LUTOVAC: NASELJA U BIHORU POSTOJALA I PRIJE ŠEST HILJADA GODINA

Radio Petnjica
-
0
LUTOVAC: NASELJA U BIHORU POSTOJALA I PRIJE ŠEST HILJADA GODINA

Za emisiju “Putevi i raskršća” pričao je Predrag – Peđa Lutovac, arheolog i kustos Polimskog muzeja iz Berana.

Sa arheološkog aspekta, koji je to najraniji period o kojem možemo da pričamo kada je riječ o Bihoru?

Kada arheolozi istražuju jednu teritoriju i kada kažete Bihor, za nas arheologe to je mikroregija. Treba imati pred sobom geomorfološku sliku Crne Gore i shvatiti da Bihor i Korita čine jednu cjelinu, jednu jako bitnu teritoriju koja je vezana za Polmilje koju karakteriše što je jako prohodna, ima jako puno vodotokova i glavni kulturni uticaji su išli preko te teritorije. Zato i kažem Bihor i Korita i ono što ću pričati za Bihor to faktički važi i za Korita. Naša prva istraživanja u Radmanskoj klisuri prije desetak godina, pokazala su da već vrlo rano, počinju da borave određene kulturne grupe na ovoj teritoriji. Konkretno govorim o neolitu, oko 4 000 godina prije nove ere, što znači doba praistorije, tzv.neolitska kulturna grupa i ona se javlja na prostoru lokaliteta Torine i Radmanske klisure. To je kraj tipične podunavske vinčanske kulture grupe. Kada je postala stabilna na prostoru Podunavlja i ravnice, ona je polako počela da zalazi i u naše krajeve. Poznato je da u Beranama postoji čuveni Beran krš, utvrđeno uporište neolitske kulturne grupe, znači iste vinčanske grupe i za dugo vremena nijesmo znali kuda su ti uticaji došli, i prvo se mislilo da su došli Polimljem jer ih i tamo imamo. Međutim, istraživanja u Radmansku klisuru su pokazala da svi ti uticaji došli preko vrlo prohodne teritorije, preko Bihora i Korita. Konkretno na Torinama, na samom ulazu u Radmansku klisuru, postoji veliko naselje koje se javlja kod prvih pojava metala, oko 3500 godina prije nove ere, i naselje je koje traje do kraja bronzanog doba. To je raspon od skoro 2 000 godina. Značajno je to što se isto mjesto koristilo sezonski, znači ne radi se o stalnom naselju, već o migracijama, jer su te kulturne grupe počele da se bave stočarstvom, pa su imali ravnicu i planinu. Sa sigurnošću možemo da tvrdimo da je u neolitu tu bilo naselje. Ta kulturna grupa, koristila je taj prirodni refugijum prirodno utvrđenje koje je zaklonito i izdignuto iznad petnjičkog regiona i odatle se pruža pregled koji pruža sigurnost. Takođe je tu i Radmanska klisuru gdje su se mogli skloniti. Ono što je zadivljujuće, u samoj Radmanskoj klisuri postoji pećina Graci ili Grad i u njoj smo vršili sondiranja i utvrdili da i tamo postoji tog materijala. Za sada ne možemo da utvrdimo da li se radi o nekom svetilištu iz neolitskog perioda, ili se radi o nekom pribježištu u slučaju opasnosti. Međutim, u intezivnom bronzanom dobu, tu imamo fantastične alate, počev od kalupa za livenje, određene vrste kopalja, bodeža, koji se čak javljaju i na teritoriji Podgorice i na osnovu tog materijala možemo da uhvatimo vezu. Znači da se nije sa centralnog Balkana dolazilo tu i ostajalo, već je taj kraj služio kao stepenica. Postojale su prirodne komunikacije i duž te komunikacije određena naselja određenih kulturnih grupa. Na žalost nemamo finansijskih mogućnosti da pratimo taj lanac. Prije nekoliko godina, istraživali smo jednu praistorijsku gomilu ili tumul u Momišićima i odmah smo stvorili tu vezu, tih migracija, tih životnih i kulturnih kretanja. Kretanjem tih kultura dolazi do miješanja određenih kulturnih grupa, jer još nema etničkih grupa, već imamo kulture i na osnovu keramike, na osnovu onoga što nađemo u tim iskopavanjima možemo da nazremo i da utvrdimo te uticaje i ta kulturna prožimanja. Ono što je karakteristično za Torine, jeste da kulturna grupa prati jednu vrstu jelena, jer imamo puno alatki koje smo našli a koje su rađene od paroški jelenskih rogova. To bi značilo da je jedna kulturna grupa, pratila tu vrstu jelena, pa je iz istočne Srbije, od Homoljskih planina, taj materijal pruža do Skadra i skadarske ravni. Znači migraciom određenih jestivih divljih životinja, kreću se i te kulturne grupe i na taj način obezbjeđuju sebi hranu. U pećini treba da sondiramo i dublje i očekivanja su da nađemo i starije predmete iz kamenog doba. Za bakarno doba na području Bihora karakteristična je importna razmjena jedne vrste egejskog bodeža. Pouzdano možemo da tvrdimo da jedna vrsta egejskog noža koji se javlja na Balkanu i to samo na našoj teritorji je proizvod naših kulturnih grupa bronzanog doba. Na lokalitetu Torine našli smo jedan kalup bodeža. Jedan bodež je nađen u Momišićima a kalup smo našli u Torinama. Sada zamislite koliko su te teritorije udaljene a ipak povezane. Na Torinama smo našli ovalne, elipsoidne kuće, ognjište, keramike, pa dosta toga iz bakarnog doba, razne ukrase…To isto smo našli i oko Skadra. Tako smo shvatili da nijesmo na  periferiji već centar bronzanog kulturnog kruga.

