SPP CG: REZOLUCIJA O GENOCIDU U ŠAHOVIĆIMA NIJE DOBILA ZELENO SVJETLO, BOŠNJAČKA STRANKA NA ISPITU

0

Skupština CG juče nije u dnevni red uvrstila inicijativu Bošnjačke stranke o izglasavanju Rezolucije o genocidu u Šahovićima. Tim povodom oglasila se Stranka pravde i pomirenja u CG.

 

“Kao što smo već vidjeli, Skupštinska Crne Gore , na žalost, nije prihvatila da se dnevni red današnje sjednice dopuni prijedlogom Rezolucije o genocidu u Šahovićima.

Ali u svoj toj priči, poražavajuće je da prijedlog uglavnom nijesu podržali poslanici vladajuće većine, uprkos činjenici da prijedlog dolazi od njihovih koalicionih partnera – Bošnjačke Stranke (BS). Mora se priznati da na osnovu ovog čina odnosi između BS i ostalih partnera izgledaju sumnjivo.  Da li uopšte postoji komunikacija između njih, kada ne mogu da se slože oko politika koje vode ili da bar unaprijed razgovaraju o svojim zajedničkim akcijama. A ako pak ta komunikacija postoji, zašto BS predlaže Rezoluciju koja nema podršku ostalih? Je li to samo neka vrsta pokušaja BS da se svojim glasačima predstavi lažna slika o vođenju brige o njihovim interesima i na taj način pokuša opravdati povjerenje koje dobijeno na izborima?

Međutim, ako je namjera BS bila iskrena, onda ovom prilikom želimo znati da li će se oni držati svojih proklamovanih principa “borbe” za dostojanstvo Bošnjačkog naroda i šta će uraditi povodom ovog pitanja. Ili će, možda, samo prećutati na ovo što se desilo i nastaviti da i dalje prelaze preko gaženja dostojanstva bošnjačkog naroda i participirati u 44-oj Vladi Crne Gore. Odbijanje ove Rezolucije pokazuje šta određeni politički subjekti misle o Bošnjacima i predstavnici bošnjačkog naroda nebi trebali da budu dio tog procesa”, stoji u saopštenju SPP CG.

Iz knjige “MUHABET BIHORESKE I DRUGE PRIČE”, autora Zumbera Muratovića (1)

0

UVODNA RIJEČ

Zumber Muratović

Kratka priča je jedna vrsta brave kroz koju se vidi više nego kroz širom otvorena vrata. Taj zgusnuti, reflektorski fokusirani snop pisane riječi jasnije osvjetljava nego nadugačko i naširoko ispisani tekstovi. Mnoge od ovih priča su šaljivog karaktera, isključivo ljudsko obilježje, rezultat razgovora i muhabeta kojeg u Bihoru ima u izobilju.

Humoreska je kratka priča, prozna književna forma nastala iz usmeneknji ževnosti, čija je glavna odlika humor i vedrina. Riječ humoreska dolazi od francuske riječi humoresque, a znači šaljiva priča.
Osobe koje su spremne na šalu vesele su, ljubazne, tolerantne… U svakodnevnom životu za njih možemo čuti: „Ko se smije, zlo ne misli“. Za osobu koja lijepu riječ kaže rekli bi: „Riječ mu dukata valja“ ili „Gdje sjedne, napuni kuću“.
Primarni zadatak muhabeta je da nam pomogne u slobodnom vremenu ali i u teškim situacijama. A kad vam neko pomogne u nekom delikatnom trenutku onda je prijatelj.
Duh ljudi i ljepota življenja čuva se u prijateljstvu, suživotu, dobrim međukomšijskim odnosima. U rodnom mjestu smo veseliji, u njemu nastaju najljepše priče, najtoplije spavamo, udišemo čist vazduh koji nas je zadojio. U ambijentu rodnog kraja, gdje su ljudi rasterećeni briga nastaju najljepše šale i najljepši muhabeti.

U zemljama Zapada država izdvaja ogromna finansijska sredstva da ljude razveseli i život učini zabavnim, nije mi poznato da se tamo ljudi puno šale… U Bihoru se šala sa ljudima rađa. Humor jača imunitet, utiče na smanjenje životnog trošenja, dovodi do relaksacije i opuštanja mišića. Djeluje stimulativno u toku rada mogu se postići bolji rezultati.
Šala je šampion u susretima sa životom, način socijalizacije samo ga treba znati koristiti.
U ovoj knjizi sam zapisao ono što sam doživio, saznao u mojoj okolini. Međutim, svako mjesto u Bihoru ima veliki broj priča i šala od kojih se može knjiga napisati.
Humor kod ljudi Petnjice i Bihora duboko je ukorijenjen u multidimenzionalni sastav koji treba pažljivo legalizovati. Posebno bih istakao sposobnost ljudi ovog podneblja u prepričavanju priča, šala i uživanju u njima.

Svoje šale iskazuju sa malo smijeha. Smisao za humor ne uče, već se s njime rađa i on je obično obilježje iskrenih, zdravih i zrelih ličnosti koje imaju sposobnost da se nasmiju i na
vlastiti račun. Šale se mogu čuti čak i u delikatnim situacijama. Ova knjiga donosi 248 inspirativnih priča koje ističu snagu duha i ljudske saradnje, rijetka prozna vrsta koja veseleći čitaoce odražava raznolikost i bogatstvo međuljudskih odnosa.
U drugom dijelu knjige su kratke priče iz stvarnog života, koje pokrivaju teme poput sastanaka i značajnih promocija, pružajući čitaocima uvid u dinamiku življenja.
Iste ili slične priče, sličnih ili istih imena i prezimena, sa istim nadimcima mogu se čuti i u drugim mjestima, svaka sličnost sa drugim pričama i drugim stvarnim osobama je slučajna.
S obzirom da ljudi u Bihoru imaju smisla za šalu, 2023. godine sam na promociji svog romana „Miruh jorgovana“ u Petnjici predložio pokretanje manifestacije „Bihoreske“ u okviru „Bihorskog kulturnog ljeta“. Znači, iz bihorskog humora, iz humureske pretočiti šale u „Bihoreske“.

Isto sam predložio Sinanu Tiganju, direktoru JU Dom kulture u Petnjici, koji je obećao da će 2024. godine organizovati ovu manifestaciju, koja će ubuduće postati tradicionalna.

JAJA

Ćorović Nahod iz Ivanja (Bihor) nije mogao da plati porez, pošao begu da objasni svoju muku i besparicu, sa namjerom da ga zamoli, da sačeka neki dan i odloži plaćanje poreza. Sa sobom je ponio korpu jaja, jedan od rijetkih darova koje je mogao ponuditi u znak zahvalnosti.
– Beže, jaja su poklon tebi, ako ikako možeš sačekaj za porez neki dan – uginjući mršavim ramenima moli siromašak Nahod.
Beg je bio čovjek ušćup (svašta u njemu ima, više lošeg), naljuti se, uze iz korpe jaje i pogodi Nahoda.
– Hvala – reče Nahod.
Beg uzima drugo jaje i opet ga pogodi.
– Hvala – opet će Nahod.
Kada je zadnje jaje ispucao, beg je zapanjeno upitao:
– Zašto hvala, kome hvala?
– Hvala mojoj ženi – odgovori Nahod.
– Zašto ženi?
– Da nije bilo nje htio sam krompire da donesem…

PREDSJEDNIK OPŠTINE

Dželil (Saita) Muratović iz Petnjice, 1921. godine, dobije vasiku (vizu) od svog rođaka koji je 1916. godine otišao za Tursku. Predsjednik opštine Petnjica, Galjan Kršić, saznao je da se Dželil priprema sa porodicom da se preseli u Tursku. Odluči da ga posjeti i nagovori da odustane od tog koraka. Dželil mu odgovori da ne može donijeti trenutnu odluku i da će malo razmisliti. Nakon tri dana, Galjan ponovo posjeti Dželila, koji mu saopšti svoju
odluku da neće ići za Tursku, što je obradovalo Galjana. Dželil ga tada upita:
– Dobro, Galjane, zašto toliko želiš da ne idemo za Tursku?
Galjan odgovori:
– Ako svi odu, kome ću ja biti predsjednik?

