FAIK ADROVIĆ: “DAN BORCA” DANAS SLAVE SAMO PRVOBORCI

0

U organizaciji Saveza boraca i antifašista opštine Petnjica a u prisustvu predstavnika lokane samouprave, danas je položeno cvijeće na spomenik u Petnjici koji je posvećen palim borcima u borbi protiv fašizma i domaćih izdajnika 1941-1945 god. Predsjednik ovog udruženja, Faik Adrović je za portal Radija Petnjica izjavio da ovim činom žele da odaju počast palim borcima ovoga kraja koji su svoj život dali za slobodu.

„Dan borca tradicionalno bi trebalo da prigodno obilježe državne institucije i time odaju počast i priznanje za sve one koji su u tom ratu ustali i svoj život dali za jedinstvo, ustali da se bore za slobodu, da se bore protiv fašizma. Svjedoci smo da se proslava ovog velikog dana, na moju veliku žalost svela samo na nas preživjele prvoborce“ kratko je izjavio Adrović.
Osim u Petnjici, cvijeće će položiti i na spomenik palim borcima u Donjoj Vrbici i palim borcima narodnim herojima na Glinici na Orahovu.

DENIS BOŽOVIĆ

SJEĆANJE NA KRALJA ZINGA

Dana 3. jula, u prostorijama ZK „Bihor“ u gradu Rumelanžu na jugu Luksemburga, održan je četvrti memorijalni turnir u zingu „Nedžib Neljo Cikotić“.
Učestvovalo je osamnaest ekipa, uglavnom članova ZK „Bihor“ i njegovih prijatelja sa kojima se godinama u ovoj luksemburškoj varošici, često i do kasno u noć, strasno nadmetao u ovoj kartaškoj igri.
Njegova privrženost igri, ljudima i druženju bila je očita na svakom koraku, te je s toga ZK „Bihor“, čiji je Neljo i bio član, odlučio da ustnovi ovaj tradicionalni turnir.
Osim takmičara, u prostorije kluba, prisustvovali su i drugi koji su tako poručili da ne zaboravljaju ovog neponovljivog boema, dobrog druga i nepobjedivog kralja zinga.
Takmičenje je otpočelo u 10h, a završilo se u 21h.
Na kraju takmičenja slavile su sljedeće ekipe:

1
I. mjesto: Remzija Hajdarpašić i Sadat Ramdedović (stoje)
II. mjesto: Ekrem Rastoder i Selim Rastoder (čuče u drugom redu)
III. mjesto: Esko Halilović i Edin Edo Latić (čuče u prvom redu)
Važno je napomenuti da je takmičenje prošlo u fer nadmetanju, onako kako je i zaslužio ovaj dobri čovjek, koji je, 21. Juna 2012. u pedesetdevetoj godini života, posle teške bolesti sa kojom se godinama hrabro borio, zauvijek napustio svoju porodicu i prijatelje.

 

Ko je bio Nedžib Neljo Cikotić?

2

Nije bilo kafane u ovom gradu gdje ga nisu znali kao čovjeka koji, smrtno zaljubljen u zing, još od rane zore traži svoje ahbabe da sa njima okrene po koju turu u želji da nadigra, a onda je, kako to samo znaju strastvreni igrači, prepričavao i likovao.
Osim toga nije bilo humanitarne akcije upućene prema Crnoj Gori da se nije odazvao bez obzira kome je bila namijenjena. Veseo i neopterećen predrasudama širio je oreol topline i ljubav prema ljudima, te davao primjer kako čovjek treba da poštuje čovjeka.
IMG_1263

Turniru je prisustvovao i jedan od dvojice Neljovih sinova – Denis Cikotić

Otvarajuć turnir, u svojstvu organizatora, prisutnima se obratio Predsjednik Skupštine ZK „Bihor“ Remzija Hajdarpašić koj je, između ostalog, rekao da ZK „Bihor“ nikada neće zaboraviti one članove koji su se istinski borili za afirmaciju ljudskih vrijednosti i koji nepoštedno šire pozitivnu klimu u udruženju.

