Uvrh pitome petnjičke doline, nalazi se drevna Kršića kula, jedina te vrste u Gornjem Bihoru. Ova nesvakidašnja građevina prilagođena je nekadašnjem načinu života i iznjedrila ljude koji su po dobru obilježili prvu polovinu prošlog stoljeća. Svojom arhiktekturom baca u sjenku slične građevine koje su u drugim sredinama odavno renovirane. Ovakve građevine postojani su znakovi, koje ni najjači vjetar ne može da izbriše. Ona je naša sjenka, ogledalo naše istorije i previše velika da bi se uklopila u prosjek ostalih.
U ovoj dolini, u drugim dolinama i brdima ovog zaboravljenog kraja živjelo se stoljećima i nisu se mogla vidjeti brda na istoku i brda na zapadu. Često se nije znalo odakle vjetar puha, odakle sunce grije.
Iz kule se sve do početka Drugog svjetskog rata, upravljalo petnjičkim krajem. To je građevina koja je u sebi sačuvala mnoge tajne, bila stjecište mnogih susreta. U njoj je uzidana memorija jednog vremena i umijeće građenja, koje je rijetko na ovim prostorima. Za razliku od ljudi, kuće su u prednosti i ne moraju da imaju svoj kraj. Međutim, iako se grade da nadžive svoje graditelje, ako ljudska ruka ne pokuša da pomogne, kuća brzo nestaje.
Danas u ovoj pustoj ljepoti, dok čami prazna i poplašena, pod njenim oronulim krovom ptice svijaju gnijezda. Zidine se osipaju, gravure urađene vještom graditeljskom rukom truhnu. Na prozorima vise izvehčali kanati a divan strči kao zapušten zub. U širokoj avliji umjesto cvijetnjaka izrasle su koprive i šiblje. Dotrajala je svježina i miris cvijeća. Mnoštvo tragova jedan drugog zatiru.
Kada dođe proljeće, oko nje se i dalje prolama behar, bašče mirišu. Sav taj behar unaprijed govori kakav će rod biti. Oko nje se i dalje šarene nježni svjetluci i sazvježđa žutih maslačaka. Ona vremenom nestaje, kao da su zamrznuta sva brda i doline, kao da su stale sve vode bihorske.
Ova kula može da oživi i popravi vrijeme… Da popravi vrijeme može i vodenica koja je bila nedaleko od nje (kod lučnog Reškovog mosta). Dok ljudi ovog kraja odlaze, vrijeme mogu da poprave i druge kule i građevine, ali ako se nešto ne uradi za ovu, teško da će neko čuvati druge.
Kad ljudi svoje vrijednosti prezru, prezru sebe. Kad prezru sebe, prezru ih drugi.
Još za vrijeme turske vladavine, vlasnik kule Kršić Rahman i kasnije njegov sin Galjan, su bili vrlo sposobni ljudi. Kad je Turska napustila ove prostore i Crna Gora uspostavila svoju vlast, Galjan je bio vodeći pisar u opštini Petnjica. Bio aktivan i često u zaštiti građana Gornjeg Bihora. Bio je član delegacije koja je išla kod kralja Nikole na Cetinje, da se žali na ugroženost Bošnjaka toga kraja.
Sa grupom istaknutih Bihoraca i Kršić Tahir se 1913. godine u dva navrata napismeno obraća kralju i ministru na Cetinju i žali na pritisak vlasti.
Kada je austrougarska sila nahrupila da pokori ove prostore 1914-1918. godne, Bihor bio zatamnjen dimovima iz popaljenih kuća a narod očekivao pomoć iz neba, Galjan se stavlja u službu svog naroda. A kada je Petnjicom prošla crnogorska vojska, pripremio je ručak za vojsku a komandante smjestio u kulu.
Poslije završetka austrougarske sgresije, Galjan je bio politički aktivan, da bi 1927. godine bio vijećnik Zetske banovine. Postao je poslanik u Skupštini Jugoslavije i predsjednik opštine Petnjica sve do njegovog ubistva 1934. godine. Poslije njegovog ubistva, njegov sinovac Šefkija, koji je bio pisar u opštini Petnjica, postavljen je za predsjednika opštine. Sa početkom Drugog svjetskog rata Šefkija je vodio miroljubivu politiku. Poslije rata, 1945 godine nevino je osuđen na smrtnu kaznu i na brzinu strijeljan.
Kasnije se kula uhvati u kolo svog i usuda stanovnika ovog kraja. Zub vremena je nagriza, nema niko da joj pomogne. Loše je kad naša djeca vide tu prelijepu građevinu. Vide je onako lijepu i nesvakidašnju. Bez prošlosti smo kao bez kućnog temelja, a ispred nas su nedokučive daljine, potrešene do tišine.
Bošnjaci imaju lijepih osobina, imaju i jednu mahanu; da im svoj čovjek postaje tuđ, a tuđ svoj.
Ne bi dobro bilo da se sve ovo krivo shvati, ili, da se desi ono gore, da se podijelimo, kao kad se nekada jedno bihorsko selo podijelilo u dva tabora. Jedni su bili protiv šumara, drugi za šumara. Oni što su protiv šumara nijesu smjeli osjeći biljke drveta, ali zato, ni oni što su za šumara, nijesu smjeli sjeći drva, jer bi njegovi protivnici odmah javili miliciji. Tako šumu niko nije koristio a šumar nije morao puno da se angažuje na poslu. Išao je od kuće do kuće, ispijao ljutu bihorsku šljivovicu i mezio domaći sir…
Česme i mostove podižu dobročinitelji kao svoje zadužbine, da bi pomogli ljudima. Ljudima bi od pomoći bila renovirana kula, koja kao muhadžer čeka pomoć.
Kula je nadrasla vlasnike i vrijeme, ona više ne smije da bude ničija.
U cilju očuvanja arhitektonske baštine, a potom i mjesta uopšte, ima se šta ponuditi i turizmu. Ovo su male stvari, ali velike za Bošnjake ovog kraja i šire. Sa njom smo svi zajedno bogatiji.
Treba uraditi pristupni put, renovirati ovu staru bošnjačku kuću, koja može da bude inspiracija, mjesto gdje će se čuvati naša zaostavština i biti centar brojnih umjetničkih događaja. Može da bude muzej, u njemu biblioteka i drugi eksponati.
Za ovakve poduhvate sam spreman pokloniti 1000 knjiga-naslova.
Istorija će sigurno reći svoj sud, ali i mi imamo obavezu da učestvujemo u njoj.
Zumber Muratović/Dino Račić