DOŽIVOTNA ROBIJA

U zabačenoj divljini Crnog Vrha, nadomak Berana, kad se turska vladavina bližila kraju, jedan Bošnjak, Crnovršanin je primio naredbu u kojoj je za ubistvo nekog čovjeka smrtna kazna preinačena u doživotnu robiju, da je izdržava na teritoriji Turske.
Kada su turski vojnici vidjeli u kakvim uslovima Crnovršanin živi, rekli su: “Vala tebi više robije od ove ne treba, sjedi tu.”

BEGSTVO

Nakon što su se turske vlasti povukle iz Bihora 1912. godine, beg Ćorović je osjećao nelagodu i brigu. Odlučio je posjetiti kralja Nikolu na Cetinju da pita šta će biti sa begovima i njihovim posjedima. Poslije kraćeg razgovora kralj Nikola je rekao:
– Niko ti ne može zabraniti begstvo.
Beg je na svoj način protumačio njegov odgovor. Pripremio osnovne potrepštine i uputio se prema Turskoj, noseći sa sobom nadu u bolju budućnost.

ISELJAVANJE

Kako bi spriječio iseljavanje stanovništva iz petnjičkog kraja u Tursku, Šeko Adrović, predsjednik petnjičke opštine, 1952. godine odlučuje organizovati zbor građana u Savin Boru. Kad je vidio da nije u stanju da spriječi odlazak mnogih mještana toga planinskog mjesta zaprijetio je hapšenjem.
Dok je rasprava tonula dublje, glasovi mještana odražavali su zabrinutost i očaj zbog neizvjesne budućnosti.
– Mi moramo da se pomaknemo sa ove vjetrometine, ovdje
nema života – izjavio je Ličina (Paša) Husein.
– Ti stari idi, djeca nek ostanu – kaže Šeko.
– Mi ćemo djecu pitat’, mubareć ti koje hoće da ostane.
Nakon sastanka, dok su se posljednji zraci sunca odbijali od obronaka planina, milicija je uhapsila dvojicu mještana, Ličina Zumbera i Nazifa, čije su riječi hrabrosti i odlučnosti bile preteške za trenutnu vlast.

BAJRAM HODŽIĆ U BIHORU

Bajram Hodžić je rođen 1928. godine u selo Zastup kod Prijepolja. Otac Abid je porijeklom iz Kolašina, odakle je nakon Berlinskog kongresa 1878. godine protjeran sa ostalim Bošnjacima. U šarenici sandžačkih brda, gdje se nebo spajalo s obroncima zemlje, Bajram je našao svoj dom u selu Vuča kod Tutina. Tu, među šumovitim dolinama i bistrim vodama, kao stražar u rožajskom preduzeću „Gornji Ibar“, osjećao se kao čuvar svoje zemlje, ali i čuvar duše svoje. Postaje putujući fotograf, upoznaje sva sela u opštini Rožaje i šire.
Hodajući zagleda seosku ljepoticu, djevojku Mahiju Dazdarević koja postaje njegova vjerenica. Iako su se njihove sudbine prožimale u ljubavi, nijesu svi bili oduševljeni njihovom vezom. Međutim, njihove duše su se spajale, jačale jedna drugu u sazvježđu ljepote života.
I pored protivljenja njenih roditelja djevojka se udaje za njega. Da bi se zaštitili od prijetnji roditelja, da će je silom uzeti od Bajrama, dvoje mladih se izvjesno vrijeme kriju kod svojih prijatelja, kasnije u obližnjim šumama. Dok su se gubili u krošnjama šuma i hladnoći
planinskih vrhova, Bajram je postao legenda, ali i priča koja je nadvladala svaku granicu stvarnosti.
Nakon izvjesnog vremena djevojka pokušava da napusti momka ali je on sprečava. Kriju se po okolnim brdima i šumama… U potjeri se ubrzo uključuje policija.
Od tada počinje drama koja prerasta u tragediju. Optužen za zločine koji su odjekivali kroz vrijeme, Bajram Hodžić postao je personifikacija straha i nesigurnosti među stanovnicima Sandžaka.
Dok se 1957. godine odmetnik Bajram Hodžić krio po planinama i gudurama Sandžaka, ispredale su se razne priče. Posebno je postao čuven kada je počeo da pravi spisak svojih budućih žrtava, kako bi iskalio bijes na ljude koji su mu, po njegovom mišljenju, učinili zlo.
Optužen je za 37 teških krivičnih djela od kojih osam ubistava.
Uvukao se strah i nesigurnost kod stanovnika Sandžaka, oprezno se  kretali, ranije zaključavali kuće…
Jednoga dana policija mu ulazi u trag. U trenutku kada je noć bila najmračnija, a zvijezde se skrivale od očiju svijeta, Bajram je došao do kapije Donjeg Bihora. Trčeći preko nekih bara ostaje bez obuće i preko Radulića bos stiže u ravničarsko selo Crnča. Njegov korak,
tjeskoban i težak, tražio je odgovor u očima mještanina Periše Vukovića. Prolazi pored Periše i usplahireno govori:
– Druže, dajmi te tvoje opanke!
– A šta ću ja? – pita Periša, a prije bi ga opaučio (išamarao,
izudaro mrežom udaraca) nego mu dao opanke.
– Šta god hoćeš.
– E, bogami ne dam.
– Ja sam Bajram Hodžić, opanke ovamo!
– Hodžić Bajram? – iskolači Periša oči. – Evo ti, evo… Hoćeš
li i naglavke.

ŠEFTAGA

Na obroncima Radulića, u dolini topline i pitominje, Šefto Spahić je 1957. godine čuvao koze. Tada se neočekivano pojavio odmetnik Bajram Hodžić.
– Merhaba čovjeku – pozdravi ga Bajram, dok su riječi
odjekivale poput zvuka zvona u daljini.
– Merhaba i u kofte – odgovori Šefto.
– A, ko si ti? ? – upita Bajram.
– Ja sam Šeftaga.
– Kad si aga pare ovamo!
– Nemam ti ja prebijene pare.
– Kakav si ti aga kad para nemaš?
– E, sinko, mene samo žene zovu aga – sa žaljenjem reče
čobanin.
(Opširnije o ovim događajima pisali su Zaim Azemović i Salko
Luboder u knjizi „Zločin i odmetništvo Bajrama Hodžića“, 1994.)

 

Pozorište Divan pred publikom u Sloveniji

Na poziv Kulturnog i sportskog društva Sandžak iz Kamnika, pozorište Divan iz Petnjce je 06.12.2024  gostovalo u Sloveniji u sklopu kulturne manifestacije Ispod vela zaborava. Predstava Hasanaginica je odigrana u velikoj sali Doma za Kulturu Kamnik. Mladi glumci predvođeni profesorom Rehom Ramčilovićem su putovali čitavu noć i zbog određenih poteškoća na EU granici su u Sloveniju stigli tek u kasnim jutarnjim satima. Međutim, njihova mladost i želja da evropskoj publici pokažu koliko vrijede im je dala snagu da već u 18h nastupe pred prepunom salom Doma za kulturu.

