Subota        16.07.2016 .

IX Festival priče -Zavičajne staze Bihor 2016

   *ŠKOLA KREATIVNOG PISANJA I BRISANJA, “SENT”- Enes Halilović

(Edukativna radionica za mlade ).

Svečano otvaranje škole, 16.jula u 10,30h, na arehološkom nalazištu Torine , u Radmancima.

Uvodne besjede: Predrag Lutovavc, arheolog  i Enes Halilović književnik.

   Organizator: NVO Centar za kulturu Bihor  

    Škola kreativnog pisanja i kreativnog brisanja – SENT, Enes Halilović

Kreativna radionica  edukuje talentovane da, svodeći specifičnosti i jezik pisanja otkrivaju prodor u stvaralačku sužtinu. Bilo da je riječ o lokalnim ili globalnim problemima, objektivnim ili subjektivnim, individualnim ili kolektivnim, društveno-građanskim, političkim, kulturnim problemima ili pak samoj biti u procesu umjetničkog stvaranja, pojasnio je  je predavac Enes Halilovic.

Umjetnička sloboda nije nešto unaprijed dato; kako bismo je našli i učinili svojom pomoću kreativnosti i svog talenta, potrebne su  različite metode, koncepti, tehnike i strategije.

Tokom radionice, osvajanjem teorijskih i praktičnih znanja, svako od učesnika biće iniciran da  pronađe sebi najbliži, sopstvenom načinu života, ličnosti, odgovarajući put, za stvoranje književnih djela i  projekata.

Kreativna radionica  ima posebno zančenje u okviru Festivala priče- Zavičajne staze-Bihor 2016. jer ce  ohrabri mlade da efikasnije ostvaruju svoje ideje.

Skola ce kroz sesije predavanja i elektonske korekcije, tarajti do kraja Festivala.

ENES HALILOVIĆ

Pjesnik, pripovjedač, romansijer i dramski pisac Enes Halilović,poznat i kao „balkanski Rumi“,rođen je i živi u Novom Pazaru. Iza sebe ima bogat književni opus krunisan brojnim priznanjima, među kojima je i prestižna nagrada kritičara „Meša Selimović“. Toj kolekciji nedavno je priključio i novouspostavljenu nagradu za ukupno stvaralaštvo koja nosi ime Ahmeda Valia, drevnog balkanskog pjesnika rođenog u Novom Pazaru.

Enes Halilović do sada je objavio zbirke poezije „Srednje slovo“, „Bludni parip“, „Listovi na vodi“, „Pesme iz bolesti i zdravlja“, te najnoviju zbirku „Zidovi“ za koju je dobio prestižnu nagradu kritičara „Meša Selimović”. Osim poezije objavio je zbirke priča „Potomci odbijenih prosaca“ i „Kapilarne pojave“, zatimdrame „In vivo“ i „Kemet“ i roman „Ep o vodi“. Osnivač je novinske agencije Sanapress, književnog časopis „Sent“ i veb časopis za književni intervju „Eckermann“. Priče, poezija i drame Enesa Halilovića objavljene su u zasebnim knjigama na engleskom, poljskom, francuskom, makedonskom i turskom jeziku. Njegovu dramu „Kemet“, o novorođenčadima koja govore, premijerno su izveli glumci berlinskog teatra „Šaubine“ u martu 2011. godine. Halilović je zastupljen u brojnim pjesničkim i proznim antologijama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je „Zlatne značke“ za doprinos kulturi kao i književnih nagrada „Branko Miljković“, „Đura Jakšić“ i „Meša Selimović“. Za urednički rad u „Sentu“ dobio je nagradu „Sergije Lajković“.

Na svečanom otvaranju IX Festivala priče-Zavičajnih staza  -Bihor 2016, u Petnjici,  12.jula otvorena je izložba učenika iz osnovnih škola sa tog područja koji su pod mentorstvom profesorice Fatme Tiganj slikali na temu,,Boje zavičaja”.

