIONALNIH OSJEĆANJA

O spornom Rječniku crnogorskog književnog i narodnog jezika izjasnio se i premijer, Milo Đukanović. On poručuje da je rječnik CANU ugrozio temeljne vrijednosti crnogorskog društva. Ipak, ističe da se vlada ne bavi ni pisanjem ni ocjenjivanjem, a kamoli zabranom naučnih djela. Tokom Premijerskog sata u Supštini, istakao je da najveća greška nije napraviti grešku, već je najveća greška ne povući odgovarajuće poteze poslije te greške, što očekuje da CANU uradi u najkraćem roku.
Šta vlada može da uradi u cilju zaustavljanja distribucije spornog Rječnika crnogorskog i narodnog jezika, pitao je poslanik Bošnjačke stranke, Suljo Mustafić.

“Ovaj rječnik je očigledna provokacija i uvreda vjerskih i nacionalnih osjećanja. Ovim nijesu uvrijeđene samo nacionalne manjine, već i većinska Crna Gora koja se ponosi autohtonim manjinama. Smatramo da ovo pitanje zaslužuje cjelovit odgovor sa nivoa vlade”, smatra on.

Vlada se ne bavi pisanjem, ocjenjivanjem, a kamoli zabranom naučnih djela, ogovorio je Đukanović.

“Ali, svakako ima obavezu da nađe način da zaštiti vrijednosti kao što su multietničnost i antifašizam, koji su temelji identiteta Crne Gore”, rekao je on.

Premijer kaže da je nesporno da rječnik sadrži propuste, i da je zabrinut zbog toga što ugrožava temelje suživota.

Dodaje da postoji nekoliko načina da se riješi problem. Sud nije način, kao ni pozivanje struke sa strane.

“Rješenje je u sprovođenju objedinjavanja naučnog potencijala. CANU je nepotrebno u ovaj projekat krenula sama”, rekao je on.

“Ovdje treba kazati politički jasno: za pozdraviti je namjera da se desecniju od nezavisnoti izda rječnik, i ja želim da vjerujem da je tačno objašnjenje autorskog tima da je namjera bila najpozitivnija. Očigledno je da to nije urađeno na valjan način. Autorski tim je prizanjem grešaka to potvrdio. Ko radi taj i griješi, mada bi manje pogriješili da su se aktivirali adekatan autorski timovi, na taj način bi sigurno izbjegli određene greške. Poruka koju treba da pošaljemo odavdje je da nije najveća šteta napraviti grešku. Najveća greška je ne povuku odgovarajuće poteze poslije te greške. Možemo u ovaj posao uključiti i vladu i parlamet, ali ovaj posao pripada CANU koja ima svog predsjednika, predsjedništvo i svoje organe koji treba da sjednu i ozbiljno porazgovaraju o težini grešaka i o posljedicama po temeljne vrijednosti crnogorskog društva. One treba da se sačuvaju, a ne da se ugroze”, naglasio je premijer.

“Očekujem u najkraćem roku da sagledaju kvalitet objavljenog djela i poteze koje treba povući da bi se šteta sanirala. Nakon toga se treba ekipirati, pa da se prione na poseo i novo izdanje rječnika”, istakao je Đukanović.

KOMPANIJA CUNGU POKLONILA STOLICE ZA LJETNJU SCENU U PETNJICI

Radio Petnjica
-
0
KOMPANIJA CUNGU POKLONILA STOLICE ZA LJETNJU SCENU U PETNJICI

Kompanija CUNGU iz Ulcinja poklonila je  50 baštenskih stolica  za ljetnju scenu i one su dopremljenje u Petnjicu.

Na molbu urednika Festivala  priče- Zavičajne staze, Nazif Cungu, bez dvomljenja je odobrio donaciju i svojim saradnicima preporučio da što prije organizuju isporuku, kazao  je kordinator Festivala Enver Rastoder.

“Veoma smo obradovani ovim poklonom jer  će  olakšati tehničku organizaciju književnih večeri  i drugih progarama  na otvorenoj sceni po kojima su “Zavičajne staze ” prepoznate  u Crnoj Gori i regionu.  Naravno, ove stolice će biti  na trajnoj usluzi ne samo nastupajućem “Bihorskogm ljetu”, koje zajednički pripremamo, nego i svim kulturnim programima  u petnjičkoj “Divan bašči” i Domu kulture .

Hvala našim prijateljima iz Ulcinja za donaciju , a posebno što su prepoznali  kulturološki značaj  Festivala priče Zavičajne staze- Bihor 2016” i potvrdili interesovanje za  kulturološki i svaki drugi razvoj u Petnjici”, rekao je Rastoder.

DINO RAČIĆ

MEHMED ADROVIĆ: ZAHVALJUJUĆI ĐUKANOVIĆU NIJEDAN BIHORAC NIJE IZGUBIO ŽIVOT

Radio Petnjica
-
5
MEHMED ADROVIĆ: ZAHVALJUJUĆI ĐUKANOVIĆU NIJEDAN BIHORAC NIJE IZGUBIO ŽIVOT

Predsjednik OO DPS-a Mehmed Meša Adrović je povodom optužbi SDP-a na lokalnom nivou rekao da nema manje partije a „dužeg jezika“ niti će je biti. Kako kaže predsjednik DPS-a u Petnjici, sve bi bilo u redu da ova partija nije uzela za sebe moralno pravo da drži pridike, a oni su ti kojima je moral stran.
„Ova porodična partija, partija porodičnog biznisa predstavlja sebe kao branioce svega što je crnogorsko i sve što je bošnjačko. Gospodo, možda ja često pominjem predsjednika partije Mila Đukanovića, ali ja to radim sa razlogom, jer zahvaljujući tom čovjeku i toj partiji nijedan Bihorac nije izgubio život, nijednom Bihorcu nije falila dlaka sa glave. I ptice na grani znaju da bi trebali više vi da ga pominjete nego ja. Dobro ste profitirali i niko se od vas nije izgubio već ste svi našli uhlebljenje u crnogorskim institucijama. Za mnoge od vas ne bi se ni znalo da postojite da vam nije bilo Mila Đukanovića i DPS-a. Međutim, licemjerstvo vam je jača strana. Priča o tzv. čestitki Šešelju i aferi „Snimak“ se držite kao pijan plota. Da, vi gospodo iz porodične biznis partije koji se krijete iza naziva SDP nikad niste bili u stanju da uradite nešto za Bihorce i Bihor. Mada moram da budem do kraja iskren pa da kažem da nijeste imali vremena za tim jer ste gledali samo kako da finansijski profitirate. Vi, kao zakleti crnogorski suverenisti u potrazi za svojim uhlebljenjem nijeste prezali ni od Savezne Skupštine koja je tada bila paravan za Veliku Srbiju. Nemojte reći da ste tamo branili interese Bošnjaka i Crne Gore. Činjenica je dragi moji biznismeni iz malih i srednjih „preduzeća“ (biznis porodica) da je Milo Đukanović spriječio krvoproliće na teritoriji Bihora, onda kad ste avionom putovali na sjednice Savezne Skupštine, primali dnevnice i uživali u svim njenim privilijegama i blagodetima. Za mene je antologijska izjava vašeg Ranka Krivokapića „Srećna vam država Crnogorci“ jer se u toj izjavi niđe ne pominju Bošnjaci i Bihorci, a dobro je znao da je 4 253 bihorska glasa ili u procentima 98,25 reklo „DA“ za državu Crnu Goru. Naravno da neće da pomene jer je bio zauzet trljanjem ruku i razmišljanjem o radnim mjestima za svoje članove. Kruna vašeg licemjerstva jeste to kada ste obećavali penzije za djecu koja su ostala bez jednog roditelja. Ne prezate ni od čega, bavite se obmanama i lažima i sve bi ste učinili samo da dobijete mandat više jer to zapravo za vas znači par fotelja više. Bili ste poslanici u republičkom parlamentu, bili ste poslanici u Saveznom parlamentu i nijeste ni jednog momenta pokrenuli priču o vraćanju dostojanstva Bihorcima na teritoriji današnje opštine Petnjica. Znam da vas boli, ali se nadam da će ubrzo doći dan kada ćete i javno priznati da država Crna Gora i opština Petnjica ne bi postojali da nije bilo DPS-a. Vi pominjete četnike i svrstavate nas uz njih, a zapravo time želite da sakrijete surovu činjenicu da se pokušali sa, zvanično titulisanim četničkim vojvodom Andrijom Mandićem da srušite vladu i državu Crnu Goru, pa kada ste uvidjeli da će te ostat kratkih rukava, onda se prešli u drugi vagon, vagon koji daje funkciju više. Zaboravljate da su naši građani politički itekako pismeni i da znaju da je spreman državni udar one noći kada ste bili naumili da uđete u savez sa četničkim vojvodom. Taj plamen i tu vatru koju ste bili spremili, očas posla bi ste je prenijeli i u naš, ali ne i vaš Bihor. Ne vaš zato što vi više nijeste u njemu nego li što jeste. Ali eto, ta vaša pusta želja za profitiranjem je nesvjesno spasila sve nas“, kaže se u saopštenju prvog čovjeka DPS u Petnjici.

Adrović je u ime firme Simon Voyage čiji je izvršni direktor, odgovorajući na optužbe u vezi sa prevozom putnika i đaka na teritoriji opštine Petnjica je rekao da je on omogućio da strani kapital uđe u državu Crnu Goru.

„Dolaskom Simona u našu državu i mene kao izvršnog direktora firme, prije svega uspjeli smo da za 60 ljudi obezbijedimo stabilno primanje, redovne plate i doprinose. Podatak da nas niko nije napustio kao i to da zapošljavamo još radnika govori da se bavite obmanama i manipulacijom. Nikog ne iseljavamo, naprotiv mi zapošljavamo i ljudi ostaju da žive u Bihoru. Uveli smo autobuske linije za prevoz putnika za Azane, Trpezi, Vrbicu i Savin Bor. Vi, kao prepoznati uspješni politički biznismeni izgleda da vam nije jača strana privredni biznis. Treba da znate da potrebu za neke linije zavisi od potražnje za iste. To što smo došli u situaciju da u Bihoru ima više auta nego stanovnika i da naši sugrađani više koriste sopstveni prevoz do susjednih opština nego autobus su nas natjerali da neke linije modifikujemo. Koliko ja radim za Bihor i Bihorce najbolje će vam pokazati par podataka: u predaji dokumentacije za tender za prevoz na teritoriji naše opštine stavimo jednu cijenu, a onda tu istu cijenu na uštrb svoju i svoje firme, a u korist građana umanjim od 50 do 70%. Naravno možete to provjeriti, mada čisto sumnjam, više volite da se ponašate kao tužbalice koje su prisutne na sahranama kod naših komšija, sugrađana pravoslavne vjeroispovjesti. Djeci sa posebnim potrebama sa područja naše opštine dali smo gratis karte na svim putnim pravcima gdje saobraćamo unutar države kao i gratis karte kada ta djeca idu na liječenje u većim centrima u Evropi, a mi ih prevozom pokrivamo. Poznajući vas i znajući vaše licemjerstvo vi biste sada dodali i kazali da papreno plaćaju kartu pratioci te djece. Ne, dragi moji i pratioci imaju gratis kartu. Valjda ćete se barem usaglasit da samo u ovom segmentu smo značajno finansijski olakšali bihorskim porodicama čija djeca imaju pretplatu kod nas. Od vas očekujem činjenice, konkretne dokaze, a ne da se bavite prozom i tužbalicama“ zaključio je Meša Adrović.

DENIS BOŽOVIĆ

IZ BIHORSKE JEZIČKE SEHARE

Radio Petnjica
-
0
IZ BIHORSKE JEZIČKE SEHARE

 Stalni saradnik revije „Bihor“iz Nikšića, porijeklom iz Petnjice, prof. mr. Esko Muratović bavi se leksikom Bihora, te nam iz broja u broj detaljno elaborira rijetke jezičke pojmove koji svojom slikovitošću plijene pažnju onih koji umiju slušati muziku riječi

O POJMOVIMA ʹBERIĆETʹ I ʹSAGLAMʹ U KONTEKSTU NAŠEG DOBA

Svjedoci smo da se kroz vraćanje zavičajnom jeziku nadomješata gubitak neposredne realnosti na taj način što će esencijalnost zavičaja kao ʹčuvana realnostʹ koju ćemo stalno proživljavati, živjeti u riječi, u svom pojmu, stoga će i mnoge lekseme zavičajnog govora ispunjavati i nadilaziti prozaični i banalizovani sleng čovjekove svakodnevice, postajući odraz onih aspekata kulturno-društvene zbilje koji izmiču ovovremenim stilovima življenja, padajući u zaborav. Taj patološki dio našeg bića kao da obezbjeđuje put u samozaborav vrijednosti i moći zavičajnog jezika, potkopavajući i narušavajući svaki obrazac iskazivosti životnih dometa onog što je nekad bilo. Ipak, iako se ta borba  čini neravnopravnom, između onog sada i onog što je bilo, sa važenjem onog sada uz ono što je bilo, ustvari, ona otkriva snagu tajnog jezičkog blaga, kao onog najvrednijeg u nama. Ali, s druge strane, svaki od dva govorna jezika, zavičajni i onaj stvarnosno ustaljeni, dijeli zbilju na nju samu i tajanstveni višak realnog, koji iznova i bezbroj puta hrli iščekivanju i građenju ovovremene punoće življenja. Jer, zavičajni govor je u temelju bića, hajdegerovski rečeno: mi postojimo od kad razgovaramo.

Piše: Esko MURATOVIĆ

Pred nama stoje dvije lekseme iz bihorskog govora koje, svaka na svoj način, grade svijet tog jezičkog podneblja: berićet i saglam. Riječ berićet (beriket) je arapsko-turskog porijekla i označava obilje, izobilje, obilan rod, plod, ali i sreću, napredak i izdašnost. Otuda i pojmovi: berićetan i berićetli što znači rodan, plodan, kao i srećan, napredan i blagoslovljen. Drugi pojam, saglam (saglan) je turskog porijekla i znači: zdrav, čvrst, prav, pouzdan, pošten i ispravan.

Da bogatstvo i snaga neke sredine ne zavise od broja njenog stanovništva već od količine dobara i hrane kojom raspolažu, upućuje nas značenje pojma berićet. Neko je uvijek u berićetu ispred nekog drugog, pa mu sve ide od ruke, a onaj drugi mora da radi i zapne svojski jer je u odnosu na onog prvog siromah. Međutim, život iznova pokazuje i potvrđuje da su duhovna i duševna sirotinja mnogo gore i opasnije od najveće nemaštine. Na primjer, ako nekom nešto darujete vi ga tako možete i poniziti, čemu su skloni oni koji u bogatstvu ne uživaju umjereno, pa ustvari nemaju ništa osim bojazni da će ga izgubiti. Ali, kako reče Lenč, ako prisvajate posuđen novac, imaćete teške misli,  ako prisvajate pozajmljene misli, imaćete lak novac, što će reći da su rijetki oni koji umiju da zarade novac i znaju da žive. Ima i onih koji kroz sopstvenu oholost i neskromnost pokazuju koliko im je duša sitna. Dok pametari obično znaju šta bi trebalo raditi i šta je najbolje za svakog, a sami i nisu baš za rada. Ima i onih koji su skloni da rasipaju novac koji nijesu zaradili na stvari koje im ne trebaju da bi se dodvorili onima koje ne podnose i postali dio njihovog društva. Poseban slučaj su oni, koji kad imaju, mnogo i sve, ne vide nikog i ništa, a progledaju tek kad nemaju ništa. Stoga, berićetli čovjek, sputavajući i ograničavajući svoje želje, uvijek je veoma bogat.
Sveukupno ljudsko saznanje i vjerovanje govore nam da sreća, ipak postoji, kao i srećni – berićetli ljudi. Sreću stalno treba otkrivati i tražiti u nama – tu stanuje, ne može se dostići, ukoliko tragamo za njom. Da bi bila dostižna i spoznata, mora se imati sposobnost zagledanosti u sebe, preispitivanja naših želja, htijenja kojima često nema kraja. Sreća nije u našoj svjesnosti o sreći, kaže Rade Delibašić u svojoj knjizi „Put razvoja humane ličnosti“, jer kad je postanemo svjesni, ona prestaje to da bude, sreća je u nesvjesnom. Pa je tako i berićetli čovjek stalno u procesu promjena; istinske promjene se postižu svjesnošću. Samim naporom se ne dolazi do promjene već sa posjedovanjem svijesti, na primjer, kad postanete svjesni sopstvenog ponosa i straha oni prelaze u nešto drugo: ponos se pretvara u samilost, a strahovi iščeznu. Sva zla proizilaze iz bojazni, strepnje, a najviše iz straha, zato je krajnje neophodno da se otrgnemo i oslobodimo od straha koji  zamjenjujemo hrabrošću ako se  želi berićet, sreća.

Sveukupno ljudsko saznanje i vjerovanje govore nam da sreća, ipak postoji, kao i srećni – berićetli ljudi. Sreću stalno treba otkrivati i tražiti u nama – tu stanuje, ne može se dostići, ukoliko tragamo za njom. Da bi bila dostižna i spoznata, mora se imati sposobnost zagledanosti u sebe, preispitivanja naših želja, htijenja kojima često nema kraja. Sreća nije u našoj svjesnosti o sreći, kaže Rade Delibašić u svojoj knjizi „Put razvoja humane ličnosti“, jer kad je postanemo svjesni, ona prestaje to da bude, sreća je u nesvjesnom.

 Da je ispravnost našeg stava naše istinsko mjerilo i pokazatelj za naš rad i ponašanje govori nam bihorska leksema saglam. Ispoštovati druge podrazumijeva, najprije, da poštujemo sebe i da ne budemo prosti prema sebi. Saglam je onaj čovjek koji je izgradio strogost sopstvenog stava u odnosu na svoje mišljenje i ophođenje, za koji zna da mora biti jači od spoljašnjih pravila. Njegova nenametljiva preduzimljivost izrasta iz uviđavnosti, pristojnosti i neobičnog, gotovo urođenog dostojanstva koje nikad neće biti dovedeno u pitanje, pogotovo kad se izazovi ʹpreimućstvaʹ tuđe volje trude i upiru da ga perfidno ili direktno ʹkupeʹ. Saglam ljudi, svjesni svoje čvrstine i ispravnosti, više teže ugodnostima nego slavi. Zbog ove osobine su često uzvišeni ili najuzvišeniji u svom poslu ili struci. Nikad ne idu protiv sopstvenog blagostanja, jer znaju da je opreznost preduslov sreće. Urijetko će dovesti sebe u situaciju da urade nešto protiv svoje volje, znajući da se samo radom i borbom zaslužuju časti. Tu se podrazumijeva disciplinovanost sa težnjom da se kroz svijest o nekom problemu traži i rješenje istog. A onda dolazi do izražaja i njegova sposobnost shvatanja sopstvenih emocija da bi se uspostavila ravnoteža između njih i spoljašnjih provokacija. Saglam insan je dostojanstven ali ne i gord, za razliku od prostaka koji je gord ali ne i dostojanstven. Taj put do istinske ravnoteže i harmonije koju treba da uspostavi u sebi, nerijetko podrazumijeva patnju, bol i krizna stanja. Posjedujući dobar karakter stvoren od onoga za čim se teži u vrtlogu življenja, istovremeno ne posjeduje sklonost da krivicu prebacuje na druge, gdje će presudnu ulogu odigrati svijest o odgovornosti. Naime, oni koji su skloni da krivicu prebacaju na druge, ili na oklonosti, „obično pate od psihičkih poremećaja kakvi su neuroza i poremećaji ličnosti, a ti poremećaji su ustvari poremećaji odgovornosti. Ovi poremećaji prouzrokuju i različito ponašanje ličnosti.“ (Delibašić Rade, Nikšić, 2003 str.55) Ovdje je potrebno istaći i sledeća zapažanja profesora Delibašića posredstvom kojih ćemo dobiti i odgovor na neka bitna pitanja: „Neurotičari se permamentno pitaju šta su skrivili, a šta su uradili da valja i vječno žive u toj dilemi, što je u manjoj ili većoj mjeri problem cijelog čovječanstva, jer je i ono težak neurotičar. Djeca, manje više pate, od poremećaja ličnosti jer svu krivicu za greške i neuspjehe prebacuju na druge, ali posjeduju i dozu neurotičara, pa ako nijesu voljena, sklona su da kažu da ona tu ljubav i ne zaslužuju. Adolescenti neuspjehe u ljubavi i sportu i drugim aktivnostima pripisuju navodno poremećajima koji su sadržani u njima samima, pa zbog toga ih prati velika doza neosjetljivosti i nemarnosti i neodgovornosti. Neurotični roditelji, s obzirom da svu odgovornost preuzimaju na sebe, mogu biti dobri roditelji, dok roditelji sa poremećenom ličnošću ne mogu to biti jer svu krivicu prebacuju na druge, pa naravno i na svoju djecu.“ (Nikšić, 2003, str. 55/56)

Visoka svijest da se ima mjera u svemu, sa težnjom da se iscrpi polje mogućeg a ne nemogućeg, jedno je od odličja berićetli pojedinca; radeći ono što mu dolikuje, takođe zaslužuje pohvalu i poštovanje jer sa pravdom želi da pomogne drugima, uz svijest da se ne može biti pravedan ukoliko nema ljudskosti i čovještva. Direktno i nedvosmisleno i sam iskazuje poštovanje vrednijim od sebe, uvijek spreman na druženje sa sebi sličnim. Drži se zadate riječi, ne zato što je zadata, već zato što vjeruje u njenu ispravnost. Nastoji da se drži onog što je dobro i najbolje, ne ističući svoje zvanje ili znanje, već svoja umijeća. Ne započinje bilo što ukoliko je iole prisutna sumnja, ali kad započne nešto onda saglam čovjek i vjeruje u uspjeh svoga rada.

Izvor: revija Bihor

 

 

 

 

 

 

MEMORIJALNI TURNIR U ZINGU „NEDŽIB NELJO CIKOTIĆ“

Radio Petnjica
-
0
MEMORIJALNI TURNIR U ZINGU „NEDŽIB NELJO CIKOTIĆ“

U nedjelju 3. 07. ove godine, u prostorijama ZK „Bihor“ u Rumelanžu (Luksenburg), održat će se memorijalni turnir u zingu posvjećen velikom boemu i neponovljivom kralju zinga – Nedžibu Nelju Cikotiću.
Ovo je četvrti po redu turnir  koji organizuje ZK „Bihor“,  svom aktivnom članu i istinskom prijatelju svih dobronamjernih ljudi.
Nedžib Neljo Cikotić preminuo je 21. juna 2012. godine i pokopan u svom rodnom selu Vrbica.
Njegovi prijatelji ga ne zaboravljaju.
            F. S.

FOTELJE SU BILE BITNIJE OD IZGLEDA PETNJICE

Radio Petnjica
-
3
FOTELJE SU BILE BITNIJE OD IZGLEDA PETNJICE

Osobe, koje još nijesu našle svoju „srodnu“ dušu uglavnom je traže šetajući po gradskim trgovima, klubovima ili preko prijatelja. U situacijama upoznavanja, to što najprije zapadne za oko jeste fizički izgled, a potom i godište izabrane ili izabranog. „Unutrašnji“ kvaliteti – bar u ovoj fazi upoznavanja – nijesu bitni. Činjenica je, da atraktivnije osobe imaju bolje šanse da postanu „vidljive“ na radaru drugih, ma kakav god karakter imali. Ruku na srce: Ko se ne bi okrenuo za ljepom, dugokosom, vitkom ženom ili mišićavim muškarcem? 😉

Pitam se: Ako bi Petnjica bila žena, da li bi se neko okrenuo za njom? Da li bi se neko nepoznat potrudio da je osvoji i kod nje ostane?

Evo jedan kratak rezime: Tri godine su prošle, odkad je Petnjica postala samostalna opština. Tri godine, u kojima se moglo dosta dobrog stvoriti i razviti. Ipak, tri godine nije malo. Sjećate li se vašeg dijeteta kad se tek rodilo? Bilo je ovisno vaše njege i truda, ali je za tri godine naučilo da govori, da hoda, da samostalno jede, da ide u kupatilo. Iz godine u godinu se vaše dijete osamostavljavalo, učilo, stvaralo. Petnjica, na žalost, nije. Mora da je borba za najbolju fotelju u kancelarijama, diskusije o tome ko koga ,,crnogorči,, i diskusije oko izgleda petnjičke zastave bile bitnije  teme, nego one teme koje su STVARNO značajne.

Trenutna situacija nije slučajna nego je rezultat postojećeg političkog „materijala“ Petnjice, koji samo „puca istom municijom“. Za varijacije ne znaju. Posljedica opisanog pasiviteta i fokusiranja na nebitne stvari je opšti haos, koji se izražava u izgledu grada, koji nije zaslužio da nosi naziv opštine.

Da budem konkretna. Koncept opštine, ni sa puno dobre volje, nije prepoznjatljiv. Moramo sebi priznati, da nas niko ne bi pogledao, jer izgledamo rasčupani i raštrkani. Petnjica je obična rupa, sa jednom ulicom, koja više liči na švajcarski sir nego na običan put. Kada je riječ o higijeni opštine moramo konstatovati, da je situacija katastrofalna. Kakva ja logika bacati smeće PORED kontejnera a ne u kontejner? Da li su vam se ruke od dizanja fildžana i čaša po kafićima toliko umorili da nijeste u stanju da bacate smeće tu gdje treba? Je li se u vašoj kući isto tako ponašate? I zašto vlasnicima prodajnih prostora i kafića nije u interesu da se izgled  Petnjice poboljša? Je li možda zato što mislite samo na lični interes, i što vam je i onako samo stalo da vama bude dobro ?  Ne shvatate logiku sistemske teorije, koja tvrdi, da je sve jedno s drugim povezano. To shvatiti je samo talentat osoba koje ne posmatraju samo metar ispred sebe već znaju da gledaju u daleku budućnost, a budućnost opštine je isto tako i vaša. Izgleda da vas treba podsjetiti.

Pošto je čovjek tako isprogramiran da svoje mišljenje formira po prvim utiscima, koje ima o nekoj osobi ili situaciji, on se neće potruditi da gleda „iza fasade“. Na žalost, tako stvari stoje, kad je naša mlada „djevojka“- Petnjica u pitanju. Možemo da imamo najljepši karakter, najinteligentnije građane i najbolje ideje ali, ako Petnjica, kao opština, taj dobar duh ne izražava ,onda se ne moramo čuditi što se niko ne interesuje za nas, pa čak ni oni koji su najviše pogođeni, a to su njeni stanovnici. Mi smo ta ružna cura koja se šeta po gradu u sjenci djevojaka, koje možda nijesu zaslužile, da im se neko obraća… Ali ih svako gleda, zato što su lijepe.

„Djevojka“ -Petnjica… Trenutno izigravaš nešto što nijesi. Sa tamnom folijom po autima, sa fejk-garderobom i foliranjem sa velikim novčanicama, praviš se velikom i značajnom, a još si malo pile, iako su tolike godine prošle. De, makni ovu groznu šminku s lica. Privuci pažnju i pokaži nam svoju pravu ljepotu, koju si nekad imala – dok možes, jer jednog dana će biti kasno.

 

 

SDP PETNJICA: KAKVI PUTEVI TAKVA VLAST

Radio Petnjica
-
8
SDP PETNJICA: KAKVI PUTEVI TAKVA VLAST

Opštiniski odbor SDP Petnjica je u saopštenju za javnost kritikovao lokalnu vlast zbog stanja lokalnih puteva u opštini.

“Kvalitet puteva u opštini Petnjica kao i njihova krajnja zapuštenost i zaraslost granjem na svim putnim pravcima u opštini a posebno u onim glavnim pristupnim govori o nebrizi i nezainteresovanosti lokalne vlasti za kvalitet funkcionisanja građana. Petnjički putevi danas daju punu sliku o kvalitetu rada lokalne samouprave i javnih preduzeća, koja iako su na papiru formirana očigledno ne rade svoj posao, a sa druge strane za taj posao koji ne obavljaju kvalitetno i u interesu građana su jako dobro plaćeni novcem istih tih građana.

Opštinski odbor SDP Petnjica sada već po ko zna koji put apeluje na lokalnu samoupravu da se uozbilji i da krajnje ozbiljno pristupi rješavanju navedenog problema koji uveliko narušava kvalitet funkcionisanja građana i, što je najznačajnije, ugrožava bezbjednost učesnika  u saobraćaju na svim putevima u našoj opštini”, stoji u saopštenju Opštinskog odbora Socijaldemokratske partije Petnjica.

 

 

 

U Petnjici, 25.06.2016.

ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – KROJAČI

Radio Petnjica
-
0
ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – KROJAČI

U Trpezima su bili krojači, braća Skenderović (Rašita) Halil (1912 – 1967) i Mujo (1914 – 1996). Oni su 1932. godine izučili zanat u Beranama kod Hadrović Idriza.
Njihov otac Rašit (1883 – 1961), Islamov sin, u Trpezima je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije i poslije II svjetskog rata imao zavidnu imovinu – vodenicu sa dva vitla, valjalicu za valjanje sukna i krojačku radionicu u kojoj su radili njegovi sinovi.

Mujo Skenderović
Mujo Skenderović

Kada su za vrijeme II svjetskog rata u petnjičkom kraju ušle partizanske jedinice, Halil i Mujo su svoje umijeće u krojačkom zanatu iskazali šivenjem uniformi za partizane, bili oslobođeni vojne obaveze i mobilizacije. Imali su dvije šivaće mašine „singer“.
Do 1950. godine radili u staroj porodičnoj kući, a onda iste godine preselili u novu kulu koju je izgradio njihov otac Rašit sa sinovima: Halilom, Mujom, Arslanom i Halitom.
Mujov sin Mursel Skenderović sjeća se krojačke radionice u njihovoj kuli u Trpezima: „Moj otac Mujo i amidža Halil su se uspješno bavili ovim zanatom. Poslije II svjetskog rata, tačnije 1949. godine, kada je vlast organizovala seljačke zadruge tzv. „Kolektive“ u kojima su se ljudi udruživali moj otac i amidža su takav vid udruživanja odbili, ali su zato drastično oporezovani.“
Istom djelatnošću Halil i Mujo nastavljaju sve do 1960. godine. U tom periodu su u njihovim radionicama zanat naučili mnogi Bihorci: Šabović Remzija, Ganić Zika, Šahman Gale, Šahman Salih je kasnije radio kao modelar u bjelopoljskom Vunarskom kombinatu, Skenderović Aćif, Skenderović Alija-Aljo…
Halil se bavio ovim zanatom do 1967. godine, kada ga nasleđuje njegov sin Alija-Aljo koji je nastavio da radi istu djelatnost do 1996. godine.

Skenderović Halil
Skenderović Halil

Slike na kojima su Halil i Mujo je Mujovo djelo. Imao je afiniteta prema fotografiji, sam je negative razvijao. Fotografijom se počeo baviti 1939. godine u Beogradu služeći vojsku u Kraljevoj gardi. Kasnije je izvjesno vrijeme radio sa fotografom Stanić Bošnjom vlasnikom samostalne fotografske radnje u Beranama.
Danas u Trpezima, u neposrednoj blizini lokacije gdje je bila Rašitova vodenica i valjalica, u netaknutoj prirodi Bihora, na čistom zraku, u dubokoj tišini hrastovih i bukovih šuma, njegov unuk Skenderović Remzija je napravio prelijep turistički kompleks.

ZUMBER MURATOVIĆ

 

1...809810811...900Stranica 810 of 900