Neljo Cikotić je rođen u selu Vrbica, gdje mu je bilo suđeno da od ranog djetinjstva radi najteže poslove, počevši kao šumski radnik, pa sve do vrelih peći u nikšićkoj željezari. Život ga nije mazio, pa je i, došavši u Luksemburg, morao raditi najteže poslove, ali mu nikada nije falilo duha i tople ljudske riječi koje su ulivale nadu da na ovoj planeti ima mjesta za čovjeka.
Iako teško obolio nije se predavao i skoro do pred samu smrt, sebe i svoj duh, nepoštedno je nudio drugima. Ipak, kada je vidio da je kraj neminovan – zamolio je da ga vrate u svoju Crnu Goru, u svoj Sandžak, u svoj Bihor i da tamo zauvijek ostane.

F. S.

BUDITE “TIHI” HUMANISTA I NE SLIKAJTE SE KAD POKLANJATE

Izgleda da je ljetna sezona idealno vrijeme za buđenje humanističkog gena, te se sve više ljudi trudi da pomogne ljudima iz zavičaja. Ta humanost se izražava u novčanoj i imaterijalnoj pomoć, koja se uglavnom pruža stanovnicima koji su u velikoj nuždi. Tu i tamo se donira koja česma ili klupa (kao da ih nemamo dovoljno…). U osnovi pozdravljam svaki
humani gest koji jedni drugima pružamo, počev od toplog osmjeha uz jedno prijatno „dobar dan“ sve do materijalnih donacija. Ali, na žalost te humanitarne akcije nijesu uvijek samo humanitarne već se od tog gesta ponekad napravi prostor za prestiž i slavu. To se najbolje može vidjeti čitajući novine ili online-portale koji nas detaljno objavještavaju o „dozi“ humanosti, koju novinari, uvijek tačni kao sat, protokoliraju kao neki važan biznis ili sastanak između Evropske unije i Crne Gore. A mi sa sjevera Crne Gore izgleda da smo špica kad je riječ o isceniranju humanosti prema drugima . Nemojte me pogrešno shvatiti, humanost treba promovisati jer je ima sve manje, ali eksponiranje „dobrote“ u ovom intenzitetu nije više dobrota već potreba promovisanja svog imena, porodice, političke stranka…A sve u pustoj želji da se o tim osobama priča, prepričava, da se dižu u zvijezde, i da ih ti isti ljudi koji ih hvale brzo zaborave (jer dolaze novi ,,dobrotvori,,).
Čitajući o raznim humanitarnim akcijama po regionu upitala sam se, kakva je Petnjica po tom pitanju.
Činjenica je, pomaže se…Ali se i previše pominje to pomaganje i ko ga čini. Da li je to petnjički fenomen ili sjevernjački gen, ne znam, ali znam, da nam je mnogo drago da se slikamo kako donosimo koverte ili poklanjamo auta….
Čovjek koji istinski želi da pomogne drugima pomoći radi, a ne radi ličnog prestiža, svoje djelo NIKAD neće exponirati, nikad neće željeti da se to toliko u javnost prezentira, jer mu je bitno da pomogne iz moralnih i ljudskih poriva. Jesmo li baš toliko griješni da nam treba iskup od grijeha u smislu – pomažem, ali moje ime i dobro djelo na sva zvona. A onaj kome sam pomogao, moj je dužnik za sva vremena, jer ostalo je zabilježeno, napisano, da se ne zaboravi.
Jeste li se ikada upitali šta je sa “tihim” humanistima? Čitaju i oni sigurno članke o poklanjanju svega i svačega…. I pomažu tiho i mole, čak, da ostanu neprimjećeni, jer to što pomažu, rade iz ubijeđenja, a ne slave radi.
I ostaju ti “tihi” humanisti, za ove glasne i sposobne za viku, nekako glupi i nesposobni. Govore za njima da ne znaju da cijene svoje, daju a ne dobijaju ništa nazad…Zar humanost da se naplaćuje, dragi moji…
Draga dijasporo i bogati sjevernjaci, pa krenite ova dva mjeseca u pohod humanosti, radujem se vašim slikama i novinarskim hvalospjevima. A ja, ja ću i dalje da se držim onoga što su me učili moji “tihi” humanist kod kuće.

