Ismet Ramčilović, je bio gost emisije “Putevi i raskršća”.
Radio Petnjica je taj koji je meni lično donio nešto emotivno, vratio me u zavičaj. Mada, iz njega nikada nijesam ni otišao, iako jesam fizički, duhom nijesam nikada. Zavičaj je najljepše mjesto na svijetu i tako ga ja zamišljam, kao nešto posebno, a zaokružen je sa Radiom Petnjica. Slušam često, a naročito fudbalske utakmice, jer sam dosta godina proveo na terenu tamo igrajući fudbal. Igrao sam za FK Petnjicu i kao srednjoškolac i kao student. Moj rahmetli otac je formirao fudbalski klub i on je jedan od „glavnih krivaca“ što klub danas postoji. Mi smo tada voljeli fudbal, ali nismo imali neko stručno znanje, ali smo u tom vremenu bili na neki način ambasadori.
Bihor i Petnjica su na mene ostavili veliki trag. Prvo, Bihor me naučio da razlikujem i cijenim ljude po dobru i po zlu i da poštujem različitosti. Bihor mi je dao jednu karakternu osobinu koja se jako cijeni na ovim prostorima, dao mi je jednu odgovornost prema sebi i drugima.
Kada sam napustio Petnjicu, postojala je samo putna komunikacija na relaciji Petnjica – Berane, i sjećam se perioda kada se asfaltirao taj put. Tako sam je ostavio i zapamtio pasivan i nerazvijen kraj, ni sa jednom fabrikom, sa mjesnom kancelarijom koja se polako gasila. Bio je Dom zdravlja ili ambulanta gdje je doktor dolazio jednom ili dva puta sedmično, bila je zemljoradnička zadruga. Vraćajući se vremenom, primijetio sam da ima pomaka, ali ne dovoljno. Postoji putna komunikacija sa svim selima, imamo prema većim gradovima, imamo fabriku košulja, imamo nekih građevinskih firmi. Ima pomaka, ne puno, ali ima. Sa samostalnošću Crne Gore, razvoj Petnjice na neki način dobija na intezitetu, naravno iz mog ugla gledanja.
U bliskoj prošlosti bilo je turbulencija, bilo je nekih političkih dešavanja, bilo je progona nekih ljudi sa tog prostora, i to su na neki način ružna sjećanja. Ipak, zvanična politika je na neki način odigrala dobru ulogu i smirila te tenzije. Hvala Bogu što Crna Gora nije doživjela ono što smo mi doživjeli u BiH. Ostaviću istoričarima da se bave tom situacijam, ja se nerado bavim tim pitanjima.
Kada je ukinut status opštine, narod je prećutno negodovao. Tada su bili sistemi kada se nije smjelo izlaziti sa istinom u javnost. Bilo je nekih, uglavnom ljudi involviranih u beranskoj opštini koji su izlazili sa istinom, ali ne do kraja naravno. Da li bi nešto promijenilo da su bili aktivniji, mislim da ne bi, ali nezahvalno je govoriti sada o tome šta bi bilo kad bi bilo.
Međutim, od samostalnosti Crne Gore, naglo je krenulo sa inicijativom za vraćanje statusa opštine, a jedan dio doprinosa sam dao i ja lično, kao i udruženje koje je ovdje u Sarajevu čiji sam ja trenutno predsjednik. Kada se vratio status opštini, moje udruženje je došlo na svečanost u Petnjici i tada smo održali dane Sarajeva u Petnjici. Ponosan sam što nijesam zaboravio svoj kraj i što ga nikada neću zaboraviti. Često za sebe volim da kažem da sam bogat jer imam dvije države, jednu po rođenju Crnu Goru koju mnogo volim, i jednu po opredjeljenju, BiH.
Mi imamo direktnu korespodenciju sa predsjednikom opštine, sa svim ljudima koji rade na pomoći zavičaju iz dijaspore, pokušavamo da dijasporu stavimo u jedno „tijelo“ kako bi se pomagalo Petnjici. Lokalna uprava ulaže ogromni napor da napravi vezu sa dijasporom, a zvanična politika Crne Gore je prva u regionu stavila akcenat na dijasporu i mnogo vodi računa o njoj.
Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.