KAKO JE NASTALO IME BIHOR

Radio Petnjica
-
0
KAKO JE NASTALO IME BIHOR

Istoričar Sait Šabotić, je u rubrici “Pričao mi dedo” u okviru emisije “Putevi i raskršća” priča odakle potiče ime Bihor.
Porijeklo imena Bihor je do danas dosta nejasno i nerazjašnjeno i dosadašnja lingvistička istraživanja nijesu dala konačan odgovor na to pitanje. U istraživanjima koja su do sada sprovedena, mi imamo određenih teza, postavki i tumačenja oko naziva i uglavnom su protivrječena, podijeljena i zbog toga ga lingvističari, onomastičari i različito tumače. Ono što je sigurno jeste to da je ime starog porijekla, kao i to da jedna oblast u Erdelju, u Rumuniji nosi to ime, kao i to da istorijski izvori nam govore da u različitim evropskim predjelima postoje mjesta koje nose ime koje je slično ili blisko tome nazivu. Tako u Mađarskoj imamo naziv Bihar, u Češkoj imamo Bihori, u Poljskoj imamo Bihors itd. I sve su to približno slični a i različiti nazivi od naziva Bihor. Akademik Milisav Lutovac se prvi upustio u tumačenje porijekla imena Bihor. Iznio je svoje mišljenje da je to stari naziv i da nije romanskog porijekla. Polazeći od činjenice da je naziv Bihor ostao zabilježen usmenim putem raznim predavanjima, legendama onda bi smo mogli da kažemo da tumačenje imena Bihor imamo sa stanovišta legende i sa stanovišta naučno-istorijskog. Što se tiče tumačenja vezanih za legende, Draško Došljak, onomastičar, profesor na filozofskom fakultetu, je neko ko je zabilježio nekoliko predanja i legendi koji govore o nazivu i porijeklu imena Bihor. Prema legendi koja je najpoznatija, ime je u vezi sa prokletom Jerinom, koja je navodno imala veliku tvrđavu koja se nalazila na desnoj obali Lima, i u određenom trenutku, prema legendi, je opkolio austrijski car, ali nije mogao da je zauzme. Pribjegao je lukastvu. Sklopio je sporazum sa Jerinom i u znak prijateljstva, on joj na konjima dostavlja sto tovara žita. Njegova vojska je bila sakrivena u košarama sa žitom, i kada su konji sa žitom ušli unutar zidina grada, oni su iskočili, poubijali stražare i na taj način zauzeli grad. Kada je prokleta Jerina saznala za to, navodno je uzviknula „Ja – Bih – Hor“ što bi značilo da se javno osramotila, da je nadmudri neko drugi. Tako je prema toj legendi nastao naziv Bihor.

PROMOCIJA KNJIGE REFIKA LELA HOTA – GLEDAJ ISTINU U OČI

Radio Petnjica
-
0
PROMOCIJA KNJIGE REFIKA LELA HOTA – GLEDAJ ISTINU U OČI

U sjajnom ambijentu Kongresne sale hotela “FRANCA” u Bijelom Polju održana je se promocija knjige Refika Lela Hota ,,GLEDAJ ISTINU U OČI” . Na početku promocije Moderator večeri Aleksandar Srdanović pročitao izvod iz recenzije prof. dr Milana Popovića u kojoj je profesor Popović između ostalog istakao da knjiga predstavlja svjedočenje, sjećanje i zapis autora, jednu vrstu njegove lične, porodične, zavičajne i socijalne slike našeg vremena.
Moderator promocije Aleksandar Srdanović je o autoru govorio na specifican način, i istakao vidjenje po kojem ova knjiga sadržajem i naslovom nameće istinu kao imperativ života, a svoje stranice nudi kao jedan od načina traganja za njom, kroz slike neomedjene vremenom i prostorom.