Pomozi iz srca i duše, i ne očekuj ništa da ti se vrati nazad, jer biti human znači biti čovječan. Zar nam za to trebaju hvalospjevi?

MINISTAR DANILOVIĆ U PETNJICI NAJAVIO BRŽU REALIZACIJU DATIH OBEĆANJA

0

Danas je u okviru radne posjete u Petnjici boravio ministar unutrašnjih poslova Goran Danilović. Današnja posjeta ministra  Danilovića bila je prilika da se upozna sa određenim pitanjima koja opterećuju  Opštinu Petnjica. Prije svega razgovarano je o problemu podjele imovine sa opštinom Berane kao i o otvaranju organizacionih oblika državnih organa u Petnjici. Na dnevnom redu je bilo i pitanje formiranje službe zaštite i spašavaja odnosno nedostatka materijalno – tehničke opreme i  pitanje mogućnosti otvaranja graničnog prelaza sa Srbijom.
“Najviše vremena smo potrošili oko toga kako podijeliti imovinu između nas i opštine Berane. Upoznali ssmo ministra sa našom platformom. Ministar je pokazao dobru volju i spremnost da dodatno razgovara sa predstavnicima opštine Berane i da pokuša u onoj mjeri koliko je moguće sa njegove pozicije da se stavovi približe kako bi ovo pitanje konačno zatvorili”, stoji u saopštenju Opštine Petnjica.
Što ste tiše organizacionih oblika državnih organa najviše je bilo riječi otvaranju stanice policije u Petnjici i  odjeljennja za opšte poslove.

“Imamo najavu da će ministar učiniti sve kako bi konačno ovaj organ u Petnjici zaživio i počeo sa pružanjem usluga našim građanima. Što se tiče službe zaštite ministar je razumio naš problem i kazao da će pokušati da zajedno sa ostalim kolegama na vladi iznađu neko rješenje koje bi bilo prihvatljivo za nas i koje bi nam omogućilo da konačno još ovu službu formiramo. Otvaranje graničnog prelaza je pitanje koje je ministar u potpunosti razumio ali je naravno sa oprezom govorio o ovoj temi”, stoji u saopštenju.

AGOVIĆ: PUT PETNJICA – BERANE POČETAK RAZVOJA SAOBRAĆAJNE INFRASTRUKTURE U OPŠTINI PETNJICA

1

Opština Petnjica je ječe potpisala sporazum o saradnji sa Saobraćajnim fakultetom iz Budve. Na izradi Studije opravdanosti izgradnje i rekonstrukcije lokalnog puta Petnjica –Bioča angažovani su prof. Vujadin Vešović, prof.dr Ljubiša Kuzović, Vukašin Radičević i Borivoja Aleksić,  koji su boravili na području Opštine i prikupljali podatke i vršili određena mjerenja.

Za Radio Petnjica predsjednik opštine Samir Agović je istakao da je ovaj putni pravac od velike važnosti za opštinu.

„ Ističemo da će se ova studija baviti kompletnom trasom puta od Bioče do granice sa Srbijom. Imali smo ranije razgovore sa čelnim ljudim iz Opštine Tutin i tom prilikom smo zajedno konstatovali da je izgradnje  ovog  putnog  pravca važan za obje sredine. Naredni potez biće da tražimo izvore finansiranja projekta i naravno kasnije za izvođenje radova. Napominjemo da se ovih dana završava  tenderska procedura za odabir najpovoljnijeg izvođača za putni pravac Petnjica – Berane što će svakako značiti stvarni početak razvoja saobraćane infrastrukture. I to će sigurno omogućiti dinamičniji sveukupni razvoj naše opštine na koji smo dugo čekali“, zaključio je Samir Agović.