Tekst drame je napisao književnik, omiljeni, višedecenijski prosvjetni radnik Reho Ramčilović, čija inspiracija su bili stihovi najčuvenije narodne pjesme u Bošnjaka- Hasanaginice. Teks drame se sastoji iz precizno odmjerenih dijaloga, ukrašenih bihorskim narodnim govorom, upletenim u suptilne osjećaje ponosa, prkosa, ljubavi i bola.

Pred očima publike su se ređale četiri scene, pripremljene do najsitnijih detalja. Svaka scena je započela i završila tako da je svo vrijeme držala pažnju publike. Hasanagu glumi petnjički gimnazijalac Elvan Hodžić, koji na jedan nevjerovatno lak način prenosi bol i razočaranje Hasanage zbog gubitka voljene žene.

Smirenost u glumi, teatralne pauze i čist govorni izraz krase ovog mladog i talentovanog glumca. Zvijezda predstave j, bez ikakvog razmišljanja, lijepa Samra Ličina koja je obula nanule glasovite Hasanaginice.

Još jedna srednjoškolka, koja bi đačku klupu mogla odmah zamijeniti pozorišnim daskama. Njena emocija je izbrisala granicu između glume i stvarnih osjećaja. Ona na bini plače i proliva suze baš kao što je i legendarna Hasanaginica plakala za svojim sirotanima. Publika nije mogla ostati ravnodušna već se je gromoglasni aplauz prelivao iz sale po ulicama Kamnika. Djecu raztrganu između dva roditelja u predstavi glume Ema Kršić, Neira Ličina, Edin Adrović i Anid Muratović.

Svako od njih je ostavio poseban pečat i dodao predstavi  prefinjeni ukus. Svoj dio predstave su izuzetno tačno i sigurno odradile i jenđe Elisa, Sara i Ajla MuratovićLean Ličina se odlično snašao pod fesom Mehmed haberbaše i sporednog đevera dok je sandžačka zastava bila u rukama barjaktara, simpatične Emine Ramčilović.

Visok stas i pravi begovski glas je Erolu Rastoderu pomogao da publici predstavi autentičnog Pintorović bega, brata nesretne Hasanaginice.  Publika nije mogla vjerovati da to što vide i čuju jeste proizvod Bihora, male ruralne sredine na periferiji Crne Gore i Sandžaka.

Mnogo veće i bogatije sredine bi bile sretne da imaju takve umjetnike i veličine poput petnjičkih amaterskih glumaca i tekstopisaca kova Reha Ramčilovića. Mnogo puta tražimo bisere po cijelom svijetu a ne vidimo da su oni zapravo tu, ispred nas.

Pozorište Divan iz Petnjice zaslužuje pomoć, prije svega finansijsku pa onda i pohvalu za promociju kulture i tradicije, jer ono to zaista zaslužuje. Oni su u Kamniku bili dostojni ambasadori  kulture bošnjačkog naroda, Bihora, Sandžaka i cijele Crne Gore. Neka nas po dobru, po njima, prepoznaju.

Sefadin Korać

 

CETINJE: PUBLIKA OCIJENILA – LINA MURATOVIĆ NAJBOLJA!

0

Na Cetinju, 29.11.2024 godine održano je finalno takmičarsko veče za najbolje interpretatore Crne Gore u organizaciji Internacionalne kulturne asocijacije IKA iz Podgorice na kojem je Lina Muratović, pod mentorstvom Elvise Latić osvojila 1. mjesto po ocjeni publike.

Na ovoj takmičarskoj večeri predstavili su se najbolji interpretatori iz 25 crnogorskih opština, a Lina je bila najbolja među jednakima.

Lina ističe da joj predstavlja veliku sreću samo učešće na ovako prestižnom takmicenju, a da je ova nagrada samo potvrda da se trud i rad uvijek isplati. Dodaje i da veliku zahvalnost duguje svoj mentorki Elvisi.

Njena mentorka Elvisa Latić, ističe da je ponosna na njen i Linin uspijeh.

“Ovo nije prva nagrada koju smo osvojili. Prije par dana to je bila Ajša, a sada Lina. Sve ove nagrade su dokazi našeg truda. Na Lininom nastupu smo radile prethodnih par mjeseci. Konkurencija je bila zaista jaka. Meni predstavlja veliku čast i zadovoljstvo što imam priliku raditi sa ovako talentovanom djecom i pomoći njihovoj afirmaciji.”

NOVA NVO “TVRĐAVA DOBRA” ZA NOVU BORBU PROTIV EKOLOŠKIH BOMBI U PETNJICI

0

“Tvrđava dobra” je novoosnovana nevladina organizacija u Petnjici nastala iz viber grupe “Dobro djelo” čiji su članovi u proteklom periodu pokrenuli niz akcija za očuvanje i zaštitu prirode.

Direktor i vlasnik je poznati eko borac Mirsad Hadrović.

PORTAL RP: Nakon velikog broja akcija kroz neformalnu viber grupu osnovali ste NVO. Kojim pitanjima će se ona baviti? 

HADROVIĆ: Radio Petnjica je pomno pratila naš rad i tako širila pozitivnu priču da u Bihoru ima neko da se stara o siromaŝnim, siročadima, bolesnima, kao i o ekologiiji. U zadnjih nekoliko godina naš fokus je bio na ukazivanje i popravljanje stanja po pitanju ekologije.  To će biti fokus i u našem budućem djelovanju jer je stanje dosta loše. Naravno nećemo zaboraviti sve one ljude koji su u nekoj potrebi

PORTAL RP: Da li mislite da ste dosadašnjim radom na ekološkim pitanjima u Petnjici makar malo pomjerili svijest Bihoraca da je priroda važna?

HADROVIĆ; Biću slobodan da kažem da smo našim eko aktivizmom pokrenuli mnogo vrijednih ljudi i NVO u našoj opštini koji su sprovodili slične akcije u saniranju ekološke katastrofe u našoj opštini. Danas se priča mnogo više o ovom pitanju, organizuju se okrugli stolovi na ovu temu, toga gotovo da nije bilo prije nekoliko godina kada smo počeli priču o ekologiji i kada smo krenuli sa konkretnim akcijama čišćenje otpadi širom Bihora.

PORTAL RP: Da li ste imali saradnju sa OpŠtinom u vezi prethodnih akcija?

HADROVIĆ: Saradnja sa opštinskim organima bila je sporadična. Nedovoljna. Što se tiče komunalnog preduzeća Petnjica, mogu istaći da smo imali odličnu saradnju i da smo nekoliko akcija sproveli zajedno. Posebno ističem rad na rekonstrukciji puta Trpezi – Vrbica na kojem smo uspjeŝno sarađivali i taj put učinjeli prohodnim.

PORTAL RP: Da li ce formalizovanje ideja kroz ovu NVO možda pomoći da ta saradnja bude bolja?

HADROVIĆ: Očekujem bolju saradnju sa opŝtinom, mada iako je ne bude to nas neće zaustaviti da radimo dobra djela u zavičaju i gdje god je potrebno. Smatram da zajedno možemo više uraditi i  da tu ne treba čekati već se udruživati i praviti dobre stvari za naš kraj.

PORTAL RP:  Ima li u Bihoru jos ekoloških entuzijasta kao što ste Vi?

HADROVIĆ: Sve ih je više i to nas raduje. Entuzijazam je bio sjeme iz koga su nikle mnoge korisne akcije i udruženja. Naše je da nastavimo dalje da širimo pozitivnu energiju koja će okupljati Petnjičane u svemu što je korisno za našu opštinu.

PORTAL RP: Je li moguce udruziti te snage?

HADROVIĆ: Neka udruživanja su se već desila i to sa naŝim ljudima u dijaspori.  O tome će biti konkretnijih vijesti malo kasnije ali sad je bitno da smo uspostavili saradnju koja će donijeti dosta koristi našoj opštini. Nastavićemo da povezujemo dobre ljude.