“Ništa se neće promijeniti ako zažmurite, ništa neće nestati samo zato što vi ne vidite šta se zbiva. Zapravo biće jos gore kada otvorite oči. Poruka je jasna GLEDAJ I STINU U OČI.”- kazao je Srdanović.

O knjizi su govorili Mr Mevlida Rovčanin, rođena u Prijepolju, profesorica sociologije i potpredsjednica Svjetskog foruma Bošnjaka, kao i Naida Ribić, rodom iz Jajca, koja živi u Holandiji i Meša Braničanin iz Prijepolja, multimedijalni umjetnik.

Potpredsjednica Svjetskog saveza Bošnjaka, mr. Mevlida Rovčanin, je u svom obraćanju naglasila da je ova promocija civilizacijski pomak, nesto, što samo prije 20 ili 30 godina ovdje nije bilo moguće napraviti, i to nam govori da mi konačno imamo pravo kao narod, kao Bošnjaci, da govorimo i razgovaramo o svim temama koje nas bole.

„Da li se snalazimo u tome to je teško pitanje. Da li smo platili skupu cijenu slobode – itekako da jesmo. Ali upravo zbog toga što je ta cijena toliko visoka, to je naša obaveza još veća da naučimo govoriti i prezentirati našim generacijama svijest i savjest, o tome koliko je zaista sve nas ova mogućnost slobode koštala“, rekla je Rovčanin.

Takodjer je naglasila, važnost uspostavljanja sistema vrijednosti, gdje će Bošnjak biti od pomoći drugom Bošnjaku, gdje će se podržavati tradicionalne i vjerske vrijednosti koje smo uspjesno očuvali stoljecima živjeći u agresivnom okruženju.

“Jer samo sa takvim sistemom vrijednosti mi imamo mogućnost da obezbjedimo, da nam se ne dešava više da nas naše komšije tjeraju u Tursku, Albaniju, ili širom svjeta sa naših ognjišta, da nas naše komšije ne predaju zločincima i koljačima, da nam naše komšije ne upadaju u kuće siluju žene, majke, sestre, pale džamiju i našom krvlju napajaju Drinu i plodnu bosansku i sandžačku zemlju. Na nama je golemi izazov i odgovornost da postepeno malim ali sigurnim koracima, odgajamo nove generacije vodja ali i održavamo sjećanje na naše prave i istinske vodje koje su svojom žrtvom omogućile da i mi budemo ovdje izmedju ostalog. Upravo je to i teza koju autor i prezentira u svome dijelu. On kao detektiv sagledava sve aspekte života Bošnjaka na ovom prostoru, usporedjujući ga sa teškim životom Palestinaca i tražeći rješenja u usponu prijateljske Turske, kao možda i najsvetlijim primjerom organiziranja i uspešnog vodjenja naroda i stranke. Ovaj lični iskaz koji sam imala priliku pročitati je vjerovatno i najiskreniji pogled koji nam dolazi sa ove strane Drine, koji sa jednim velikim žalom govori i o našoj Bosni, koji beskurpulozno i svedetaljno objašnjava činjenicni pogled u historiju, i ulogu Crne Gore u ratovima i stradanjima Bošnjaka na ovom prostoru. Upravo ovo intimno svjedočenje obojeno porodičnim sjećanjem i jeste najbolja forma čuvanja naše povjesti od zaborava, na način na koji se to danas dešava i pokušava izforsirati, da se desi ne bi li nam se ponovo dogodila neka Srebrenica, neki Prijedor, Foča, ili neko Bijelo Polje, Niksic, Berane. Zbog toga je ova knjiga kao i one malobrojne koje su objavljenje prije nje, kao što će i mnogo brojne ako Bog da, koja će se objaviti poslije nje, biti temelj na kojima ćemo mi graditi naše zajedničke duhovne i kulturne veze – naše jedinstvo. Dragi moji, ne dozovolimo da nam nepravda kroji budućnost, ne dozovolimo da naše slabosti utiču na naš razvoj, ne dozovolimo da naša kultura postane kultura straha, obojena kultom žrtve. Ne dozvolimo da naše obrazovanje bude generator našeg propadanja. Mi smo ti koji sami krojimo svoju sudbinu svoju budućnost. Mi smo ti koji svakim danom imamo mogućnost da popravimo naše lično stanje, a samim time i stanje naše zajednice. To je jedna od poruka ove knjige, koja me osvojila, na sličan način kao što je autorovu majku osvojio njegov otac Suljo – istinski na prvi pogled. I kao takvu ja vam je preporučujem za čitanje i isčitavanje“, rijeci su potpredsjednice Svjetskog saveza Bošnjaka

