Priče prošlih nedjelja su se fokusirale uglavnom na negativne stvari. Sa svih strana su se (kao i uvijek) čule i čitale razne i u većini nekonstruktivne kritike, ratna retorika itd. Već je postao univerzalni standard, da svako ima nešto da kaže i da stavi „prst u ranu“. Ali da istu tu ranu izliječi, to nikome ne pada na pamet, jer je to – naravno – zadatak države i politike. Iz jedne ograničene perspektive gledano, čini se, da je ta vrsta razmišljanja tačna. Na žalost, realno gledano, sebi moramo priznati, da ipak nisu samo drugi krivi i zaduženi za naše dobro. Vraćanje u prošlost i negativitet, koji sve više dolazi do izražaja, dugoročno nam neće pomoći u tome da poboljišamo npr. infrastrukturu, obrazovanje, glavne institucije i osnovni život u Petnjici. To možemo postići samo ako mislimo u solucijama, a nikako kad se i dalje vrti ista „negativna“ ploča.
Bitno je, da problemi dolaze na vidjelo i da budu transparentni, ali je greška ako ostane samo na tome. Šta primjećujem u dijalogu sa mnogima od vas je činjenica, da ne mislite dalje. Identificirate problem, „istresete“ sve što imate da kažete povodom tog problema, ali rješenje u većini slučajeva ,ni sa dobrom lupom ,ne mogu da nađem. Odkud taj letargičan pasivitet? Zar nije vrijeme, da se konačno probudite iz te patološke, kolektivne depresije? Opet čujem ptičice koje mi cvrkutaju, da je meni lako lupetati, kad živim u jednoj sređenoj zemlji kao što je Njemačka. U pravu ste, zemlja u kojoj ja živim jeste sređena. Čisto je i kad me zaboli zub mogu da odem u hitnu i ne moram nikoga potplatiti da bi brže dolazila na red. Imam mogućnost da radim šta hoću i gdje hoću, naravno pod uslovom da ne ugrožavam fizičku ili mentalnu slobodu mojih sugrađana. Kad mi nešto ne odgovara, imam mogućnost, da se borim za svoja prava. Imam mogućnost, da odem na ulicu, da skupljam potpise za peticiju, da se angažujem u organizacijama ili, kao što sad ovo radim, da pišem za jedan portal. Za mnogo toga, što sam sad nabrojala, država mi je, pogotovo kad je zakon u pitanju, dala OSNOVNE uslove i instrumente, baš kao neki alat, da bi sa svojim djelom promjenila nešto, a ako ne mogu da promijenim, da bar kažem to što mi smeta. Oslobodite se mita da mi „stranci“ sve dobijamo prezentirano kao na tacni. Njemci i svi ostali, koji žive u toj zemlji su se AKTIVNO borili za bolji život, i na individualnom i na kolektivnom nivou. Kvintesenca svega je BORBA i UPORNOST.
Pored svih problema koji naravno postoje, vi imate iste mogućnosti, samo ih iz puste lijenosti ne koristite. Najbolji primjeri ste sami dali. Mjesecima je bilbord srušen. Mjesecima je bilo jasno, da bi bilbord trebao da se opet postavi, ali umjesto da postanete aktivni, te da ga jednostavno opet postavite, vama je lakše da se pripucavate ko je ustvari srušio tablu i ko nije. Izgleda da riječ „aktivnost“ nije dio vašeg vokabulara (osim kad je prezentiranje u medijama u pitanju).
NEĆU više da dozvoljavam da me pojedini sa svojim izjavama uvuku u oluju navedenih negativnosti iz koje više nema izlaza. Ja hoću da prestanem s tim. Platformu koja mi ja sa pisanjem kolumne pružena hoću da koristim tako da budem inicijator impulsa koje mogu da postanu fundament za novu vrstu razmišljanja. Ipak je naša glava okrugla, da bi misli mogle da promjene pravac, zar ne? 😉
Da ne ostane na praznim riječima, evo za početak par mojih ideja i prijedloga, koje se iz grada u kojem živim mogu adaptirati i na Opštinu Petnjicu. Sve te ideje ne koštaju ništa, niti je njihovo sprovođenje ovisno dijaspore, budžeta, države ili politike. Ovisni su od VAS, građana.
Kao prvo, moglo bi se građanim ponuditi lične konsultacije sa predsjednikom Opštine (na pr. svake druge nedjelje). I ako vidim, da na webstranici Opštine Petnjica postoji mogućnost stupanja u kontakt putem mejla, smatram da je dužnost predsjednika da probleme i ideje građana sasluša u okviru „realnog“ razgovora, lice u lice.
Kao drugo bih na nekom ključnom mjestu u Petnjici postavila kutiju „pohvale i kritike“. Svi koji imaju što šta da kažu bi imali – pored fejsbuka i kafanskih priča – mogućnost da ubace svoje misli. Jednom mjesečno bi se sadržaj te kutije diskutovao u okviru sjednice.
A kao treće pozivam sve vas da upalite mozak. Šta vam smeta i koje ideje imate? Kako riješiti probleme koje ste primjetili? Kako oživiti ideje koje imate? Sa „koferom“ tih ideja i solucija bi se mogao iniciirati jedan sastanak SVIH zainteresovanih građana, a to obuhvata i muškarce i žene, mlade, stare a naravno i djecu. Svi su oni Petnjica. Svi oni imaju želje, ideje, vizije i brige, koje treba da dođu na vidjelo. Mislim da je jedan ambijent opuštenog međusobnog druženja u okviru jednog sastanka kao što ga ja zamišljam, dobra mogućnost, da se malo probudimo iz opisane „letargije“, te da konačno, bez obzira na pripadnost u raznim političkim strankama, postanemo aktivni – ne za fotografe, ne za novine, nego za sebe i našu opštinu.
Radoznala sam šta mislite o ovoj ideji i jedva čekam da čujem VAŠE ideje koje bi Petnjici pomogle da bude to što jeste: Jaka, moderna i inovativna opština. Možda ima neko od vas, ko ima slične ideje i željan/željna je da „startuje“ nešto?