S.R.

 

Zumber Muratović: STUBLJA

0
Zaseok Briješće bijaše na iznešenom pristranku, ispod prostrane planinske kose, pored koje se prostiralo selo Bor. Kuće niske i zbijene jer su stanovnici bližnjike. Negdje pri kraju zaseoka, nedaleko od dobro očuvane kuće, izdvojene od ostalih, nalazi se jedina voda u ovom kraju, koju zovu Stublja. Žitelji ovog mjesta sa zadovoljstvom je piju, a kad odu daleko plaho čeznu za njom.
Jutro je bilo već izbečilo oči. Amir se probudi, oprezno ustade iz kreveta, osjećajući kako mu bosa stopala tonu u mehki tepih. Zavuče ruku u lijevi džep svojih pantalona od teksasa – onih koje je često koristio. Pipao po unutrašnjosti, ali ništa nije izvadio. Željan posla i sreće, ubijeđen da se u novoj sredini mlad čovjek lako prima, spremio se na put u daleku Njemačku.
Supruga Hanka ustade i ovaj dan im poče jutarnjom kahfom.
Djeca se zgrčila u postelji, pokrila jorganom po glavi i ćute.
Mlađi sin Mirza protegnu se po krevetu, povuče jorgan k licu tako da mu se na nogama otkriše oba piska. Nakon par minuta bezvoljno ustade i poče da se oblači. Novo odijelo bilo mu je široko – otac mu prekrojio iznošeno i omaljeno od starijeg sina Sinana.
Amir izađe u avliju lagano – kao da se kreće pod vodom. Nastavi da gleda svoju kuću, nisku kamenu građevinu neobičnog oblika. Stojeći pored nasloženih drva, koja su bila primila vlagu, neka već mazukla i počela da truhnu, nabrzinu ispali jednu cigaretu. Baci opušak niz škarpu obraslu rijetkom travom i priđe groblju u kojem su ukopani njegovi roditelji. Stade pored njihovih mezara, koji bijahu jedan uz drugi, i reče:
– Jeste li se odmorili, moji dobri i napaćeni roditelji?
Desni dlan stavi na srce, a onda podižući obje ruke nastavi da uči dovu.
U povratku promijeni korak – skrati ga i naprežući se, održa takvog sve do kuće. Žao mu grobova, svoje kuće i svoga mjesta, gdje se rodio i napravio prve korake. Otkako su počeli govorkati o odlasku naglo je počeo da nestaje, probile ga sijede – obijelio kao ovca.
Žena je prelazila iz jednog raspoloženja u drugo, žalila majku i brata. U zadnje vrijeme i ona je osjetno prošmagla.
– Drugi muževi čuvaju svoje žene, dižu do nebesa, ti mene k’o vir vučeš do dna – izletje iz Hankinih usta. Još bi ona pričala, da kćerka Enida nije ušla u sobu.
Amir nasloni pogled na njeno lice, trupački sjede i nastavi da ćuti, jer je u pitanju trenutna nervoza. Zadovolji se time što uzdahnu, i pusti dugi uzdah olakšanja.
Dođe da ih isprati Amirova tetka Dževa, čija se sirotinja razvukla čak do Norveške.
– Kako si dijete? – pita Dževa. – Svi kako ste?
Stiže Amirov bratučed Sudbin, učen čovjek, gospodski obučen. Opijen političkim i socijalnim aktivizmom, isticao se u priči, svakog trenutka spreman za dugi govor bez sadržaja. Više je učio iz života nego iz knjiga i dobro utuvio da se slatkim riječima soli pamet.
Tek što je malo trenula, tetka Dževa se maši prema džepu, izvadi kutiju rahatlokuma i reče:
– Amire, moga ti haka, moreš li ovo sakrit…? Kad budeš sam, pojedi. Ova ti tvoja djeca ne daju ništa pojes.
– Hoću, tetka, hoću. Hvala ti – zahvali Amir smiješeći se, uze rahatlokum i šušnu ga u svoju torbu. – Ženo, vijekati moga, uzmi dvije flaše i napuni vode sa Stublje, jednu za gredom a drugu da ponesemo Rasimu da oknaći dušu.
Djeca su sjedjela za trpezarijskim stolom i čekala. Iz žutih vitrina izbijao je dah dalekog vremena, ali i nečeg lijepog i prisnog. Mirza veselo gleda prema vitrini, čiji sadržaj budi maštu djece. Tu je majka ostavljala šećer, med, marmeladu, te keks kojim se on često sladio.
Samo što su sjeli, pokazujući rukom prema stolu Amir starijem sinu reče:
– Sinane, Sidžo, počasti goste kolačima.
– Hoću, babo, hoću.
Dođe vrijeme za polazak.
Hanka uplakana. Uz nju se, uhfaćena u tuzi, pribila djeca.
– Šta je, oči moje? – pita majka kćerku Enidu.
Za razliku od Enide, starija kćerka Mirha, čija je mladost življa, energičnija i bujnija od ostalih djevojaka njenog uzrasta, žali svoje drugove i drugarice s kojim se pozdravila i razmijenila poklone. Njeno lice bilo je bijelo i nježno, oči vlažne i plašljive. Imala je crne oči, crnu kosu. I šare na njenoj haljini bile su crne. Sjedjela je stisnutih usnica, ruku stegnutih na koljenima.
– Šta je, što pižoljiš? – pita Amir okrenut prema ženi a djeci prigovara. – Idemo tamo gdje je bolje. Treba da pjevate, a ne da plačete. Tamo se bogato živi, tamo i djeca primaju ponešto. Ovdje nigdar ništa. Jeste li vidjeli rođaka Sulja?! Do juče na njemu nije bilo štrbe mesa, danas se zarumenčio, ispunio k’o puce, ugojio – pot kožu ne može da mu stane. Kupio auto, samo što ne priča. Znaš Suljagu našeg?
– Zidar? Sa Klanca?
– Jeste.
– Znam vala; poznajem ga k’o staru šesticu – reče Hanka. Pogleda muža ispod trepavica – nije bila sigurna da je posve zadovoljan ovim odlaskom. Više je žalila zbog majke nego zbog odlaska iz ovog mjesta, ionako ovo nije njeno rodno mjesto. Majci nije kazala kad polazi jer je bolesna – o koncu. Vješto su je zašerili, jer ovaj zaplet sa sumnjivim raspletom njeno srce ne bi izdržalo.
– Mnogi su mi rekli: bježi, Amire, dok si mlad, staru kos ni pašče neće… Hajte, spremajte se, grom ga spalio! – reče jače i odlučnije.
Hanka poče da pripunja torbe. Svašta bi spakovala ali ne može da stane.
Djeca sjede za stolom, čekaju.
Dvogodišnji Mirza sjeo ocu u krilo i plače – dok je vršio malu nuždu pao mu poklopac od WC šolje na ćunu pa ga boli.
– Snaho, pripazi ovo dijete. Alahber mu niču zubi pa se uskosilo – priča Dževa tiho. – E, kad bi majka znala kako djetetu teško niču zubi kolijevku bi naložila da mu čelo utopli.
– Ne plače on zbog toga, tetka – obašnjava Hanka.
– No zbog čega, snaho? Sigurno ste ga nešto ukahrili.
Amir je vrijedan i uticajan čovjek – cijela mahala u njegova usta gleda. Sa tugom posmatra kako se prazni njegov dom. Brat odavno napustio roditeljsku kuću, dobio stalni posao u Luksemburgu, sestra se udala u Vrševu, ali i ona sa mužem stigla do Francuske. Druga sestra živi sa svojom porodicom u Karabuškom Polju kod Podgorice.
– Kad krećemo, babo? – pita kćerka Enida.
– Odmah, lubino moja – tepa joj otac, i pođe prema Stublji da se još jednom napije izvorske vode. Poče da pretražuje po džepovima, provjerava je li uzeo novčanik i dokumenta. U povratku svrati u svoju spavaću sobu, razgleda kao da prvi put ulazi u nju. Krevet na koji je lijegao bio je do prozora, naspram žutih borovih vrata sa mesinganom kvakom. Do kreveta sehara od orahovog drveta, ručni rad Bajrama iz Tucanja; sprijeda je izrezbarena geometrijskim motivima čija se ornamentika ponavlja. Na njoj složeni ćilimi, serdžade, čohani prekrivači, havli jastuci…
Krenu dva-tri koraka naprijed, pa se vrati zavrzujući nogama o natikače koje su bile pred vratima. Provjeri da li su vrata zaključana. Ostadoše mu u očima stepenice pune vazni cvijeća koje je raslo pod Hankinim vrijednim rukama.
Došli komšije da ga isprate. Došao Mirsad, siromašak čovjek, zaneobrijan, oko mu ckilji kao fenjer kad gaz izlapi. Ubila ga sekiracija – nedavno mu žena preselila. Nestalo ga kao da mu je njena smrt nogu iščupala.
Amir uze veliku torbu i prebaci je preko praga, zatim iznese i ostale tri. Zaključa kuću. Niko do sada nije tužnije vrata zatvorio… Stade u jednoj sjenci obrasloj travom, koja je služila kao zaklon od sunca. Svakog poslijepodneva, nakon ručka, kad nema posla tu je sjedio, odmarao, često bi i prikljajio.
Zamišljeni, stajali par trenutaka, izbjegavajući da se pogledaju.
– Braćo moja, jedanaest sati se učine, vrijeme je za polazak. Kale, evo ti ključ od moje kuće – začu se Amirov energični glas, dok mu se brkovi, prosijedi kao i kosa, razvukoše kao lučni Petnjički most. – Mi, Bog zna kad ćemo se vratit. Možda nas vrate odmah, možda poduže ostanemo.
U istom trenutku, poput udarca u lice, zapahnu ih miris taze trave. Kale se nakašlja, zatim zacehnu, jedva povrnu. Imao je alergiju i povremene napade suhog kašlja koji ga uznemiravaju. Taj zdepasti, žilavi seljak, lica preplanulog od sunca, gledao je preda se kao krivac – samo kratko je digao oči, bistre i iskrene, i preredio pogledom sve redom. Osjetio je nelagodu što preuzima ključ prazne kuće svog komšije.
– Šta bi junače? – pita Amir.
– Nihabera, nama je familijarno da se zacehnjujemo. Hairli vam bilo… Poselami tamo sve; poselami ko pita za mene. Tamo naših ima više nego ovamo. U pojedinim mjestima merhaba ne treba da izbacuješ iz usta.
– Kale, neka ključa kod tebe. Makar na Bajram otvori vrata…
Dođe kombi sa kojim treba da prevale put preko pet zemalja, a za koji nisu sigurni kako će proći. Možda će na svakoj granici, zaobilaznim putevima, pješice prelaziti; može se desiti da sve torbe bace u trnje…
– A, kat planirate nazad? – zadrhta Dževin glas.
Vozač ne znade da odgovori. Slegnu ramenima. Pokuša nešto da kaže ali mu Amir išaretom – stavljajući kažiprst preko usana – dade znak da šuti.
– E, moja tetka, Bog jedini zna – odsječen od sebe odgovori Amir, a u sebi misli: “Možda budemo brži otud no odovut.”
– Ne plači, Amire; teška mi je ta tvoja suza, teška. Ne sekiraj me, i ovako su me sve bolesti svijeta napopale. Od onomlani svaki čas mi po godina prođe, ostara se. I da znaš, što manje svijeta zna kako ti je, duže ćeš biti sretan – reče Dževa znajući da on svoje jade drži čvrsto zatvorene.
U prisojnom dijelu Briješća, pod sami Vrh, ovce u buljucima pasu. Čuju se zvona, dozivaju čobani…
Pas Garov se uzvrpoljio, ide za njima – niti primiče niti zaostaje, a kad Amir krenu prema autu zakopljači mu se oko nogu i poče da cvili…
Vozač visok i poguren, raspoložan za priču, zovu ga Fikri. I njegovo lice je danas opečaćeno brigom. Nervozno žvaće jabuku – bapa vilicama gore-dolje.
– Znači, putovanje je bezbijedno? – pita Hanka.
– Bezbijedno, vala – upade Sudbin, smijući se i gledajući naparačke. – Ko zna je l’ bezbijedno? Niko… Ova’ nestretnik ćoravički krenuo sa cijelim robljem, tamo kosti da prospe.
– Glad očiju nema – opravda neko.
Hanka pogleda Amira, ovaj se zamisli i streljnu očima svoju djecu…
– Dina ti, Sudbine, ćuti. Lako je bandarat: ovako, onako… A, što se smiješ? Ti misliš da ja varam narod ili možda lažem?… Hajde skini mi se s glave – naljuti se vozač. – Samo da znaš, bolja je moja laža nego tvoja istina. Ja nešto radim, rizikujem, a ti si naučio da spavaš do deset sati ujutru. Od spavanja, blagoš, nema ništa. Tamo nema plandovanja – zakuješ noge za cipele i radiš… Jesi ti čudan čovjek – ljuti se Fikri. – Tebi ćabenik ne bi valjao.
Zavlada tišina, neugodna i teška. Prisutni ujednačeno dišu.
Amiru u susret ide komšija Selmo, snažna, nevisoka pojava. Skromno je odjeven, ali taze obrijan i podašišan. U ruci drži teglu meda. Onako zamišljen, imao je u sebi nešto ljudsko i iskreno. Osam godina se bio negdje izgubio, a kad je došao omladina odrasla, poženila se, poudala, oba roditelja bili rahmetlije.
– Ovo uz put da zasladite, i lijepi vam put bog dao… Šta je sad, što plačeš? A ko se – tvrdo veli on – kida za nas ovdje na ovoj samštini? Niko pod bok jaki.
Amirove oči bile su rječitije od riječi. Na njegovu podignutu ruku svi se umiriše.
– Na bolje se lako navići – dobaci neko.
– Beli ste stavili glavu u torbu. Hairli vam put, od mene vam sve prosto i halal bilo – veli tetka Dževa.
Vozač dade gas.
Prštao je pijesak ispod gumenih točkova što su upadali u rupe po raskvašenom putu.
Amir posmatra lokve vode zaostale od jučerašnje kiše, utonuo u svoju misao izvan koje ništa nije vidio.
Vegetacija se primila uz nekrčene puteve, po dvorištima oko kuća, ugaženim livadama i drugim napuštenim površinama.
– Biće berićetna godina – izusti Hanka i duboko uzdahnu. Plavetnilo njenih očiju bilo je nalik nebu. I kao da se točilo iz očiju i prostiralo cijelim licem.
Toplina se mreškala, svjetlost primala svuda okolo, i ispod grana modre krošnje kroz koju se naziralo premreženo nebo.
Pred njima, na vidiku, crvenjela se Petnjica, a nad njom, gore prema Kutnjem brdu, sijalo je sunce. Dolina, zbog pokošenih livada i taze iskopanih krompira, izgledala kao krpara.
Posmatrali su kako se bistra rijeka Popča ulijeva u Lješnicu, Lješnica u Lim…
Zumber Muratović