Autor knjige Refik Lelo Hot na kraju se obratio sljedećim riječima:
“ Profesor Popović je meni dragi čovjek sa kojim godinama imam korektan ljudski odnos. Podijeliću sa vama njegov iskaz o potrebi da pročita moj rukopis, makar i neformalno… Obećao sam kada završim sa pisanjem da ću mu proslijediti rukopis. Tako sam 21. jula 2015. godine završio pisanje i ispunio obećanje, ali istovremeno uputio na još četiri adrese, takođe meni dragih ljudi do čijeg moralnog kreda držim. I tako je moj prvjenac ugledao svjetlost dana. I zadovoljan sam reakcijom onih koji su čitali, ali i odzivom i interesovanjem na promociji. Trudio sam se da kažem o svemu vjerno svjedočanstvo. Mislim da sam u tome uspio i očekujem sud čitalaca. Mislim da će biti pozitivan i primjeren onome na šta sam želio da ukažem”, istakao je Hot.
Odlomke izknjige mnogobrojnoj publici na promociji. među kojima su između ostalog bili predsjednici opština Bijelo Polje i Cetinja Aleksandar Žurić  i Aleksandar Bogdanović sa saradnicima, govorio je prvak Bjelopoljskog pozorišta Jusuf Bajraspahić a na klaviru je muzicirala profesorica Jasmila Hot, direktorica muzičke škole u Bijelom Polju.
Nakon promocije brojni gosti su uz zvuke pjesme Bjelopoljskih tamburaša imali zadovoljstvo da konzumiraju jela iz domaće kuhinje, specijalno pripremljena za ovu priliku.

DINO RAČIĆ

MEHMED MEŠA ADROVIĆ: MI NEMAMO DRUGU DRŽAVU OSIM NAŠE LIJEPE CRNE GORE

Radio Petnjica
-
0
MEHMED MEŠA ADROVIĆ: MI NEMAMO DRUGU DRŽAVU OSIM NAŠE LIJEPE CRNE GORE

U sedamnaestoj emisiji “Putevi i raskršća” gost je bio Mehmed Meša Adrović, predjsednik opštinskog odbora DPS-a Petnjica. Evo dijela razgovora sa ovim privrednikom i aktivistom vladajuće stranke.
Kakva je situacija sada u Petnjici i koje su se promjene desile nakon vraćanja statusa opštine?
Promjene su drastične i mnogo je bolja situacija nego dok smo bili u sastavu opštine Berane. Prije svega to se uočava na broju ljudi koje smo zaposlili, a ranije nismo imali tu mogućnost. Uradilo se mnogo na infrastrukturi i sve to zahvaljujući dobrom lokalnom rukovodstvu na čelu sa našim predsjednikom Samirom Agovićem, koji dolazi iz redova DPS-a, a mogu slobodno da kažem da je DPS partija koja je odigrala najznačajniju ulogu u vraćanje statusa opštini.
Naravno, uvijek može više, ali u ovom momentu je nerealno očekivat i pričat da se, za protekli period moglo više. Ako se uzme u obzir da je status izgubljen 1957. godine i da nekoliko decenija nije ulagano u taj kraj. Možemo slobodno da kažemo da se počelo ulagat onog momenta kada je krenula demokratija u Crnoj Gori, i na veliku sreću i Bihoraca i Crne Gore, na vlast je došla prava partija – DPS. Zašto se nije ulagalo do unazad 25 godina u ovaj kraj o tome ne mogu da pričam, ali ono što je činjenica jeste da se više uložilo u posljednjih 25 godina nego li za sve one decenije koje su bile iza nas. Moramo da razumijemo da opština Berane nije visokobudžetna opština, već opština koja ima svoje probleme. Svoju razvojnu šansu Petnjica treba da traži u poljoprivredi, turizamu, proizvodnim pogonima a za sve to postoje interesovanja. Ovih dana petnjički kraj obilaze potencijalni investitori koji su zainteresovani za izgradnju hidrocentrala. Vlada je obezbijedila sredstva za putni pravac Berane – Petnjica, obezbijedila je sredstva za izgradnju administrativne zgrade Opštine i naravno, biće rekonstrukcija seoskih puteva. Skoro pa da nije ostalo mjesta da se u Petnjici nije nešto uradilo. Ozbiljna priča se vodi o rekonstrukciji putnog pravca prema Bioči.
Ovdje ima mnogo šansi i mnogo načina da se uloži novac. Ako uzmemo u obzir da su Bihorci davno krenuli u Evropu i da su stekli iskustvo i znanje i ti ljudi uvijek mogu da donesu neki dobar projekat i sve ih je više zainteresovanih. Ja sam dugo u biznisu i uložio bih svoj kapital u proizvodnju najmeštaja jer smo bogati sirovinom odnosno drvetom. Moramo da shvatimo da je proizvodnja ključ uspjeha.

Svuda na svijetu je sjever razvijen a jug zaostaje. Kod nas je obratno. Zašto mislite da je to tako?

