Istoričar Šerbo Rastoder, je bio gost emisije Putevi i raskršća.

Ovo društvo mora sistemski da se mijenja. To znači da damo šansu ljudima koji vrijede. Treba fakultetska diploma da bude vrijednija od partijske knjižice, da partijska knjižica ne bude centar intelektualne i svake druge moći, da se ljudi prepoznaju po onome koliko stvaraju, a ne po onome kome pripadaju. To su suštinski problemi koje možemo prepoznati u Petnjici, Šavniku, Plužinama, Podgorici, Baru i svuda. Onda se ti problemi multiplikuju. Ja bih volio da u Petnjici bude najbolja škola, jer je to za mene nešto najvažnije, i mnogo toga kada bih se pitao. Ali sreća je što se ne pitam, iz razloga što su ti moji uslovi za nekog rigidni, za nekog iracionalni, za nekog nerealni i ja to razumijem. Ono što ja ne razumijem, to je recimo da čovjek u Luksemburgu hoće da šeta konja. Pitam ga šta to radi, a on mi odgovori da šeta konja. Ja ga pitam što ne šeta konja po Radmancima, a on mi odgovori- a ko će da mi da 3000 eura za to. Suština je u tome što smo mi rad obesmislili kao kategoriju vrijednosti. Uz jednu šminku koja postoji kod nas, postoji i jako puno problema, a za njih treba da se osmisli strategija za rješavanje. Treba krenuti iznova, zato što se mora krenuti od nule. Moramo krenuti od malog. Da krenemo recimo od pijace, da imamo dvije tezge, a ne 200 tezgi koje će biti prazne. Ja sam pobornik razvoja zasnovanog na postojećim resursima i domaćoj pameti.

PETNJICA TRI GODINA OD OSAMOSTALJENJA

Kada govorimo o Petnjici nakon povratka statusa opštine, moram istaći da sam bio prvi predsjednik Pokreta za vraćanje statusa i sada mi vrlo često padne na pamet da osnujem Pokret za vraćanje u raniji status. To jeste ironično i sarkastično, ali to jeste jedno veliko razočarenje. I najmanji je problem što sam ja razočaran. Razočaran je ogroman broj ljudi koji je vrlo nerealno i vrlo neutemeljeno forsirao da će dobijanjem opštine svi problemi biti riješeni. Umjesto da shvate da će dobijanjem opštine biti stvorena mogućnost da rješavamo sve probleme, i da se oni neće riješiti sami od sebe. Ne bih licitirao o rezultatima, jer ih ne vidim. Ja zaista ništa ne vidim da se tamo promijenilo. Ono što ja vidim kao neko ko je gost jeste mogućnost da pričam na “Radiju Petnjica“. Čini me jako srećnim i ponosnim što govorim na radiju u svom zavičaju. Za vaše slušaoce ću otkriti jednu tajnu- imao sam promociju knjige u najmanje 50 svjetskih centara, a nisam nikada u Petnjici. Ma koliko izgledalo čudno, tako je. Vjerovatno iz razloga što nikada nijesam bio spreman da pričam ono što želi drugi da čuje, uvijek sam bio spreman da pričam ono što mislim da treba da čuje u datom trenutku. Vjerovatno se neko boji jer znaju da me ne mogu kontrolisati.