Lokalna samouprava daje veliku važnost ovom putnom pravcu jer je on najkraća veza sa magistralnim putem koji vodi do Podgorice i dalje a u perspektivi to će biti svakako najbliža veza sa autoputem. Studija predviđa da bi izgradnjom ovog puta građani opštine Petnjica dobili modernu saobraćajnicom sa dvije kolovozne trake i sa maksimalnom brzinom oko 60km/h. Pored toga što bi građani dobili kvalitetnu saobraćajnicu samom modernizacijom ovog putog pravca dodatno bi porasla vrijednost nekretnina, zatim to bi bila veća šansa za razvoj poljoprivrede, agroturizma  i preduzetništva jer ovaj putni pravac prolazi kroz mjesta koja su povoljna za razvoj ovih oblasti.

DENIS BOŽOVIĆ

 

 

PUTEVI I RASKRŠĆA – 49. EMISIJA

KRISTIAN KIFER: VOLIM DA IGRAM U KOLU ALI JE TO “OPASNO” ZA DRUGE

Luksemburžanka Kristian Kifer nije obična vrijedna žena te bogate zemlje u kojoj živi pola Bihora već i osvjedočeni prijatelj Bihora i Bihoraca. Uz prijateljstvo sa Ismetom Muhovićem svoju energiju najviše ulaže pomažući u udruženju Luksemburg – Montenegro. Više puta je posjetila Bihor i ponovila da je to jedan od najljepših krajeva gdje je bila. Sa Kristian je u Luksemburgu razgovarao Dino Račić.
– Poznajem Crnu Goru dugo, bila sam tamo još 80-ih godina prije rata kao i veliki dio bivše Jugoslavije. Crna Gora u Luksemburgu je sve poznatija jer ovdje živi više od 1000 ljudi uglavnom iz Bihora. Nema velikih razlika u mentalitetu između Crnogoraca i Luksemburžana osim što Luksemburžani ne vole da kasne, dok su Crnogorci više spontani. Crnogorci puno obraćaju pažnju na kulturu i ponosni su na nju. Razlog zbog čega se u Luksemburgu ljudi ne posjećuju između sebe treba tražiti u činjenici da oni uglavnom žive u stanovima gdje nema dovoljna prostora za sve, a drugi razlog je to što je lakša organizacija u kafićima. Ima Luksemburžana koji su vezani za svoju porodicu, rođake, ali razlika je u tome što se druže generacijski.

Bila sam u Petnjici i Trpezima, ali samo pola dana pa nisam stigla da obiđem sve. Svidjela mi se priroda koja okružuje i takođe kuće koje su odvojene, dok su Luksemburgu sve zbijene. Luksemburžanin ne pravi razliku između balkanskih država. Prvo što pomisle kada se pomene Crnogorac jeste agresivnost, ali ljudi koji su ovdje pokazuju drugačije od tih stereotipa.
Volim da igram kola na svadbama, ali pošto loše igram uvijek drugi nastrada u kolu jer ga nagazim. Crnogorci su za mene veliki džentlmeni, a to je za mene najvažnije. Ne volim što u Crnoj Gori žene nijesu visoko gledane kao i muškarci, skoro sam bila u posjeti jednoj porodici gdje smo svi mi jeli, a žena na kraju.

