Jutro je bilo već izbečilo oči. Amir se probudi, oprezno ustade iz kreveta, osjećajući kako mu bosa stopala tonu u mehki tepih. Zavuče ruku u lijevi džep svojih pantalona od teksasa – onih koje je često koristio. Pipao po unutrašnjosti, ali ništa nije izvadio. Željan posla i sreće, ubijeđen da se u novoj sredini mlad čovjek lako prima, spremio se na put u daleku Njemačku.
Supruga Hanka ustade i ovaj dan im poče jutarnjom kahfom.
Djeca se zgrčila u postelji, pokrila jorganom po glavi i ćute.
Mlađi sin Mirza protegnu se po krevetu, povuče jorgan k licu tako da mu se na nogama otkriše oba piska. Nakon par minuta bezvoljno ustade i poče da se oblači. Novo odijelo bilo mu je široko – otac mu prekrojio iznošeno i omaljeno od starijeg sina Sinana.
Amir izađe u avliju lagano – kao da se kreće pod vodom. Nastavi da gleda svoju kuću, nisku kamenu građevinu neobičnog oblika. Stojeći pored nasloženih drva, koja su bila primila vlagu, neka već mazukla i počela da truhnu, nabrzinu ispali jednu cigaretu. Baci opušak niz škarpu obraslu rijetkom travom i priđe groblju u kojem su ukopani njegovi roditelji. Stade pored njihovih mezara, koji bijahu jedan uz drugi, i reče:
– Jeste li se odmorili, moji dobri i napaćeni roditelji?
Desni dlan stavi na srce, a onda podižući obje ruke nastavi da uči dovu.
U povratku promijeni korak – skrati ga i naprežući se, održa takvog sve do kuće. Žao mu grobova, svoje kuće i svoga mjesta, gdje se rodio i napravio prve korake. Otkako su počeli govorkati o odlasku naglo je počeo da nestaje, probile ga sijede – obijelio kao ovca.
Žena je prelazila iz jednog raspoloženja u drugo, žalila majku i brata. U zadnje vrijeme i ona je osjetno prošmagla.
– Drugi muževi čuvaju svoje žene, dižu do nebesa, ti mene k’o vir vučeš do dna – izletje iz Hankinih usta. Još bi ona pričala, da kćerka Enida nije ušla u sobu.
Amir nasloni pogled na njeno lice, trupački sjede i nastavi da ćuti, jer je u pitanju trenutna nervoza. Zadovolji se time što uzdahnu, i pusti dugi uzdah olakšanja.
Dođe da ih isprati Amirova tetka Dževa, čija se sirotinja razvukla čak do Norveške.
– Kako si dijete? – pita Dževa. – Svi kako ste?
Stiže Amirov bratučed Sudbin, učen čovjek, gospodski obučen. Opijen političkim i socijalnim aktivizmom, isticao se u priči, svakog trenutka spreman za dugi govor bez sadržaja. Više je učio iz života nego iz knjiga i dobro utuvio da se slatkim riječima soli pamet.
Tek što je malo trenula, tetka Dževa se maši prema džepu, izvadi kutiju rahatlokuma i reče:
– Amire, moga ti haka, moreš li ovo sakrit…? Kad budeš sam, pojedi. Ova ti tvoja djeca ne daju ništa pojes.
– Hoću, tetka, hoću. Hvala ti – zahvali Amir smiješeći se, uze rahatlokum i šušnu ga u svoju torbu. – Ženo, vijekati moga, uzmi dvije flaše i napuni vode sa Stublje, jednu za gredom a drugu da ponesemo Rasimu da oknaći dušu.
Djeca su sjedjela za trpezarijskim stolom i čekala. Iz žutih vitrina izbijao je dah dalekog vremena, ali i nečeg lijepog i prisnog. Mirza veselo gleda prema vitrini, čiji sadržaj budi maštu djece. Tu je majka ostavljala šećer, med, marmeladu, te keks kojim se on često sladio.
Samo što su sjeli, pokazujući rukom prema stolu Amir starijem sinu reče:
– Sinane, Sidžo, počasti goste kolačima.
– Hoću, babo, hoću.
Dođe vrijeme za polazak.
Hanka uplakana. Uz nju se, uhfaćena u tuzi, pribila djeca.
– Šta je, oči moje? – pita majka kćerku Enidu.
Za razliku od Enide, starija kćerka Mirha, čija je mladost življa, energičnija i bujnija od ostalih djevojaka njenog uzrasta, žali svoje drugove i drugarice s kojim se pozdravila i razmijenila poklone. Njeno lice bilo je bijelo i nježno, oči vlažne i plašljive. Imala je crne oči, crnu kosu. I šare na njenoj haljini bile su crne. Sjedjela je stisnutih usnica, ruku stegnutih na koljenima.