CRNA GORA DESET GODINA POSLIJE

Kada govorimo o tome koliko je država uradila za Petnjicu i Bihor, tu vam moram reći sledeće- ja sam bio jedan od čelnika Pokreta za nezavisnot, i bio sam zadužen za animaciju dijaspore. Bio je ogroman miting za nezavisnu Crnu Goru u Njujorku, a najveća dijaspora u Njujorku su Plavljani i Gusinjani. I u tom restorani gdje smo bili, jedan iz publike meni, u pola govora kaže- a šta ćemo dobiti od te tvoje Crne Gore? Ja sam, kao iz topa odgovorio- Ništa! Dobio sam najveći aplauz. Tada je Branko Lukovac kazao da niko nikada veći aplauz nije dao. Tada sam zastao i razmislio jesam li napravio glupost i shvatio da sam kazao suštinu. Onda sam nastavio sledećim riječima- „gospodo, niko ništa nikada ne daje, a posebno se ne daje onom ko ne zna ni da traži. To treba zaslužiti, a nikada ne može biti srećan čovjek ako mu se nešto daje“. Suština je da Crna Gora 2006. i ova 2016. bar za mene, za koju sam se borio, nijesu iste države. Crna Gora 2006. godine je bila država u našim programskim dokumentima država perspektive, blagostanja, socijalne pravde, pravne države, građanske i svake druge jednakosti i skladnosti, a Crna Gora u 2016. godini kleca po mnogim ovim pitanjima. Možda su naša očekivanja bila nerealna. Mi smo tada mislili- hajde da stvorimo državu pa ćemo lakše da stvorimo demokratiju, i tu smo imali dosta žestoke rasprave da li pravimo grešku ili ne. Priznajem da je jedna od mojih iluzija da stvorimo državu pa ćemo lakše demokratiju. Međutim, kada smo stvorili državu, onda smo shvatili da ona postaje vlasništvo jedne uske grupacije, a da od ovog drugog ostaje vrlo malo. Ono što smo obećali ljudima tada je jedna vrsta slobode na koju su navikli. Recimo, ako neko živi u Americi, on odlično zna standarde američke demokratije, ako živi u Njemačkoj onda zna standarde tamošnje demokratije, ali da li smo mi pretjerivali u svoj toj priči? Vjerovatno jesmo. Nije mi žao zbog toga što jedna od najvećih istorijskih tvorevina jeste dobijanje samostalnosti na način na koji je dobijena, i kao učesnik, vrlo se rado prisjećam toga, raznih kriznih i značajnih momenata. Da me neko tada pitao da li će 2016. godine neprijatelji države biti oni koji su 2005. u UN ušli kroz podrum i držali konferenciju u prilog obnove državnosti, ja bih kazao da je to nemoguće. Međutim, sve je moguće u Crnoj Gori. Možda su moja osjećanja subjektivna, ali su ona svakako pomiješana. Ono što svakako mogu da ustvrdim da Crna Gora 2006. godine, kakvom smo je mi zamišljali, nije Crna Gora 2016 godine.

DIJASPORA

Kada je u pitanju dijaspora i taj odnos, za mene je bilo šokantna, recimo prva posjeta poslije tri godine nezavisnosti Crne Gore. Tada sam na jednom okruglom stolu shvatio da je kod tih ljudi bio isforsiran nerealni optimizam. Vjerovatno u tom žaru da se nešto promoviše, možda smo rekli i mnogo nerealnih obećanja. Druga stvar koja me razočarala je, recimo da jedna grupacija iz dijaspore, koja je vrlo važna, donese npr. pola kamiona blokova u Petnjici i da ih nema kome predati. Ti ljudi to tumače kao nepoštovanje, a ja mislim da je to jedna organizacijska nesposobnost. bihorska dijaspora nije jedina, vi imate recimo gusinjsku dijasporu koja je mnogo organizovanija i posvećenija nego bihorska, i to je moje mišljenje. Bihorska dijaspora je još uvijek u fazi traganja za sobom.

Ja sam pristalica varijante da, recimo nas deset hiljada svi damo po jedan euro, nego neko iz dijaspore sam da da deset hiljada. Moj koncept je svi po malo i svima dosta. Moj koncept nije da formiramo novu tajkunsku elitu, za kojom ćemo juriti i koja će svoj kapital da ulaže više iz prestiža nego iz potrebe. Siguran sam da bi po principu- “Svi po euro za Petnjicu”, kao što ima fondacija “Euro za Gusinje”, ti ljudi itekako našli mogućnost, interes i način da se uključe u sve akcije. Ovako, kako sada stvari stoje, bojim se da čekamo nekog šeika koji če da donese vreću para i da će te pare pokrenuti razvoj, što je suludo. Tamo je razvoj moguć samo tako što će se kompletno, sistemski, svako domaćinstvo dići na nivo produktivne zajednice koja će biti korisna za čitavo društvo.