TURNIR U ZINGU: NAJBOLJI ŠABOTIĆ I HALILOVIĆ

Jučer, 8. 12., u prostorijama ZK Bihor u Luksemburgu održan je tradicionalni jesenji turnir u zingu, koji od prošle godine nosi naslov turnir „Instambul“.
Ovaj naslov jasno asocira na visoku nagradu pobjednicima koji, pored diploma, dobiva i vaučer od 2.000€ za odmor u Instambulu, a može se koristiti i za druge destinacije u svijetu.

Turnir je otvorio predsjedniik udruženja Ramzija Hajdarpašić, objasnio propozicije takmičenja i posebno naglasio da je fer-pley najvažniji elemenat takmičenja, a da će pobjednički tron zauzeti onaj igrački pari koji, na ovom turniru i tokom igre, bude imao najviše sreće i umijeća.

Tačno u zakazano vrijeme u prostorijama ZK Bihor okupilo se svih četrdeset prijavljenih takmičara i turnir krenuo. Započela je eliminaciona faza, igralo se cijeli dan; iz utrke ispadali pobijeđeni, a u popodnevnim satima odvojile su se četire najbolje ekipe: Takmičarski par Sabit ŠabotićHajro Halilović igrali su u polufinalu protiv Ramzije Hajdarpašića i Sadata Ramdedovića i druga polufinalna ekipa: Jasmin Miko ŠabotićAlen Mehović igrali su protiv takmičarskog para Semira Kočana i Hafiza Palamara.

Spretnijom igrom u finale su se plasirali Sabit Šabotić – Hajro Halilović : Jasmin Miko Šabotić – Alen Mehović.
Pobjedničkog trona domogla se ekipa Šabotić – Halilović, koja je pokazala svo majstorstvo ove drevne igre i vrhunsku koncetraciju.

I.mjesto, slijeva: Hajro HalilovićSabit ŠAbotić. Sjede;
II. Mjesto: Jasmin Miko ŠabotićAlen Mehović;
III. Mjesto: Hafiz PalamarSemir Kočan.

Ovo je, po mišljenju organizatora takmičenja i većine takmičara bio najneizvjesniji turnir do sada, a svi igrači pokazali su visok stepen poštovanja i vodili se načelom da je fer igra najbitnija komponenta svakog takmičenja.
Sve ovo ukazuje da ZK Bihor s pravom nosi epitet „Kuća dobrih ljudi“.

F.S.

 

Bijeli se kuća Senada Rastodera

0

Dobrotvorna akcija rođaka i prijatelja za kuću Senada Nazifovog Rastodera, u naselju Omerbožovići kod Podgoricie, uspješno je završena. U rekordnom roku urađen je kompletan krovni pokrivač sa simsovima i oblaganje zidova demit fasadom.


Senad je zadovoljan i zahavaln; Izvođaču radova jer je  iskreno i pažljivo radio  kao na svojoj kući, a posebno inicijatorima i donatorima koji su omogućili da njegov dom   dobije zaštitu od vlage, novi sjaj i toplinu.   


– Hvala, hvala visoko, kaže Senad, svima koji su dali i učinili mi veliku  nenadnu radost. Mislio sam da neću ovu zimu prebroditi pod pločom koja vlaži, ali eto, dragi Bog neka obraduje sve Vas kao što ste vi mene!
Senad je od 2011.godine, nakon moždanog udara i saobraćajne nezgode, u stanju izdržavanog lica, a nema nikava primanja. Neophodan mu je  neki vid stalne socijalne zaštite, ali i ljudska solidarnost.

Poziv za dosatvljanje prijedloga i sugestija za izradu Programa rada Skupštine opštine Petnjica za 2025. godinu

0

Poslovnikom o radu Skupštine Opštine Petnjica (“Službeni list Crne Gore – opštinski propisi”, br. 045/22), propisano je da Skupština donosi Program rada za kalendarsku godinu i da u skladu sa programom rada planira svoj rad i aktivnosti.

U pripremi izrade Programa rada, Skupština pribavlja prijedloge i mišljenja o pitanjima koja treba uvrstiti u Program rada od predsjednika opštine, odbornika, radnih tijela, odborničkih klubova, javnih službi, mjesnih zajednica i nevladinih organizacija.

Programom rada utvrđuju se poslovi i zadaci Skupštine i njihov osnovni sadržaj, nosioci poslova i rokovi za razmatranje pojedinih pitanja.

U cilju izrade Programa rada Skupštine opštine Petnjica za 2025. godinu, služba Skupštine je preduzela aktivnosti za pribavljanje prijedloga i mišljenja o pitanjima koja treba uvrstiti u Program rada.

Program sadrži normativni i tematski dio.

U normativnom dijelu je potrebno ukazati na razloge za donošenje propisa koji se predlažu i naznačiti pitanja i odnose koje tim propisom treba urediti.

U tematskom dijelu (analize, informacije, izvještaji) potrebno je naznačiti osnovni cilj i razloge za razmatranje odgovarajućeg informativnog materijala i dati kratak sadržaj pitanja koja treba obraditi.

Molim da prijedloge i sugestije dosatavite službi Skupštine najkasnije do 13.12.2024. godine, kako bi mogli blagovremeno utvrditi prijedlog Programa rada Skupštine opštine Petnjica za 2025. godinu.

VIZIONAR SA KORIJENIMA U BIHORU I MISIJOM U CRNOJ GORI – PROF. DR  ZEĆIR RAMČILOVIĆ

0

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Rodna gruda nas uvijek vuče i kada odemo daleko od nje, naši korijeni nas pozovu da se vratimo, bilo mislima, bilo koracima. Ovo je esej o jednoj od takvih priča o vjekovnom povratku duše i porijekla o ljudima koji su, vođeni sudbinom i snovima, premostili daljine i vremenske okvire da bi očuvali ono što ih suštinski čini onim što jesu. Na dalekim, nesigurnim i često mučnim muhadžirskim putevima, u potrazi za boljim životom, iz prelijepog i tajanstvenog Bihora, odselio je Delija Ramčilović, prađed aktuelnog ambasadora Śeverne Makedonije u Crnoj Gori, Zećira Ramčilovića. Sudbina, kao tihi krojač ljudskih priča, htjela je da ga vrati korijenima, odakle su njegovi preci preselili ka oštrim prostranstvima Peštera i Plenibabe, ponosnih i surovih krajeva, đe se opstajalo snagom volje i dubokim vezama sa zemljom. Iz tih prostranstava, Zećirov otac Hazir, zajedno sa bratom Abdulahom, odselio je u Konjare, kraj u kojem i danas žive, čuvajući duh Bihora i priču o porijeklu kao svjetionik za nove generacije. U Donjim Konjarima, u Śevernoj Makedoniji, dobri Bošnjaci su pronašli svoj mir i spokoj, ali nostalgija za rodnom grudom nikada nije prestajala odzvanjati u njihovim srcima. Suze, koje su nekada padale zbog rastanka sa rodnim Bihorom i Pešterom, ostale su zapečaćene u pamćenju, poput tihe dove-molitve za zemlju koja ih je oblikovala. Uprkos daljinama, śećanje na predjele, običaje i ljude Bihora nije se gasilo, već je raslo u svakom novom naraštaju kao snaga koja ih je povezivala sa korijenima.

U takvom okruženju, 1975. godine, rodio se Zećir Ramčilović, ponosni sin porodice koja je duboko čuvala svijest o svom bošnjačkom porijeklu i njegovala vrijednosti koje su nosili sa sobom iz starog kraja. Odrastao je u atmosferi đe se priče o Bihoru i Pešteru nisu prenosile samo riječima već i pogledima, melodijama sevdaha i tihim uzdasima. Svaka pjesma, svaka riječ na bosanskom jeziku bila je svjedočanstvo o njihovom identitetu i sveti podsjetnik na domovinu iz koje su potekli. Brazilski pjesnik Mario de Andrade kazao je: Domovina je slučaj seobe i mjesto đe nam Bog dade svagdašnji hljeb.“ Za Ramčiloviće, domovina nije bila zaboravljeni stari kraj već i duhovni prostor ispunjen tradicijom, vjerom i ljubavlju prema zavičaju. Upravo ta snaga korijena pomogla im je da čak i na dalekom jugu Balkana, ostanu vjerni sebi i da kroz generacije, prenesu tu nepokolebljivu vezu između generacija.