– Šta je, što pižoljiš? – pita Amir okrenut prema ženi a djeci prigovara. – Idemo tamo gdje je bolje. Treba da pjevate, a ne da plačete. Tamo se bogato živi, tamo i djeca primaju ponešto. Ovdje nigdar ništa. Jeste li vidjeli rođaka Sulja?! Do juče na njemu nije bilo štrbe mesa, danas se zarumenčio, ispunio k’o puce, ugojio – pot kožu ne može da mu stane. Kupio auto, samo što ne priča. Znaš Suljagu našeg?
– Zidar? Sa Klanca?
– Jeste.
– Znam vala; poznajem ga k’o staru šesticu – reče Hanka. Pogleda muža ispod trepavica – nije bila sigurna da je posve zadovoljan ovim odlaskom. Više je žalila zbog majke nego zbog odlaska iz ovog mjesta, ionako ovo nije njeno rodno mjesto. Majci nije kazala kad polazi jer je bolesna – o koncu. Vješto su je zašerili, jer ovaj zaplet sa sumnjivim raspletom njeno srce ne bi izdržalo.
– Mnogi su mi rekli: bježi, Amire, dok si mlad, staru kos ni pašče neće… Hajte, spremajte se, grom ga spalio! – reče jače i odlučnije.
Hanka poče da pripunja torbe. Svašta bi spakovala ali ne može da stane.
Djeca sjede za stolom, čekaju.
Dvogodišnji Mirza sjeo ocu u krilo i plače – dok je vršio malu nuždu pao mu poklopac od WC šolje na ćunu pa ga boli.
– Snaho, pripazi ovo dijete. Alahber mu niču zubi pa se uskosilo – priča Dževa tiho. – E, kad bi majka znala kako djetetu teško niču zubi kolijevku bi naložila da mu čelo utopli.
– Ne plače on zbog toga, tetka – obašnjava Hanka.
– No zbog čega, snaho? Sigurno ste ga nešto ukahrili.
Amir je vrijedan i uticajan čovjek – cijela mahala u njegova usta gleda. Sa tugom posmatra kako se prazni njegov dom. Brat odavno napustio roditeljsku kuću, dobio stalni posao u Luksemburgu, sestra se udala u Vrševu, ali i ona sa mužem stigla do Francuske. Druga sestra živi sa svojom porodicom u Karabuškom Polju kod Podgorice.
– Kad krećemo, babo? – pita kćerka Enida.
– Odmah, lubino moja – tepa joj otac, i pođe prema Stublji da se još jednom napije izvorske vode. Poče da pretražuje po džepovima, provjerava je li uzeo novčanik i dokumenta. U povratku svrati u svoju spavaću sobu, razgleda kao da prvi put ulazi u nju. Krevet na koji je lijegao bio je do prozora, naspram žutih borovih vrata sa mesinganom kvakom. Do kreveta sehara od orahovog drveta, ručni rad Bajrama iz Tucanja; sprijeda je izrezbarena geometrijskim motivima čija se ornamentika ponavlja. Na njoj složeni ćilimi, serdžade, čohani prekrivači, havli jastuci…
Krenu dva-tri koraka naprijed, pa se vrati zavrzujući nogama o natikače koje su bile pred vratima. Provjeri da li su vrata zaključana. Ostadoše mu u očima stepenice pune vazni cvijeća koje je raslo pod Hankinim vrijednim rukama.
Došli komšije da ga isprate. Došao Mirsad, siromašak čovjek, zaneobrijan, oko mu ckilji kao fenjer kad gaz izlapi. Ubila ga sekiracija – nedavno mu žena preselila. Nestalo ga kao da mu je njena smrt nogu iščupala.
Amir uze veliku torbu i prebaci je preko praga, zatim iznese i ostale tri. Zaključa kuću. Niko do sada nije tužnije vrata zatvorio… Stade u jednoj sjenci obrasloj travom, koja je služila kao zaklon od sunca. Svakog poslijepodneva, nakon ručka, kad nema posla tu je sjedio, odmarao, često bi i prikljajio.
Zamišljeni, stajali par trenutaka, izbjegavajući da se pogledaju.
– Braćo moja, jedanaest sati se učine, vrijeme je za polazak. Kale, evo ti ključ od moje kuće – začu se Amirov energični glas, dok mu se brkovi, prosijedi kao i kosa, razvukoše kao lučni Petnjički most. – Mi, Bog zna kad ćemo se vratit. Možda nas vrate odmah, možda poduže ostanemo.
U istom trenutku, poput udarca u lice, zapahnu ih miris taze trave. Kale se nakašlja, zatim zacehnu, jedva povrnu. Imao je alergiju i povremene napade suhog kašlja koji ga uznemiravaju. Taj zdepasti, žilavi seljak, lica preplanulog od sunca, gledao je preda se kao krivac – samo kratko je digao oči, bistre i iskrene, i preredio pogledom sve redom. Osjetio je nelagodu što preuzima ključ prazne kuće svog komšije.
– Šta bi junače? – pita Amir.