Smatram da se Crna Gora brže integriše od drugih država, jer ima puno ljudi koji rade i koji govore bar jedan od zvaničnih jezika, dok Portugalci i ostali rijetko znaju i taj jedan.
Crna Gora je predivna država, voljela bih da se ekonomski bolje razvija i da se ljudi ne sele iz nje ovamo, iako su ovamo uvijek dobrodošli.
(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)

ZANATI U PETNJIČKOJ OPŠTINI – OBUĆARI

0

U vrijeme Kraljevine Jugoslavije i nakon drugog svjetskog rata, do 1960. godine (Titove Jugoslavije) obućari u Bihoru su kao osnovnu sirovinu za izradu obuće koristili štavljenu goveđu i teleću kožu. Od takve kože obrađene najjednostavnijim postupkom (soljenjem, sušenjem) dobijena je sirovina za izradu opanaka. Koža dobijena složenijim postupkom bila je sirovina za izradu opanaka sa đonom. Za obradu kože korišten je rastvor kreča, pepela i vode i istucana johova i brezova suha kora.
Proces izrade opanaka sa đonom zanatski je bio složeniji, tražio spretnost i vještinu. Za izradu gornjeg dijela opanka korištena je konoplja, ovčija i kozija koža, dok je donji dio opanka – đon bio od goveđe kože. Opanci ove izrade su bili neotporni, posebno u kišnom periodu, pa bi se pri pješačenju brzo trošili. Da bi ih sačuvali često bi ljudi pri dugom pješačenje izuli obuću i pješačenje nastavili bosi.
Gumeni opanci su se u petnjičkom kraju pojavili poslije drugog svjetskog rata i ne razlikuju se od kožnih opanaka po kroju, već prema načinu izrade. Izrađivani su najčešće od starih automobilskih guma, pomoću alata: krivi i pravi nož, satara i maljica, kliješta i rastavljač (spravu za rastavljanje listova automobilskih guma). Vodeći obućari u petnjičkom kraju u to vrijeme bili su: Muratović (Iljaza) Zaim iz Petnjice i Čilović (Dželila) Hilmo iz Tucanja.
U Petnjici, u Plandištu, u svojoj kući (na lokaciji gdje se danas nalazi kuća Muratović (Sinana) Bahtijara) 1960. godine je radio obućar Muratović (Iljaza) Zaim. Izrađivao opanke od štavljene kože i cipele od starih kamionskih guma u Bihoru poznate kao „zaimovke“. Osim obuće radio je opremu za konje: oglavi, uzde, kolane za samare i sedla…
U Tucanjama kod Petnjice, prije i nakon II svjetskog rata, sve do 1975. godine obućarskim zanatom se bavio Čilović (Dželila) Hilmo (1911 – 1978). Izrađivao opanke i cipele od kože i starih kamionskih guma koje su bile dugotrajne, tvrde – nedoder, u Bihoru poznate kao „hilmovke“.

ZUMBER MURATOVIĆ

BD FOND ORGANIZUJE SABOR U LUKSAMBURŠKOM GRADU SANEM

0

Udruženje Bošnjačko-donatorski fond iz Luksemburga organizovaće 10. jula tradicionalni “Sabor’” kod dvorca u gradu Sanemu. Sabor ovo udruženje organizuje sedmi put, a vođeni iskustvom do sada očekuju da će posjećenost biti u velika. Organizatori su već uveliko pripremili sve kako bi ova muzičko zabavna manifestacija prošla besprekorno. Iz BD fonda kažu da sabor čekaju sa optimizmom i nadom da će vremenski uslovi na taj dan biti povoljni, jer se očekuje muzički spektakl u Sanemu koji će biti krunisan koncertom domaće mlade folk zvijezde Semira Jahića. Iz BD fonda napominju da je sabor i humanitarnog karaktera i da će zarađena sredstva BD fond utrošiti na svoje aktivnosti kao što su pomoć djeci bez roditelja, stipendije studentima i mnoge druge aktivnosti koje ovo udruženje sprovodi.

