U subotu je u Petnjici u sali Centra za kulturu u okviru Bihorskog kulturnog ljeta, promovisana knjiga Hakije Muratovića „Ja sam opet živ“, knjiga, kako je moderatorka Azemina Cikotić u uvodnoj riječi kazala “čitajući odlomak iz knjige u kojoj san postaje java i java postaje san, iz vremena kada je ljudski um pomračen a ljudski život postao ništa”.
Profesor dr Isad Skenderović je istakao da mu je posebna čast što prisustvuje promociji knjige Hakije Muratovića ističući da u poslednjih nekoliko dana u Bihoru i u Petnjici se prisustvuje promociji tužnih knjiga. Govoreći o sadržaju knjige, on je istakao da svi oni koji su prošli torturu toga vremena bi više voljeli da su mrtvi nego li da se prođe kroz isti put. „Knjiga Hakije Muratovića predstavlja originalno svedočanstvo o društvenim procesima koji su se odigrali krajem prošlog i početkom ovog vijeka na teritoriji Bihora i šire. 90-te godine prošlog vijeka biće po mnogo čemu zapamćen, od početka viššestranačkog života, raspada zajedničke države, ratovi koji su vođeni, hapšenja i torture u Sandžaku. Kao svedok toga vremena, Hakija Muratović nam pruža istinu toga vremena koja je značajna za sadašnje i buduće generacije“, kazao je profesor Skenderović, dodajući da značaj knjige jeste taj što je izašla u pravo vrijeme i pored toga što je teško govoriti bez emocija o njoj.
„Hakiji Muratoviću hoću da čestitam na snazi koju je prikupio prilikom pisanja ove knjige, o svedočanstvu jednog vremena o Gornjem Bihoru i njegovom narodu, kao i svedocima toga vremena koji će upamtiti da je to vrijeme upamćeno po dobru i zlu“, kazao je između ostalog prof. Dr Skenderović, ističući doprinos autora knjige od inicijative za vraćanje statusa opštini Petnjica, ulogu SDA u tom vremenu, kao i o inicijativi za političku autonomiju Sandžakam nabrajajući sve nevolje i torture nad Bošnjacima 90-tih godine. Profesor je istakao da je u tom vremenu suživot sa komšijama sa Police bio primjer dobrih međuljudskih odnosa.
„Ova knjiga predstavlja jedinstveno djelo o događajima kao i o složenim odnosima koji su tada vladali na prostoru SFRJ. Ovakav, autentični rad, može poslužiti kao istorijski izvor prvog reda o događajima i ljudima skraja dvadesetog vijeka“ zaključio je svoje izlaganje prof. Dr Isad Skenderović svoje izlaganje uz sve čestitke autoru knjige.
Književnik Safet Hadrović Vrbički je istakao da i pored toga što je dosta teška tema, sa zadovoljstvom je prihvatio da govori o knjizi Hakije Muratovića.
„Svoje viđenje na sadržaj ove knjige ja sam naslovio – živi svjedok lavirinta mraka, istakao je na početku svog izlaganja o knjizi, književnik Vrbički. On je u svom izlaganju istakao da su Bošnjaci kroz istoriju živjeli bez ikakvih prava, od medija, naučnih institucija i sl.
„O svakom većem društvenom događaju, koji ostavlja nesamjerive posledice na širu društvenu zajednicu, postoje dvije grupe svjedoka: prva je ona koju čine savremenciji određenog dešavanja i koju ti događaji samo emotivno dotiču, nekog više nekog manje, svakog sa određenim posledicama; druga grupa koju čine žrtve samog događaja koji daleko teže proživljavaju nepojmljive pritiske i torture koje se na njih odnose i koje te posledice nose na duši do kraja života. O svemu tome nam svedoči rukopis knjige „Ja sam opet živ“ čiji je autor Hakija Muratović iz Petnjice“, između ostalog je kazao Safet Hadrović Vrbički. „Hakija Muratović sa preko 70 podnaslova ove knjige, njene čitaoce želi elementarno da upozna sa svim onim bitnim činiocima koji su itekako ucila na život Bošnjačkog naroda Bihora u vrijeme 90-tih godina prošloga vijeka, vrijeme povampirenja zloduha četništva koji je na prostorima Sandžaka najdublje tragove ostavio u Pljevljima i pljevaljskoj Bukovici. Oni koji budu čitali ovu knjigu, prisjetiće se četničkog orgijanja u Pljevljima kao i medijske propagande u CG, koji su iz dana u dan satanizvali sve one koji se ne uklapaju u šemu velikosrpstva. Znajući za nedjela koja se čine prema pripadnicima Bošnjačkog naroda na cijelom prostoru Sandžaka, naroda koji je bio prepušten samovolji jednoumlja naših predstavnika vlasti, naroda kojem je prijetio biološki nestanak, političko rukovodstvo SDA odlučilo se za tada jedini mogući korak, referendum o autonomiji Sandžaka, sa jedinom namjerom da upoznavanjem evropskog i svetskog javnog mnjenja o krajnje nezavidnom stanju u kojem se tada našao Bošnjački narod Sandžaka, pokuša da kroz političko djelovanje isti zaštiti od krajnjeg uništenja. Tadašnjim režimima Srbije i Crne Gore je bio to dobar povod da pohapsi cjelokupno rukovodstvo SDA, da nad uhapšenim izvrši sve metode torture poznate samo totalitarnim režimima, da na kraju iste osudi na drakonske kazne a da ih potom oslobodi kao potpuno nevine, sa svim time nas upoznaje autor ove knjige kao jedan od neposrednih žrtava“, kazao je književnik Vrbički, dodajuči da je autor Muratović napisao knjigu kao svojevrsno svjedočanstvo o bezumlju koje se širilo kao kuga.