Po izboru žirija u sastavu Aldemar Ibrahimović – predsjednik, Fatma Tiganj i Meša Suljević izloženo je devetnaest  odabranih radova, a za najuspješnije su proglašeni;

Ajla Novalić, II razred OŠ ,,Trpezi“, Elmin Durakoviću ,IV razred OŠ ,,Trpezi“,Mirela Adrović ,VI razred, OŠ ,,25. Maj“ Vrbica, Seniha Skenderović, VII razred OŠ ,,Trpezi“,Dina Kršić, VI razred, OŠ ,,Mahmut Adrović“ Petnjica, Šaban Adrović, VII razred, OŠ ,,25. Maj“ Vrbica,Emir Ćeman, VII razred, OŠ ,,25. Maj“ Vrbica.

Učenicima su uručene  diplome i knjige iz produkcije Centra za kulturu Bihor, a profesorici Tiganj zahvalnica, knjige i monografija arhitekte Ranka Radovića, poklon Matice Crnogorske.

Ukazujući da ova izložba na najljepši način  budi stvaralačku radost  iz koje treba da gajimo buduće umjetnike i uspješne pojedince,  akademski slikar i profesor na fakultetu likovnih umjetnosti u Novom Pazaru, mr Aldemar Ibrahimović je na otvaranju istakao da je Bihor   poznat po velikanima pisane riječi, koji su na daleko proslavili i proslavljaju  ovaj kraj i Crnu Goru na najbolji mogući način.

Aldemarov govor na otvaranju izložbe objavljujemo u cjelini.

Skoro isto tako i u likovnoj umjetnosti ovaj prostor je iznjedrio  mnoge poznate stvaraoce. Malo ljudi zna da je najstariji sandžački slikar akademski obrazovan upravo bihorac iz Godijeva. Sabahudin Hodžić, koji je između dva rata završio likovnu akademiju u Beogradu đe je kasnije i sam radio kao profesor. Zastupljen je u skoro svim značajnijim postavkama i monografijama srbijanskog slikarstva XX vijeka.

Sa ovih prostora su bili i rahmetli Rasim Hadrović Polimski, Refik Hadrović i Ibrahim Pačariz,  koji su ostavili dubok  trag u crnogorskoj likovnoj umjetnosti u drugoj polovini XX vijeka. U naše vrijeme izuzetno mjesto zauzimaju u savremenoj  bosansko- hercegovačkoj  i crnogorskoj likovnoj umjetnosti Džeko Hodžić, Meho Muratović, Sabaheta , Suad  i Irvin Masličić kao i Adin Rastoder čiji je rad zastupljen u stalnoj postavci Narodnog Muzeja na Cetinju. Njima će se pridružiti Alisa Rujović studentkinja III godine na Fakultetu likovnih umjetnosti na Cetinju, i mnogu talenti sa ovog prostora.

Znajući sve ovo, ubijeđen sam da u mladom naraštaju ima veliki broj talentovanih učenika koji na ovoj osnovi ili bolje reći likovnoj tradiciji trebaju graditi svoj put i u narednom periodu, dosljedno nastaviti stazama pomenutih stvaraoca. O teme svjedoči i ova  izložba ” Boje zavičaja” koju čine dvadesetak odabranih radova na kojima se  jasno prepoznaje darovitost  mladih likovnjaka iz Bihora.  Ona potvrđuje da su  pedagozi, zahvaljujući prije svega  nesebičnoj želji i ljubavi prema svom poslu, na putu da stvore još mnoga imena koja će zasijati na likovnoj sceni Crne Gore  i šire. Cijeneći da su svi zaslužili pohvale, Žiri je ipak,  odlučio da se sedam ravnopravnih  nagrada dodijeli za sledeće raove na temu “Boje zavičaja”.

Nadam se da će rad u petnjičkim školama biti adekvatno praćen i pomognut od strane lokalne zajednice i svih koji su u mogućnosti da to učine da bi u narednom periodu rezultati bili još veći i bolji.    