Ne možemo da krivimo nikog sa strane. Mislim da krivce treba da tražimo u nama. Mislim da je problem u nedostatku ideja. Jednostavno su ljudi godinama čekali da im neko obezbijedi radno mjesto, da pođu u Podgoricu, Budvu, Bar i po onoj narodnoj „sjedi hljebu da te jedem“. Odlazili su u inostranstvo, tamo se zaposlili, svidio im se Zapad i kako je uređen i upravo je zbog toga sjever Crne Gore nerazvijen. Njih niko nije tjerao da odu odavd. Prosto su imali mogućnost da odu i iskoristili su je. Ja za sebe mogu da kažem da se nisam ni vratio sa Zapada. Osjećam da sam dio dijaspore jer mi je porodica u Njemačkoj. Tamo imamo posao, tamo radimo, djeca idu u školu, ali uvijek me vukla želja jer da nije bilo te želje ja se ne bih ni vratio. Tačno je da se tamo ne „beru pare sa vrba“, ali sam ja tamo mogao da se bavim biznisom koji bi mi donio mnogo bolji profit, ali pusta želja za Bihorom i ovim krajem me dovela dje sam sada, u svoju državu. Mi nemamo drugu državu i ništa ljepšte od Crne Gore nema, to mora da nam je svima jasno. I moji prijatelji iz Njemačke su mi kazali da ja mogu imat pasoš, državljanstvo ali da ću uvijek biti stranac.

PUTEVI I RASKRŠĆA – 18. EMISIJA

Radio Petnjica
-
0
PUTEVI I RASKRŠĆA – 18. EMISIJA

ČUVARI BOŠNJAČKE TRADICIJE FAKO LIČINA – GUSLE MOJE OD JAVORA SUHA

Radio Petnjica
-
0
ČUVARI BOŠNJAČKE TRADICIJE FAKO LIČINA – GUSLE MOJE OD JAVORA SUHA

U Luksemburškom gradiću Rumelanžu, okruženom  šumovitim brdima, na samom jugu države, tik uz granicu sa Francuskom živi stotinak porodica porijeklom mahom sa sjevera Crne Gore i Sandžaka. Većina od njih dolaze iz bihorskih sela.
Ovaj, nekad rudarski gradić, sa oko pet hiljada stanovnika, primio ih je u svoja njedra. Neki od njih ovdje su se situirali još sedamdesetih godina prošloga vijeka, kupili kuće, stanove i tu ostali. Tu će, po svoj prilici, ostati do kraja. Među njima živi i porodica Faka Ličine porijeklom iz Bihora. Njih petoro; otac Fako, majka Esma, rođena Hadrović dva sina Elvis i Esnad i kćerka Lejla.

Fako LIčina tvrdi da njegovi preci vode porijeklo od ilirskog plemena i zato, u određenim prilikama, oblači albansku narodnu nošnju
Fako LIčina tvrdi da njegovi preci vode porijeklo od ilirskog plemena i zato, u određenim prilikama, oblači albansku narodnu nošnju

Fako svakog radnog dana rano ujutro uzima torbu i, kao većina svojih zemljaka, odlazi na posao. Supruga se brine o kući, a djeca idu u školu. I tako svaki dan. Na prvi pogled – ništa neobično; međutim nije baš tako.
Od desetak hiljada doseljenika sa sjevera Crne Gore i Sandžaka u Luksembiurg – Fako je možda jedini koji često uz gusle pjeva epske pjesme, a ponajčešće Ženidba bega Ljubovića.  Ako vas nekim slučajem put nanese ovim luksemburškim gradićem i nađete se u večernjim satima u ulici Sente Sebastijan – čućete čarobne zvuke Fakovih gusala. A i to, možda, ne bi bilo ništa neobično da Fako ne pripada generaciji, koju, uglavnom, ova vrsta pjevanja ne zanima i smatra ga prevaziđenim, parahronim i huškačkim.
A gusle ko gusle, na Balkan su došle, kako govore poznavaoci istorijskih događaja, iz zapadne Azije sa osmanlijskom vojskom kako bi uz junačke pjesme podizale borbeni moral, podsticali vojnike na borbu i istrajnost. Brzo su prihvaćene na Balkanu te se u mnogim kućama na prostoru Crne Gore, Srbije, Bosne i Sandžaka bile nezaobilazan instrument koji je visio na počasnom mjestu u kući i skidale se u raznim prilikama, a u muslimanskim kućama – posebno tokom ramazana.
Dok su Srbi i Crnogorci u svojim pjesmama uglavnom opjevavali bojeve i naglašavali svoje pobjede  i silu vojničku, te potcrtavali na hiljade ubijenih Turaka, kad Bošnjaka – muslimana se pjevalo o ženidbama, preudajama i otmici djevojaka i rijetko kad o bojevima.
Najpoznatija muslimanska epska pjesma bila je i ostala „Ženidba Smailagić Meha“ sa 12 310 stihova, najduža poslije Homerove Ilijada i Odiseja, a njen pjevač čudesnog glasa Avdo Međedović i dan-danas se proučava na univerzitetima širom Amerike kao epski pjevač sa Balkana, ili Homer sa Obrova.