Ono što moram da kažem i pohvalim jeste ZK Bihor u dijaspori i to je jedini klub, za koji ja znam, da svi članovi kluba pričaju među sobom, a kada to kažem, govorim kao neko ko je svojevremeno, u nekom kapacitetu funkcije koju je pokrivao, okupljao sva iseljenička društva sa prostora Crne Gore, tako da odlično znam sve te relacije. Čini me zaista ponosnim što je zavičjani klub Bihor uspio da sačuva to jedinstvo, koje čini čast svih nas koji potičemo iz tog kraja.

Dijaspori mogu da poručim da ne nasijedaju na političke fraze, da je prošlo vrijeme političkih parola, i da moraju da cijene djela, a ne riječi. Kada ovo kažem, onda sam poslednji koji im je bilo što obećao, jer mislim da im je obećanja preko glave. I naravno, mogao bih da ih podsjetim na svoj čuveni govor o rupama i putevima, koji sam svojevremeno izgovorio u sali Centra za kulturu u Petnjici i jedva preživio.

Veska Adrović Škrijelj predsjednica udruženja žena “Izvor” pri udruženju Luksemburg-Montenegro je bila gost emisije “Putevi i raskršća”.

Rođena sam u Vrbici i tu sam bila svega sedam dana i onda smo se odselili u Peć. Moj otac je tamo prodao imanje i kuću i došli smo u Rožaje. Došla sam u Luksemburg prije 23 godine iz Mostara. Suprug mi je bio vojno lice, pa smo zbog njegove službe, često mijenjali mjesto boravka. Iz Beograda i Vojvodine, preko Mostara gdje nas je zatekao rat, odakle smo 1993. godine izašli iz logora sa dvoje djece i došli ovdje.

Dobrim dijelom poznajem život i rad žena u Luksemburgu. Mi dolazimo iz Crne Gore gdje je mentalitet takav kakav jeste. Žena je tamo stub porodice. Bez obzira na inteligenciju i sposobnost, čini mi se da se nisu bas uspjele integrisati ovdje onako kako bi trebalo. Većina žena ovdje radi, pogotovo one koje su došle tokom rata. Došlo je puno obrazovnog svijeta sa prostora bivše Jugoslavije. Ranije su ljudi ovdje dolazili bez porodica, bili su sami. Žene koje su dolazile 70-tih godina su se mnogo manje interesovale da nauče jezik i kulturu, pa ima onih koje su tu dosta dugo a ne znaju još ni jezik. Velika je blokada kod njih. Da bi bilo gdje čovjek živio, mora da nauči jezik, kulturu te države. Kada sam došla sa porodicom, meni je prvi cilj bio da naučim jezik, jer mi je to omogućilo da odmah tražim posao i da budem korisna i sebi i društvu.

Ja sam čula da su luksemburžani jedva čekali da naši ljudi dođu i da su ih čekali na stanici da ih uzmu i da rade kod njih. To su bili ljudi koji tamo nijesu mogli da se snađu, pošteni ljudi, radili su pošteno svoj posao i luksemburžani su ih jedva čekali, a i plate su bile veće. Ja nikada nijesam ni pomislila da ću otići iz Jugoslavije, bila je lijepa, bogata zemlja, živjeli smo dobro. Došli smo ovdje i bio je tada stav da smo došli samo privremeno. Kada bi mi kazali ovdje ljudi koji su došli prije nas, da se osjećaju kao kod kuće i da im je Bihor stran, ja sam pomišljala da se nikada neću tako osjećati. Ja volim Crnu Goru iznad svega i nije mi Bihor stran, ali volim Luksemburg. Na prvom mjestu volim Crnu Goru, to je moja majka, moja država i niko mi ne može reći ili me ubijediti da nije tako. A Luksemburg volim zato što mi je pružio sigurnost, jer nas je rat i zlo protjeralo, a ovdje smo dobili mogućnost da radimo, stvaramo, djeca su se školovala, a nijednog momenta nijesam primijetila da je moje dijete kao stranac ovdje ostalo bez neke perspektive. Srednji sin je postao najmlađi direktor u istoriji Luksemburga, a niko ga nije pitao ni koje je vjere ni nacije. Ova država gleda rezultat, a ne ko si i šta si, gleda sposobnost, mogućnosti i, kao što je i normalno, poštovanje prema državi. Tako da je Luksemburg, posle Crne Gore, država na drugom mjestu.