Ima prostora u kojima se život odvija tako stvarnosno i na samo sebi autentičan način da se čini da je Gospod u jednom trenutku stvaranja sveta bio naprosto ili pospan ili previše opterećen snoviđenjima. Čime sve Gospod može da bude inspirisan to je samo njemu dato. I, naravno, filozofima, pesnicima, astrolozima, vidovnjacima, botaničarima, alhemičarima i svima koji se (ne)svesno bave životom ako im se dogodilo, iznudilo, poetski rečeno, dosanjalo postojanje.

Takav jedan večito mladi predeo naslovio se u svojoj magičnoj i astralnoj zbilji čovekoljubivim imenom i toponomom “Bihor”.

Kada je konačno prebrinuo svoje ime, buduću anatomiju svog postojanja već je imao dolaskom prvih Bihoraca na svet, a tu “neprekidnu svežinu sveta” trajno su nadahnuli njegovi sanjari i misaono-poetski zvezdočatci Ćamil Sijarić i Ismet Rebronja.

Zasigurno su ih osmelile kaže, anegdote, enigme, pastorale i sva preostala čudovenja i iznenađenja koja su se zbila i dalje događaju u ovom vilajetu, bliže rečeno, začaranom krugu u kome “kuću kućom čine lastavice” i “magneti i algebre” sa ovozemaljskim i kosmičkim napjevima preostalog i svakog drugog smisla života. Dakle, prozno – poetski vilajet između jave i sna. Markesova poetika života. Dopunjenje Makonda. Novih sto godina enigmatično razdražujuće – uzbudljivog života. Latinsko – američki rukopis u nedokučivo i inspirativno večno mlađanom predelu Bihora. Rečju, nova Šeherzadina pripovedanja.

Najličnije uzbuđen rukopisom koji se valjano čita i doživljava u vedrim i melanholičnim trenucima akšama i dodatno pritajenog sevdaha, ne usuđujem se da bilo kog od spisatelja izdvojim, jer bih okrnjio i oneveselio enigmatičnost zajedničko – ponaosobnog dela.

Šta je “Bihorska enigma”? Tek započeta antologija bihorskih spisatelja koji su simboliku i jezik svoga naroda dopunili novim kažama na već postojeću kulturu i ustreptalu tradiciju mlađanog predela sa kojim žive.

Ako je u jednom trenutku stvaranja sveta Gospod bio nesmotreno pospan, onda se pri pojavi mlađanog predela Bihora “probudio” i na zajedničko zadovoljstvo s’ Bihorcima osmislio izvor ne bi li se svojom čudesnom enigmatičnošću pojavila i ozvučila reč kojoj sa svetlošću više nema zalaska i prestanka.

MIOMIR MIŠOVIĆ DANIČIN                                                        Berane 11.jula 2016.

Na svečanom otvaranju IX Festivala priče Zavičajne staze Bihor 2016, 12 jula u Petnjici održana je promocija zbirke priča Bihorska enigma u kojoj su zastupljeni odabrani radovi sa prošlogodišnjeg Festivala.

O knjizi su govorili Miomir Mijo Mišović, Senada Dješević i mr Esko Muratović.

„Bihorska enigma“, sadrži 30 odabranih priča autora iz Crne Gore i regiona i otkriva horizonte sjećanja i svijesti u kojima se ogleda istinski treptaj čovjekovog bića u traženju ličnog  puta i životnog izbora, kazao  je u recenzent, profesor filozofije u niksickoj gimnaziji mr Esko Muratović.

Profesorica književnosti iz Plava Senada Đešević je na početku istakla da će svjesno zaobići nagrađene priče, jer je o njima pisano i govoreno pa želi skrenuti pažnju i na one druge u ovoj knjizi, koje takođe zaslužuju pažnju.