“Aktivistički tim uz veoma veliki trud i polaznu investiciju, priređujući zabavni, a ne rijetko i sportski program, pokušava da kroz tu manifastaciju obezbijedi budžet kako bi propratili finansijske potrebe humanitarnih projekata tog udruženja, kao i sporadične, vanprogramske donacije i pojedinačne pomoći. Tradicionalni SABOR u Sanem-u kod dvorca je davno stekao reputaciju najkvalitetnije gastronomske ponude, Pa, sve rečeno, kao i činjenica da će prisutne zabavljati jedna velika zvijezda domaće estrade, ulijeva nadu da će, ukoliko to vremenske prilike dozvole, posjećenost biti velika’’, kazao je za portal Radija Petnjica predsjednik BD fonda Rahim Skenderović.

PRIJATELJI RADIJA PETNJICA: KOMPANIJA „ELOKSIR PLUS“ NAKON CRNE GORE OSVOJILA I EVROPU

0

Kompanija „Eloksir plus“ iz Berana proizvodi i ugrađuje aluminnijsku i PVC stolariju i  pionir je ove djelatnosti u Crnoj Gori. Asortiman proizvoda beranskog giganta alu i PVC stolarije ide od komarnica, roletni, preko rolo i segmentnih vrata, rolo rešetke i grilja do PVC i aluminijumske stolarije, staklene fasade-polustruktruralne i strukturalne. Ovoliki broj proizvoda konkurentima ne ostavlja mnogo prostora za takmičenje na tržištu gdje je Eloksir plus neprikosnoven.

POBIJEĐENA EKONOMSKA KRIZA

fotografija 1Firma je osnovana 1997. godine i za 19 godina postojanja uspjela je da prebrodi ekonomsku krizu i izazove proistekle iz te krize što nije uspjelo većini kompanija u tom periodu. Za svoj uspjeh, kažu u firmi, mogu zahvaliti samo radu, redu, disciplini, kvalitetu i apsolutnom odgovornošću prema klijentima.

Na samom početku, kada je kompaniji „Eloksir plus“ tržište bila samo Crna Gora, ekonomska kriza je prijetila da uništi biznis, bez obzira na sve pobrojane atribute ali su vlasnik firme, Vladan Popović i izvršni i tehnički direktor Ernet Skenderović mislili drugačije. Krenulo je osvajanje novih poslovnih horizonata. Marljivim radom, poštenim i korektnim odnosom kao i kvalitetom zadobili su povjerenje Bihoraca koji žive i rade u inostranstvu. U poslednje dvije godine, zahvaljujući toj saradnji počeli su sa ugradnjom svojih proizvode Bihorcima u zavičaju ali i u državama u kojima borave – Austriji, Luksemburgu i Njemačkoj.

OSVOJENA I EVROPA

fotografija 4 (4)Cijena i kvalitet je omogućio da budu konkurentni čak i na evropskom tržištu, tako da danas proizvode „Eloksir plusa“ ugrađuju Luksemburžani, Austrijanci, Njemci i mnogi drugi. Ovih dana kreću sa „ŠUKO“ programom, što je najekskluzivniji asortiman PVC profila u svijetu.

„Sa ovim programom postižemo još bolje rezultate, bolji koeficijent toplotne provodljivosti i ispunićemo sve evropske standarde. Očekujemo dobijanje „C“ sertifikata za tržište EU. Ljudi koji žive na zapadu dobro znaju o kakvom se kvalitetu radi. Naši ljudi iz inostranstva su naši glavni klijenti, skoro neki 80%“, izjavio je izvršni i tehnički direktor i rođeni Trpežanin Ernet Skenderović. On je dodao da su 2007. godine naši u inostranstvu bili samo 10 odsto klijenata. „Oni su bili naša preporuka da uđemo na tržište EU, a nakon toga naš kvalitet je opravdao njihovu preporuku i mi idemo dalje u osvajanju tog tržišta“, kaže direktor „Eloksir plus“.

MULTIKONFESINALNA KOMPANIJA

Popović i Skenderović su naročito ponosni na činjenicu da su u kompaniji zapošljeni ljudi svih konfesija i da totatlnu multikonfesionalsnot upotpunjnjuje i podatak da je Eloksir plus jedna od rijetkih komanija koja zapošljava i Rome.

 

DONATORI BEZ GRANICA

fotografija 1 (4)Posebno poglavlje priče  je donatorski i humanitarni rad „Eloksir plusa“ iz Berana. Skoro da nema vjerskog objekta, džamije, crkve kao i pratećih prostorija u čijoj izgradnji nije učestvovala ova firma. Zidovi poslovnih prostorija krase mnogobrojne zahvalnice. „Učestovali smo u dosta projekata. Pomagali smo i to ćemo nastaviti dokle god budemo postojali, bez obzira na finansijsku situaciju preduzeća. Kako bih dočarao našu težnju i moju tvrdnju ispričaću jednu kratku opriču. Naime, kada se renovirala Čekić džamija u Gusinju, firma nije ekonomski najbolje stajala. Krediti i dugovi i problemi a ljudi iz odbora za izgarnju džamije iz Gusinja došli da traže ponudu za stolariju. Uradim ponudu i predložim vlasniku da i mi na neki način pomognemo. Mislio sam na to da snizimo cijene ili da ne naplatimo par elemenata. Na moje ali i na iznenađenje ljudi iz Odbora Vladan je kompletnu fakturu donirao za džamiju uz objašnjenje – kada dugujemo 300 neka dugujemo i 303 hiljade eura. Danas i sam kaže da je, pored mnogih drugih donacija, ta nekako posebna i da nam je firma od tada krenula naprijed“, priča Skenderović i dodaje da danas firma posluje pozitivno.

On je podsjetio da Eloksir plus nastavlja sa donacijama u Bihoru, prvenstveno u Trpezima u selu iz kojeg potiče. Komapnija je takođe željela da donira stolariju i za izgradnju gasulhane u Petnjici.

„Bili smo spremni da u potpunosti doniramo taj objekat. To smo i ponudili, ali nam se više niko nije javio. Šta se desilo ne znam. Znam ponuda tamo postoji ali da nijesmo dobili odgovor. Pomogli smo izgradnju višenamjenskog objekta u Godočelju, izgorele kuće Lazama i još puno toga“, ponosno saopštava direktor komanije.

BACI DOBRO NIZ VODU I ČEKAJ GA UZVODNO

fotografija 5 (1)Sportska društva, škole, kao i mnogi drugi su danas svjedoci u humanost ove firme. Pomoć se nije ogledala samo u doniranju njihovih proizvoda već i u opremi, sportskim rekvizitima, novcu… Za džamije na Boru i Savin Boru su drastično snizili cijene proizvoda a neke elemente i poklonili.

„Ljudi iz Odbora za izgradnju džamije u Trpezima su željeli samo sa nama da rade iako im je  vlasnik firme sugerisao da uzmu ponudu i od ostalih firmi koje se bave ovom djelatnošću i da mu donesu ponude od njih. Kada su to uradili, uzeo je najjeftiniju ponudu i prepolovio, rekavši da tu polovinu oni plaćaju, a drugu polovinu firma „Eloksir plus“. Tim potezom htio je da izbjegne onu priču o tome da je naduvao cijene pa tek onda donirao, što je na mene ostavilo jak utisak“, zaključuje Skenderović.

Tim ljudi koji vode ovo preduzeće za sebe kaže da su perfekcinosti i da strogo vode računa o kvalitetu i o svojim klijentima. Intezivno sarađuju sa Zavodom za zapošljavanje sa kojim su radili obuku sa licima sa invaliditetom. Ljudi koji su prošli obuku u ovoj firmi, danas rade širom Crne Gore. Eloksir plus je firma sa sjedištem u Beranama ali ne zna za granice i predrasuda. Pravilo kojeg se drže glasi – baci dobro niz vodu i čekaj ga uzvodno.

DENIS BOŽOVIĆ