Gost Radija Petnjica i emisije “Putevi i raskršća” bio je Fako Ličina, guslar iz Korita, živi i radi u Luksemburgu.
Moj hobi su gusle. Žao mi je bilo što sam, od kada sam došao ovdje morao da ih zaboravim. Zapostavio gusle zbog žiota kojim se živi ovdje u Luksemburgu ali sam nakon smrti oca oživio moj hobi. Gusle su dio naše porodice od 1920. godine.
Moja je sreća što sam odrastao uz biku, koja je bila mudra žena i koja je pričala priče koje sam volio da slušam. U Luksemburgu sam došao 1995. godine iz ekonomskih razloga ali sam želio da ostanem kratko. Malo se odužilo sve ovo ali se nadam da će da mi se želja ispuniti . Naši stari su pjesme koje su se pjevale uz gusle, zvali krajišnice, a to su epske narodne pjesme kojih je najviše bilo iz Krajine. U kući u Koritima imam knjigu na kojoj piše „Muslimanske guslarske pjesme“ a većina pisaca su pravoslavci. Različite sumodnsu na ostale prije svega jer se u njima opisuju neki lijepi događaji – ženidbe, udaje i slična dešavanja. Ima tu i tamo neka ratnička, ali rijetko. Krajišnice bi trajala dva-četri pa i više sati. Te pjesme su čuvari naše istorije, jer druge istorije nijesmo imali.
Nijesam siguran, ali još u doba Muja i Halila, mislim da se radi o XVI i XVII vijeku, pominje se da je gusala imalo i da se uz njih pjevalo. Muslimansko – bošnjački guslari su pjevali na prekide, jer je pjevao tri do četri sata i to je trebalo izdržati, tako da su moralio uzimati vazduh pa opet pjevati. Crnogorci i Srbi su “krajišnice” pjevali maksimalno pola sata.
Kod nas su se gusle uglavnom koristile u ramazanskim noćima ili kada dođe gost. Svi se okupljaju kod tog gosta, donose se gusle da bi se on zabavio i da bi mu se maksimalno udovoljilo.
Danas je sve drugačije. Kada sam došao iz Korita u Luksemburg kritikovao sam djecu, odnosno odrasle što su vaspitali tako ovu djecu ovdje a danas mi se sve to vratilo jer su moja djeca ista. Kažem sebi „Fako, ono si kritikovao, a sada bujrum, imaš i u kući, pa izvoli“. Naši ljudi su ovdje zadovoljni poslom i ekonomskom situacijom ali uopšte nijesu veseli. Ne postoji mašinerija koja bi ga pokrenula da bi bio veseo. U svakom slučaju, gubitnici jesmo veliki, to je sigurno.
Svjestan sam da mogu zaraditi mnogo novca, ali sam zapravo gubitnik ako se ne vratim u Korita. Sada nema onog smijeha iz glasa. Ovdje se smijemo samo koliko zube da pokažemo, nema slasti, nema volje. Ponekad uzmem gusle, krenem da pjevam, ali mi emocije prorade, suze krenu i nemam snage da nastavim.
Krajišnice su izuzetno duge pjesme, a naši ljudi, dovoljno je bilo da samo zapamte glavne likove, i znali bi da je otpjevaju uz male greške, skoro identično. Moram pomenut jednog guslara iz Korita, koji je bio nepismen što se tiče ćirilice i latinice, ali je znao arapsko pismo. Krajišnicu pjevao bez greške. On zamoli čovjeka da mu pročita krajišnicu, i kada je ovaj pročitao, uzme gusle i otpjeva. Kod nas u Sandžaku zastupljene su krajišnice o Muju i Halilu. To su likovi koji su bili podobni za krajišnice, jer se ne mogu opjevavati neki ratni zločinci ili kukavice Krajišnica hoće junaka bez obzira koje je vjere bio. Meni je posebno draga krajišnica „Ženidba Bega Ljubovića“, istinita krajišnica koja zaslužuje i da se pjeva i sluša.
Cijeli razgovor možete poslušati na YouTube kanalu Radija Petnjica.