Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Tog 20. novembra 1943. godine, u Pljevljima je osnovano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka. Pod jednom zastavom, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci i Romi stali su rame uz rame, zavijorivši zastave borbe protiv fašizma. Nije to bila samo borba za slobodu već i za očuvanje dostojanstva različitosti, jer su te razlike bile most koji ih je povezivao a ne prepreka koja bi ih dijelila. Njihova vjera u zajedništvo bila je snažnija od svih izazova koji su dolazili iznutra i spolja. Teške godine i još teža iskušenja oblikovala su Sandžaklije – narod koji je znao da izdrži nepravdu, političke progone, stradanja i istorijska previranja. Snaga Sandžaka nije bila samo u njegovoj snazi, već i u sposobnosti da sačuva dušu kroz sve oluje, da ostane vjeran svojim korijenima i ljudima koji ga čine.

Danas, Sandžak čini najljepši spoj istorije, tradicije i kultura – on treba da bude živi dokaz snage jedinstva u različitosti. Njegova priča ispisana je hrabrošću naroda koji su kroz decenije pokazali da se zajedničkim borabama, težnjama, snovima i snagom može prevazići svaka prepreka. Sandžak je postao simbol nepokolebljivog duha i mjesta đe različite kulture, tradicije i jezici ne samo da opstaju, već se sažimaju u svom bogatstvu. Sandžak treba da nosi u sebi srž zajedništva koje nadilazi granice i razlike, pokazujući da ljudi mogu biti jači kada stoje zajedno. On nije samo istorijski, politički i geografski pojam, već ideja o tome kako se tolerancija, ljubav prema domovini i međusobno razumijevanje mogu utkati u svakodnevni život.

Mijenjale su se vojske, smjenjivali vladari, države, političari i ideologije, ali Sandžak je uvijek opstajao, ukorijenjen u svojim planinama i ljudima u svojim pazarima i putevima na razmeđi između istoka i zapada. Na tom magičnom spoju Pešterske visoravni i Prokletija, Sandžak je bio i ostao svjedok istorijskih lomova, ali i čuvar nečega što nijedna sila nije mogla pokoriti – duha njegovih naroda. Ovđe su generacije učile kako se opstaje, kako se gradi sosptveni identitet i kako se ne gubi vjera u zajedništvo čak i kada sve oko njih djeluje nesigurno. Sandžak je preživio oluje prošlosti, ali nije samo preživio – on je nastavio da raste, da njeguje svoje kulturno bogatstvo i da iz njega izvlači snagu za budućnost. Danas, Sandžak nije samo prostor koji povezuje ljude – on je priča o nepokolebljivosti, o tradiciji koja se prilagođava vremenu, ali nikada ne zaboravlja svoje korijene. Svaki kamen, svaka planina, svaki topli osmijeh njegovih ljudi odražavaju tu posebnu energiju koja plijeni i privlači. Sandžak danas ne samo da svijetli, već i pruža primjer kako se u različitostima može pronaći bogatstvo a u istrajnosti smisao.

Zato, moja draga braćo i prijatelji – Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Albanci, Romi i svi drugi narodi koji dijelite ovu čarobnu zemlju Sandžaka – ne zaboravite nikada da je Sandžak više od mjesta, više od imena, više od borbi, više od stradanja, više od svih nas. To je priča o hrabrosti koja se prenosila generacijama o zajedništvu koje nije pokleklo pred olujama istorije. Ovđe se, na raskršću kultura i tradicija, rodila snaga koja je svijetlila kroz najmračnije trenutke prošlosti. Sandžak nije samo sveta zemlja, on je živo svjedočanstvo da snaga jednog naroda ne počiva na njegovoj moći, već na njegovoj vjeri, istrajnosti i ljubavi prema korijenima. To je sudbina koja u svakom od nas nosi iskru neuništivosti – plamen koji nas podsjeća da smo svi dio nečeg većeg, nečeg što nas povezuje i čini jačima.

Kako je to divno rekao a i zapisao Safet Hadrović Vrbički, bošnjački pisac:

“Molitvu roba tvog

Pokornog

Usliši Milostivi!”