Gledajući životne borbe svojih roditelja, oca Hazira i majke Kimete, Zećir Ramčilović je od malih nogu usvojio vrijednosti rada, istrajnosti i ponosa na porijeklo. Snažna nit Bihorca iz Lagatora utkala se u njegovo biće kao neizbrisiva oznaka identiteta, koja ga je vodila ka uvjerenju da je obrazovanje najvažniji temelj na kojem se može graditi i lični uspjeh i doprinos zajednici. Znajući da je znanje ključ za otvaranje svih vrata, predano je radio na sticanju obrazovanja, ali i očuvanju kulturnih i duhovnih vrijednosti koje su njegovi preci prenijeli kroz generacije. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu a srednje obrazovanje nastavio u dinamičnom okruženju Skoplja, glavnog grada koji je postao drugi dom mnogim Bošnjacima. Posvećenost učenju i znatiželja prema svijetu vodili su ga na Institut za geografiju Univerziteta „Sv. Kiril i Metodij,“ đe je stekao diplomu i zvanje magistra. Njegova akademska radoznalost nije se zaustavila na tome. Privučen bogatstvom istorije i tradicije, odlučio je da proširi svoja znanja iz osmanistike, što ga je odvelo na Univerzitet „Sv. Kliment Ohridski“ u Sofiji, đe je stekao još jedno magistarsko zvanje. Vrhunac njegove naučne posvećenosti bio je doktorat, koji je odbranio 2013. godine. Izbor teme, koja je istraživala položaj i doprinos Bošnjaka u Śevernoj Makedoniji tokom 20. vijeka, bio je odraz njegove želje da sačuva i dokumentuje bogatu baštinu svog naroda. Svaki podatak, svaka stranica tog rada nosila je pečat njegovog dubokog poštovanja prema zajednici iz koje potiče i težnje da se njen glas čuje i prepozna u širem društvenom i istorijskom kontekstu. Rad i trud Zećira Ramčilovića nisu samo akademski uspjeh; oni predstavljaju most između generacija, spoj tradicije i modernog doba. Njegova priča primjer je mnogima, jer pokazuje kako se snagom znanja, uz čvrsto vezivanje za vlastite korijene, mogu ostvariti ciljevi i zadržati ośećaj pripadnosti koji nadilazi granice vremena i prostora.

Knjiga – najlepši dar ljudima postala je moćno “oružje“ u rukama Zećira Ramčilovića, koji je svojim naučnoistraživačkim radom doprinio boljem razumijevanju istorije i kulture Bošnjaka u Śevernoj Makedoniji. Kao profesor i intelektualac, kroz svoje djelo pokazao je nepokolebljivu posvećenost obrazovanju i integraciji svog naroda u savremeno društvo, uz istovremeno poštovanje države u kojoj je rođen. Snaga njegovog rada ogleda se i u njegovim knjigama, koje su svojevrstan most između kulturnih vrijednosti i izazova koje Bošnjaci nose kroz generacije. Njegove knjige osvetljavaju tešku, ali i lijepu borbu Bošnjaka za očuvanje identiteta i doprinos zajednici.

 

  1. Bošnjaci u Makedoniji tokom 20. veka (BKZ, Skoplje, 2014):

 

Ova knjiga je pionirski naučni rad koji istražuje položaj, borbu i doprinose Bošnjaka u Śevernoj Makedoniji kroz burne događaje 20. vijeka. Autor koristi bogatu arhivsku građu i usmena svjedočanstva kako bi osvijetlio značaj Bošnjaka u društvenom, političkom i kulturnom kontekstu.

 

  1. Poznati Bošnjaci iz Makedonije (Šadrvan, Skoplje, 2014):

 

Knjiga sadrži biografije istaknutih Bošnjaka iz Śeverne Makedonije i predstavlja snažno svedočanstvo o njihovim doprinosima u različitim oblastima – od nauke do kulture i politike. Ovo djelo je izuzetan prikaz njihovih rezultata, služeći kao primjer mladim generacijama.

 

  1. Makedonija u geografiji Al-Idrisija (INI, Divan, Skoplje, 2017):

 

U ovoj knjizi Ramčilović istražuje rad čuvenog arapskog geografa Al-Idrisija, analizirajući kako je Makedonija bila prikazana u njegovim geografskim opisima. Knjiga obogaćuje razumijevanje istorijske uloge Balkana u srednjovjekovnim islamskim naučnim tradicijama.

 

  1. Petrovec – juče, danas, sutra (Opština Petrovec, Divan, Skoplje, 2018):

 

Monografija posvećena istoriji i razvoju opštine Petrovec. Autor na detaljan način dokumentuje istorijske i kulturne specifičnosti ovog kraja, pokazujući značaj lokalne zajednice u očuvanju tradicije i identiteta.

 

  1. Riječi persijskog porekla u makedonskom jeziku (Divan, Skoplje, 2019):

 

Ova knjiga bavi se analizom persijskog uticaja na makedonski jezik, istražujući kako su kulturne razmjene oblikovale jezik. Djelo pruža zanimljiv uvid u slojevitost i bogatstvo makedonskog leksikona.

 

  1. Nadgrobni spomenici iz osmanskog perioda u ataru Srednjeg Konjara, Skoplje (Divan, Skoplje, 2019):

 

Detaljna studija o osmanskim nadgrobnim spomenicima u oblasti Srednje Konjare. Autor istražuje njihov istorijski, socijalni i kulturni značaj, osvjetljavajući vrijednost osmanske baštine na Balkanu.

 

Svojim ličnim primjerom, snagom volje i harizmom, Zećir Ramčilović je pokazao kako se upornim radom, izučavanjem i predanošću može napredovati u životu i ostaviti neizbrisiv trag u zajednici. Njegov profesionalni put započeo je u obrazovanju, đe je radio kao profesor u nekoliko škola, gradeći generacije mladih ljudi i prenoseći im ne samo znanje već i vrijednosti koje ih čine boljim članovima društva. Njegova posvećenost obrazovanju kulminirala je 2015. godine kada je postao profesor na Institutu za nacionalnu istoriju u Skoplju, đe je kroz naučno-istraživački rad doprinio razumijevanju istorijskih i kulturnih procesa. Prije nego što se uključio u politički život Śeverne Makedonije, bio je aktivan u nevladinom sektoru, gde je kroz različite organizacije pokazao predanost i viziju za očuvanje identiteta i promociju održivog razvoja. Kao predśednik Udruženja za kulturu, obrazovanje i održivi razvoj „Divan“ posvetio se širenju znanja i očuvanju kulturne baštine Bošnjaka, dok je kao potpredśednik Udruženja za ujedinjenje Bošnjaka „Avaz“ radio na povezivanju i jačanju zajednice. Njegova je sposobnost da inspiriše ljude kroz reči i dela bila ključna za uspeh ovih organizacija.