Ima ljudi koji su došli ovdje i pravili probleme, a ti isti ljudi su pravili probleme i u Crnoj Gori. Ja nikada nijesam doživjela da me neko prozvao što sam iz Crne Gore. Ljudi su ovdje zaposleni, imaju obaveza i rijetkost je da komšija dođe na kafu, baš rijetkost. Pozdrave se na ulici, cijene da ne smetate, da oni ne smetaju vama, sve u granicama kulture. Takav je njihov mentalitet.

U našem udruženju, koje broji oko 25 članica, cilj je bio da se prije svega družimo, a onda da nešto uradimo korisno i za Crnu Goru. Na raznim manifestacijama, prezentujemo našu državu, hranom i kulturom. Posjedujem ćilim koji je star preko 50 godina i kada njega vidim, ja vidim moju Crnu Goru. Novac koji zaradimo i sakupimo na manifestacijama, šaljemo za Crnu Goru. Pomogli smo tri učenika iz Rožaja koji su bili na studijama, a nijesu imali mogućnosti da se finansiraju. Dalje, pomažemo ljudima koji su bolesni, kojima je potrebna pomoć.

Žene i naše ljude za nekih 20 godina vidim kao prave Luksemburžane. Mi nastojimo da očuvamo našu kulturu i tradiciju i našoj djeci uvijek govorimo o Crnoj Gori, idemo tamo na odmore, a naša djeca vole da dođu u Crnu Goru. Ubijeđena sam da će naš lobi da pobijedi. Mi, u krugu porodice, sa djecom govorimo na našem jeziku. Duša me zaboli kada uđem u porodicu gdje djeca ne znaju da govore naš jezik. Djecu treba forsirati i voditi putem da ne zaborave odakle su. Ipak je Crna Gora naša zemlja, bez obzira što su nas ovdje primili, mi smo ovdje stranci čak i sa pasošem Luksemburga. Žalosno je i to što nas smatraju strancima i u zavičaju i to pogađa i strašno boli. Ovdje kada to kažu nas i ne pogađa. Ali kada nam naši dolje kažu to boli. Da li su svjesni s koliko novca naši ljudi pomažu, a morali smo da odemo iz različitih razloga. To što ne možemo da imamo crnogorsku ličnu kartu je u redu, jer se ona vadi po mjestu boravka, a pasoš i državljanstvo nam niko ne može pobiti, jedino ako se nije neko odrekao.

Bihoru bih poručila da nas ne gledaju strancima, da nam barem olakšaju jer željno iščekujemo svaki odmor da dođemo. Više bi mi odgovaralo da mi kaže da sam iseljenik, nego li stranac. Kako mogu biti stranac tamo gdje su mi rođeni djedovi i pradjedovi. Ja bih bila najsrećnija kada bih došla u Bihor i tamo našla škole, bolnice, kada bi se narod volio i slagao kao u Luksemburgu, kada ne bi gledao ko je ko, kada bi se radilo, cvjetalo. Našim ljudima u dijaspori predlažem da na svaki način svoju djecu vežu za Crnu Goru i da ne dozvole da zaborave odakle su.

(Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica)