Bahtijar Muratović, rođen 1928 godine, priča o svadbama na području Bihora u emisiji Putevi i raskršća

„Onaj ko ima sina, on prati prosce da traže đevojku. Prvo je bio običaj da đevojku da jedincu, jer on nije imao s kim da dijeli imetak. Kada bi je isprosili, onda se traži roba da se kupi – od veša pa do ćilima. Odu ljudi i ugovore svadbu i kada bi trebalo da idu svatovi. Sviralo se u goč i zurle. Uglavnom su to radili cigani, drugi je ko slabo znao. Svatovi bi morali da plate ručak, ako ga ima, a ako ga nema onda bi se za kafu davalo ponešto.

Ako đevojku traži siromašni momak, bilo je situacija da je otac ne da zbog toga. Ako bi imali zemlju i stoku, onda je to druga priča. Sa starim ljudima sam razgovarao, koji su išli kao prosioci i oni bi kazali: drži dva vola i jednog konja i ne kupuje žito, da mu se da đevojka. Bilo je đevojaka koje nijesu ni pitale, a onda mladini i mladoženjini dugo neće da se pomire.

Ranije je bilo i razvoda, uglavnom zbog toga što nijesu mogli da se slože, i ta đevojka se posle toga teže udavala.

Ja sam se jednom ženio, a ovi moji svi po dva – tri puta. Moj otac se ženio tri puta. To si bili stari običaji. Moj otac je imao tri žene u kuću i bolje su me držale ove dvije nego li majka. Moja majka je imala 17 godina kada je on uzeo a on 65. Tu je važilo pravilo „ima da jede, ima kuću, podajmu je“.

Bilo je i iz ljubavi da se uzmu pa da mlada pobjegne. Bilo je slučajeva kada se po 7 godina nijesu htjeli da se pomire zbog toga što je udala bez pitanja. Ranije je teško bilo upoznat đevojku jer su imale veliku kontrolu od braće. Sa budućim muževima mogle su se vidjet jedino na svadbama i možda na saborima, ali je opet bilo teško. Ipak, ljubav je uvijek bila jača od običaja.

Kada sam odlučio da budem provincijski ljekar, razmišljao sam kako se takmičiti u svijetu, ali bez uslova, bez laboratorija. Moja prednost je bila ta što sam imao prirodni eksperimet: pravoslavno i muslimansko stanovništvo koje je trajalo stotinama godina. Pravoslavno i muslimansko stanovništvo iste krvi, a različitih psihosocijalnih karakteristika koji proističu iz običaja, vjere itd. Recimo Šabotići – Bubanje, Adrovići – Đuraškovići, Babačići – Obradovići, Novalići – Popovići, Ličine – Šekularci, Račići nijesu ni mijenjali prezime, i da ne govorim o Koraćima. Praktično, svako pleme u Bihoru zna svoje pravoslavne rođake. Kasnije, za neke političke potrebe, počeli su to javno da zaboravljaju, a ja recimo znam da ono što im je rekao njihov deda neće nikada zaboraviti. Kada sam razmišljao šta istraživati, onda sam zaključio da je to hipertenzija koja se mjeri aparatom koji svaka kuća ima. Kada sam razmišljao koju metodu da upotrijebim, odlučio sam da to budu psihotestovi koji su svuda isti, i u Americi, Londonu, Beogradu, Podgorici, Beranama. Ovdje je autohtono stanovništvo gdje se slabo ko doseljava. Time sam definisao istraživačku grupu i prirodni ekesperiment. Hipertenzija je izuzetan problem. Došao sam do rezultata gdje sam definisao novi tip psihološkog reagovanja, i taj moj rad je u Instambulu i prihvaćen 2005. godine na Svjetskom kongresu zdravstva. Radi se o tipu za infarkt miokarda i to su teorijske novosti u medicni. Nije suva teorija, jer mi testiranjem možemo da vidimo da li postoji opasnost da se neko razboli od tumora, psihosomatskih bolesti, depresije, mentalnih bolesti, bolesti zavisnosti, ili pripada zdravom tipu i da ne može oboljeti. Možemo da osobe iz ovih rizičnih tipova prevedemo u osobe koje pripadaju zdravom tipu.

(Cijeli razgovor možete čuti na You tube kanalu Radija Petnjica)