 

Osim bosanskog jezika, tečno govori makedonski, engleski i turski, čime je pokazao svoju otvorenost prema različitim kulturama i narodima. Njegova je jezička vještina simbol mostova koje je gradio i gradi dalje između zajednica u Śevernoj Makedoniji. Politički angažman započeo je 2013. godine kada je izabran za odbornika u Opštini Petrovec, đe je na lokalnom nivou radio na poboljšanju uslova života građana i jačanju lokalne zajednice. Njegova posvećenost i rad brzo su prepoznati, pa je na parlamentarnim izborima 2016. godine izabran za poslanika u Sobranju Śeverne Makedonije. U tom periodu zalagao se za prava svih građana, a posebno manjinskih zajednica, čineći da se njihov glas čuje u najvažnijim državnim institucijama. Kruna njegovog političkog djelovanja bila je funkcija potpredsednika parlamenta, koju je obavljao od novembra 2019. godine. Na toj poziciji pokazao je liderstvo, mudrost i posvećenost dijalogu, gradeći mostove saradnje između različitih političkih i etničkih grupa. Njegov rad u parlamentu odlikovao se predanošću borbi za jednakost, očuvanje identiteta Bošnjaka i jačanje demokratskih vrijednosti u Śevernoj Makedoniji. Zećir Ramčilović je, kroz svoje profesionalne, naučne i političke aktivnosti, postao simbol upornosti i predanosti, ostavljajući dubok trag u svakom segmentu društva kojem je posvetio svoj rad.

 

Izuzetan rad i doprinos, saradnja sa brojnim institucijama u Śevernoj Makedoniji, takođe duboko poznavanje političkih i ekonomskih prilika na prostorima Zapadnog Balkana, uz bogatu naučnu i publicističku djelatnost, učinili su Zećira Ramčilovića jednim od najprepoznatljivijih predstavnika svoje zajednice. Njegov neumorni angažman u obrazovanju, kulturi i politici, kao i posvećenost društvenim pitanjima, preporučili su ga za izuzetno odgovornu i časnu ulogu. Početkom 2023. godine imenovan je za ambasadora Śeverne Makedonije u Crnoj Gori, što se sa pravom može opisati kao čast, obaveza i privilegija. Sa svojim dosadašnjim radom, posvećenošću i sposobnošću da gradi mostove između zajednica i država, NJ. E. Zećir Ramčilović se u vrlo kratkom roku dokazao kao dragocjena spona koja jača prijateljske i kulturne veze između Śeverne Makedonije i Crne Gore. Njegova diplomatija nije samo formalna, već duboko ukorijenjena u ljudskim vrijednostima, empatiji i želji za boljim razumijevanjem između naroda.

 

Poseban pečat njegovom radu daje činjenica da nikada nije zaboravio svoje korijene. Njegova stalna posvećenost očuvanju tradicije rodnog Bihora i Bošnjaka uopšte, kako u Śevernoj Makedoniji tako i šire, motiviše mnoge. Kao ambasador on ne samo da predstavlja svoju državu već i širi priču o Bihoru, njegovim ljudima i njihovim vrijednostima, čineći da glas te male, ali ponosne zajednice odjekuje daleko. Radost njegovog imenovanja posebno su ośetili Bihorci u Crnoj Gori, koji su ga dočekali sa oduševljenjem, prepoznajući u njemu čoveka koji će dostojno predstavljati i njihov glas. Ramčilovićeva uloga ambasadora simbolizuje povezanost, prijateljstvo i zajedničku budućnost Śeverne Makedonije i Crne Gore, ali i duboko poštovanje prema svom porijeklu i korijenima, što ga čini ambasadorom ne samo jedne države već i univerzalnih vrijednosti koje nadilaze granice.

 

Njegova matična država, Śeverna Makedonija, poslala je jednog od svojih najboljih predstavnika, Zećira Ramčilovića u plemenitoj misiji da dostojno reprezentuje simbole državnosti, identiteta i vrijednosti koje ona neguje. Kao ambasador, on nije samo glas svoje zemlje već i njen simbolični most prema Crnoj Gori, prepoznatljiv po svojoj posvećenosti, profesionalizmu i harizmatičnoj energiji kojom okuplja ljude i ideje. Njegovo imenovanje odražava povjerenje koje uživa kod svojih sunarodnika, kao i spremnost da prenese univerzalne vrijednosti mira, saradnje i zajedništva. Pored diplomatske uloge, Ramčilović je neiscrpno aktivan na polju promocije kulture, književnosti i folklora, čime značajno doprinosi očuvanju i popularizaciji zajedničke baštine dvije države. Njegova sposobnost da na suptilan i poseban način poveže tradiciju i savremene vrijednosti, učinila ga je rado viđenim i poštovanim sagovornikom na svim nivoima – od kulturnih manifestacija do zvaničnih državnih događaja. Uvijek sa osmijehom i iskrenošću, uspejšno gradi prijateljske veze i otvara vrata novih saradnji, osiguravajući da se glas Śeverne Makedonije čuje u Crnoj Gori u najlepšem svijetlu.

 

Ima u tome nečeg sudbinskog, nešto duboko značajno, što prevazilazi formalne okvire diplomatskog posla. Njegova ličnost i djelovanje odražavaju suštinu povezanosti između dvije zemlje koje, iako male po prostranstvima a bogate po ljudima, nose bogatstvo kulturnih i istorijskih vrijednosti. Zećir Ramčilović svojim neumornim radom, otvorenošću i dubokom vjerom u ljudske potencijale postavlja standarde kako u diplomatiji, tako i u ljudskim odnosima, čineći ga autentičnim simbolom zajedničke budućnosti Śeverne Makedonije i Crne Gore.

 

Na kraju ovog eseja o Zećiru Ramčiloviću, podsjetio bih na jednu nespornu činjenicu – male sredine često rađaju velike ljude, časne insane, čiji doprinos prevazilazi granice njihovog rodnog kraja. Zećir Ramčilović je živi primjer kako iz tih skromnih, ali bogatih korijena izrastaju ličnosti koje spajaju zajednice, grade mostove među narodima i ostavljaju duboke tragove svojim radom, harizmom i vizijom. Njegova Ekselencija Zećir Ramčilović, kroz svoj predani rad, priče koje dijeli i mostove koje neumorno gradi, oličava mudrost koja nadilazi granice prostora i vremena. Njegov doprinos nije ograničen samo na ono što je postigao, već i na ono što ostavlja iza sebe kao snažnu poruku drugima – da žive sa poštovanjem prema ljudima, kulturama i vrijednostima da govore i slušaju, te da stvaraju priče i veze koje će trajati i podsticati generacije koje dolaze. Njegovo ime, djela i budućnost koja je pred njim stoje kao svijetli primjer kako se snagom znanja, predanosti i empatije može graditi bolje društvo. Baš kao što riječi velikih pisaca ostaju zapisane u knjigama kao svjedočanstvo duhovnog bogatstva i ispunjenog života, tako i život i rad Zećira Ramčilovića postaju simbol istrajnosti, mudrosti i trajnih vrijednosti koje nastavljaju da žive kroz ljude čije ideje  pokreću.

 

Možda bi najbolje završne riječi o Zećiru Ramčiloviću bile riječi velikog Bihorca, Ćamila Sijarića, koji je u svom romanu „Konak“ zapisao: “Na ovome svijetu najvažnije je da imamo jedan drugome nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali. Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.” Ove Sijarićeve riječi savršeno odražavaju suštinu ličnosti Zećira Ramčilovića. Kroz svoj život i rad, on je neumorno pričao priče – priče o svom narodu, korijenima, zajedništvu i budućnosti. Njegove priče nisu bile samo riječi, već mostovi koji povezuju ljude, narode i kulture. Poput majstora pripovijedanja, Ramčilović koristi svoj glas i djelovanje da pouči, da inspiriše i da ukaže, ne samo kroz formalne govore i publikacije već i kroz svoje lično prisustvo i dijalog sa drugima. Njegovo neumorno djelovanje pokazuje da je u svakom trenutku spreman ispričati novu priču – onu koja spaja, uči i ostavlja neizbrisiv trag. U njemu prepoznajemo čovjeka koji ne priča samo o prošlosti, već kreira viziju budućnosti u kojoj će svaka ispričana riječ nositi značenje i svrhu.