(Molitva Sandžaku)

U toj molitvi Sandžaka odzvanjaju svi vaši glasovi – glasovi predaka koji su vjerovali, glasovi sadašnjosti koja se bori i glasovi budućnosti koja se rađa iz vaših djela. Sandžak je više od svete zemlje, on je vaša nada, vaš ponos i vaša zajednička odgovornost. Zato draga braćo i prijatelji ne zaboravite: ,,Sandžak nije ograničen prostorom ni vremenom. On je ideja trajanja, vječnog odjeka kroz minula stoljeća, sadašnje izazove i buduće pobjede. Sandžak je svjetionik vašeg zajedništva, onaj plamen koji um, srce i dušu usmjerava ka uzvišenim idealima.” Neka vam je srećan i hairli Dan Sandžaka! Nosite ga u srcu sa ponosom i predajte ga generacijama koje dolaze kao amanet časti, ljubavi i zajedništva.

Sve je spremno za veče sevdaha u Luksemburgu koje, u okviru svog godišnjeg plana aktivnosti, organizuje udruženje „ ZK Bihor“.
Kada su u pitanju aktivnosti na polju kulture, kao i prethodne godine, i ova je bila bogata događajima, a posjetioca je, sa manifestacije na manifestaciju, iz godine u godinu, sve više.

Doseljenici sa Balkana, posebno iz Crne Gore i Bihora stekli su apsolutno povjerenje u organizacione sposobnosti udruženja i uvjerili se u njihov kvalitet.

Zato ne čudi što se i za ovo veče sevdaha već prijavio veliki broj gostiju – po običaju prisustvuju cijele porodice – jer se učesnici večeri dobrano trude da bude za sve generacije ponešto i da sve prođe u duhu veselja i prijateljstva.

Muzički spektakl – Veče sevdaha, biće 23. 11., sa početkom u 19.00.
Učesnici ove godine su poznata imena sa muzičke estrade Balkana: Ferid Avdić, te Zijo i Samira Kasumović.
Širok izbor pića i jela sa roštilja se podrazumijevaju.
Sadat Ramdedović,
sekretar ZK Bihor

Nakon pola godina, nastavljeni su radovi na završetku i asfaltiranju glavnih gradskih ulica u Centru Petnjice.

Povodom Dana Sandžaka u utorak 19.11.2024. u PETNJICI Bošnjački kulturni centar organizuje projekciju Dokumentarnog filma “BOŠNJACI IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA” autora Avda Huseinovića i produkciji Sandžak TV.

1 of 18

FOTO – ERIS BABAČIĆ I FB (prijatelji Radija Petnjica)

Već na prvom čitanju proze Seada Ramdedovića (kome je ovo četvrta objavljena knjiga) dakle na samom početku, u prvim rečenicama koje otvaraju roman, čitalac je osvojen jednom od važnih osobina dobre proze, a to je komunikativnost i slikovitost dramatičnih i sudbinskih umjetničkih slika.

“Strah od imena” prvi je roman Seada Ramdedovića. Izdavač izdavačka kuća Almanah iz Podgorice.

Roman je uglavnom baziran na istinitim događajima ljudi sa prostora Bihora ali dijelom ima i fikcije kao i u svim romanima. Knjiga je, kao što su primijetili i recezenti i čitaoci,  duboko reflektivno i emotivno sažeto djelo koje istražuje univerzalne teme, ponajviše identitet, kroz prizmu lokalne tradicije i kulture bihorskog kraja. Ovo je nadasve uzbudljva i traumatična priča ispisana ljudskim jezikom, ne nudi nikakve odgovore niti nameće tumačenja koja nijesu svojstvena savremenom čovjeku. Autor je na ovom roman, koji istražuje porodičnu čast, istoriju i identitet, kako i sam kaže, radio pune tri godine a govori o sudbini jednog mladića koji je htio da bude neko drugi, promijenivši ime i prezime a na ovakvim književnim izazovima  teško je biti emocionalno distanciran, što je i nužno radi objektivnog opisivanja krajnje diskutabilnih društveno-istorijsko-političkih a na kraju krajeva i ljudskih. Kako je književni kritičar Petar Arbutina apostrofirao u pogovoru romana priča se fokusira na porodicu Rama, čija sudbina kroz generacije reflektuje univerzalne borbe ljudi u ruralnim sredinama. Glavni lik, Šeko Rama, odrasta u siromaštvu, u maloj planinskoj kući, suočen s teškim životnim izazovima, ali i s dubokim unutrašnjim previranjima. Njegova porodica, koju predvode roditelji Ahmo i Ismihan, prolazi kroz niz tragičnih događaja, a centralna tema romana postaje borba za preživljavanje u surovim uslovima. Kroz bogate opise prirode i svakodnevnih izazova, Ramdedović oslikava surovost života, gdje su siromaštvo, glad i nesigurnost stalni pratioci likova. Jedna od ključnih scena u romanu odnosi se na gradnju kuće, simbol težnje za stabilnošću i sigurnošću. Međutim, ovaj simbolički čin biva prekinut tragičnom nesrećom, kada eksplozija odnosi život Ahmovog komšije Banju. Ovaj tragični događaj nagovještava težinu života koji će likovi nastaviti da vode, bremeniti nesrećama i praznovjerjem. Ramdedović na poseban način istražuje i temu porodične časti i identiteta, gdje prošlost likova oblikuje njihove sadašnje odluke i odnose, ističući cikličnu prirodu istorijskih dešavanja i međuljudskih sukoba kao jedan od pokušaja da se čovjekova zamršena psiha objasni, uvodi – u relativno nestabilnom i do kraja neobjašnjenom trenutku – pojmove porijekla i samosvjesnosti o pripadanju, kao nagone ka životu i ka smrti, pojednostavljujući na taj način nerazmrsiv splet sila i instinkata, misli i osjećanja (takođe, neodvojivih, iako imamo već ukorijenjenu naviku da zamišljamo kako su to dva sasvim nezavisna polja, stvari glave i stvari srca).

I sam autor će na ovoj promociji priznati da je ova knjiga drugačija od njegovih prethodnih, upravo zato što je okrenuta „ka unutra“, introspektivnija, intimnija, stišanija – kako već dolikuje stanjima u kojima se preispituju unutarnji život i ovako ozbiljne teme. No, ona zbog toga nije i zatvorenija, čitaocu je stilom i iskristalisanim rečenicama omogućeno da ga prati, jer se taj unutarnji život reflektuje na spoljašnju sferu, pa njegov duh bira sitnice koje će uveličati lupom i tako od njih sagraditi vjernu sliku svega ovoga što pisac Ramdedović pokušava da nam prenese i saopšti.

Jezik u ovom romanu ima posebno značajnu ulogu, jezik bogat dijalektizmima i lokalizmima, jezik kojim se Ramdedović naslonio na nadaleko čuvenu bihorsku književnu baštinu a imao je i na koga u čitavoj plejadi naših najznačajnijih pisaca od Ćamila Sijarića do Faiza Softića.

Sve u svemu, nadasve zanimljiva i vrijedna knjiga koja će, iskreno se nadam, lako naći put do čitalaca kako u Crnoj Gori tako i u dijaspori.

Dino Burdžović, književnik   

Kada se govori o nekom knjizevnom djelu s namjerom da se da sud o njegovoj vrijednosti mora se govoriti o najmanje dva njegova aspekta: Literarnoj  vrijednosti djela, po parametrima koje knjizevna pravila propisuju i to se prvenstveno odnosi na kompoziciju djela koje bi kako nas profesori knjizevnosti uce moralo imati glavu, tijelo i rep i vjestini stvaranja slika po principu kada opisujes kisu da citalac osjeti vlagu na hartiji koju iscitava.

Opisi pejzaža Bihora su ono gdje Ramdedovic najbolje pokazuje da cvrstokoraca putem koji su utabali mnogi bihorski pisci i pripovjedaci a Camil Sijaric ga je ucrtao u mapu evropskih puteva. Njegove slike su realne s ukusnom dozom simbolike i mistike. On naprimjer za zlu kob porodice glavnog junaka kaze. Sudbina nije dala da hodaju suvih obraza. Lako se da zakljuciti da se radi o nacitanom piscu koji se drzi starog pravila procitaj sto pa napisi jednu knjigu.

Stara kineska poslovica kaze: Slika govori vise od hiljadu rijeci. Kada bismo nakon procitane knjige naslikali sliku pod utiskom hiljadu Ramdedovicevih rijeci bila bi to crna boja sa bijelim poljima koja nestaju. Zasto crna bija bice jasno svakom citaocu vec na samom pocetku romana. Gdje su ta bijela polja i zasto nestaju? Dacemp par primjera: Jedan stravican pokolj prezivi mlada bremenita nevjesta. Nada da ce Fatma i njeno dijete zivjeti brzo se gasi. Dijete umire kao sto je umrlo mnogo bihorske djece prije nego li dobiju ime.Puna su bihorska groblja malih bezimenih mezara. Glavni junak Seko se zaljubi u mladu i lijepu Mejru. Mejrine oci takodje zasijaju, ponadamo se da ce zivjeti zajedno dugo i srecno no Sekove prosce Mejrin babo isprati rijecima: Dzaba ste cijepali opanke. Seko konacno nadje ljubav svog zivota i pocinje jedan zivot protkan razumijevanjem i porodicnom toplinom ali sudbina nije dala da to potraje te se Sekov zivot zavrsava ludilom.

Svoje slike Ramdedovic slika na crnom platnu pa cesto i crnom bojom. Pomislicete to je apsurdno ali kada dodjete do scena silovanja i klanja djece ili umiranja od gladi shvaticete da se crnim moze slikati na crno.

Drugi aspekt ocjene nekog djela je njegov doprinos administrativnim jezikom receno dokumentaciji i arhiviranju istorije nekog podneblja. Taj aspekt imaju samo znacajna knjizevna djela a ovaj roman to svakako jeste. Pomislicete pa to rade istoricari. Da, ali se istorija prekraja pa kada je istoricari pod stapom politicara prekroje lako ono sto je bilo na dnu bude gore a na dno se baca ono sto bi za vijek vijekova moralo biti gore.

Ova knjiga je svojevrsna stogodisnja panorama Bihora. Pisac nije oklijevao da ode u sirinu i da opis niza stvarnih dogadjaja koji su utkani u bit bihorskog covjeka.  Daje on sud i o moralnim vrednotama bihoraca o njihovim manama i vrlinama. Tako saznajemo da se prije stotinak godina bogastvo mjerilo posjedovanjem ili ne volova a danas brojem soba novosagradjenih kuca. Zapaza autor da se u Bihoru zlo dugo pamtilo a dobro brzo zaboravljalo otud izreka: Sto mu dobara ucini a jedno ne bice kao da mu nijesi nista uradio. Pomislimo u neko doba citajuci ovo djelo da autor prezire Bihor i Bihorce ali nas on ipak demantuje donoseci sliku Bihoraca:

A znas l,i crnjo, koliko je dobar nas narod. Isklesan od kamena bihorskog prekaljen gladju i ratnim pustosenjima.  Uvijek nekom na putu, ni kriv ni duzan.  Ova knjiga tretira sto godina i komotno se mogla zvati sto godina nesrece. Juce smo saznali da se autor dugo lomio oko naslova  i odlucio da to bude STRAH OD IMENA Promjena imena kao spas. Da ili ne? Mogli bismo raspravljati danima. Imali bismo debele razloge za i protiv. U vozu na stanici Strpce ime je ubijalo vlasnika.  Promjena imena Seku nije donijela nista dobro naprotiv.

Lik Ljuba je iskoriscen da se ukaze na jednu kolektivnu karakteristiku Bihoraca a to je cinjenica koja i danas vlada da je tudje i strano bolje nego svoje. Tesko ce nas narod pohvaliti svoje a strance je spreman dizati visoko. I Ramdedovic svjesno ili ne ponasa se po ovoj matrici te je Dragan, Sekov sin koji lici na Bihorce, zao a Milos koji lici na neke druge dobar.

Roman se završava trackom nade, pravdom nije mogao jer je ona davno pokopana.

Remzija Ajdarpašić, književnik