(Iz izlaganja)

-Zbirka „Bihorska enigma“, sadrži  priče, koje simbolično predstavljaju život, svakodnevno preživljavanje naroda na i van svog ognjišta, zbilje, stvarno i nestvarno,vidljivo i nevidljivo, tugu, bol, besmisao, brutalnost i smrt, kao posljedicu rata, u priči-“Farbanje života“, strepnje i drhtaje,nadanja i očaj nesrećne majke zbog  odlaska njenog djeteta  u vječnost, u priči- „Put“, jasno naziranje istinske ljubavi, naklonosti i poštovanja prema  zavičaju i svom  narodu, kako kroz stvarni doživljaj, tako i kroz imaginaciju, oživljena sjećanja, odavanje počasti rahmetli Ćamilu Sijariću putem priče-pjesme – „Vodeni zavičaj, čojstvo i junaštvo u pričama- „Murat i Milorad i  „Uglješa“, velikoj ostvarenoj i neostvarenoj  ljubavi u pričama- Na ime „Slobodanka P“i “LJubav različitosti“, patnje bolove i način na koji se otkrivaju stvarnost i sjećanja ljudi sa prostora Bihora, u kojima se ogleda istinski dah  čovjekovog bića u traženju i pronalaženju ličnog puta i životnog izbora u priči- „Dukat“.

 S perspektive fiktivnog sveznajućeg naratora često nailazimo na distancu između pripovijedača i onoga o čemu se pripovijeda.Takozvanim bezličnim ili dramskim pripovijedanjem postignuta je  mirnoća u kazivanju.

Stil autora određen je u zavisnosti od izbora teme, jezičkih sredstava, dominantnim osjećanjima i raspoloženjima, načinom doživljavanja svijeta, stavom prema životu-pesimistički ili optimistički, oblikovanjem likova i slika i sl. Riječi autora su u stanju da dočaraju i povežu kroz dijaloge moderno i  tradicionalno, fikciju i fakte,  metaforički  pronađu pravu riječ, pa često umjesto brutalnosti i  banalnosti subjektivizujući svoju inspiraciju postižu nešto blaži, iskreniji i ubjedljiviji kontakt sa čitaocem, putem istančane analize čovjekovih razmišljanja i međusobnih odnosa.

U strukturiranju enterijera i pejzaža duboko su  funkcionalni i time jednostavni, te je funkcija jezičko-stilskog izraza u pričama usklađena sa akcentom na naraciju.

U prvonagrađenoj priči „Odabranik“ autorka govori o Ajninoj nesrećnoj sudbini, o njenom životu koji umire Serdarevom prodajom, i nasilnom udajom za infantilnog Galjana, o raskidu sa njenom porodicom i kućom u koju nikada više neće kročiti. Poput Borine Sofke budiće je miris slika novog doma, muža, podsjećajući je na prodaju, prevaru, buđ, trulež.

Kroz dominantne motive ljepote, novca, prihvatanja novog i novonametnutog načina života, straha i borbe za opstanak, upornosti, istrajnosti, propasti i smrti ona prkosi sebi i drugima. Sukob snova izaziva u njoj unutrašnje borbe, želi da jaukne i krikne krijući lični i emotivni poraz.

Kao i mnoge prije nje, ona  je poražena one noći u đerdeku, saznanjem za koga je u stvari došla, svjesno pristajući da bude žrtva radi ličnog ponosa povlačeći se i udaljavajući se od svijeta dostojanstveno i stoički.

Istina koju nam autorka donosi namijenjena je podizanju svijesti, prvenstveno mladim djevojkama, koje između sna i jave ,sadašnjosti  i budućnosti, mogućnosti brzog  načina zarađivanja novca, budu često namamljene, prevarene, tučene  i na kraju prodate od strane makroa.

Interesuje je moral i psihologija likova, ono emotivno, burno,oporo, mutno, grubo-animalno, što izaziva bol i patnju, dobijajući tamnu stranu ličnosti.