Pogibija Čauša Murata

Fako Ličina rođen je 1970. godine u bihorskom selu Korita koje se ispruženim prstima dodiruje sa visoravni Pešter. Pripada redu planinskih sela i jedno je od najljepših u tom dijelu Sandžaka. Od vajkada su ovdje  živjeli gorštaci na dobrom glasu, dobri domaćini i hrabri i odvažni ratnici.
Jedan od njih bio je i čuveni čauš Murat Ličina, Fakov čukundjeda, koji je, 1912. godine poginuo u borbi sa crnogorskom vojskom na Jasikovcu, brdu iznad Berana. Prije pogibije samovoljno je zauzeo topove za kojim su sjedeli nišandžije koji su izdali svoju vojsku  i topovskim đulima prebacivali položaje crnogorske vojske. Čauš Murat Ličina je, gađajući direktno u neprijateljske redove, nanio nezapamćene gubitke protivniku, ali je ipak crnogorska vojska uspjela da ih opkoli i zarobi čauša Murata. Priča se kako je crnogorski vojnik tri puta kolašem pucao u njegova prsa – Murat nije padao. Te se ovaj okrene popu i kaže:
– Udri pope, ovaj ne pada. – Pop mu  pruži svoj pištolj:  – Meni vjera ne dozvoljava da ubijam, evo ti.
Kada je ovaj opalio popovim pištoljem – čauš je pao.
Poslije bitke na Jasikovcu – kralj Nikola izdaje naređenje da crnogorska vojska i svako ko je u prilici ubija svakoga ko nosi ovo prezime. Tada, u strahu za vlastiti život, jedan broj  porodica Ličina uzimaju druga prezimena: jedni uzimaju prezime Mekić po hodži Meki Ličini, drugi Alihodžić po hodži Aliji Ličini, a treći Kujovići po Kuju Ličini.
Od tada gusle su prisutne u mnogim porodicama Ličina; opjevavala se pogibija Murata Čauša i uz njih pjevale druge epske pjesme koje su posredstvom velikih guslarskih majstora dolazile u bihorski kraj. Kako kaže Husein Bašić:
   – Vrijeme i trajanje epskih pjesama u usmenoj narodnoj predaji Bošnjaka Srbije i Crne gore se uglavnom poklapa sa periodom tursko-osmanske vladavine balkanskim zemljama i narodima. Zato one cjelokupnim svojim bićem potvrđuju da su ne samo duhovni izraz toga vremena, već se širinom zahvata epskih događanja i izborom epskih junaka, uklapaju u širi kontekst bošnjačke epike na južnoslovenskim prostorima. Zato se za pojedine varijante zabilježenih bošnjačkih epskih pjesama ne može posigurno tvrditi da su prvobitno nastale u Bosni ili Hercegovini, ne samo što je za osmanskog vladanja mnogo šire područje bilo isti duhovni i administrativni prostor, već i što bi se time anulirao stvaralački doprinos u svijetu čuvenih narodnih pjesnika-pjevača rodom iz Sandžaka, kakvi su: Ćor-Huso Husović, Avdo Međedović, Salih Ugljanin, Murat Kurtagić, Kasum Rebronja, Sulejman Fortić, Alija Fjuljanin, Ašir Ćorović i drugi, čijim su se umijećem stvaranja epskih pjesama od poznatih sižea američki naučnici Milman Parry i Albert Bates Lord poslužili da obrazlože genezu antičkih epova – Ilijade i Odiseje.

 

                Guslanje učio od oca Mustafe

     Čudni su životni putevi Faka Ličine; kada mu je bilo šest mjeseci – roditelji su odlučili da se razvedu. Ostao je sa ocem i njegovom majkom – svojom nanom. Ona mu je zamijenila majku. Kuća je bila na osami i otac Mustafa, u dugim zimskim noćima, satima bi pjevao epske pjesme ili, kako su ih tada zvali – krajišnice. Nekad i iz dosade. U Fakove uši ulijevali su se zvuci gusala, pa je i on, vrlo mlad, krenuo očevim stopama. Još u prvim pokušajima –  vidjelo se da ima dara, te ga je otac podsticao, a Fako učio od njega, kradući manire kojima je Mustafa vješto baratao.
U kući Faka i Mustafe Ličine gusle su prisutne još od 1920. godine, to je podatak koji se brižljivo čuva u njihovoj porodici.
Sjeća se Fako mnogih guslara koji su pjevali u njihovoj kući, a u najsvježijem sjećanju živi lik guslara Bejta Smakića koji je redovno pjevao krajišnice Mali Mehmetaga, Ropstvo Serdarage Muja i Ženidba Čengić Alibega.
    Fako Ličina je nedavno naručio nove gusle koje će izraditi jedan od najpoznatijih majstora gusala u Crnoj Gori, a dok te ne stignu služiće se starim očevim koje su stare preko četrdeset godina. U rodnoj kući u Koritima i dalje vise gusle djeda Jakupa koji je također bio vrstan guslar, a koliko su stare – možemo samo nagađati