– Nihabera, nama je familijarno da se zacehnjujemo. Hairli vam bilo… Poselami tamo sve; poselami ko pita za mene. Tamo naših ima više nego ovamo. U pojedinim mjestima merhaba ne treba da izbacuješ iz usta.
– Kale, neka ključa kod tebe. Makar na Bajram otvori vrata…
Dođe kombi sa kojim treba da prevale put preko pet zemalja, a za koji nisu sigurni kako će proći. Možda će na svakoj granici, zaobilaznim putevima, pješice prelaziti; može se desiti da sve torbe bace u trnje…
– A, kat planirate nazad? – zadrhta Dževin glas.
Vozač ne znade da odgovori. Slegnu ramenima. Pokuša nešto da kaže ali mu Amir išaretom – stavljajući kažiprst preko usana – dade znak da šuti.
– E, moja tetka, Bog jedini zna – odsječen od sebe odgovori Amir, a u sebi misli: “Možda budemo brži otud no odovut.”
– Ne plači, Amire; teška mi je ta tvoja suza, teška. Ne sekiraj me, i ovako su me sve bolesti svijeta napopale. Od onomlani svaki čas mi po godina prođe, ostara se. I da znaš, što manje svijeta zna kako ti je, duže ćeš biti sretan – reče Dževa znajući da on svoje jade drži čvrsto zatvorene.
U prisojnom dijelu Briješća, pod sami Vrh, ovce u buljucima pasu. Čuju se zvona, dozivaju čobani…
Pas Garov se uzvrpoljio, ide za njima – niti primiče niti zaostaje, a kad Amir krenu prema autu zakopljači mu se oko nogu i poče da cvili…
Vozač visok i poguren, raspoložan za priču, zovu ga Fikri. I njegovo lice je danas opečaćeno brigom. Nervozno žvaće jabuku – bapa vilicama gore-dolje.
– Znači, putovanje je bezbijedno? – pita Hanka.
– Bezbijedno, vala – upade Sudbin, smijući se i gledajući naparačke. – Ko zna je l’ bezbijedno? Niko… Ova’ nestretnik ćoravički krenuo sa cijelim robljem, tamo kosti da prospe.
– Glad očiju nema – opravda neko.
Hanka pogleda Amira, ovaj se zamisli i streljnu očima svoju djecu…
– Dina ti, Sudbine, ćuti. Lako je bandarat: ovako, onako… A, što se smiješ? Ti misliš da ja varam narod ili možda lažem?… Hajde skini mi se s glave – naljuti se vozač. – Samo da znaš, bolja je moja laža nego tvoja istina. Ja nešto radim, rizikujem, a ti si naučio da spavaš do deset sati ujutru. Od spavanja, blagoš, nema ništa. Tamo nema plandovanja – zakuješ noge za cipele i radiš… Jesi ti čudan čovjek – ljuti se Fikri. – Tebi ćabenik ne bi valjao.
Zavlada tišina, neugodna i teška. Prisutni ujednačeno dišu.
Amiru u susret ide komšija Selmo, snažna, nevisoka pojava. Skromno je odjeven, ali taze obrijan i podašišan. U ruci drži teglu meda. Onako zamišljen, imao je u sebi nešto ljudsko i iskreno. Osam godina se bio negdje izgubio, a kad je došao omladina odrasla, poženila se, poudala, oba roditelja bili rahmetlije.
– Ovo uz put da zasladite, i lijepi vam put bog dao… Šta je sad, što plačeš? A ko se – tvrdo veli on – kida za nas ovdje na ovoj samštini? Niko pod bok jaki.
Amirove oči bile su rječitije od riječi. Na njegovu podignutu ruku svi se umiriše.
– Na bolje se lako navići – dobaci neko.
– Beli ste stavili glavu u torbu. Hairli vam put, od mene vam sve prosto i halal bilo – veli tetka Dževa.
Vozač dade gas.
Prštao je pijesak ispod gumenih točkova što su upadali u rupe po raskvašenom putu.
Amir posmatra lokve vode zaostale od jučerašnje kiše, utonuo u svoju misao izvan koje ništa nije vidio.
Vegetacija se primila uz nekrčene puteve, po dvorištima oko kuća, ugaženim livadama i drugim napuštenim površinama.
– Biće berićetna godina – izusti Hanka i duboko uzdahnu. Plavetnilo njenih očiju bilo je nalik nebu. I kao da se točilo iz očiju i prostiralo cijelim licem.
Toplina se mreškala, svjetlost primala svuda okolo, i ispod grana modre krošnje kroz koju se naziralo premreženo nebo.
Pred njima, na vidiku, crvenjela se Petnjica, a nad njom, gore prema Kutnjem brdu, sijalo je sunce. Dolina, zbog pokošenih livada i taze iskopanih krompira, izgledala kao krpara.
Posmatrali su kako se bistra rijeka Popča ulijeva u Lješnicu, Lješnica u Lim…
Zumber Muratović