Bogatim  leksičkim fondom,  je uspjela da  sačuva od zaborava mentalitet, običaje, specifičan govor koji taj narod ne želi i neće nikada zaboraviti niti ga se postidjeti ma gdje bio, idejne vrijednosti koje su predstavljale jedan narod, jedno vrijeme, bihorski kraj, a i mnogo šire.

U priči „Odluka“- uvodnom narodnom izrekom-„Prvoj zulumćar, drugoj hizmećar“, autorka nas takođe upućuje na zlostavljanje i patnju žene, na njenu potčinjenost, na  borbu u dostizanju ljudskih ideala. Međutim, u  drugoj polovini priče  ona je antipod dotadašnje žene,  buni se, afirmišući opšteljudske ideale, otvara nadu, prezire apsurd života,traži spas u drugoj zemlji, odbacujući iluziju o vječnoj dominaciji „jakog“ nad nedužnom, na ovim prostorima, i dokazuje da je sila i nadmoć bahatih prolazna, a sa njima i njihovi hirovi i uboga narav. Oslobođena stereotipa i nepisanih zakona, ona će izaći iz hermetički zatvorenog kruga, u kojem nije mogla slobodno da funkcioniše, te uzdižući se na pijedestal pobjednika, postaje ravnopravan član društva, dokazujući da je usud – odlazak mnogih ,pa i nje, iz bihorskog kraja.

Ispovijednim tonom priča pokreće unutrašnje damare kod  čitaoca. U dijalozima uviđamo spoj tradicionalnog  i savremenog načina života.

Jednostavnost dugih rečenica, dinamika i ispovijedni ton odlikuju priču, koja izvire iz savremenog bihorskog i tradicionalnog, bogatog i nikad zaboravljenog jezika nastalog i njegovanog u bihorskoj kulturnoj sehari.

U priči „Ionako je upućeno mrtvacu“-autor nam govori o golgoti  u kojoj se našao njegov narod. Otmicu nevinih ljudi iz voza 671, na pruzi Beograd – Bar, autor doživljava ne samo gubitak nade roditelja nesrećnog mladića, već i kao vlastiti gubitak nade. On, kao u kaleidoskop umeće slike užasa i zle sudbine njegovog naroda, koji  se već duže vremena kažnjava samo zato što je vjerski, kulturno i civilizacijski drugačije opredijeljen. U ratnom vihoru u konkretnim poetskim slikama, sa jasno izraženim bojama, zvucima i mirisima ratnog ludila, nailazimo na uništene ljudske živote, ogoljene duše, žal za izgubljenim sinom, ali i vjeru i nadu da će se makar putem pisama javiti, i  samom pojavom ljepše, potpunije i civilizovanije živjeti. Međutim, uzaludna je njihova svaka nada, realnost je  surova, a  neodgovaranje njihovog sina na poslata pisma,opomena, da je roditeljska nada trajno izgubljena, te da su i božiji i moralni i ljudski zakoni pogaženi i omraženi,  gubeći svaki smisao čovječnosti, elementarnih ljudskih vrijednosti i života, uopšte. Ratno ludilo je u genocodnoj spirali zla uspjelo da pobijedi, i time zadnju nadu nesrećnim roditeljima ugasi.

Bogatim vokabularom,oštrinom pera, jakim emocijama,dominantnim motivima, snažnom intonacijom, figurativnošću i slikovitošću priča dobija na estetsko-umjetničkoj težini, prvenstveno zbog korišćenja realnih argumenata kao inspiraciju za pisanje ove priče.

U vajanju likova, u oblikovanju situacija, u vođenju i komponovanju priča , u jezgrovitosti i  jednostavnosti kazivanja, autori su  ostvarili  umjetničke domete koji obezbjeđuju visoko mjesto u kratkoj prozi savremene crnogorske književnosti.

Senada Đešević, profesorica književnosti u Plavu                    Prtnjica12. jula 2016.