F. SOFTIĆ

NIŠTA OD PODJELE IMOVINE, ŽUČNA RASPRAVA PREDSJEDNIKA, ŠĆEKIĆ NAPUSTIO SASTANAK

Radio Petnjica
-
0
NIŠTA OD PODJELE IMOVINE, ŽUČNA RASPRAVA PREDSJEDNIKA, ŠĆEKIĆ NAPUSTIO SASTANAK

Današnji radni sastanaka čelnika opštine Petnjica i Berana nije donio rezultat. I pored učesnika komisije koju je formirala Vlada CG kako bi se došlo do dogovora oko podjele imovine i preuzimanja radnika, pregovarači dvije strane čvrsto drže svoje stavove i nije bilo odstupanja od njih. Kako saznaje portal Radija Petnjica iz pouzdanih izvora, jedina novina na današnjem sastanku jeste ta što je bilo žučne rasprave između predstavnika opština, u kojoj su prednjačili predsjednici opština, koja je rezultirala da predsjednik opštine Berane, Dragoslav Šćekić napusti sastanak.
Da podsjetimo da je na današnjem sastanku trebalo da dođe do dogovora oko podjele imovine i način preuzimanja radnika. Upravo preuzimanje radnika jeste i ključno za nastavak Skupštinskog zasijedanja opštine Petnjica na kojem treba da se usvoji budžet. Sjednica lokalnog parlamenta koja je 10 marta prekinuta zbog toga što je Ministarstvo finansija primjedbu i sugestiju o Nacrtu budžetu za 2016. godinu. Naime, i pored toga što je Ministarstvo finansija dalo pozitivan odgovor na predlog nacrta budžeta za 2016. godinu, ali su ujedno sugerisali da u budžetu moraju da se predvide i sredstva za devetnaest radnika koje opština Petnjica treba da preuzme iz Berana.
Ono što je evidentno, to je da petnjička skupština po zakonu mora do kraja ovog mjeseca da nastavi započetu sjednicu Skupštine opstine i da na njoj usvoji Budžet za 2016 godinu.

DENIS BOŽOVIĆ

 

PISMO IZ NJUJORKA: SA 70 GODINA JOŠ ČUJEM PTICE IZ ZAVIČAJA

Radio Petnjica
-
0
PISMO IZ NJUJORKA: SA 70 GODINA JOŠ ČUJEM PTICE IZ ZAVIČAJA
Prije nekoliko dana objavili smo jedno od najljepših pisama koje je stiglo na mejl redakcije Radija Petnjica. Tom prilikom smo naveli da je autor anoniman. Ipak smo pogriješili jer je ime pisalo u mejlu. Na to nas je upozorio sam autor – Šefko Agović iz Njujorka. U cjelosti objavljujemo njegov pozdrav iz SAD.
Hvala vam sto ste ocijenili i objavili moje pismo  upućeno vama  kao jedno od najljepših, jer ono je pisano iz duše i čežnje za najljepšim dijelom planete, koji sam u svojih sedamdeset godina video. Otišao sam davne 1959. godine, mjeseca maja iz svog kraja. Bio sam u petom razredu i sjedeo u klupi stare škole, koja se nekad  nalazila pored rijeke Popče. Tada sam u sebi  ponio ljepotu skakutavih rijeka i potoka uz proletnji miris behara, kojeg nigdje više na svijetu nema, zajedno sa pjesmom slavuja, koji bi se natpjevavo sa šumskim kosom u Muratovića gaju  kad bi se poslije škole vraćao  kući. I ako danas star, još uvijek čujem taj poj ptičje pjesme iz mog kraja, pa iako sam daleko ovdje, u New Yorku, on još jasniji opija moju dušu kroz vaš radio. No da ne bi dalje dosađivao, hoću da vam kažem da nijesam anoniman, jer je pismo potpisano mojom e-mail adresom . Ali sam htio nešto drugo  da vam predložim – da uvedete neku rubliku ili kako se to zove, za slanje pjesama i proze nas iz dijaspore. Hvala i pozdrav od Šefka Agovica iz New Yorka . 
Portal Radija Petnjica je rubriku koju predlaže Šefko već otvorio. Nazvali smo je BIHORESKE i svi mogu poslati svoje radove a mi ćemo ih objaviti.
Redakcija