Prof Ervin Duraković je istakao da imajući u vidu da nije književnik, da o knjizi neće da govori, već će to prepustiti ljudima od pera, ali se osvrnuo na torture i zločine koji su se 90-tih desili a koja su opisana u knjizi Hakije Muratovića, ističući da kao desetogodišnjak slike iz toga vremena su slike koje nikada neće moći zaboravit.
„Čitajući knjiguu, na mene su najupečatjivi utisak ostavila dva podnaslova: prvi ispovijest Hakije Muratovića o torturama koje su vršene nad njim iako mi je Hakija jednom sve ovo ispričao za vrijeme jednog našeg putovanja. Drugo poglavlje koje izdvajam jeste hapšenje i smrt Fadila Osmanovića. Rahmetli Fadil je uhapšen i tom prilikom mu je traženo da tereti svoje partijske drugove, Hakiju Muratovića i Iska Skenderovića, kako bi olakšao sebi poziciju. Pošto je odbio, zaprijećeno mu je maltretiranjem porodice“, kazao je Ervin citirajući iz knjige Hakije Muratovića djelove o smrti Fadila Osmanovića.
Zumber Muratović, književnik koji živi i radi u Sarajevu, je kazao da neće posvetiti pažnju o torturi nad Hakijom Muratovićem iz razloga što je o tome teško pričati, ali da će da se osvrne na okolnosti zbog koje se to desilo. On je u nastavku svog izlaganja naveo sve ono što se dešavalo na ulicama Titograda, kada su se pjevale četničke i srpske pjesme.
„Ono što bih posebno istakao, to je da u ovoj knjizi Hakija nije zaboravio da istakne korektno ponašanje komšija pravoslavaca iz obližnje Police i kaže: dok se u drugim srpsko-crnogorskim sredinama prema Bošnjacima ispoljavala mržnja i netrpeljivost, u crnogorskom, odnosno u Beranskom mjestu Polica, naseljenom iskučivo pravoslavnim življem, nije bilo većih problema koje bi narušilo međunacionalne odnose. Saradnja Bošnjačkog i pravoslavnog stanovništva bila je na zavidnom nivou“, kazao je Zumber, čitajući citate iz knjige Hakije Muratovića u kakvim su odnosima živjeli sa komšijama sa Police.
„Čak i kada je nastala hajka na stranku SDA, naše komšije su ostali dostojanstveni“, citirao je Zumber iz knjige i nastavio da čita šta Hakija piše o svojoj torturi.
„Zahvaljujem Hakiji što je smogao snage da sve ovo zapiše i sačuva od zaborava, istina nam je prijeko potrebna“, zključio je svoje izlagaje Zumber Muratović.
Na kraju promocije knjige, riječ je uzeo i sam autor, Hakija Muratović. Međutim, usled emocija koje su navrle, sa očima punih suza, koje je bezuspješno pokušao da proguta, autor je odustao od govora o knjizi i riječ je prepustio svom bratu, Zumberu koji je pročitao govor koji je autor bio pripremio.
„Svjestan da će vrijeme uništiti tragove, odlučio sam da dio svoje muke stavim na papir, da objavim i da u našim životima u zadnje vrijeme nema mjesta za prošlost, posebno nema mjesta za slučaj mojih sunarodnika koji glavom plaćaju slobodu. Sadržaj knjige je sušta istina koliko god da je bolna. Ova nije podmetanje niti uzvraćanje udarca, već pomoć da se istina rasvijetli i ne zaboravi a meni bude neki vid satisfakcije i olakšanja. Ovo je dokument o mučeničkom hodu, mojim doživljajima u kazamtima Bijelog Polja, Žabljaka i Foče, o istrajavanju u teškim uslovima duševnog lomljena kojima sam ja i moji drugovi uhapšeni, bili podvrgnuti u vremenu kad se ubijao čovjek u čovjeka. Naravno da se knjiga piše tek nakon krupnih događaja, sa vremenske distance. U dvadeset godina prošlog vijeka biće po mnogo čemu zapamćene. Bilo je to vrijeme mitinga, visoko podignutih zastava, vrijeme primitivizma, nacionalizma, pripreme terena za ratove i zločine koji nadolaze. Mitingaši su htjeli da istaknu, da što jače viknu, kako bi ih svijet što bolje čuo kako su oni kao većinski narod u Jugoslaviji ugroženi. Uprkos svim mukama, odlučio sam da istrajem, jer sam znao da smo ja i moje kolege žrtve ispred svog naroda. Tada je svijet ćutao, ćute i danas institucije ali, ispit pravednosti siguran sam dolazi u budućnosti. Ostaje mi da se zahvalim što ste došli i učestvovali na promociji moje knjige, i da bog da se nikada knjige ove tematike nikada ne pisale“, pročitao je govor u ime autora Hakije Muratovića, brat Zumber Muratović.
DENIS BOŽOVIĆ