ISTORIJA BIHORA – 3. DIO

Radio Petnjica
-
1
ISTORIJA BIHORA – 3. DIO

1700. god. – susjedi Bihoraca postali su Klimenti koje je osmanska vlast iz njihovog matičnog područja (sjeverna Albanija), raselila na Peštersku visoravan. Njihova nastojanja da se silom vrate u zavičaj iz kojeg su raseljeni, izazvala je nemire na području bihorske planine Moravac (granični pojas između Bihora i Pešteri), koji su se odatle preko Huma, prenijeli i na okolinu Rožaja.
1717. god. – snažan napad hajduka iz sela Trešnjeva, Slatine, Zabrđa (okolina Andrijevice) na Bihor i Trgovište.
1721. god. – misionari Rimske kurije koji su boravili na Pešteri, zabilježili su da je to područje sastavni dio Bosanskog elajeta, što bi moglo značiti da se ta administrativna promjena odnosila i na Bihor i da se mogla dogoditi i nekoliko godina ranije. Prema nekim vijestima bihorski begovi Ćorovići i Hajdarpašići su iste godine uspjeli da Pešter ‘’preotmu’’ od pećkih begova Mahmudbegovića i stave pod svoju vlast.
1724. god. – Bihor se pominje kao sastavni dio Bosanskog elajeta i to sa statusom kadiluka. Podatak je sadržan u jednom šikajet defteru koji se čuva u ANU BiH.
1725. god. – na teritoriji sreza Takovskog u selu Stragari, pominje se izvjesni Vojin, ‘’rođen od Nahije Bihorske od sela Višljeva’’ , star 50 godina. On je bio pop u bihorskom selu Viševu i tu ‘’popovao’’ 22 godine, nakon čega je zbog danka, izbjegao i nastanio se u Takovu.
1727. god. – kadija Bihora sa Komaranom bio je izvjesni Mustafa.
1731. god. – Hoda-paša je ‘’globio ‘’ Bihor i Bijelo Polje u znak osvete što su mu Hajdarpašići i Ćorovići uspjeli ispod njegove vlasti uzeti područje Pešteri.
Oktobar 1736. god. – Bihor se u jednom osmanskom dokumentu spominje u svojstvu kapetanije.
1737. god. – oko 2.000 pobunjenika sa područja crnogorskih Brda su u ljeto, na putu prema Novom Pazaru, gdje su trebali da se susretnu sa austrijskim trupama, napali područje Bihora i tom prilikom znatno oštetili šest ‘’bojnih kula’’.
1738. god. – vojvoda Vuksan Bojović iz Vasojevića i njegov brat Đeka sa preko 200 ljudi, izvršili su napad na Bihor u kome je teško stradalo selo Trpezi. Naročitu surovost ispoljili su ljudi pod komandom Đeke Bojovića koji je prema istorijskim izvorima ‘’popalio Bihor i Pešter’’. Tokom borbi u Trpezima, naročito snažan otpor pružili su Durakovići I Huremovići, koji su se sklonili u pećinu zvanu Vilin razboj.

RADIO PETNJICA I PORTAL POKREĆU AKCIJU – BIHORSKI VREMEPLOV, PRIDRUŽITE SE

Radio Petnjica
-
0
RADIO PETNJICA I PORTAL POKREĆU AKCIJU – BIHORSKI VREMEPLOV, PRIDRUŽITE SE

Radio Petnjica i portal radiopetnjica.me danas počinje sa akcijom “BIHORSKI VREMEPLOV” u okviru koje ćemo objavljivati stare fotografije i tako upotpuniti sliku zavičaja.

Poštovani slušaoci radija i čitaoci portala vjerujemo da u vašim albumima ima dosta starih fotografija koje su obilježile istoriju Bihora i koje svjedoče o vremenu, ljudima, običajima, istoriji i kulturi našeg kraja. Zato vas pozivamo da nam pošaljete fotografije u elkektronskoj formi na mejl [email protected] ili putem vibera na broj +382 68 033 054. Takođe možete slati i poštom na adresu Radio Petnjica, Petnjica bb. Sve fotografije poslate poštom ćemo skenirati i uredno vratiti.

Evo prve fotografije iz porodičnog albuma Sadrije Rastodera. Na fotografiji se vidi kuća “okićena” redovima duvana koji se suši. Ispod kuće velika njiva posađenog duvana i u sred  visokih stabljika Sadrija koji plijevi korov. 

Mjesto je naravno Radmanci, Lećevišta a godina se ne zna tačno. Pretpostavka  je da se radi kasnim šezdesetim, negdje između 1967. i 1970. godine. 

Tada je malo Bihoraca tražilo koru hljeba po Luksemburgu, Njemačkoj ili Belgiji. Svi su obrađivali svoja imanja, prodavali ono što je nicalo i živjeli punim životom.

Pomognite nam da oživimo stara vremena ali i STARE VRIJEDNOST!

Dobar glas daleko se čuje!

Radio Petnjica.

1...847848849...900Stranica 848 of 900